Nekad je nužno odabrati stranu

Uzbekistan je zemlja pamuka, zlata i dragih ljudi. Obišla sam je cijelu, a kroz pustinju sam putovala kao nomatkinja

SUPER PUTOPIS

Uzbekistan je zemlja pamuka, zlata i dragih ljudi. Obišla sam je cijelu, a kroz pustinju sam putovala kao nomatkinja

Tamara Krajač iz Zagreba poduzetnica je i svjetska putnica koja je nedavno imala zanimljivu avanturu u središnjoj Aziji. Posjetila je Uzbekistan, zemlju pamuka, zlata i dragih ljudi, a za nas je napisala kako joj je bilo

Možda se pitate kako je uopće došlo do odluke da putujem. Jesam li zažmirila, zavrtjela globus i stavila prst pa na koji dio svijeta pogodim? Biram li tako svoja putovanja? Ma ne… Hm, premda, kad malo bolje razmislim, nije ni takav način odabira putovanja loš, jer naša nas intuicija sigurno uvijek odvede na pravo mjesto, odnosno tamo gdje bismo i trebali stići.

Mene je ovaj put odvela u zemlju pamuka, zlata i dragih ljudi, ali i nadasve komičnih situacija prije svega zbog kulturoloških razlika koje sam tamo doživjela. Inače, zanimljivost Uzbekistana je to da je to jedina zemlja (uz Lihtenštajn) bez mora koja je okružena s još pet zemalja koje nemaju more (Kazahstan, Afganistan, Kirgistan, Turkmenistan, Tadžikistan).

Ljudima na granici u Taškentu se nikamo ne žuri

Prva destinacija na mom putu svile nakon gotovo 20 sati putovanja bio je glavni grad Taškent. Grad se trudi podsjećati na svjetske metropole, no sa svojim građevinama i stilom, koje su mješavina srednjoazijskog nomadskog života i utjecaja SSSR-a jasno nam daje do znanja da smo debelo zagazili u srednju Aziju i da je svaka usporedba s nekom drugom europskom ili svjetskom metropolom uzaludna. Čim sam sletjela, već na samom aerodromu u Taškentu sam osjetila egzotiku na koju smo mi s ovih prostora već pomalo i zaboravili.

Čim sam ušla na taškentski aerodrom primijetila sam da nas, europske putnike, snima čovjek u bijeloj kuti koji je nalik na pekara ili demonstratora nacrtne geometrije u arhitekturi. Prolazak carine je išao puževim korakom podsjećajući na traumatične jugo-šentiljske epizode. Naime, od 10 carinika dvojica rade, a ostali besposleno šetuckaju, pričaju ili kako bismo mi rekli ‘kopaju nos’. Kako bih skratila vrijeme izvukla sam iz torbe zadnje europske adute – sendviče s ‘gavrilovićkom’ iz Zagreba i male bočice Jegera, takozvane unučice s istanbulskog aerodroma. Napokon, nakon dva sata živopisnog ulaska u zemlju zlata i pamuka dočepala sam se hotela Ramada negdje oko 3 u noći. Napokon!

Voda u Uzbekistanu nije bila za piće

Prvi dan smo počeli razgledanjem glavnog grada Taškenta i njegovih znamenitosti. Kompleks Hazrati Imam me ostavio bez daha sa svojim ornamentima i tirkiznim kupolama. Također je u sklopu tog kompleksa najstariji Kuran na svijetu. Obilazak Hazrati Imam kompleksa pomno su pratile i lokalne bakice s kojima sam se poslije i fotografirala.

S obzirom na to da je Uzbekistan bio prilično izolirana zemlja dugi niz godina, tako su zapravo i turisti rijetka pojava pa se Uzbeci obožavaju slikati s turistima kao s nekim rijetkim životinjama. Ljubav kroz objektive je bila obostrana. Nakon razgledavanja Hazrati Imama krećem prema tamošnjem Chorsu sajam gdje ‘nema čega nema’ od prehrambenih proizvoda. Halve, razno voće i povrće pa sve do konjetine još iz doba Džingis-kana valjda, a to se sve prodaje na otvorenim tezgama.

Inače, Uzbekistan je zemlja koja, nažalost, nema pitke vode zbog lošeg sustava navodnjavanja te uporabe pesticida u poljoprivredi koji se koriste šakom i kapom. Tako mi je, nažalost, jelovnik bio vrlo skučen te sam doslovce osjetila što znači zabranjeno voće, ali i naučila pritom kako zabranjenom voću reći ne.

U suprotnom bih za svaki istup u zonu zabranjenog voća bila kažnjena satima provedenim na jednoj od egzotičnih WC postaja družeći se s toaletnim papirom, koji je neki miks između krep i ‘šmirgl’ papira i prema kojem je naš Golub papir mekan kao pero.

Samarkand je grad u kojem je živio i Aleksandar Veliki

Put svile nastavljam prema Samarkandu, gradu u kojem je dobar dio svog života proveo i slavni vojskovođa Aleksandar Veliki. U ovom gradu je stolovao Timur Lenk, vladar cijele središnje Azije. U Samarkandu sam naišla na Registan – predivan trg na kojemu se nalazi sklop medresa i džamija. Inače, Registan znači grad od pijeska jer je nekad tlo ispod Registana bilo prekriveno pijeskom. Danas je Registan više turistički kompleks u kojem se prodaju razni ručno rađeni predmeti od keramike te šalovi i stolnjaci od svile, takozvane Suzana na kojima su često motivi nara kao simbola prosperiteta i obilja.

Također sam u Samarkandu posjetila i džamiju Bibi Xonum, glavne žene ili hanume osvajača Timura Lenka koja je bila jedna od najdražih i najvažnijih Timurovih žena. Naime, Bibi je bila izuzetno važna Timuru jer osim što je bila izuzetno lijepa i imućna bila je i direktan potomak Džingis-kana, najvećeg i najokrutnijeg osvajača cijele Azije koji je bio uzor Timuru Lenku.

Prilikom posjeta Shah-i-Zinda groblju, gdje počiva ženski dio Timurove obitelji, naišla sam na zanimljiv simbol kvadrata u kvadratu. Jedan kvadrat simbolizira naše želje i ono što mi mislimo da je dobro za nas, dok drugi kvadrat simbolizira ono što Bog misli da je dobro za nas. Dosta zanimljivo, moram reći. S mislima o kvadratu odlazim dalje u svoju uzbečku avanturu.

Shahribzas me odveo do pustinje

Prolazim kroz grad Shahriszabs koji je vrlo blizu granice s Afganistanom. Kako smo blizu Afganistana zanimljivo je napomenuti kako je Uzbekistan zemlja u kojoj je stopa droge i kriminala gotovo na nuli. Naime, Uzbekistan je bio dugi niz godina pod diktaturom SSSR-a i bivšeg uzbečkog predsjednika Islama Karimova, tako da su kriminal i droga srezani u korijenu već tada. Stanovnici Uzbekistana žive skromno, ali djeluju s tom spoznajom prilično zadovoljno. U samu zemlju se dosta ulaže i unatoč skromnim uvjetima sve djeluje čisto i uredno.

Od granice s Afganistanom krećem prema pustinji Kizilkum, ili pustinji crvenog pijeska. Kako ulazim dublje u pustinju sve su češći prizori jurti ili okruglih nomadskih šatora u kojima se nomadi u pustinji sklanjaju od vremenskih nepogoda. Pa kako bi rekli ‘kada si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin’, pa sam se tako i ja u pustinji ponašala poput prave nomadske žene. Ako nikako drugačije onda barem svojim modnim izričajem, pa uz košulju dugih rukava na glavi imam maramu, a na nogama ljetne sandale i čarape.

Osim što je takav modni izričaj izrazito popularan među tamošnjim ženama, pogotovo nošenje sandala na čarape, s druge strane je to i odlična zaštita od pijeska i pustinjskih oluja gdje pijesak doslovno ulazi u svaku poru. Sukladno tome važno je biti dobro zakrabuljen i iz praktičnih, a ne samo modnih razloga. No, ne sumnjam da bih od našeg Modnog mačka ili Fashion gurua sigurno dobila pohvale za ovaj, u najmanju ruku avangardni stil.

U Bukhari sam probala tradicionalna jela

Put dalje vodi u Bukharu, grad poznat po izradi ćilima. Četvrti dan već pomalo izmorena od puta i autobusa koji vozeći uzbečkim puteljcima i makadamima neodoljivo podsjeća na legendarni autobus iz srpskog filma Ko to tamo peva, šalim se da bi bilo bolje da u Bukhari kupim leteći ćilim kojim bih se dalje vozila. S obzirom na to da sam cijeli dan provela vozeći se kroz pustinju, navečer dolazim u Bukharu gdje sam pozvana na večeru kod jednog derviša i njegove obitelji, koji ručno slikaju prekrasne minijature na papiru starom 250 godina.

Za večeru su poslužili tradicionalno jelo plov ili kako se u našim krajevima kaše pilav – jelo od riže i mesa koji se satima kuhalo na lijepoj staroj peći na drva. S obzirom na to da je u većini u Uzbekistanu muslimansko stanovništvo uz govedinu i piletinu se jede ovčetina. Meso ovce ugodno me iznenadilo jer sam očekivala da ima jak miris i okus, kao naša kaštradina, no Uzbeci ne uzgajaju mliječne ovce već mesne sorte, čije je meso drugačije te vrlo ukusno i bez teškog mirisa.

Ono što je specifično kod njihovih jela je da imaju prekrasne salate i voće koje, na žalost, kao što sam već bila i spomenula, nisam smjela ni okusiti jer je sve oprano u vodi koja nije za piće. Mi Europljani nismo navikli na takvu vodu, tako da ako bih prekršila ovo pravilo, čekale bi me duge seanse na toaletu uz onaj premekani šmirgl papir.

Ostala hrana poput raznih pita, bureka i plova koja je dobro termički obrađena je dopuštena. Preporuka je također bila da se obvezno uz svaki obrok pije bijeli čaj ako želimo da naši probavni organi funkcioniraju normalno. Bijeli čaj je zapravo votka i pije se iz šalica za čaj, te je se preporučuje piti uz svaki obrok radi dezinfekcije. Dakle, u gotovo osam dana sam popila skoro četiri litre votke. U početku je bilo teško, ali kasnije je votka sama klizila niz grlo. Moram priznati da, držeći se ove preporuke, votke uz sva tri obroka, uopće nisam imala problema s probavom.

U pustinji Kizilkum jede se najbolji roštilj

Drugo jutro put vodi još dublje u pustinju Kizilkum prema gradu Khivi. Na putu do Khive staje se na ručak na jedno odmorište usred pustinje. Odmorište me podsjeća na naš zagrebački kvart Kozari Bok, no restoran je na glasu da ima odličan roštilj i jako se veselim, no nekako me volja prolazi kada vidim higijenske uvjete oko restorana. Muhe lete oko mojih budućih saslika ili ražnjića, dok je toalet smješten iza hrpe pijeska. No glad čini svoje i ražnjići sve bolje i bolje mirišu. Gazda od roštilja radi ga u posebnom izduženom žlijebu gdje se nalazi žar te peče saslik nad otvorenom vatrom. Jedem saslik koji obilato zalijevam votkom. Moram priznati da nikad u životu nisam jela bolji roštilj. Je li to bilo zbog gladi, specifičnog žljebastog roštilja ili zbog meštra od roštilja, zaista ne znam, ali bilo je prefino.

Khiva je idealno mjesto za shopping

Stižem u Khivu, grad duboko u pustinji, koji je do sredine 19. stoljeća bio glavno sjecište trgovine na putu svile kao i trgovine robljem. Grad je mali i živopisan te je opasan zidinama unutar kojih se još i dan danas trguje tkaninama, krznom, svilom, šubarama od ovčje dlake… Kao i mnogi turisti, nisam mogla odoljeti shoppingu pa mi je Khiva došla kao idealno mjesto za isprobavanje bundi od pustinjske lisice, koju znaju bojiti u razne boje. Na primjer, u žutu kao i tatarske šubare od ovčje vune s kojoj sam na glavi izgledala poput Jimmyja Hendrixa ili Boney M. Ljubazna prodavačica me uvjerava da mi žuta bunda i šubara odlično stoje, no nekako na plus 35 nemam neku ludu volju kupiti ih.

Ono što me više intrigiralo je bio blještavi zlatni osmijeh prodavačice, zgođušne ženice koja je imala kompletno zlatne zube te se ponosno hvalila i pitala me želim li ih slikati. Naravno da želim slikati! Takvo slično zubalo sam imala priliku vidjeti samo u filmu o Jamesu Bondu kada je zli zubo sa čeličnim zubekanjama ganjao jadnog Jamesa. Valjda gospođa neće ganjati mene kao zubo Jamesa ako ne kupim bundu i šubaru.

Malo dalje, šetajući bazarom u Khivi srećem još nekoliko žena sa zlatnim zubima koje ponosno otkrivaju smijući se od uha do uha. Pitam ih u čemu je fora sa zlatnim zubima, a one mi odgovaraju da je to znak statusnog simbola i da si to mogu priuštiti samo imućniji ljudi, dok neki praktički cijeli život rade za te zlatne zube. Svi odlaze u obližnji Kazahstan jer tamo navodno radi jedan zubar koji se specijalizirao za zlatne zube. Kažu da bi i meni jako lijepo pristajali zlatni zubi te mi nude broj od kazahstanskog stomatologa. Majko mila, pa što bi rekla moja prijateljica, stomatologinja Ana, da joj dođem sa zlatnim zubima?

Kasnije u obližnjem restoranu pod uho mi svira harmonikaš, ne biste vjerovali, sa zlatnim zubima. Pomislila sam kako je zapravo praktično imati dečka ili muža sa takvim zlatnim osmijehom, kao i frendicu, jer možeš ogledajući se u njihovim zubima u svakom trenutku popraviti šminku ili frizuru. Tko zna, možda to postane moda i kod nas umjesto dizajnerskih torbica ili cipela.

Sapun se ne dijeli svakome, ali sam imala sreće

Još malo i završava moja uzbečka avantura, odoh do polijetanja aviona riješiti još jednom tekuće probleme. Pored restorana se nalazi kućica koja je zapravo toalet u vlasništvu gospođe Raise koja je vlasnica tog toaleta dugi niz godina. Na ulasku u ženske odaje piše W i to označava da je toalet za žene, a na ulasku u muške odaje piše C, i to znači da je toalet za muškarce. Pokušavam gospođi Raisi objasniti da definicija WC-a dolazi od engleskih riječi water closet, no ona mi pomalo ljutito odgovara da je ona vlasnica ovog WC-a dugi niz godina i da valjda zna koje je značenje riječi WC.

Odustajem od rasprave s gospođom Raisom te je pitam ima li sapuna za ruke? Na to ona odlazi do obližnjeg ormarića iz kojeg vadi tekući sapun marke Palmolive te mi oprezno istiskuje u dlan dvije kapljice, a potom ga žurno vraća u ormarić. Kaže mi da mi je odlučila dati svoje dvije vrijedne kapljice tekućeg sapuna jer sam strankinja, a i baš sam joj nekako simpatična. Inače to ne daje svakome. Zahvaljujem joj i moram reći da me baš razveselila za kraj putovanja. Hitam prema aerodromu. Do neke sljedeće avanture i zgode Uzbekistan i njegovi žitelji će još dugo, dugo biti u mojoj glavi i mome srcu.

Ko*rishguncha, ili doviđenja Uzbekistan!