Zagrepčanka Dorja je s partnerom i bebom prije pet mjeseci odselila u Valenciju. Javila nam je kakva je situacija

Produkt dizajnerica iz Zagreba, Dorja Benussi (@dorja) nedavno je odselila u Valenciju. Pisala nam je

Dorja Benussi živi u Valenciji, a radi kao kreativna direktorica i dizajnerica u vlastitom studiju koji trenutno funkcionira na relaciji Valencia – Zagreb – Beograd. Španjolska trenutno nosi titulu novog europskog žarišta koronavirusa, a broj oboljelih strmoglavo raste. Dok je Madrid kao epicentar zaraze već proglašavao izvanredno stanje, u Valenciji se još opušteno pripremao festival Fallas koji okuplja u prosjeku 900.000 posjetitelja godišnje. U subotu je naglo proglašeno zatvaranje grada. Velika većina ljudi radi od kuće, a na posao odlaze samo oni koji to nikako ne mogu izbjeći. Po ulici se smije hodati isključivo samostalno, do trgovine po hranu uz restrikciju količine kupljenog, do ljekarne ili bolnice te u iznimnim slučajevima. Policija nasumično legitimira i na uvid traži račune iz trgovine ili službena dopuštenja za kretanje na konkretnoj naznačenoj relaciji. U Španjolskoj je trenutno zabilježeno 13,910 slučajeva oboljelih i 623 umrlih. Do ovog broja je od jedva stotinjak slučajeva došlo u svega dva tjedna.

Zaključani smo, dan treći. Mislila sam da će biti zabavnije. Neki dan mi je bilo smiješno, danas sam, evo, shvatila da sam mrvicu, ali mrvicu prestravljena. Ne zbog virusa nego zbog lokota.

VOŽNJA ROMOBILOM U PODZEMNOJ GARAŽI

Još prije tri dana smo se na plaži veselo kuckali Coronama koje su sudbonosno čekale u frižideru još od prošlog druženja. Danas vodim malu na vožnju romobilom po podzemnoj garaži zgrade i planiram obilazne, ali nesumnjive rute do dućana za sutra. U Valenciji su još prošli tjedan montirali ulični festival i pravili se kao da se ništa ne događa, a danas bi trebali već biti naviknuti na novi režim. Dozvoljeni su izlasci samo do trgovine hranom ili apoteke i to samostalno, ne u paru ili društvu, ni slučajno s djetetom, obavezna 2 metra razmaka u redu. U trgovinu ulazi po nekoliko dezinficiranih ljudi s novim gumenim rukavicama, svi gledaju u pod i trude se disati tiho.

Navečer plješćemo zajedno na balkonima. Nitko ne smije šetati, osim, naravno, ljudi koji imaju pse. Oni smiju i svakih 10 minuta u krug ako to želje njihovi gazde. Znam sigurno, jer ih pratim kroz prozor. Neki psi djeluju kao da im se baš i ne hoda više, ali idu. U vrtićkoj chat grupi danas postavljam “općenito” pitanje: što točno rade samohrani roditelji koji nemaju kome ostaviti dijete doma, a moraju do trgovine? Pitam, naravno, “for a friend”, da vidim ima li neka fora kako legalno izvesti male divljake na zrak. Roditelji koji su prošli tjedan planirali grupu djece voditi na javno festivalsko okupljanje (dok smo se mi već lagano brisali alkoholom po dolasku izvana i pitali se je li ekipa ovdje potpuno skrenula), sad mi objašnjavaju da je to strašno riskantno. Voditi dijete u dućan! Zašto to uopće pitam? Zar ne znam da je opasno? Baš opasno. Treba biti odgovoran. Ako nitko ne može čuvati dijete, neka se koristi online dostava ili traži pomoć od susjeda.

STROGE MJERE SU IZRAZITO VAŽNE

Drago mi je da su poduzete stroge mjere, naravno. Ali nisam baš očekivala ovakvu reakciju od same sebe. Ne znam točno što me žulja, možda sam trebala ovo pisati za 10 dana. Vjerojatno restrikcija. Klaustrofobija. Neizvjesnost. Što ako ovo potraje mjesec, dva, tri? Što će biti s poslom? Sa životom, planovima? Situacija je melem za anksiozne napadaje. Raspoloženje mi je otprilike: “mama, upomoć”. A obitelj je u drugoj državi. Svi su tamo negdje. A nama koji smo si obitelj ovdje zabranjeno je viđanje. Svejedno planiramo neki legalan i siguran način za cirkuliranje, barem djece.

Atmosfera je potpuno čudna i kreće se u rasponu od užasnutog plača do umiranja od smijeha. Naravno da nam je i dalje smiješno. Zapravo, užasno je smiješno jer crni humor očito stvarno najbolje radi. Ali pola vremena se ipak borimo s popriličnom nelagodom.

ČITAM VIŠE. PLEŠEM VIŠE. BRINEM SE VIŠE

Znam da ćemo se naviknuti i iskoristiti paralelnu stvarnost za stvari kojima se inače ne bismo, barem ne tako, bavili. Plešem više. Pišem više. Čitam više. Svađam se više. Korigiram se više. Brinem se više. Prepuštam više. Šutim više, slušam više. Prošla su samo tri dana. Što mi je?

Sasvim osobno, ovo je jedna od onih situacija u kojoj se ne bojim ishoda, već mi je naporno prihvatiti proces. Znam, znam da će biti sve u redu. Kolektivno, onako, svemirski, možda nam je svima trebala izolacija za suočavanje sa sobom. Energetski hard reset. Bildanje negativnog, paranoje, straha, ljutnje, i pozitivnog, empatije, suradnje, osjećaja za kolektiv. Dobar podsjetnik da uvijek možemo izabrati kako reagirati. Sutra? Plesati više i ljutiti se manje.