Film Blonde dobio je loše kritike, ali kostimi su zapravo jako dobri

Kostimografkinja Jennifer Johnson odradila je zadaću i vrlo vjerno replicirala kostime slavne glumice

Prije dva tjedna na Netflix je stigao film Andrewa Dominika, Blonde. Film je baziran na fiktivnoj biografiji Marilyn Monroe autorice Joyce Carol Oates iz 1999. i sam se uglavnom bavi javnom percepcijom slavne glumice više nego činjenicama i stvarnim događajima. Dominik je dobio niz kritika zbog načina na koji je portretirao glumicu fokusirajući se samo na ono kako ju je vidjela kolektivna javnost. Osim toga, optužen je zbog dodatne senzacionalizacije njezinih privatnih problema kao što su bili pokušaji da ostane trudna, njezina borba sa sredstvima ovisnosti i seksualno nasilje s kojim se susrela kroz život i o kojem je javno govorila, a koji su ionako iskorištavani u medijima u šezdesetima na njezinu štetu.

Film je zapravo, kao i knjiga prema kojoj je snimljen, više fikcija nego stvarnost, a ono što u njemu jest točno i doista spektakularno su kostimi. Za njih je bila zadužena Jennifer Johnson, no možda ih ne bi uspjela tako dobro izvesti da Dominik nije inzistirao na analizi imidža Marylin Monroe.

IMIDŽ ISPRED STVARNOSTI

Javni imidž Marylin Monroe za redatelja Andrewa Dominika u ovom je filmu bio puno važniji od činjenica koje su ionako do danas ostale nepoznate javnosti. “Ne zanima me stvarnost, zanimaju me samo fotografije. Izvukao sam svaku fotografiju Marylin koju sam mogao pronaći i pokušao kreirati scene oko tih fotografija”, kazao je Dominik za Britanski filmski institut. Doslovno je okupio fotografije i isječke iz filmova i intervjua i kreirao filmsku Marylin Monroe točno onakvu kakvom ju je javnost percipirala.

Isti je zadatak imala kostimografkinja Jennifer Johnson. Johnson je proučavala iste te fotografije, ali ne samo to. Uspjela je prikupiti skice Marilynog omiljenog kostimografa Williama Traville koji je radio kostime za njezinih osam filmova uključujući Sedam godina vjernosti i Muškarci više vole plavuše. Analizirala je i snimke njezinih filmova, ali i intervjua da bi vidjela kako se njezina odjeća kreće i kako bi se trebala kretati na glumici Ani de Armas. Kreirala je više od 100 kostima za lik Marylin Monroe te oko 1800 kostima za ostale likove koji su između ostalih uključivali Johna F. Kennedyja, Arthura Millera i Joea DiMaggija.

REALISTIČNE REPLIKE KOSTIMA I SVAKODNEVNE ODJEĆE

Razlika između pristupa analizi fotografija Dominika i Johnsona je ta što su njezini kostimi, za razliku od njegovog lika, doista ispali vrlo realistični. Veliku pažnju posvetila je razlučivanju onog što Marylin Monroe nosi i kako se u toj odjeći kreće dok glumi i onoga što nosi svaki dan kao Norma Jeane Baker. Na filmu je poimana kao seks simbol, u odvažnim bojama, raskošnim dekolteima i dijamantima. U stvarnosti je nosila minimalističku odjeću i žudjela za time da bude shvaćena ozbiljno, kao intelektualka koja je zaslužila svoje mjesto u industriji i s drugim kvalitetama osim izgleda. Johnson nije imala pristup stvarnim kostimima i komadima iz ormara Marylin Monroe, ali je odradila jako dobar posao i to ne samo u kopiranju njezinih kostima i svakodnevne odjeće nego u tome da ta nova odjeća profunkcionira na Ani de Armas i da izgleda kao da zaista jest iz ormara glumice.

Najteža za izvesti, otkrila je Johnson za Hollywood Reporter, bila je zlatna haljina kostimografa i dizajnera Orry-Kellyja koju glumica nosi u filmu Neki to vole vruće. “Zovem je sočnom haljinom jer smo morali sakriti Anino tijelo s debelom podstavom”, kazala je Johnson i dodala da je ova haljina bila najzahtjevnija u čitavom filmu. Haljina je izrađena od svilenog šifona, prekrivena je kristalnim perlicama ručno izvezenim te na stražnjici ima izrezan obris srca zbog čega je bila poprilično kontroverzna kad se pojavila na filmskom platnu. Johnson je već bila nominirana za nagradu BAFTA za kostime u filmu I,Tonya, a rad na ovom filmu mogao bi joj donijeti i nominaciju za Oscara.