“Zovem se Matej Opolcer i studiram Dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Volim tjesteninu, tuđe ormare, kako piše Sally Rooney i kako se odijeva Sally Albright,” odgovara 23-godišnji student dramaturgije na pitanje kako bi se opisao vlastitim riječima. Novi gost naše rubrike Osobni stil rodom je iz Vinkovaca, a prije nego što je stigao na zagrebačku dramsku akademiju, u Osijeku je završio preddiplomski studij Medijske kulture. Uz to, piše i poeziju, dramske tekstove i scenarije, filmske osvrte, volontira i genijalno se odijeva. Vlastiti stil opisuje kao kombinaciju nečijeg djeda i nečije mame, ali i svega onoga između.

“Volim ravne linije, široke krojeve, jednobojne komade s ništa ili minimalno printova, iako bih možda volio eksperimentirati s više statement komada koji fale mom ormaru, ali nisam siguran, odlučit ću kasnije”, kaže nam i dodaje da mu je sva odjeća barem za dva broja veća od njegovog stvarnog konfekcijskog broja jer jednostavno voli “plivati” u stvarima koje nosi. “Osjećam se ugodno ako znam da u sako koji sam obukao stane još minimalno jedan ja i u jednu nogavicu hlača obje noge.”

Njegov stil oblikovali su magazini i filmovi koje je kroz odrastanja upijao, ali ga iznimno nadahnjuje i svakodnevica i ljudi koje viđa oko sebe. “Da mogu, ja bih najradije prehodao pola svijeta i samo gledao što ljudi nose”, kaže nam.

Gradnja samopouzdanja kroz odijevanje

Primarni alat za osobno izražavanje za Mateja je oduvijek bilo pisanje, no dolaskom u Zagreb počeo se otvorenije izražavati i kroz odijevanje. “Selidba u Zagreb dala mi je slobodu ili sam si je zapravo dao sam uz poticaj mjesta i tek sam ovdje shvatio koliko zapravo uživam u odjeći te koliko mi užitka i na koncu, samopouzdanja donosi kombiniranje krojeva, boja i njihovo nošenje.” Na odijevanje trenutačno, kaže, gleda kao na “vrstu neverbalne komunikacije u kojoj svi komuniciramo međusobno bez da se poznajemo ili imamo bilo kakvu vrstu klasične interakcije. Ponekad nemam ništa za reći, ništa za napisati, ali zato imam odjeću koja kroz mene govori umjesto mene.”

Uz studij već gotovo dvije godine radi poslove u dućanima s odjećom gdje dress code uglavnom uključuje crnu odjeću od glave do pete, no i tu pronađe način za igru proporcija i samoekspresiju. “Ponekad na faks nosim jednu kombinaciju, a ovu za posao ponesem u torbi pa se kasnije presvučem, ali bez obzira na to, svaku priliku slobodnog vremena koristim za nošenje kombinacija koje me stvarno vesele, čak i ako taj dan nemam ništa isplanirano i moram otići jedino do trgovine.” Kod odijevanja uvijek prvo kreće od hlača kojih, kaže nam, ima najviše u ormaru te su one najčešće komad koji prvi primijeti na ljudima. A čitavu kombinaciju slaže prema raspoloženju i obavezama toga dana. “Kroz tjedan volim proći nekoliko svojih outfit faza od 90s Manhattan rom com protagonista, berlinskog kustosa, golf oca pa do off duty modela kad nemam inspiracije.”

Činjenicu da na odijevanje gleda kao na igru uloga, objašnjava nam Matejeva tvrdnja da su na njega kroz odrastanje iznimno utjecali filmovi, magazini i sadržaj na internetu koji je konzumirao i koji je odredio različite ere u njegovom stilskom razvoju. “Prvo je tu bio zbunjujući pokušaj emo faze koji je na svu sreću završio krajem osnovne. U srednjoj sam počeo pisati poeziju, mislio kako činim nešto iznimno duboko, Tumblr je bio moja druga soba i crne dolčevite, isprane plave traperice ili vjerojatno, ne s namjerom, isprane crne traperice i Arctic Monkeys majica – moja daily uniforma.” Kasnije je kaže, izašao iz tih okvira i prepustio se nadahnuću koje je stizalo uglavnom iz filma.

“Volim kostimografske odluke u filmovima Érica Rohmera, Sofie Coppole, Paola Sorrentina i Luce Guadagnina i također, volim Seks i grad koji sam kao klinac potajno gledao, imao crush na Samanthu i bio fasciniran njihovim lifestyleom.” Njegov stil danas je kombinacija svega toga. “U meni je malo Wattpada i malo Tumblra, malo emo klinca i New York kolumnista i povrh svega djeteta sa sela.”

“Pojmovi mode i stila dugo nisu smjeli pripadati vokabularu prosječnog hrvatskog muškarca”

Na pitanje susreće li se s predrasudama u našem još uvijek poprilično konzervativnom patrijarhalnom društvu zbog toga što ne skriva svoju ljubav prema odijevanju, Matej kaže da puno češće nailazi na afirmativne reakcije pa se onim negativnima trudi ne pridavati veliku važnost. Prije dolaska na fakultetu borio se s time kako pomiriti ljubav prema odjeći i činjenicu da se želi baviti elizabetanskim kazalištem, ali je ubrzo shvatio da jedno drugo ne isključuje i da nema potrebe opravdavati se bilo kome tko misli suprotno.

“Kada odrasteš u malom mjestu i na bilo koji način iskočiš iz normativa, vrlo rano osjetiš predrasudu na svojoj koži samo zato što si ti, ti, i u fazi ranog djetinjstva, kasnije puberteta, takve stvari mogu biti iznimno traumatične za dijete jer duboko u sebi znaš kako ne činiš ništa krivo, a okolina te i dalje krivi jer si ti jednostavno ti. U toj točki paradoksa nastaje trauma, izraste u kompleks, u nezadovoljstvo, ali te istovremeno osnaži za kasnija životna razdoblja ako se negativnom odlučiš oduprijeti, raspetljati čvor neargumentirane kritike i od toga napraviti nešto lijepo.”

Dodaje i da mu se sviđa što u društvu u posljednje vrijeme vidi odmak od rodne stereotipizacije. “Imam osjećaj kako pojmovi mode i stila dugo godina nisu smjeli pripadati vokabularu prosječnog hrvatskog muškarca jer će mu u protivnom odmah biti dodijeljena etiketa sumnje na njegovu seksualnost” kaže nam i dodaje da mu se sviđa promjena narativa prvenstveno na društvenim mrežama. “Ja baš volim ovu Timothee Chalamet eru u kojoj se nalazimo. Ugodno mi je biti u kontaktu sa svojom ženstvenom stranom, ali dugo mi je vremena trebalo da shvatim kako jednostavno mogu biti hetero muškarac i ujedno muškarac koji voli odjeću.”

Za taj je dio, ne skriva, zaslužna njegova mlađa sestra koja je, govori, bila i ostala hrabrija od njega u mnogočemu pa tako i odijevanju. “Još u osnovnoj školi počela je eksperimentirati s krojevima i uzorcima i uz nju sam se ohrabrio i ja. Danas mi u šali često kaže kako je kopiram jer se ponekad nesvjesno podjednako odjenemo.”

Sve zbog jednih trapezica

Na njegov je stil utjecao i otac kojem, kad ne kupuje u second handovima, kopa po ormaru ne bi li našao neki dobar vintage komad koji će mu se uklopiti u stil. “Moj budžet limitiran je studentskom zaradom poslom između predavanja, minus režije, minus stanarina, minus hrana, pa tako ne ostaje mnogo za luksuz, ali da imam neograničene izvore prihoda nosio bih komade brendova Jil Sander, Helmuta Langa, Maisona Margiele, Miu Miu, Lemairea, Yohjija Yamamota, The Rowa i Peter Doa. Imam Pinterest boardove omiljenih lookova s revija za ‘jednog dana’,” otkriva nam iskreno.

Od konkretnih komada trenutačno najviše nosi Asics Gel-1090 crne tenisice. Za njih je, zeza se, “dobio možda dva pozitivna komentara i minimalno 10 negativnih jer svi govore kako izgledaju kao tenisice koje nosiš dok kosiš travu, ali oni samo ne razumiju moju elegantno sportsku estetiku ni moj Pinterest board i ja tu ne mogu ništa napraviti, meni su lijepe i imaju smisla.”

Najposebniji komad u ormaru su mu crne trapez hlače koje je kupio u second hand trgovini kad se jednog vikenda sa sestrom vratio u Slavoniju. “Sjećam se koliko sam previranja imao, bilo mi je nešto užasno kontroverzno i privlačno u hlačama drugačijeg kroja. Nosio sam ih u rukama pa sam ih vratio na vješalicu i onda ponovno uzeo. Onda sam ih dobrih nekoliko mjeseci držao u ormaru jer sam se osjećao nesigurnim odjenuti ih i onda sam ih obukao i taj dan bilježim kao svoj modni breakthrough samopouzdanja. Žao mi je što se zapravo ne sjećam datuma ni prigode na koju sam ih prvi put nosio, inače takve stvari negdje zapišem, zaboravim pa se ponovno sjetim, ovaj put nisam, ali pamtim osjećaj i možda je tako najbolje.”