U svijetu je sve neizvjesniji rast trenda kupovanja i praćenja niche brendova. Radi se o brendovima koji su se specijalizirali samo za jednu određenu nišu i u tom se području trude biti jedinstveni i najbolji. Trend je posebno popularan u Kini gdje 89 posto konzumenata danas smatra da su istinski luksuz upravo manji, specijalizirani brendovi za koje ne znaju svi, piše WWD. Popularnost takvih brendova raste u čitavoj Aziji, a sve su popularniji i na Zapadu.

Ivoje Stepić, zagrebački dizajner i vlasnik brenda kožnatih modnih dodatak Drop Company, vjeruje da je razlog tomu činjenica da su nišni brendovi udaljeni od masovne proizvodnje, održivi su i mogu kupcu iskomunicirati čitavu svoju priču od toga odakle dolaze materijali koje koriste, čime su tretirani, kakav utjecaj na okoliš imaju i jesu li svi koji u tom lancu rade pravedno plaćeni. Sve su to stavke koje su današnjim kupcima iznimno važne.

S njim se slaže i Leon Glasnović, vlasnik brenda rabljene vojne odjeće Loud Ones koji je prije nekoliko godina iz Švedske doselio u Split, a koji kaže da je ključ privlačnosti nišnih brendova u kvaliteti i etičnoj izradi komada. Ena Čuček, umjetnica i vlasnica brenda svilenih marama Iliya, k tome dodaje da kupci kod nišnih brendova vole činjenicu da osim kvalitetnog komada kupuju i čitavu priču i sami postaju dio nje. “Niche brendovi njeguju svoju specifičnu auru, uzimaju inspiraciju iz možda na prvu neočekivanih izvora i pronalaze nove načine izrade i komuniciranja predmeta i to je ono što čini takve brendove uzbudljivima na sceni.”

UZAK ASORTIMAN VRHUNSKE KVALITETE

Ono što karakterizira sve niche brendove jest činjenica da su specijalizirani za vrlo uzak asortiman proizvoda, nerijetko i za samo jedan jedini komad. Kad vlasnike takvih brendova pitate kako su se odlučili za jednu jedinu nišu, odgovor gotovo uvijek glasi zato što nisam mogao ili mogla pronaći savršen komad koji sam htio ili htjela nositi. To je slučaj i kod Ene Čuček koja je oduvijek voljela nositi svilene marame pa je na njima počela slikati i tako sve zajedno pretvorila u brend. Brend Leona Glasnovića je pak počeo kroz kolekcionarstvo.

“Pronašao sam jednu švedsku vojničku torbu iz 1980-ih doma u spremištu. Tada sam krenuo čitati i istraživati o švedskoj vojničkoj odjeći i onda, kad sam se doselio u Hrvatsku, počela me zanimati stara vojnička odjeća iz Jugoslavije. U početku sam samo bio kolekcionar koji je nosio svoju kolekciju svaki dan. Danas prodajem i kreiram sam svoje odjevne komade s inspiracijom iz vojničke odjeće starije od 40 godina i prodajem unikatne vojničke komade koji još nisu nošeni (deadstock), ali i second hand komade.”

Ivoje Stepić se, s druge strane, odlučio za rad s kožom nakon što je otkrio vlastitu fascinaciju bogatom povijesti izrade kože. “Većinom koristim kožu koja je obrađena na isti način kao što su to radili Egipćani”, govori nam. To znači da koristi isključivo kožu koja je otpad mesne industrije i koja je obrađena bez kemikalija, baš kao u Egiptu prije pet tisuća godina. “Mislim da danas prestanemo proizvoditi odjeću i torbe imali bismo dosta za opskrbiti idućih pet generacija, tako da ako već nešto idem izrađivati trudim se da to bude nešto što ima karakter, kvalitetu i priču iza sebe, a ne nešto što ćeš isfurati jednu sezonu.”

Naglasak na toj kvaliteti i autentičnoj priči ono je što sva tri brenda imaju zajedničko, a to onda rezultira uskim asortimanom proizvoda. Jer uvođenje novih proizvoda za jedan takav brend predstavlja dug proces istraživanja i testiranja. “Odluka o novom proizvodu je proces i na kraju dođe spontano kroz istraživanje, proučavanje određenih tema ili upoznavanje novih potencijalnih suradnika. Proizvode razvijamo prema mom interesu, inspiraciji i mogućnostima”, kaže nam Čuček. Kod second hand brendova poput Glasnovićevog to izgleda tako da analizira i istražuje siluete koje su se nosile i prije 50 godina pa se onda fokusira na pronalazak takvih komada kako bi bio siguran da kupcima nudi nešto što je zbilja vječno.

“Pokušavam odabrati stvari koje su kvalitetne, ne fokusiram se na kvantitetu. Odabirem komade vojničke odjeće koji su kroz vrijeme postali ikonski krojevi kao primjerice trench coat iz američke vojske 1960-ih koji je danas inspirirao brendove poput Guccija, Aimé Leon Dore, Loro Piane i Ralpha Laurena. Od početka pa do danas ručno odabirem i istražujem sam komade u različitim državama kako bih mogao osigurati najbolju kvalitetu i originalnost”, opisuje nam proces.

Stepić pak prije lansiranja novog proizvoda angažira prijatelje da ga testiraju. “Prije nego izbacim novi proizvod napravim barem tri do četiri prototipa tog proizvoda, te onda dam frendovima da isprobaju taj proizvod na neko vrijeme kako bih dobio feedback”, priča nam. “Za svaki novi komad dam si vremena dok u potpunosti budem zadovoljan s njim što zna trajati po par mjeseci. Također dobivam dosta upita za izradu po narudžbi, tako da ako mi se dogodi da za jedan proizvod dobijem više puta upit i ako je to nešto što mislim da bi se dobro uklopilo u moju ponudu počnem raditi na tome.”

KUPCI SE RADO VRAĆAJU KVALITETNIM PRIČAMA

Još jedna stvar koju ova tri niche brenda imaju zajedničko jest činjenica da im se kupci redovito vraćaju. “Moji kupci su ljudi koji podržavaju, priznaju rad i kvalitetu koja je vidljiva u svakom odjevnom komadu. Svjesni su da su vintage komadi koje ja nudim proizvedeni i napravljeni onda kada se sve radilo iz ljubavi i kada se puno više vremena posvećivalo njihovoj izradi. Skoro svi klijenti se vraćaju kada vide da imam nešto novu u asortimanu”, govori nam svoje iskustvo Leon Glasnović. Vrlo slično iskustvo ima i Stepić čiji su kupci mahom poslovni kreativci, arhitekti i većinom žene. “Imam dosta kupaca koji se vraćaju. Najčešće cijene kvalitetu, predanost detaljima i vole stil mojih proizvoda. Do sada sam sagradio krug stalnih kupaca za koje sam jako zahvalan.”

Ena Čuček kaže da je činjenica što imaju uzak i specifičan asortiman najveća prednost ovakvih brendova. “Kao mladi neovisni brend, susrećemo se s različitim izazovima te je pronalaženje ravnoteže između kreativnosti i komercijalnosti, rasta i opreza bitno za nas. Šalovi su početak našeg projekta i nakon tog dolaze razna iznenađenja na kojima upravo radimo. A na upravo specifičan i uzak asortiman gledam kao prednost jer se publika može više povezati s pojedinim komadom”, zaključuje i dodaje da će kroz brend nastaviti razvijati i druge modne dodatke i detalje za dom, ali sve pod istom filozofijom.

Istim se principom vodi i Glasnović kad nove proizvode dodaje u Loud Ones trgovinu. “Pokušavam stalno dodavati nove vintage komade u asortiman. Najnoviji dodatak je sako iz 1970-ih talijanske mornarice, koji je predivan. Sljedeći korak je da širimo kolekciju Lissa i da tako uđemo u svijet odijela kada ćemo raditi sa specijalnim otpadnim materijalima iz 1960-ih po mjeri”, kaže i otkriva nam jednu uzbudljivu novost u bliskoj budućnosti svog brenda: “No, prije toga plan je nekoliko suradnji s par hrvatskih brendova što će biti jako zanimljivo.”

Mogućnost širenja asortimana ne isključuje ni Stepić, no i on se slaže da je ključ zadržati isti pristup proizvodnji. “Mislim da je bitno stalno isprobavati nove stvari, ali se istovremeno držati svoje niše jer je to jedini način da napreduješ u onome što radiš.” Kroz takav pristup i činjenicu da im je uz dobru internetsku mrežu tržište zapravo čitav svijet, nišni brendovi opstaju, rastu i, na kraju, odgajaju nove generacije kupaca, a Stepić osobno to planira i dodatno produbiti.

“Volio bih jednog dana otvoriti mali workshop/studio u gradu i možda držati radionice, jer je zanat kože stvarno jedna predivna vještina”, otkriva nam iskreno svoju želju koja samo potvrđuje da je srž nišnih brendova iskrenost, kvalitetna veza s kupcima i bolje potrošačko društvo općenito.