“A gdje ti ideš nakon posla da si se tako sredila?”, “U štiklama na faks, kako ti se da?”, “Issss ja ovo ne bih obukla ni za tisuću godina?”, “Uvijek si overdressed ma koliko se ti trudila da nisi”, “Nemrem vjerovati da si u park došla u toj haljini za svadbu” i još gomila sličnih komentara koje žvačem još tamo negdje od osnovne škole kada sam se skrivala u svojim novim zlatnim tenisicama da mi se ekipa ne bi rugala. Zar se moramo sređivati samo kad negdje idemo, a idemo stalno. Otkad su visoke potpetice rezervirane samo za večernje izlaske i drago mi je što se ti nikad ne bi obukla kao ja. Ne bih se ni ja obukla kao ti, samo nemam razlog to isticati. Isto tako voljela bih vidjeti koje su to točno haljine za svadbu i zašto bih je čuvala za to kad je mogu nositi danas. Uostalom za čiju svadbu?

Apsolutno mi je jasno da je netko nekad odredio uvriježeni kodeks odijevanja za situacije koje to nalažu. Jednako mi je jasno da je u redu poštivati pravila u odijevanju pa čak i teme koje nerijetko dobivamo na pozivnici za zabave. I vjerojatno je infantilno izjaviti da ne volim ta ista pravila i da ih često ne slijedim, ali rijetki su i trenuci kada to baš moram. Mislim da bi mi najveća kazna bila da mi je nametnuto korporativno odijevanje, moguće je da sam prema tome birala i posao.

STRŠALA SAM IZ MASE JOŠ U OSNOVNOJ ŠKOLI

Ne dijelim strogo odjeću na zimsku i ljetnu, niti na dnevnu i večernju, volim imati sve na raspologanju što sam dobro i dokazala kada mi je mama prvi put dozvolila da se sama odjenem za školu. Mojoj starijoj sestri je zadala da me mentorira odnosno nadgleda, ali ja sam se ipak izborila otići u školu u narančastoj haljini od samta, pastelno žutim rebrastim štramplama i kariranoj šarenoj košulji od vune. Cijelu kombu sam zaokružila oker čizmicama koje su oko gležnja imale krzno i sjajno sam se provela kad je mama taj dan banula u školu na roditeljski i vidjela svog malog klauna. Istovremeno mi je drago i nije što to nitko nije ovjekovječio.

Da, oduvijek sam stršala iz mase čak i onda kada toga uopće nisam bila svjesna. Nikad se nisam trpala u okvire poznatog i viđenog i uvijek sam tražila nešto drugačije. Privlačenje pažnje, reći će mnogi – možda nešto kasnije u životu. Dobra zabava i eksperimentiranje s maminim ormarom kad nije kod kuće – sto posto točno. Vjerojatno je i ona ovdje odigrala veliku ulogu jer iako je uvijek bila monokromatski odjevena od glave do pete, to su bili sve samo ne obični komadi odjeće i modni dodaci. Uvijek je dobro izgledala i pomno slagala kombinacije, ali je rezultat uvijek bio taj da izgleda nepretenciozno i ležerno. Ja sam ipak otišla u drugom smjeru.

Tijekom osnovne škole odlazili smo u Trst u kupovinu, dva puta godišnje i ja sam uvijek u glavi imala popis stvari za kojima ću tragati. Često je bilo napeto, pogotovo zimi kad su se nosile siva, crna i smeđa pa sam uvijek završavala u suzama objašnjavajući mami da sigurno postoje neki super cool dućani u kojima si mogu kupiti npr. zelene hlače na cvijeće. Rijetko sam pristajala na kompromise i bila sam u varijanti da radije nosim deset komada koje imam dok se ne raspadnu, nego da kupujem nešto što mi se ne sviđa jer se, eto to sad nosi. Daleko od toga da nisam kupovala trendi stvari pogotovo kasnije u srednjoj školi i tijekom studiranja kada su se otvorila i vrata internet kupovine. To je bila posebna ludnica i često sam znala reći da ću svoje cipele jednog dana trampati za kruh. Nažalost, sve je to bio high street koji danas nema neku vrijednost, tako da za kruh i dalje izvlačim iz drugih izvora. A ni pola tih cipela više nema.

U TRENIRCI JE BALANS

Malo po malo moj se ormar punio blještavim šljokičastim komadima, haljinama i kompletima od brokata, neobičnim cipelama i otkačenim jaknama i počeo je izgledati kao kazališni fundus. Ni traperica, ni baznih majica ni ničega što ima veze s normalom što mi je počelo otežavati stvari pa sam malo smanjila doživljaj, a možda sam se malo i umorila od tog svog kiča. I poželjela dobre traperice i bijeli T-shirt. To je pak izazvalo reakcije kod mojih ljudi u stilu: kak to da si se i ti obukla kao smrtnik danas? Što potvrđuje onu da se standardi trebaju održavati barem na minimumu. Važno je održati balans koji sam nakon svega nedavno pronašla – u trenirkama. Skužila sam da su malo po malo počele zauzimati dobar dio mojeg ormara i da su to komadi koji me u posljednje vrijeme najviše vesele.

Da odmah istaknem, trenirke nisam htjela nositi ni u vrtić i nikad neću zaboraviti tri iste koje nam je mama jednom prilikom kupila. Ružičasta, žuta i zelena, sve iste samo u različitim veličinama, nek se nađu nosit ćemo ih do beskraja. Mene zapala žuta u kojoj sam provela dva dana zaredom, što je za mene bila već velika tragedija. Jedno jutro sam joj rekla da nema šanse da treći dan zaredom idem u trenirci u vrtić, a ona je rekla da nemamo vremena i da vani pada kiša. Tu sam negdje ozbiljno zamrzila trenirke, ali su se one opet pokušale ušuljati u osnovnoj školi. Tada sam svoj donji dio počela nositi s vojničkim čizmama i vestom, danas kad se sjetim mislim da sam izgledala prilično debilno u tome. Ali u pubertetu se sve prašta pa tako i profulani modni izričaji, bitno je da sam ja tada s time bila ok.

NOVA PERSPEKTIVA ODIJEVANJA

Danas ih nosim u najrazličiijim kombinacijama, od sakoa do istih šljokičastih komada koji sada dobivaju neku drugu dimenziju. Osim toga međusobno se svi lako kombiniraju, a o udobnosti mislim da ne trebam govoriti. Spojila sam neki svoj coolness i udobnost u jedno i time napustila svakodnevno pretjerivanje u odijevanju. Sigurna sam da je lockdown na neki način promijenio moju svijest o odijevanju i ponovno vratio trenirke u moj život. Ali ovaj put sam ih prihvatila i počela nositi s guštom. Izazov mi ih je stilizirati tako da izgledaju cool, a ne kao nešto u čemu bih otišla isključivo u šetnju nasipom. A više ni trenirke nisu ono što su nekad bile.

Jedna frendica me zafrkava da sam Ben Stiller iz Andersonovog filma The Royal Tenenbaums, a druga koja i dalje u Lidl odlazi u Kenzo haljini svako malo s negodovanjem dobaci: “bro, opet trenđa.” Karl Lagerfeld je jednom prilikom izjavio da je nošenje donjeg dijela trenirke znak poraza i gubljenje kontrole nad životom. Ili odustajanje. Za mene je to potpuno nova perspektiva odijevanja koja me neizmjerno veseli i svaki tjedan kad dođe petak kažem si da je vrijeme za – ležerni petak. Ali lažem, meni je taj petak gotovo svaki dan i nikad se nisam zabavljala sa stilom bolje nego sada. Što i dalje ne znači da haljinu iz parka čuvam za nečiju svadbu.