Terapeut: Mama je djetetu alfa i omega do treće godine. Onda na scenu stupa tata

Odgoj je neiscrpna tema. Pitanja je na tisuće, mišljenja isto toliko, pravih odgovora vrlo malo. O najvećim roditeljskim izazovima pričali smo s terapeutom Tomislavom Kuljišem

S osnivačem integralne tjelesne psihoterapije (ITP) i Centra Prirodno roditeljstvo razgovarali smo o novoj paradigmi roditeljstva, o tantrumima i o tome zašto djeca protestiraju, o slobodnim aktivnostima, ali i o tome trebamo li ih ponekad pustiti da se dosađuju.

Super1: Kažemo li da su prve tri godine najvažnije, pojasnite nam zašto. Koje se faze odvijaju u tom procesu?

Kuljiš: “Možemo reći da danas kroz suvremene spoznaje iz razvojne psihologije, neuroznanosti, ponajviše interpersonalne neurobiologije, postaje jasno da se kroz prve tri godine, koje su najdelikatnije, formira djetetova cjeloživotna neurofiziologija. Tu mislim na razvoj koji podrazumijeva kako će se dijete osjećati kroz cijeli život, kao odrasla osoba. Odnosno, hoće li nositi unutarnji mir, hoće li u sebi nositi osjećaj stabilnosti ili će nositi nemir, doživljavati da za njega nikada nema dovoljno, da su život i svijet u kojem živi nesigurni ili će nositi osjećaj da je dobro, da će biti dobro, da je svijet dobar i da su drugi ljudi OK. To se sve kalibrira u duboko nesvjesnom djeteta, te ostaje program za cjeloživotno funkcioniranje kasnije. Drugi dio razvojnih procesa spada u psihološke razvojne procese gdje se formira djetetov osjećaj sebe, njegova ego svjesnost. Prve tri, četiri godine će odrediti koliko dijete ima snažan osjećaj sebe kroz život, osjeća li da je takav kakav je OK, koliko može biti svoj, autentičan i stvaran ili će se npr. formirati u osobu koja se prilagođava, odustaje od sebe, gazi sebe da bi udovoljila drugima i zadržala druge u odnosu i kontaktu.”

Super1: Na što roditelji u toj fazi trebaju biti fokusirani?

Kuljiš: “Ono što bi puno pomoglo roditeljima, i na neki način odredilo sudbinu djeteta kroz cijeli život u pozitivnom smislu, bilo bi da se roditelji više educiraju i posvete vrijeme tome da zaista razumiju i spoznaju što se događa u djetetu u pojedinim razvojnim fazama te što ono tada doista treba od njih. Kroz to bi dobili i razumijevanje i određenih ponašanja koja još uvijek smatramo neprimjerenima, nepoželjnima, lošima ili zločestima, a ta ponašanja u stvari imaju izuzetno važnu poruku koju najčešće roditelji ne razumiju. Nažalost, još smo u društvu u kojem se kao smisao roditeljstva podrazumijeva njeguje modifikacija ponašanja djeteta koju nazivamo odgajanjem ili dobrim odgojem. U osnovi se radi o primjeni tehnika ili odgojnih metoda “kazne i nagrade” te “pohvale i kritike” kojima dijete želimo usmjeriti ka ponašanjima koja mi kao roditelji smatramo dobrima i primjerenima ne razumijevajući što time činimo djetetu. Mi kao psihoterapeuti se često bavimo u radu s odraslim ljudima ‘liječenjem od dobrog odgoja’ koji nas ograničava u životu. Često ljudi kažu “osjećam da sam zatvoren u nekom kavezu iz kojeg ne mogu izaći’. U biti, to nije ono što ja jesam nego ono što sam ja naučen da budem. Ono što bih u biti bila najvažnija poruka za roditelje je da fokus treba biti na odnosu, dubini odnosa, kvaliteti odnosa, a najviše sigurnosti odnosa između roditelja i djeteta. Odgojne metode zloupotrebljavaju djetetovu potrebu za kontaktom i odnosom. Roditelji najčešće nesvjesno iskorištavaju djetetovu potrebu da bude blisko s roditeljem protiv djeteta, ucjenjujući ga time i tražeći od njega da se ponaša onako kako on to želi od njega, gdje se djetetu, ako ne pristane na to, u biti uskraćuju bliskost i odnos. I nažalost, puno odgojnih metoda kao što je ignoriranje nepoželjnog ponašanja čini da dijete nema osjećaj sigurnosti u odnos s roditeljima te razvija neki oblik nesigurnog vezivanja ili nesigurne privrženosti.”

Super1: Spominjete da je zadaća roditelja stvoriti predispozicije i uvjete za ostvarivanje djetetovog potencijala. Možete li nam to malo približiti, pojasniti?

Kuljiš: “Još uvijek u našoj svijesti i društvu veliki utjecaj ima prastara ideja da se dijete rađa kao tabula rasa, odnosno prazna ploča i da je zadatak roditelja da ga formira u zdravog, ispravnog, čestitog i poštenog čovjeka. Ono što pri tome previđamo je da postoje prirodni procesi s ciljem razvoja u cjelovitu osobnost koje treba podržati i omogućiti. Za analogiju možemo uzeti primjer da je dijete kao sjeme koje ima sav potencijal razvoja i ako da se stavi u kvalitetnu zemlju i izloži dovoljnoj količini vlage i sunca i svega što sjemenu treba i izrast će u veliku snažnu zdravu biljku. U tom smislu je i dijete jedno sjeme cjelovitog čovjeka gdje roditelj u stvari predstavlja zemlju koja mu treba pružiti uvjete da izraste. Primjer koji bi nam više približio jedan od potencijala ljudskog bića je sposobnost da se nosi sa stresovima u životu, sa zahtjevnim situacijama i da kroz te teške životne situacije prolazi dobro. Za to je zadužen mehanizam za nošenje sa stresom, što je stvar neurofiziologije. Taj dio nije nešto što spada u odgajanje djeteta ni u nešto što se postiže odgojnim metodama, a iznimno je važno za cjeloživotno zdravlje, dužinu života i sretnost buduće osobe. Mehanizam za nošenje stresom se razvija krajem prve i kroz drugu godinu te podrazumijeva sazrijevanje određenih dijelova mozga. Preduvjet za to je stanje sigurne privrženosti s roditeljem, puno regulacije djetetovih stresnih stanja što pak znači čuvanje da dijete ne ode previše u stanje dereguliranosti u loša emocionalna stanja. Dakle, potrebno je stalno popravljanje djetetovog stanja kako bi djetetov sistem naučio da kasnije popravlja samog sebe. Danas je stres jedna od glavnih problematika društva i civilizacije, on je korijen najvećih posjeta liječniku. Nije stvar u tome da danas imamo više stresa nego što je to bilo prije, stvar je u tome da se zbog neadekvatnog razvoja mehanizma za nošenje sa stresom sve više rađa djece koja izrastaju u odrasle ljude čiji mehanizam za nošenje sa stresom ne funkcionira dobro i oni su jako ranjivi na stres.”

Super1: Slažete li se da svako djetetovo ponašanje nosi neku poruku te da nam, ako protestira, viče ili plače šalje poruku?

Kuljiš: “Temper tantrumi su normalna faza razvoja djeteta kada njegova neurofiziologija nema kapacitet nositi se s frustracijama koje se podižu u djetetu. Nijedno se dijete nije rodilo s kapacitetom da se nosi s neprihvatljivim situacijama i njegov sistem tek mora razviti sposobnost da ”prihvati neprihvatljivo”. Taj proces je dosta težak i bolan za dijete i tijekom razvoja tog kapaciteta dijete neminovno ulazi u faze tzv. temper tantruma – bacanja po podu, vikanja, vrištanja što roditelji, nažalost, prečesto doživljavaju kao zločesto, neodgojeno ponašanje. Misle da dijete to radi namjerno i kažnjavaju ga zbog toga, pokušavajući ga ignoriranjem, što je pak nažalost raširena odgojna metoda, odučiti od takvog ponašanja. Kada bolje razumijemo što se zapravo događa u djetetovu sistemu onda postaje jasno što dijete tada treba od roditelja, a ignoriranje je ono što najmanje treba u tom trenutku. Ono vodi ka i povređivanju kroz osjećaj odbačenosti i gubljenju sigurnosti i povjerenja u roditelja i propuštanju da se ova razvojna faza dovede do kompletiranja te da se dijete kasnije u životu dobro nosi s frustracijama i da razvije kapacitet prihvaćanja “neprihvatljivih” situacija. A upravo je prihvaćanje onoga što se ne može promijeniti znak zrelosti. No, kapacitet za to se realizira u ranoj fazi razvoja. Pri tome dijete treba podršku, regulaciju i prisutnost roditelja da zajedno s njim prođe kroz taj teški period. Naravno da svako djetetovo ponašanje ima određenu poruku i cilj, a najveći je problem to što roditelji vrlo rijetko razumiju što im dijete pokušava poručiti svojim ponašanjem. Privlačenjem pažnje na sebe se još uvijek smatra nečim nedoličnim, lošim, nečim što treba obeshrabriti kod djeteta. Pogrešno se smatra da ako podržimo takvo ponašanje da će dijete stalno tražiti pažnju i da će izrasti u osobu koja će od drugih stalno tražiti pažnju. Realnost je sasvim suprotna od toga. Djeca koja ne dobiju dovoljnu količinu fokusa na sebi, doživljenosti i pažnje, postaju odrasle osobe koje kompulzivno cijeli život pokušavaju privući pažnju, dobiti fokus na sebi. To ih često odredi u profesiji, u životu i postoji jedna rupa koja se nikad ne može napuniti ma koliko pažnje kasnije dobivali.”

Super1: U programu Roditeljstvo 0-6 opisujete dva pristupa roditeljstvu, razvojni i bihevioralni, u čemu je razlika u pristupu?

Kuljiš: “Kroz ova dva pojma, pristupa roditeljstva možemo sagledati tu promjenu paradigmi koja se događa zadnjih 20-ak godina u društvu. Naime, mi smo zadnjih sto godina pod utjecajem koncepta nekadašnje bihevioralne psihologije koja je razumijevala i promatrala samo djetetovo ponašanje. Imala je za cilj primjenu odgovarajućih metoda i tehnika kao što su ‘kazna i nagrada’ sa svrhom promjene djetetova ponašanja i motiviranja djeteta na poželjna ponašanja što bi se onda nazivalo dobro odgojenim, kulturnim, pristojnim djetetom. Još se u velikom dijelu društva to smatra dobrim roditeljstvom. Naravno da je dobro ponašanje cilj i postignuće, ali pitanje kako smo do toga došli. Razvojna psihologija je novijeg datuma. U suradnji s drugim znanostima, osobito neuroznanošću i interpersonalnom neurobiologijom, danas je i više nego jasno, a kroz psihoterapiju potvrđeno, da postoji potencijal u djetetu za ostvarenje onoga što zovemo dobro ponašanje, ali ne da to radimo kroz modifikaciju i učenje određenim ponašanjima koje onda dijete radi mimo svoje volje i biva promijenjeno na način da je programirano se da se tako ponaša jer je uvjetovano izvana da ostvari takvo ponašanje. Ono što je cilj razvojne psihologije je da dobro ponašanje, što znači razvijanje socijalnog kapaciteta za socijalno dobro funkcioniranje, dakle za uvažavanje drugih, za osjećanje drugih ljudi, za empatiju i pristojnost koja je bazirana na intrinzičnoj motivaciji, dakle nešto što dijete radi jer mu je to normalno jer tako osjeća u sebi jer to doživljava kao jedino ispravno, ali ne zato što je naučeno da se tako ponaša nego se ponaša jer osjeća da tako treba biti. Dakle, razvojna psihologija i taj pristup roditeljstvu počiva na spoznaji da dobro socijalno ponašanje dolazi kao rezultat cjelovitog razvoja djeteta. Pritom dijete to radi zato što želi, osjeća u sebi, i radi to spontano kao autentično svoje funkcioniranje a ne kao nametnuto funkcioniranje izvana. Tu se često zaboravlja činjenica da dijete uči promatrajući roditelja, njegovo ponašanje i njegovo funkcioniranje. Roditelj je nesvjesno djetetu uzorak kojeg dijete ‘skida’, i usvaja kao određeni koncept funkcioniranja. Ovdje samo želim naglasiti koliko je u stvari bitnije da roditelj svojim primjerom djetetu pošalje poruku kakav se može ili treba biti, a ne da dijete forsira na određena ponašanja koja sam ne pokazuje. To roditelji često zaboravljaju. Upravo taj dio ima izniman utjecaj na formiranje djetetovog funkcioniranja kroz život.”

Super1: Imati li neki primjer kojim možete pojasniti razliku u ova dva pristupa?

Kuljiš: “Kroz bihevioralni koncept mi standardno nagrađujemo i pohvaljujemo dijete za dobra ponašanja, za dobre ocjene, zato što je pospremilo sobu, zato što je postalo uspješno u nečemu i kroz to dijete kroz život nosi program da treba biti odličan učenik, dobivati medalje i diplome pri čemu djeca obično nose jednu veliku bol. Osjeća da je bilo voljeno samo zato što je bilo uspješno ili odličan učenik, a nikad nije osjetilo da ga se voli zbog njega samog. Dijete se pita: Da li biste me voljeli i da nisam ovako uspješan/na? Dijete koje je osjetilo kroz razvojni pristup da ga roditelj voli i prihvaća takvog kakvo ono jeste, koje je osjetilo da ne treba biti drugačije nego što jeste da bi bilo voljeno postaje osoba koja na najdubljem nesvjesnim nivou voli prihvaća samu sebe. Takvo dijete nalazi djelatnosti kroz koje postiže uspjehe zato što samo samo zbog sebe i svoje realizacije želi te uspjehe, u onoj mjeri koliko ono to doista želi i u onom području koje ga doista zanima. U sebi nosi osjećaj ‘takav kakav jesam sam vrijedan biti voljen i bez toga da budem odličan učenik i sl’. To je dijete iskusilo da ga vole i prihvaćaju takvog kakav on jest u sebi”.

Super1: Zalažete se za novu paradigmu roditeljstva, po čemu je ona drugačija od dosadašnje?

Kuljiš: “Objasnili smo u dosadašnjem tekstu razlike između nove razvojne i stare bihevioralne paradigme. Volio bih naglasiti da je zadovoljstvo vidjeti nove generacije roditelja koje vrlo jasno sagledavaju razliku tih paradigmi. Dobro se sjećaju da je cilj njihovih roditelja bio da oni budu dobro odgojena i poslušna djeca, a da je njihov cilj kao roditelja prije svega da im dijete bude sretna osoba, da ima sebe, da dobro ostvaruje kontakte s drugim ljudima, da ima dobre partnerske odnose, da se dobro emocionalno regulira i da zna što želi u životu te da zna što je ono u sebi. To je velik pomak koji nose nove generacije, koji se prije samo nekoliko desetljeća unatrag ne bi tako lako primio u društvu”.

Super1: Što mislite o trendu u kojem se djeci njihovo sve slobodno vrijeme vrti oko aktivnosti poput sporta, stranih jezika, edukacije u glazbenim školama – koliko je to dobro i treba li djecu nekada pustiti da se dosađuju i ne rade apsolutno ništa?

Kuljiš: “Činjenica je da što se dijete počne baviti nekim sportom ili glazbom ima veće predispozicije da u tom polju kroz život postiže velike uspjehe. Dobro je da dijete ima puno različitih znanja i širinu koja mu ta znana daju. Ono što se ovdje propušta sagledati je da je za razvoj djeteta daleko najvažnije vrijeme igranja. Igranje nije ono što odrasli često smatraju guljenjem vremena, odnosno da, ako dijete ne uči nešto korisno, gubi dan. Igranje, dakle sve one aktivnosti koje dijete voli i traži, tu mislim na sve vrste socijalnog igranja osim videoigrica, ali i igre kojih se dijete igrama samo je način kroz koji se razvija djetetov mozak, kroz koji se razvija kapacitet za socijalne kontakte, za funkcioniranje u društvu. To je proces u kojem ono pronalazi sebe i svoje stvarne talente koje, ako stavi u funkciju, počinje živjeti kroz život sebe i biti ono što u sebi stvarno jest, biti sretno. Vrijeme igranja se sa svim ovim aktivnostima uskraćuje. Dijete gubi jedan jako bitan razvojni proces. Kad na terapiji ljudi dođu do mjesta da si priznaju kako bez obzira na sva ostvarenja i uspjehe u životu ne znaju tko su i što stvarno žele, onda ih se obično pita čega si se volio igrati u životu, što te najviše ispunjavalo kad si bio mali/a? Kroz to pitanje ljudi počnu ispitivati sebe i što stvarno žele te čime se žele doista baviti. Tada neki i promijene karijeru jer shvate da ih ono čime se trenutno bave ne ispunjava, a da je neka druga djelatnost ono što su oni doista u sebi.”

Super1: Što biste, kad sve to uzmemo u obzir, savjetovali roditeljima?

Kuljiš: U biti vrijedi pravilo da dijete ne bismo trebali zabavljati. Dijete treba osjetiti iskustva i stanja dosade koja je u biti neugodno stanje koje ima za cilj da bude promijenjeno buđenjem neke intrinzične motivacije koja krene iznutra da me odjednom nešto počne zanimati. Ako djecu stalno stimuliramo izvana i usmjeravamo pažnju na stvari koje mi mislimo da bi ono trebalo, ono pritom neće imati priliku doći do onoga što je njemu važno, što ono doista želi i onoga što njega zanima i što su njegovi talenti. Dosada, odnosno ostavljanje djeteta u neugodnom prostoru dosade obično rezultira da dijete pronađe ono što ga privlači i da se počne baviti s nečim što ga zanima.

Super1: A što nakon prve tri? Koliko tada roditelji imaju utjecaja imaju?

Kuljiš: Prve tri su jako važne, osobito prva u kojoj se najviše stvari determinira u smislu nekog temeljnog set up-a za cijeli život buduće osobe. No, i sve ostale godine prema adolescenciji nose određene razvojne faze i jako su bitne. I tu je uloga roditelja vrlo bitna jer u tim godinama počinje formiranje djetetovog osjećaja osobne moći, koliko sam faktor u svijetu, koliko sam značajan, gdje ono treba priznanje, i to najčešće tate kojeg doživljava kao najvećeg zaštitnika u okolini. Djetetu je u toj fazi bitno da tata prizna njegovu vrijednost, njegovu moćnost. Zatim, tada se formira seksualnost, djetetov stav prema spolnosti i seksualnosti. I tu je tatina uloga jako velika. Dakle, kao i prve tri, iduće godine imaju svoje razvojne faze koje bi bilo dragocjeno da roditelji upoznaju.”

Super1: Koliko je u odgoju važna uloga očeva? Što tate znaju bolje od mama?

Kuljiš: tatina uloga je drugačija od mamine. I to je važno da tate shvate. Često postoji tendencija da tate pokušaju biti dovoljno dobre zamjenske mame. Vrlo često se tate slabije snalaze u ulozi roditelja nego mame i manje su prisutni i više su zaposleni, i nekako vrlo često mame dominiraju u smislu utjecaja nad djetetom pa se tate još više povuku iz te uloge jer se ne osjećaju dovoljno kompetentni što bi mogli i trebali raditi. Naime, olakšavajuće je i za mame i tate činjenica da je u prve dvije godine djetetov fokus uglavnom na mami. Mama je alfa i omega i dijete s njom nastavlja svoje razvojne procese koje je započelo s trudnoćom. I u tom periodu je ključno da je mama dobro, a ključno za tatu je da bude podrška mami, da bude njezin izvor sigurnosti i stabilnosti. Time tata radi najveću uslugu vlastitom djetetu. Tata od rođenja, pa i prije, s djetetom može ostvarivati i ostvaruje svoj autentičan odnos koji će itekako utjecati na dijete. Tata će u nekim situacijama poslužiti kao popravljajući faktor onoga što mama nije uspjela pružiti ili dati djetetu. I ako dijete to dobije od tate, to će se ugraditi u temelje njegove osobnosti i neurofiziologije. Tu tata, kroz te prve dvije godine, ima jako veliku ulogu. No, ako uđemo u dublje razumijevanje razvojnih procesa, onda postaje jasno da tata dolazi u prvi plan negdje krajem druge i kroz treću godinu. Tada dijete ulazi u razvojni proces u kojem je tatina uloga iznimno velika, odnosno nezamjenjiva. U toj fazi tata postaje glavna zvijezda. Tada se mama može konačno malo odmoriti, a tata, figurativno rečeno, uzima dijete za ruku i vodi ga iz okrilja mame u kojem je do tada sazrijevalo i uvodi ga u vanjski svijet. Ta metafora opisuje ono što se u praksi događa jer tada tata s djetetom kreće u neke aktivnosti koje mama nije prije radila, tata se puno igra s djetetom, tj. tako bi bar trebalo biti. Također, tata će jako utjecati na formiranje djetetove seksualne i rodne orijentacije u smislu odnosa sa suprotnim i vlastitim spolom, tata će formirati djetetov osjećaj vlastite moćnosti i doživljaja sebe, svoje važnosti. Tako da je tatina uloga velika i nezamjenjiva. Ako tata nedostaje u životu, dijete treba mušku figuru koja će joj pomoći da se formira u cjelovitu osobnost. U suprotnom će ostati praznina koju će dijete nastojati popuniti s nekim drugim ljudima kroz život. Ono će tražiti dovršetak razvojnog procesa koji se trebao dogoditi s tatom.

Super1: U čemu, iz vašeg iskustva i rada s roditeljima, mame i tate danas najviše griješe?

Kuljiš: Nije toliko stvar da roditelji griješe, realnost je da su roditelji danas u poziciji da nemaju dovoljno vremena. Kao društvo smo većinom previše zaposleni, a premalo prisutni. Pojam prisutnosti je jedna od ključnih stvari u roditeljstvu. Postoji rečenica koja kaže da u roditeljstvu nije bitna količina nego kvaliteta provedenog vremena s djecom. To svakako ima smisla, no nismo definirali što znači kvaliteta. Ono što je bitno za dijete je da u tom vremenu osjeti istinsku povezanost, zajedništvo i pripadanje, fokusiranost roditelja na njega. Znači, da osjeti da ga roditelj vidi, čuje, doživljava i da mu šalje poruku ‘važan ili važna si mi’. Problem nastaje što zbog nedostatka vremena propuštamo napraviti to i propuštamo postaviti onu kvalitetu odnosa koju dijete treba kao preduvjet svog razvoja.”

Super1: Danas se smatra da su roditelji općenito postali previše popustljivi. Kako to komentirate?

Kuljiš: Popustljivost se nepravedno povezuje za povezujuće roditeljstvo, što ide iz rigidnih krugova autoritarnog roditeljskog koncepta mada povezujuće roditeljstvo ni po čemu ne zastupa popustljivost. No, popustljivost je jednako štetna kao i rigidnost i autoritarnost u roditeljstvu, a na neki način možda još i više. No, tu treba definirati što znači popustljivost. Obično će se imenovati da se radi o tome da se djetetu dozvoljava da radi sve što hoće te da je riječ o ne postavljanju granica. Onda se roditelji pozivaju da trebaju dosljedno postavljati granice i da “ne” uvijek mora biti “ne”. Pritom se zaboravlja najvažnija stvar – da dijete ne reagira na neke vanjske granice koje su izrečene kao neka verbalna poruka nego da dijete reagira na energiju i stav roditelja. To znači da ako roditelj nema sebe, nema stav i snagu, a želi nametnuti granice – dijete nije programirano da ga čuje i uvaži. To nije u opisu njegova posla. Tu previđamo da nije problem u djetetu, nego u roditeljima. Roditelj koji ima sebe i koji ima stav, koji ne ide iz autoritarnog i ne koristi silu nego jednostavno ima sebe, dijete će na tog roditelja reagirati pozitivno i bit će zadovoljno jer mu netko postavlja granicu. Pritom se događa nešto čega nismo potpuno svjesni. Naime, postavljanje granice iz tog mjesta roditelja koji ima stav i energiju, za dijete znači ‘stalo ti je do mene’, ‘vodiš računa o meni’, ‘ja sam siguran’ i ‘imam kontakt sa stvarnim tobom’. Mi u stvari najčešće pokušavamo postaviti djetetu granicu bez autentičnosti, očekujući da nas ono sluša samo zato što mi imamo ulogu roditelja. Ono ne reagira na ulogu roditelja, ono reagira na autentičnost. Tu nastaje problem jer roditelji pokušavaju nametnuti granice i zabrane, a dijete se pritom nalazi na nepoznatom terenu na kojem mu se nešto govori, a ono ne osjeća da je roditelj autentičan. Ono se ustvari ne osjeća pozvanim da uvaži i čuje roditelja. Zato često kažemo da su djeca zločesta i nepristojna, a u biti je stvar u roditelju koji nema predispozicije zbog kojih bi ga dijete čulo i uvažilo.” Naravno to je jedna česta dimenzija roditelja kojom i sam kao osoba nije zadovoljan/na i nešto što bi trebalo i moglo biti predmet rada na sebi zbog djeteta ali i zbog samoga sebe.

U videu pogledajte što kaže stručnjak – kakva je razlika u ulogama između mame i tate:

Razmijenite iskustva i osvojite divne darove

Platforma ‘Tate za tate’ mjesto je na kojem roditelji mogu saznati sve o najvećim izazovima u djetetovu odrastanju, naučiti kako pravilno njegovati bebinu kožu, osobito ako je izložena neugodnim promjenama, dok očevi mogu razmijeniti iskustvo s drugim očevima.

Tako na platformi imate priliku podijeliti savjet s novopečenim tatama, ali i osvojiti vrijedne nagrade. Sudjelovanjem u nagradnom natječaju možete osvojiti set od 10 stručnih video predavanja, program “Roditeljstvo 0-6” Centra Prirodno roditeljstvo autora Tomislava Kuljiša u vrijednosti od 1.500 kn i La Roche-Posay poklon paket Lipikar proizvoda u vrijednosti od 400 kuna. Nagrade dobiva čak 10 najkreativnijih.

Pogledajte galeriju savjeta koje su tate uputili drugim tatama, a imate li i sami savjet koji je vama pomogao kada ste bili u ‘nevolji’, a koji želite podijeliti s drugim tatama, posjetite platformu ‘Tate za tate’ – želimo vam dobru zabavu!