Više od godinu dana kasnije i dalje mu šapćem: "A što ako ti zapravo ne postojiš?"

Mlada sociologinja Paula Brečak (@thewolfnomad) s kojom smo već nekoliko puta razgovarali, povodom Valentinova ispričala nam je svoju ljubavnu priču

Je li ironično ili upravo sudbonosno da sam svega par mjeseci nakon što sam na rebra tetovirala riječ ljubav, tu ljubav uspjela i pronaći? Tetoviranje je bilo ishitreno. Tattoo artistica čiji sam rad već neko vrijeme škicala, objavila je da ima slobodan termin i neke nove flasheve. Između desetak njenih originalnih radova, izabrala sam jedan koji je glasio živi bez kočnica, a zatim sam je upitala možemo li u isti termin ugurati i jednu ljubav. Jednu ljubav otprilike širine i dužine kakvog tanašnog prsta, ispisanu nepravilnim linijama koje impliciraju nesigurnost, a opet iglom i tintom koje garantiraju trajnost? Ispisivanje te ljubavi na rebra, u razini i postrance lijeve sise, samoj sam sebi interpretirala kao dokaz života bez kočnica, budući da je taj period bio baš neobičan za odabir baš te tetovaže jer se upravo okončao još jedan moj nezaživjeli pokušaj romantičnog odnosa koji je mogao biti nešto više od ‘samo nekog tipa kojeg sam dejtala’, ali ipak nije.

Kada me artistica upitala postoji li razlog zašto u moju kožu urezujemo klišej romantičnih filmova, zbrljavila sam nešto o tome kako ja samo jako volim ljubav

No, nisam to baš posve slučajno bubnula. Mislim da nisam upoznala nikoga tko se poput mene voli zaljubljivati. Kada kažem ljubav je droga, zapravo mislim zaljubljenost je droga. Jer upravo to i jest. Miks najboljih, najfinijih i najugodnijih hormona zbog kojih odvojenost od objekta zaljubljenosti fizički boli, a svaki susret novi je šut u izmaglicu uživanja i hedonizma. Proces zaljubljivanja, sada već i znanstveno dokazano, dijelimo u nekoliko kategorija. Prva bi bila seksualna privlačnost. Njome vladaju testosteron i estrogen koji povisuju libido i tako nas dovode u stanje izrazite požude i seksualne potrebe za osobom koja nas je privukla. Istovremeno ili ne, odvija se zaljubljivanje tijekom kojeg nas nagrađuje dopamin, a u kombinaciji s noradrenalinom može rezultirati pretjeranom energijom i fokusiranosti na tu osobu, euforijom, ekstazom, manjkom apetita i nesanicom.

U ovom razdoblju serotonin počinje padati, a kortizol rasti, što tijelu signalizira da se nalazi u stresnoj situaciji te uzrokuje ubrzani rad srca, znojenje, crvenjenje lica i anksioznost. Niže razine serotonina povezuju se i s opsesijom, a kombinacija svega ovoga dovodi do stanja očarane zaljubljenosti – zaljubljenosti tijekom koje ne možeš jesti, spavati niti prestati misliti na osobu koja je kao daljinskim upravljačem u tvojem tijelu uključila hormonalne procese koji te dovode do ovog higha. No ovi osjećaji ne traju vječno, s vremenom se hormoni primire, a osobu u koju smo se zaljubili viđamo u stvarnom svjetlu te, ako to svjetlo bude odgovarajuće, počinjemo je upoznavati i vezati se za nju dublje i trajnije. Nazovimo to baš ljubavlju, značajnom povezanošću čija je kemijska podloga lučenje oksitocina, koji se naziva i hormonom ljubavi budući da sudjeluje u uspostavljanju bliskosti te rezultira osjećajem mira i sigurnosti.

Sve dok nisam došla do zaključka da volim senzaciju hormona koji me šusaju onih prvih mjeseci kada se u nekoga zaljubim

Važno mi je da ste barem u ideji svjesne kemijskog elementa zaljubljivanja, kojeg možemo nazvati i drogeraškim elementom zaljubljivanja, kako biste razumjele raspravu koju o zaljubljenosti vodim s prijateljicom gotovo svaki puta kada se vidimo. Upoznale smo se preko tipa iz prvog odlomka, nezaživjelog pokušaja. Ja sam ga dejtala, ona mu je bila najbolja prijateljica, a naš prvi razgovor o zaljubljenosti ujedno je bilo i moje priznanje zaljubljenosti, kada me uz pivu pitala ‘Jesi li se zaljubila?’. Kroz hihot sam joj rekla da jesam i da, pa šta, ja volim biti zaljubljena, pa makar se ništa, poput ljubavi ili veze, iz toga ne izrodilo. Poput prave sociologinje po struci, pet me puta pitala zašto mislim da je to tako – i zašto, i zašto, i zašto. Sve dok nisam došla do zaključka da volim senzaciju hormona koji me šusaju onih prvih mjeseci kada se u nekoga zaljubim.

Za mene je to osjećaj koji kreće iz sredine trupa, iz najmekanije točke između prsa i trbuha. Tamo krene i onda me, i polako i iznenadno, toplo i mekano, cijelu obavije. Kada se bez kapi alkohola osjećam kao da sam upravo taman tipsy. Upravo toliko da se malo više opustim i da u svemu pronađem razlog za smiješak. Osjećaj kompletnog zadovoljstva, poput buđenja u čistim plahtama uz sunce koje me nježno zagrijava. Osjećaj novih mogućnosti, želja i planova koje bi ovaj odnos mogao donijeti. A istovremeno, nemogućnost razmišljanja o ičemu drugome, lagano kopkanje i izjedanje sumnji i nesigurnosti. Briga i uvijek previše razmišljanja o tome što je koji pogled, dodir i riječ značila. Zatvaranje očiju na sve crvene zastavice i uvjeravanje same sebe da ćemo sve nekompatibilnosti riješiti kasnije. Hormoni zbog kojih je svaka poruka, poziv i sastanak više kao droga nešto išta drugo, a svako odsustvo, tišina i znak udaljavanja udara kao apstinencijska kriza. Zaljubljenost su anksioznost i euforija koje se izmjenjuju iz trenutka u trenutak, ne mogu postojati jedna bez druge, a ja ne mogu uživati u jednoj bez druge.

Zaljubljenost su anksioznost i euforija koje se izmjenjuju iz trenutka u trenutak, ne mogu postojati jedna bez druge, a ja ne mogu uživati u jednoj bez druge

Dok bismo se vozili autom, ja na suvozačkom mjestu u svoj toj zaljubljenosti i svom tom highu, moj nezaživjeli pokušaj znao bi mi reći ‘nemoj me gledati tako’. Izrazito nježno i meko. Da nas sluša netko tko ne razumije naš jezik, pomislio bi da mi izražava ljubav. A ne da mi govori ‘nemoj me gledati tako jer ja prema tebi ne osjećam isto’. Zaljubljenost su mazohizam i hedonizam isprepleteni do neprepoznatljivosti. To plesanje po rubu između apsolutnog užitka i očajne boli upravo je ono što zaljubljivanje čini tako prokleto privlačnim. Neizvjesnost oko toga na koju ćeš se stranu prelomiti. Tetoviranje ljubavi za mene je značilo prihvaćanje da uživam u tom transu, slatkoći i strahu. I konačno mirenje s time da je zaljubljenost sama sebi dovoljna, da mi nije potrebno da se na kraju pretvori u ljubav kako bih je znala cijeniti i sa srećom se prisjećati svih divnih trenutaka hormonalne napušenosti.

Nekoliko mjeseci nakon tetoviranja ljubavi upoznala sam nekog novog. Nekog za koga sam, nakon prvog awkward poljupca i vozeći bicikl doma, govorila not bad, not great, hihoćući se blesavo. Nekog s kime su sve zastavice i objektivno gledano bile zelene, ali ja tada nisam gledala objektivno i znala sam da sam u tom trenutku slijepa za boje i da ne mogu vjerovati vlastitoj procjeni. Nakon nekoliko spojeva rekla sam mu da ne vjerujem kako je stvaran, da si jednostavno previše pašemo kako bi to bila realnost. Poigravala sam se idejom da je on plod moje mašte, rezultat prevelike zaljubljenosti iza kojih je ostalo svega nekoliko pokidanih crvenih zastavica i pokoja uspomena kojoj se volim vraćati. Jer ma koliko uživam u zaljubljenostima, njihova opijajuća moć upravo je u tome što su prolazne. Možda sam zato sama sebi konstruirala nekoga tko izgleda kao da bi mogao ostati, sada već svjesna da ih većina tako samo izgleda. Rekao mi je da se i on tako osjeća, da me zato i upoznao sa svojim prijateljima, kako bi mu oni potvrdili da sam stvarna.

Više od godinu dana kasnije i dalje mu šapćem – a što ako ti zapravo ne postojiš

Kada bi mi pričao o ljubavi, tapkala bih ga po čelu i govorila – ‘samo si zaljubljen, proći će te to’. Nakon što ispari ružičasti opijat hormona, bila sam sigurna, shvatit ćemo da se moramo prelomiti na stranu nezaživjelih pokušaja. Uvidjet ćemo da naše boje i naši oštri rubovi nisu kompatibilni, pomiriti se s okolnostima i krenuti u potragu za nekim novim objektom drogeraške opsesivnosti. Čisto statistički, kada se zaljubljuješ toliko često kao ja, većina zaljubljenosti tako se prelomi, a ti naučiš u njima guštati i ne očajavati o budućnosti. No, isto tako, čisto statistički, neke zaljubljenosti moraju se prelomiti i na drugu stranu, na stranu oksitocina, mira i sigurnosti. Više od godinu dana kasnije i dalje mu šapćem – ‘a što ako ti zapravo ne postojiš’.