Najljepši zabavni park na svijetu ili kako je Venecija postala žrtva vlastite ljepote
Kada nije poplavljena, Venecija je preplavljena turistima i tričarijama
Još otkako sam kao dijete na TV-u ulovila Viscontijevu Smrt u Veneciji (1971.), film debelo neprimjeren za moj ondašnji uzrast, razmišljala sam o tome kako bi to bilo živjeti na jednom mjestu toliko razgranate povijesti kao što je Venecija. Biti dio kulturnog fenomena, svakodnevno okružen neobičnom ljepotom koja proizlazi iz začudnosti venecijanske arhitekture. Jedini je grad slične konstitucije koji mi pada na pamet Amsterdam, u kojem nisam bila.
“Kako su uspjeli izgraditi sve ovo na vodi?”, pitam se dok šećem uz jedan od 150 venecijanskih kanala. Fascinantan je to grad koji ima važno mjesto u (popularnoj) kulturi zbog čega nije neobično to što privlači toliki broj turista.
La Serenissima više nije toliko spokojna
Veneciju godišnje posjeti oko 20 milijuna ljudi (usporedbe radi, Dubrovnik je prošle godine ostvario 1.244.159 dolazaka), što u suštini znači da nadimak La Serenissima (od lat. serenus – spokojan), kako su je zvali u vrijeme Mletačke Republike, više ne drži vodu. Krovni naslov ovog teksta trebao je biti “Vikend u Veneciji: Što jesti, raditi i posjetiti?”, ali nakon što sam tri dana provela probijajući se kroz horde turista (i sama izgubljeni turist s koferom u jednoj i Google Mapsom u drugoj ruci), više nisam sigurna treba li Veneciji zaista još posjetitelja.
Kao i njezin tlocrt, situacija je iznimno složena.
UNESCO je prošle godine razmatrao opciju da se Veneciju uvrsti na Popis ugrožene svjetske baštine, i to iz dva temeljna razloga, oba povezana sa stalnim priljevom turista. Naime, nije tajna da Venecija tone – oko jednog milimetra godišnje – zahvaljujući klimatskim promjenama koje podižu razine mora, ali i činjenici da je čitav grad izgrađen na mekom tlu na temeljima od drvenih balvana. Poplave su češće no ikada (u Veneciji su gumene čizme dio kapsulne garderobe, a ako ih zaboravite ponijeti, poslužit će i plastične vrećice svezane oko gležnjeva), a iako je nedavno predstavljen novi sustav obrane grada od plimnog vala (MOSE), mnogi stručnjaci smatraju kako to nije dovoljno da se Venecija spasi od utapanja.
Nažalost, to je i jedan od argumenata kojima se vode putnici diljem svijeta: s obzirom na neizvjesnu budućnost, Veneciju valja posjetiti dok je još nije snašla sudbina Atlantide.
Najljepši zabavni park na svijetu
Drugi razlog zbog kojeg se Venecija umalo našla na Popisu ugroženih u društvu s tropskim kišnim šumama na Sumatri, sve veći je odljev lokalnog stanovništva. Naime, u starom gradu (centro storico) danas živi oko 50.000 stanovnika, što je velik pad u odnosu na početak 1950-ih kada je u Vivaldijevoj rodnoj grudi živjelo 175.000 ljudi. Egzodus je izravna posljedica masovnog turizma koji je Veneciju u posljednja dva desetljeća preobrazio u svojevrsni zabavni park.
Kada nije poplavljena, Venecija je preplavljena ljudima i tričarijama. Lokalne trgovine zamijenjene su suvenirnicama u kojima se prodaju plastične gondole i dukse s natpisom “Italy” (tu i tamo zaluta i pokoja s likom Fride Kahlo). Stanovi su prenamijenjeni u apartmane i hostele, gondolijeri vuku za rukav na svakome uglu, a turisti opijeni Aperol Spritzom kupaju se u kanalima (u kojima je kupanje zabranjeno).
Nije ni čudno stoga to što se Venecijanci u svom rodnom gradu osjećaju kao izlošci u muzeju (ili, još preciznije, kao Mickey Mouse u Disneylandu). Zbog visokih troškova života, rasta cijena nekretnina te smanjenog životnog prostora (koji se ne odnosi samo na prostor za stanovanje nego i na onaj namijenjen druženju), mnogi su lokalci prisiljeni iseliti. I to posebno mlađi jer je, s obzirom na to da grad živi pretežno od turizma, veoma teško pronaći posao izvan te branše. A ne treba zanemariti ni užase svakodnevnog probijanja kroz selfie štapove na putu do posla ili škole.
Jedan dan
Zakrčenost uskih venecijanskih uličica (slavna Calle Varisco široka je svega 54 centimetra) i mostova prouzrokovana je primarno činjenicom da u Veneciju većina posjetitelja dolazi na samo jedan dan, što u praksi znači da tzv. “jednodnevni izletnici” pokušavaju u što kraćem vremenu obići sve popularne turističke lokalitete (zbog čega se ulice koje povezuju Ponte di Rialto i Piazzu San Marco redovito pretvaraju u svojevrsno hranilište džepara).
U pokušaju da se obračuna s problemom jednodnevnih posjetitelja, gradska je vlast 2021. zabranila kruzerima ulaz u luku, a od ovog će ljeta uvesti i turističku taksu u vrijednosti od 5 € za sve one koji u gradu ne namjeravaju prenoćiti. No, skeptici smatraju da je upravo uvođenje “ulaznica” potvrda prevladavajućeg mnijenja o tome kako se Venecija pretvorila u Disneyland.
Iako teško da će 5 € ikoga zaustaviti od ulaska u grad, nametanje veće turističke takse otvorilo bi vrata Venecije isključivo bogatima, što nije prihvatljivo jer bi svatko (tko želi) trebao moći uživati u venecijanskim izlascima sunca. U naumu da zaštite lokalno stanovništvo od negativnih posljedica turizma, neki gradovi, poput Barcelone i Pariza, ograničili su broj suvenirnica te nametnuli stroža ograničenja za iznajmljivače stanova.
Možemo li spasiti Veneciju?
Jedan od najjednostavnijih načina na koji možete zaštititi lokalno stanovništvo i autentičnost lokacije koju posjećujete jest da opreznije birate smještaj. Ako se odlučite za tu opciju, Venecijanci ističu kako je najbolje apartman unajmiti od lokalaca, onih kojima prihod od iznajmljivanja vjerojatno pomaže da nastave živjeti u gradu. Treba izbjegavati agencije i iznajmljivače koji raspolažu većim brojem nekretnina, posebno ako je riječ o stanovima na više različitih lokacija diljem grada.
Budući da je putovanje privilegija, a ne nužnost, važno je osvijestiti koliko se naša nesmotrenost i neupućenost negativno odražavaju, ne samo na okoliš, nego i na život svih onih u čiju svakodnevicu uranjamo svaki put kada kupimo jeftine avionske karte preko Skyscannera. Biti odgovoran turist u Veneciji znači odoljeti sjaju i raskoši jeftinih suvenirnica pa čak i kada nas iz izloga mame figure mačaka prerušenih u Harlekina i Il Dogea (govorim iz osobnog iskustva).
Kupujte i večerajte u lokalnim trgovinama i trattorijama koje je moguće prepoznati i po jelovniku. Ako na meniju imaju sušeni bakalar (baccalà), pržene sardine marinirane u octu ili pastu e fazioli, možete biti gotovo sigurni da je riječ o mjestu koje poslužuje tradicionalnu venecijansku kuhinju. U Ostariji Boccadoro probajte odličnu tjesteninu s crnilom od sipe, a u Cantini Aziende Agricole sočne i svježe cicchettije (zalogajčiće tradicionalno poslužene na kruhu) u kojima lokalno stanovništvo poslije posla uživa uz vino.
Ovdje možete pronaći popis restorana, barova i gelaterija u kojima jedu i piju Venecijanci.
Izbjegavajte restorane ukrašene talijanskim zastavama čiji jelovnici imaju fotografije hrane i koji puštaju “talijansku glazbu” (i ne, ne mislim na Vivaldijev L’inverno). Jedina je iznimka u ovom slučaju slavni Caffè Florian, najstarija kavana na svijetu, osnovana 1720, smještena na Trgu svetog Marka ispred koje sjedi pijanist okružen stotinama turista.
Putovanje je privilegija, a ne nužnost
A umjesto da posjećujete isključivo razvikane lokalitete, izgubite se u labirintu venecijanskih uličica i na svoju ruku upijajte svu ljepotu i tugu tog krasnog, uplakanog grada.
Kažem uplakanog jer je kiša padala za vrijeme mog čitavog boravka ondje. Da je riječ o bilo kojoj drugoj lokaciji, sigurna sam da bi mi loša vremenska prognoza pokvarila dojmove, ali ne i kada je riječ o Veneciji. Negdje sam pročitala da je Venecija žrtva vlastite ljepote i čitavo je vrijeme zamišljala kako tuguje nad štandovima pretrpanima plišanim lavovima i plastičnim karnevalskim maskama uz Grand Canal. No, mislim da ipak ima nade – čak ni Venecijanci još nisu odustali.
Najveći je problem u tome što budućnost tog neobičnog grada, u kojem nema nikakvih prijevoznih sredstava osim brodova, leži u rukama turista naučenih da svoj teško zarađeni novac mogu potrošiti kako i na što god žele, bez razmišljanja o posljedicama. Potreba za individualnim napretkom očituje se na razne načine, a oplemenjivanje putovanjima jedna je od njih. No umjesto da dan započnemo pitanjem: “što ja želim?”, možda je vrijeme da preokrenemo paradigmu i zapitamo se što drugima treba. U ovom slučaju, Veneciji svakako ne treba još bezglavih turista koji u grad dolaze samo kako bi ga prekrižili s wish liste i pojeli “talijanski burger” za ručak u McDonald’su.