Vojislav je svjetioničar na našem najdaljem otoku: 'Prvi put kad sam došao, protrnuo sam od straha'

Najprije je radio u nekadašnjem korčulanskom brodogradilištu. Pa je bio u ratu, a u kasnim devedesetima ostao bez posla u škveru. U međuvremenu je dobio obitelj o kojoj je trebalo brinuti pa je neko vrijeme radio i na brodu. I tako dok mu jednog dana kolega nije prišao i rekao kako je prijavio posao za svjetioničara i dobio mjesto na otoku Sušcu. Rekao mu je da bi se i on trebao prijaviti. “Bilo mi je u početku jako čudno. Nisam mogao zamisliti da odem raditi na svjetionik i to tako daleko. Ali razgovarao sam s obitelji i sve smo dogovorili. Shvatio sam da mi je to lakše nego da budem po sedam – osam mjeseci na brodu”, prisjeća se Vojislav Šain, 59-godišnji Korčulanin koji posljednje 24 godine radi na najudaljenijem hrvatskom otoku – Palagruži.

Zanimanje svjetioničara izazvalo nam je odmah bezbroj pitanja, pa smo držali fige da će Vojislav imati dovoljno signala da nam, barem u kratkim crtama, ispriča kako to sve ondje izgleda. Signal je bio dobar, a telefonski razgovor bogat zanimljivostima. “Do prvog radnog dana, tamo negdje u listopadu 1998., nisam nikad bio na Palagruži. Sjećao sam je se iz škole, znao sam da postoji i gdje se nalazi, ali nikada je nisam posjetio. Palagruža je čudna, jedinstvena je, to se ne može riječima opisati. Ako ti se svidi na prvi pogled, ostat ćeš, ma zaljubit ćeš se. Ali, ako ti nije po volji prvi dan, prvi mjesec, onda to nije za tebe. Palagruža kao otok izgleda, mogu reći, stravično – taj kamen, uspinjanje, stijene, ali ja sam se zaljubio”, priznaje Vojislav. Cijeli život je na moru, uz more. Tome ga je poučio i otac od malih nogu, pa mu takav život nije stran.

Palagruža kao posebna vrsta raja

“Mjesec dana sam na Palagruži, a mjesec dana kući na Korčuli, u maloj uvalici po imenu Čara. Ima nas četvero kolega, pa svakog mjeseca radimo po dvoje. Ja sam s kolegom parnim mjesecima na svjetioniku, a druga ekipa je neparnim mjesecima. Smjene nam se mijenjaju svaki drugi dan – danas sam ja dežuran, sutra kolega i tako u krug. Dežurstvo se odnosi na odgovornost prema instrumentima, meteorologiji, voditeljstvu smjene – pratimo struju, osvjetljenje, pomorski promet, treba biti obazriv, omogućiti sigurnu plovidbu”, opisuje Vojislav. Nabavka namirnica i kućnih potrepština planira se detaljno, a sve potrebno dovozi se na dan zamjene smjene. Opskrba mora biti dovoljna za minimalno mjesec i pol’ dana jer se nikada ne zna što se može dogoditi pa da duže ostanete zarobljeni na otoku.

Kada nije za radnim stolom, kaže Vojislav, svejedno uvijek ima neku zanimaciju na otoku. Na pitanje rješava li možda križaljke, samo se nasmijao: “Ma kakve križaljke. Objekt je velik i treba ga održavati. Imamo 50 prozora na kući, 50 škuri, 100 kanti pitura – uvijek se nađe nešto. Daj prstima posla i nema depresije, nema patnje, vrijeme se popuni samo od sebe”.

Moraš biti lud i voljeti otok

Kuća je stara preko 100 godina, a kada je Vojislav došao ondje, našao ju je u odličnom stanju. Sada bi, priznaje, bila prava šteta da za vrijeme njegovog radnog vijeka propadne. Ondje postoje i apartmani za turiste, pa je svjetionik moguće i turistički posjetiti. Ljudi koji dolaze željni su ribanja, odmora i netaknute prirode. “Mogu ja doći u smjenu, leći na kauč i ne raditi ništa – nitko me neće zafrkavati. Mogu gledati u kalendar i samo brojati kad će kraj mjeseca i kad će zamjena smjene, ali onda ispada kao da si u zatvoru i počneš luditi. Ali, ako znaš i voliš to što je oko tebe, ako si prijatelj s morem i prirodom, onda si na Palagruži kao u raju”, dodaje Vojislav.

Prvi put kada je kročio na Palagružu protrnuo je od straha, pogotovo zato što je znao gdje se nalazi – usred ničega, okružen samo plavetnilom mora. “Ovdje je važno da uopće ne razmišljate gdje ste jer će vam vrlo lako navirati neke negativne misli. Primjerice, ja sam od prve bolnice udaljen 150 kilometara. Ne daj Bože da se nešto ozbiljno dogodi, meni, kolegi ili gostima. Ako je lijepo vrijeme sve se da riješiti – policija, helikopter, brodovi. Ali ako je loše vrijeme, nema spasa. Na svu sreću, nisam nikada doživio neke ozbiljne probleme, a ni depresiju. Sviđa mi se ovdje i rekao sam da dokle god budem mogao, dok me zdravlje služi, bit ću sluga Palagruže. To je moj otok, moj život i jako sam sretan. Moraš biti lud i voljeti to, nema druge”, iskreno će Vojislav.

O vječnom plamenu brine čovjek

Zanimljivosti o Palagruža svjetioniku:

Osim kolege svjetioničara, društvo na Palagruži mu pravi i sadašnja partnerica Manuela, Njemica koju je igrom slučaja upoznao u Orebiću. “Bio je prvi rujan, vratio sam se sa smjene, brat je imao rođendan i otišli smo na kamenice u restoran. Manuela je prodavala sladoled na nekom kiosku, malo smo se pogledavali, razmijenili brojeve i, eto, pristala je poći na Palagružu i sad se od mene ne miče zadnjih sedam godina. Ne tražimo ekstra uvjete, bitno nam je da smo skupa. Imamo iste osobine, zato nam je i lijepo”, kaže Vojislav. Kao svjetioničar u drugoj smjeni radi i njegov sin Ivo, pa se tako s njime uvijek susretne na dan zamjene smjena. Ostatak obitelji i unučice mu nedostaju, ali s njima vrijeme provodi kući na Korčuli pa se uvijek trudi nadoknaditi ono što propusti.

Palagruža je poznata i kao najusamljeniji svjetionik Mediterana – 125 kilometara je udaljena od Hrvatske, a 52 kilometra od Italije. Većina hrvatskih svjetionika je automatizirana, no Palagružina posebnost svakako je to što se o njegovom svjetlu i vječnom plamenu oduvijek brine čovjek.