Je li second hand zbilja tako održiv? Stilistica i second hand dilerica analiziraju obje strane medalje
Vintage dilerica Andrea Hržić, i stilistica Marcela Vrček, za Super1 komentiraju dobre i loše strane rabljene odjeće
Iako su puno održivija opcija od kupovanja novih, posebno high street komada, i second hand komadi imaju dugačak lanac opskrbe koji je rijetko transparentan, i tu zna biti high street komada od umjetnih materijala koji ispuštaju mikroplastiku kod pranja, a nerijetko pridonose i problemu prekomjerne konzumacije. Ovaj potonji možda je i najnegativniji aspekt second hand odjeće. Kod kupnje takve odjeće preskačemo preuzimanje odgovornosti za početak života odjevnog predmeta odnosno njegovu proizvodnju koja ima najnegativnijiu tjecaj na okoliš u čitavom lancu. No, preuzimamo odgovornost za to gdje će taj komad na kraju završiti.
U posljednjih 15 godina dvostruko smo povećali globalnu potrošnju na odjeću, a od 5,8 milijuna tona koje se u Europskoj uniji bace svake godine, samo se četvrtina reciklira. Prema podatcima Friends of the Earth Europe 4,3 milijuna tona završi na smetlištima gdje im da bi se razgradili treba od oko dva tjedna ako se radi o lanu ili pamuku pa do 200 godina kad su u pitanju umjetni materijali. Second hand odjeća zato je velika zamka jer činjenica da je kupujemo u jednakim (enormnim) količinama kao i novu odjeću, pridonosi upravo tom problemu. Kako doskočiti ovim izazovima i izbjeći negativne strane vintage i second hand
hoppinga za Super1 komentiraju vintage dilerica koja stoji iza online trgovine Pandan, Andrea Hržić, i stilistica i zaljubljenica u second hand komade, Marcela Vrček.
Ključno je maksimalno produžiti životni vijek odjevnog predmeta
“Ovisno o tome kako se odjeća nabavlja, lanac može biti dugačak i ne toliko održiv kao što mislimo” priča nam Andrea Hržić. Ona izbjegava nabavu velike količine robe čije podrijetlo ne zna te uzima komade direktno od vlasnika na buvljacima ili u thrift trgovinama gdje su lanci pak nešto duži i nije uvijek poznato odakle su došli. U takvim trgovinama u posljednje vrijeme nailazi na sve više komada od umjetnih materijala i s potpisom high street brendova što je indikator da se second hand tržište okrenulo masovnijem smjeru.
“Sa sigurnošću mogu reći da je postotak second hand odjeće loše kvalitete u zadnjih desetak godina preuzeo većinu. Skoro svaki drugi komad je high street i ima visoki udio sintetičkih materijala, radilo se o charity shopovima ili većim vintage trgovinama na kilo.” Osobno za Pandan uvijek bira prirodne materijale i izbjegava etikete brendova brze mode, ali kaže i da prirodni materijal nije garancija kvalitete te da kupci to trebaju imati na umu.
“Danas etiketa s prirodnim materijalom ne znači da je taj komad slijedio održive korake u svojoj proizvodnji pogotovo kada se radi o high street brendovima, njihovim premium kolekcijama i greenwashingu. Bitno je da kupci to prepoznaju i da ne budu u zabludi da su napravili održivi odabir kada kupuju takve kolekcije. Puno puta će poliester iz 80-ih, 90-ih ili 2000-ih biti kvalitetniji i ‘održviji’ od današnjih mješavina vune sa 7 posto vune.” Među kupcima, dakako, ima onih koji svjesno biraju umjetne materijale jer ih je lakše održavati, no Andrei je važno da s njima uvijek komunicira o porijeklu odjevnog predmeta i njegovom
sastavu odnosno o tome kako taj komad može imati što dulji životni vijek.
Stilistica i zaljubljenica u vintage i second hand, Marcela Vrček, upravo zbog takvog stava često i bira Pandan, Lager, Mango Sticky Rice Vintage, Mishka Boutique, Ulični ormar i druge vintage i second hand trgovine koje imaju osobniji pristup i ne kupuju masovne količine rabljene robe od koje će prodati tek mali dio. “Za second hand posjetim Reto centar jer ponudu baziraju na komadima koje ljudi osobno doniraju te nema nabave bala robe na veliko. Kupnjom kod njih se pomaže radu komune i rehabilitaciji ovisnika te njihovoj ponovnoj integraciji u društvo. Kod odabira samih komada, izbjegavam high street odjeću, te radije biram kvalitetnije komade ‘no name’ firmi ili još bolje vintage/dizajnersko, ako naiđem na to.” Općenito rado bira lokalne second hand i vintage dilere ili one koje otkrije na putovanjima, a kaže da je ključna stvar paziti da smo u toj kupnji umjereni.
“Second hand se bavi simptomima odlaganja odjeće, ali ne i uzrokom”
I najpažljivijim vintage i second hand trgovinama s probranom malom selekcijom, dogode se viškovi. Pandan radi tek jednu sezonu pa ni nema mnogo neprodanih viškova (ako ih pratite na Instagramu mogli ste primijetiti da se većina komada proda već u nekoliko minuta od objave). “Puno stvari se proda odmah, a one koje ne, stavim na popust ili čak poklonim nekome, a ono što se i tad ne proda, razmišljam donirati u neki charity shop,” govori nam Andrea, a slične prakse provodi i Marcela kad je njezina kolekcija second hand komada u pitanju. “Ako je u stanju koje smatram poželjnim, darujem, prodam ili doniram u Reto ili Mali Zmaj. Poneki komad za koji procijenim da više nije za mene, ali bi dobro poslužio za styling, spremim u fundus. U slučaju da su komadi dosta istrošeni i nepopravljivi vidim je li mogu iskoristiti za nešto, primjerice izrežem majice u krpe za čišćenje ili stare čarape koristim kao rukavice za laštenje cipela. Ako ni to nije moguće, kao npr. kod uništenih tenisica, odnesem na reciklažno dvorište,” kaže Marcela.
Ključno je stoga, maksimalno produžiti vijek trajanja odjevnih predmeta jer, kao što kaže Andrea, “second hand se bavi simptomima odlaganja odjeće, ali ne i uzrokom što može rezultirati problemom i potrošačima dati lažan osjećaj sigurnosti da je stopa kojom troše i doniraju odjeću održiva. Na kraju krajeva odjeća koja se ne proda ni u dućanu ni u charity shopu vjerojatno završi na otpadu.” S njom se slaže i Marcela koja opasnost vidi u tome da već nošenu odjeću automatski smatramo održivim rješenjem i motiviramo se činjenicom da smo još jednom kupnjom neki komad spasili od deponija. “Ubrzan tempo u kojem živimo pridonosi toj percepciji, svaki problem ima instant rješenje koje leži u konzumaciji nečeg novog. Second hand većinski percipiramo kao instant rješenje za brzu modu. Zamka nastaje u trenutku kad second hand počnemo kupovati jednako brzo i često kao novu robu. I dalje gomilamo, i dalje nam vjerojatno većina kupljenog nije uistinu potrebna.”
Ne možemo, dakako, bježati ni od činjenice da će dio odjeće u svakom slučaju završiti na otpadu. “Svaka roba ima svoj rok trajanja pogotovo ako je korištena. Naiđem na odjeću koja jednostavno više nije nosiva, cipele koje se raspadaju i nijedno ljepilo više ne može zalijepiti tu osušenu kožu,” govori Andrea, ali dodaje da je ipak najvažnije da na otpadu ne završava odjeća koja je u dobrom stanju te može biti ponovno nosiva uz minorne popravke kao što je šivanje rasparenog šava ili rupe od moljca. Popravljanje odjeće nešto je čega bismo se svi trebali prisjetiti ili barem više koristiti usluge krojačica jer je nerijetko tek mala sanacija štete dovoljna da komad ponovno bude kao nov.
Budućnost je u novim tehnologijama i preuzimanju odgovornosti
Na pitanje kako se izazovi second hand tržišta po pitanju održivosti mogu riješiti i tko bi uopće za to bio odgovoran Marcela glavnim i odgovornima drži kupce. “Kupci ipak imaju najveću moć. Nitko nas ne prisiljava da trošimo novac tamo gdje ne želimo, sami odlučujemo. Članci i paneli ovog tipa sigurno mogu pomoći približavanju teme publici kao i diskusiji o istome,” kaže nam. “Second hand dileri bi načelno trebali biti što održiviji mogu, jer koja je inače poanta, no to je na njima samima. Mi kao kupci imamo pravo pitati od kud je nešto nabavljeno i kako se odjeća tretira. Ponovit ću se po posljednji put, konzumirali second hand ili ne, ključ je u promišljanju prije kupnje, realnom sagledavanju svojih potreba te umjerenosti. U slučaju da kupujete second hand, možete vidjeti je li vam nešto od navedenog korisno za razmatranje pri kupnji, kako bi ona bila što smislenija, a pritisak na
okoliš manji.”
Andrea pak rješenje vidi u redukciji proizvodnje i velikim mogućnostima koje donosi razvoj novih tehnologija. “Smatram da je prekomjerna proizvodnja odjeće (najčešće fast fashion) razlog i radi kojeg dolazi do velikih količina (nekvalitetnih) second hand predmeta koji se jednostavno ne uspiju prodati i završavaju na otpadu nakon nekoliko pokušaja prodaje,” kaže i dodaje da, kao i Marcela, za to odgovornima drži kupce odnosno činjenicu da je potražnja za jeftinim komadima brze mode velika. “Jedan SHEIN top s ‘besplatnim’ slanjem s druge strane Zemlje vas neće koštati više od čaše vina u restoranu, pa zašto onda ne probati naručiti dva-tri topića za ljeto za 10 eura. Mislim da ovdje jedino nekakva zakonska regulacija, kao što npr. postoje za GMO namirnice u Europi, može odigrati ozbiljnu ulogu te dovoljno brzo i limitirati masovnu proizvodnju itd., dok je osvješćivanje kupaca iako prijeko potrebno i sve prisutnije, puno duži proces.”
I dok je trenutačno možda i dovoljno kod kupnje se zapitati treba li mi stvarno ovaj komad jer će odgovor u većini slučajeva biti ne, dugoročna rješenja mogle bi nam ponuditi nove tehnologije. Sve je više dizajnera koji koriste nove vrste biorazgradivih materijala i razvijaju rješenja za održivije odjevne predmete koji na kraju svog životnog vijeka neće naštetiti okolišu. Miret koji ima najodrživije tenisice na svijetu sa svega tri posto nerazgradivih materijala (to se odnosi na ljepilo i sintetički konac) i Maja Halilović koja se bavi istraživanjem SCOBY-ja kao novog materijala u tekstilnoj industriji, odlični su primjeri rada s biomaterijalima iz naše regije, a taj je pokret sve popularniji i rasprostranjeniji i u ostatku svijeta. “Nedavno sam imala priliku prisustvovati predavanju i radionici Paule Ulargui scalona, španjolske biodizajnerice koja je 2022. napravila kolaboraciju i s brendom Loewe.
Vrlo je uzbudljivo vidjeti što nam sve tehnologija može pružiti, tako i odjeću od biorazgradivih materijala koji se mogu ponovno ‘skuhati’ (ili u ovom slučaju razrijediti s običnom vodom) i oblikovati u nešto potpuno novo, ali za razliku od plastike kakvu znamo bez ikakvih posljedica za okoliš,” zaključuje Andrea za sam kraj.