Kako je neslavno propala uključivost svih oblika i veličina tijela na modnim pistama

Prije nešto manje od mjesec dana, revijama kuće Miu Miu i Chanel završio je još jedan modni mjesec. Ekstravagantna luksuzna parada jesenskih kolekcija protutnjala je kroz New York, London, Milano i Pariz i iza sebe ostavila hrpu viralnih objava na društvenim mrežama i neke nove trendove koje ćemo nositi na jesen. Brojni modni trendovi ostali su zaboravljeni u proteklim sezonama kao na primjer ribički šeširi, japanke na petu, a čini se i različitost oblika i veličina tijela na modnim pistama. Čitava industrija pokazala je da joj je uključivost bila tek prolazni trend te su se nonšalantno ponovno vratili angažiranju gotovo isključivo iznimno mršavih modela.

Vogue Business objavio je analizu o uključivosti veličina tijekom ovog modnog mjeseca u kojoj su zaključili da su plus size modeli bili prisutni u manje od 0,6 posto revija za jesen 2023. godine. Naveli su da je svega 17 od ukupno 219 brendova uključilo barem jednu plus size manekenku u svoje revije dok su više od 10 posto plus size modela uključili samo Sinéad O’Dwyer, Ester Manas, Karoline Vitto, Di Petsa i Christian Siriano. Nova naslovnica britanskog Voguea na kojoj se nalaze plus size manekenke Paloma Elsesser, Precious Lee i Jill Kortleve stoga zvuči pomalo kao parodija. Statistike jasno govore da brendovi ne vjeruju Vogueu kad ovaj trojac naziva novom vrstom supermodela.

Mršavost je opet popularna

Ono čega smo se pribojavali kad se Y2K trend vratio u modu upravo se događa, a to je povratak nerealne mršavosti. Traperice koje otkrivaju zdjelične kosti kakve su se nosile na početku ovog tisućljeća bile su rezervirane samo za najmršavije. Manekenke su u tom periodu nosile revije već s 13 godina dok danas moraju imati barem 16, a u kampanjama i magazinima promovirale su odjeću za odrasle žene. Zdrave uzore teško je bilo pronaći i među poznatima.

Mary Kate Olsen koja se do tada pojavila na naslovnicama četiri velika modna magazina, piše Harper’s Bazaar, 2001. se prijavila na liječenje zbog poremećaja u prehrani. Upravo između 2000. i 2009. u Velikoj Britaniji zabilježen je rast poremećaja u prehrani i to većinom među tinejdžericama. Američka YouTuberica Angela Benedict kojoj je tih godina karijera bila u usponu nedavno je snimila i objavila video pod nazivom Y2K Gave Me An Eating Disorder u kojem opisuje kako je baš u tome periodu dobila poremećaj u prehrani.

“Rekao bih da se povratkom heroin chica vrlo lako skliznulo s tračnica na kojima smo se vozili zadnjih desetak godina. Što me iskreno čudi jer se uključivost mogla vidjeti i kroz nekoliko prošlih kolekcija velikih dizajnerskih imena, tako da sam bio uvjeren da smo se napokon odmakli od toga da su ljudi u službi odjeće”, govori nam Dominik Brandibur, mladi hrvatski dizajner koji je već za svoju diplomsku reviju 2022. godine angažirao plus size modele. Pomalo je zaprepašten činjenicom da nas godine ulaganja u uključivost i različitost na modnim pistama nisu odvele nigdje te da se radilo samo o trendu. “Trendovi dolaze i prolaze, ali tijela nisu trendovi i naučeni prijašnjim iskustvima ne bismo smjeli dopustiti da se vratimo u nezdravo prakticiranje mode i trendova.”

Drugi dizajneri s njim se, očigledno je, ne slažu. Tory Burch u svojoj kolekciji za proljeće 2023. istraživala je eru devedesetih kada je počinjala svoju karijeru, a kada su heroin chic, maloljetne manekenke i iznimna mršavost vladali pistama. Miuccia Prada nas je svojim Miu Miu suknjicama vratila u Y2K eru jasno nam svojim mršavim kastingom sugerirajući da krupniji modeli ne stanu u njezinu odjeću. Situacija nije ništa bolje ni na hrvatskoj sceni na kojoj još nismo ni zagrebali u ovaj ‘trend’, a on je u inozemstvu već minuo.

“Koliko sam informiran, mislim da sam jedini na našoj sceni koji aktivno provodi inkluzivnost i radi s plus size modelima u kontinuitetu. Možda sam nekada negdje vidio da je netko od kolega angažirao nekoga za reviju ili kampanju, ali to je bilo minimalno i samo za tu prigodu, a ne da je sastavna rutina u njihovom brendu i da se proteže kroz čitav njihov rad”, govori Brandibur i dodaje da ga to rastužuje jer rad s plus size modelima nije ništa drugačiji, a potreba za većim veličinama je itekako velika. Većina ipak bira liniju manjeg otpora i kretanje po granicama unutar kojih je modna industrija programirana već više od 100 godina.

Potrebne su dubinske promjene

Činjenici da popularnost mršavosti ponovno raste u prilog ide i velika svjetska Ozempic kriza koja je jedna od glavnih tema u većini svjetskih medija ovih dana. Ozempic je lijek danske farmaceutske tvrtke Novo Nordisk namijenjen dijabetičarima koji je pokazao iznimno zadovoljavajuće rezultate u tretiranju te kronične bolesti. Lijek sprječava jetru da proizvodi previše šećera, pomaže gušterači proizvesti više inzulina kad je šećer povišen i zadržava hranu dulje u želucu i tako smanjuje apetit. Pogađate, zbog ove treće stavke ovaj široko dostupan lijek mnogima se učinio kad zgodan lijek protiv mršavosti. Famozni rezultati koje daje proširili su se usmenom predajom brzinom svjetlosti i odjednom su svi u Hollywoodu počeli piti Ozempic.

Nagađa se da je Kim Kardashian upravo uz pomoć Ozempica smršavjela kako bi stala u originalnu haljinu Marylin Monroe za Met Galu prošle godine, a komičarka Chelsea Handler, piše The Cut, otvoreno je priznala da je uzimala Ozempic ne znajući da se zapravo radi o lijeku za dijabetičare. Popularnost u Hollywoodu dovela je do globalne nestašice lijeka te je uskraćen onima kojima zaista treba, a u svijetu se poput lavine zakotrljao još jedan nezdravi trend mršavljenja. Ozempic, piše The Cut u istom članku, nije testiran na zdravim ljudima već isključivo na dijabetičarima i nije poznato kako bi dugoročno mogao utjecati na zdravlje nedijabetičara koji ga uzimaju kao lijek za mršavljenje.

Spoznaja da se svakih nekoliko godina na globalnoj razini javljaju ovakvi nezdravi trendovi koji potječu iz iskrivljene percepcije o tome što bi naša tijela trebala biti, indikacija je da su nam potrebne dubinske društvene promjene. Ali odakle krenuti? “Smatram da bi se na globalnoj razini trebao promijeniti sustav proizvodnje odjeće, tempo kojim se organiziraju castinzi za modele, kao i sam način organizacije modnih evenata. Uvjeren sam da bi puno više dizajnera uvelo uključivost kada tempo izbacivanja novih kolekcija ne bi bio tako brz. Jer kada kao brend prakticiraš inkluzivnost po pitanju body positivity moraš pripremiti puno više uzoraka za modne događaje, ili se dobro unaprijed organizirati i znati potpunu listu modela kako bi mogao napraviti po mjeri za njih” govori Brandibur i dodaje da se to u potpunosti kosi s trenutačnim stanjem gdje se uzorci rade u samo jednoj veličini te se angažiraju modeli koji joj odgovaraju.

“Kolektivno trebamo drukčije konzumirati modu, prestati idealizirati jedan oblik tijela i početi slaviti svakodnevna normalna tijela, različite oblike, proporcije i veličine normalizirati te kroz prezentaciju u modnim kampanjama, emisijama, revijama, časopisima, medijima postepeno mijenjati svijest” kaže i dodaje da konkretno za njega to znači ustrajati u svom radu i na taj način demonstrirati da moda može biti namijenjena svima.