Hrvatske tradicionalne tetovaže sve su veći trend. Komentiraju ga tattoo majstori i umjetnica OKO
O hrvatskim tradicionalnim tetovažama popričali smo s onima koji ih rade, ali i nose
Nedavno sam s prijateljicom razglabala o tetovažama i o svojoj fascinaciji Davidove zvijezde o kojoj sam dugo razmišljala. Tada sam tu misao podijelila s tatom koji je iz zafrkancije rekao da će mi netko negdje možda zbog toga otpiliti nogu i da treba malo promisliti o takvim potezima ili barem o mjestima na kojima bih je smjestila. Tu svoju ideju sam za sada propustila, a možda njegove riječi i nisu bile samo zezancija.
Prijateljica mi je onda ispričala da je njezina baka nosila tetovaže na rukama kojima su tetovirana djeca kako bi se zaštitilo njihovo porijeklo. Radilo se o sicanju, tehnici kojom su se tetovirala (sicala) kršćanska djeca najviše u Bosni i Hercegovini kada je ona pala pod osmanlijsku vlast. Turci su otimali kršćansku djecu da bi popunili svoje redove (oni su im bili sluge), a tetoviranje kršćanskih simbola imalo je funkciju doživotnoga svjedočanstva tj. podsjetnika na to kojoj vjeri katolici svojim rođenjem pripadaju. Postala je zaštitni znak katolika, prvenstveno žena, a sicale su se ruke, čela i prsa. Koncem 2. svjetskog rata tradicijsko tetoviranje gubi na intenzitetu i danas ga možemo još samo vidjeti na rukama naših baka.
Ali i na svim onima koji su u novije vrijeme odlučili nositi te simbole. Tetoviranje je puno više od samo pukog ukrašavanja tijela, a zanimljivo je kako smo često inspirirani drugim kulturama za svoje tetovaže. Tako su simboli Maora koji su označavali status ili simbol moći uvijek izvor inspiracije za tetoviranje većih dijelova tijela kao što su prsa, leđa i udovi. Kineski zmajevi simboliziraju snagu i veliku sreću, a japanske ribe blagostanje. Sve se to u usporedbi s gore navedenim tradicionalnim hrvatskim tetovažama čini manje snažnim, ali svaka simbolika ima svoju priču. Za potrebe istraživanja učlanila sam se u Facebook grupu koja se bavi isključivo hrvatskim tradicionalnim tetovažama, a gdje sam razgledala koje motive ljudi najčešće stavljaju.
O hrvatskim tradicionalnim tetovažama popričali smo s onima koji ih rade, ali i nose
Nedugo nakon razgovora s prijateljicom naletjela sam na nekoliko friških radova kod tattoo majstora koje pratim i uočila sam upravo elemente koji su bili specifični za sicanje. Počela sam razmišljati o toj snazi naših tradicionalnih elemenata pa sam ih zatražila komentar. Tihomir Krklec poznatiji kao tr.akirfa svoj stil je izgradio na tradicionalnim tetovažama, Anja Ferenčić često tetovira simbole i slike nekih drugih kultura, a Marina Mesar koju znamo kao OKO na nadlanicama nosi simbole tradicionalnih hrvatskih tetovaža. Evo što su mi rekli.
Tihomir Krklec (@tr.akirfa), tattoo majstor
Hrvatske tradicionalne tetovaže sam upoznao negdje kad sam počeo tetovirati. Istraživao sam povijest cjelokupnog tetoviranja i tako zapravo naišao na vrlo staru tehniku hrvatskog tetoviranja, u ono doba zvanu sicanje. Zanimljivo mi je da je ono nastalo otprilike 60 godina prije početka suvremenog tetoviranja i otvaranja prvog tattoo shopa u svijetu. Tako da zapravo tetoviranje Hrvata vuče tu jednu mistiku i tribalski (plemenski) način tetoviranja koji su ljudi mogli upoznati samo preko nekih dalekih kultura koje su se tetovirale (Maori, berberska plemena, Kina). Takve tetovaže nisu previše tražene no puno ljudi je upoznato s njima pa se često raspituju. Tetoviraju ih i žene i muškarci.
Pa ja mislim da klijenti prvo primjećuju estetiku tih ornamenata koji jako dobro funkcioniraju na tijelu, a nakon toga ide sama simbolika. Moj princip rada je uvijek da pogledamo zajedno kroz reference koje imam. Odredimo položaj tetovaže te istražimo motive i simbole koje zajedno spajamo u jednu cjelinu. Klijenti mi dosta vjeruju pa mi daju puno slobode jer cjelokupni moj rad i vizualni identitet se i vrti oko tradicionalnih vezova, etno kulture te ornamenata. Moj rad je jako inspiriran upravo tradicionalnim hrvatskim tetovažama.
Htio sam revitalizirati povijesno tetoviranje i staviti ga u oblik vremena modernog tetoviranja. Tako su nastali crno-bijeli i koloristički radovi inspirirani tradicionalnim narodnim vezovima, koji su me kasnije inspirirali u puno šire razmišljanje o našim istočno europskim ornamentima. Pa se tu nalaze motivi starih tepiha – ćilima, retro keramičkih pločica i sličnih motiva. Tradicionalno tetoviranje u Hrvata moramo čuvati, razvijati i stvarati identitet. Drago mi je da svakom tetovažom održavam taj niz koje ostao zaboravljen u jednom trenutku.
Anja Ferenčić (@anja_ferencic), tattoo majstorica
Ja tetoviram nešto više od 10 godina i moram priznati da i nisu toliko tražene kod mene, koliko bi se dalo očekivati ako uzmemo u obzir tetovaže kao ukras na tijelu. Tradicionalni hrvatski motivi se stvarno jako lijepo mogu uklopiti na bilo koju poziciju na tijelu upravo zbog tog patterna koji se ponavlja i tih nekoliko elemenata koji s određenim ritmom i oblicima mogu stvoriti jako lijepu kompoziciju i za manje i za veće tetovaže.
Nažalost mogla bih na prste nabrojati koliko sam ih odradila u ovih desetak godina. Ja kad crtam volim se zadržati što više na originalnim referencama pa uglavnom samo kombiniram više predložaka u jedan i na kraju čisto radi bolje forme s obzirom na koji dio tijela ide tetovaža, još improviziram nešto tj. dodam nešto svoje. Inače jako volim i cijenim sve tradicionalne stilove bez obzira na to od kuda potječu i koja im je pozadina. Uvijek djeluju moćnije kada iza tih dizajna stoji cijela jedna povijest i kultura nekih naroda. Sve to ima neku veću težinu.
Marina Mesar, OKO (@3oko), svestrana umjetnica
Dok sam studirala na Akademiji likovnih umjetnosti imali smo dio predavanja na Filozofskom fakultetu i malo po malo kopajući po knjižnici kao pravi bookworm, našla sam neke skripte vezane za tradicionalno tetoviranje. Nije ih baš bilo puno i neke nisu bile uopće niti na hrvatskom, i to me samo ponukalo da još više kopam. Pričamo unatrag nekih 15 godina, kad još nigdje nisi mogao naći ništa o tome svemu.
Našla sam neke stare fotografije i slike motiva i odlučila da ih želim imati na sebi zauvijek, tako da sam ih zapravo odmah stavila na tradicionalna mjesta gdje su se one i nosile, na šake i ruke. Dosta rano sam počela putovati vezano za posao i umjetnost pa mi se samim time činilo još logičnije staviti nešto toliko prepoznatljivo i tradicionalno na sebe, da nosim dio vlastite kulture sa sobom. Dogodila mi se gomila ugodnih situacija zbog tog, i nisam požalila niti jedne sekunde zbog svoje odluke. Malo po malo ljudi su počeli otkrivati i tetovirati iste, i danas postoje gomile grupa i članaka o tome. Lijep neki osjećaj, moram priznati.