Nekad je nužno odabrati stranu
KNJIŽEVNOST

Autorica mjeseca: Monika Herceg

U novoj rubrici predstavljamo vam mlade nade hrvatske književnosti

FOTO: Aleksandar Selak

U novoj rubrici predstavljamo vam mlade nade hrvatske književnosti, koje svojim autentičnim pismom pišu neke nove priče o kojima se raspravlja. Doznajte kojim se tematikama bave, što su dosad napisali, koja ih je tuđa knjiga u skorije vrijeme osvojila i još mnogo zanimljivosti

Ime i prezime: Monika Herceg

Po struci sam: uf, ništa, sve pomalo, ništa pomalo, fiziku naganjam i dalje u nadi da ću u nekom vremenu imati vremena malo se više posvetiti tome da završim faks, ali zapravo radim kao freelancerica u kulturi, a tu zaista svašta upada, od moderiranja, uređivanja, malo trčim po dramama, malo po poeziji, pomalo prozi, pa čak sam krenula i prema dječjoj poeziji. Dobro je biti tako, nigdje, a posvuda, čini mi se. Tako sam po struci možda zaljubljena u književnost, a sretnim spletom okolnosti živim od svega što ima neke veze s tom književnosti.

Živim u: Zagrebu, na Vrbiku. Ako koga zanima, divan kvart s mnogo zelenila i parkova. Ali sve više se vraćam Baniji, na svoje selo. Tako da u ovom trenutku u glavi više sigurno živim tamo.

Dosad sam napisala: Tri zbirke pjesama. Početne koordinate kako su upisale i opisale odrastanje i selo, potom Lovostaj. koji je za mene knjiga moje borbe, feministička knjiga i Vrijeme prije jezika. Vrijeme je o ljubavi, svemu što mislimo da ljubav jest, od koletivnog do osobnog. Nekako sam valjda i sama tražila odgovor na to pitanje pa je eto došla knjiga koja ga, na kraju, nije nikako mogla ni naći. Ali mi je pokazala da ću uvijek vjerovati da je ljubav jedino bitna, i da je sila koja drži svijet na okupu. Tu je i nekoliko drama. Gdje se kupuju nježnosti premijerno je igralo u HNK-u u Zagrebu. Iduće godine doći će na kazališne daskice u Zagrebu još jedna drama, ali polako. Do kraja godine trebala bi izaći knjiga drama, u Frakturi.

Aleksandar Selak

Pisanje je za mene: Mjesto gdje sam doma. Koliko god to patetično jest, tako je otkako sam bila klinka. Ništa mi nije lakše ni teže od pisanja i ta sušta suprotnost nekako čini to pisanje nužnim da sam dobro.

Čitanje za mene: Putovanje. Odmaranje. Učenje. Širenje mene same. Čitanjem postajem mnogostrukija.

Svojim najvećim profesionalnim uspjehom dosad smatram: Jako teško živim s riječi uspjeh, nekako mi se uvijek činilo da je to nešto što čovjeka odvoji od čovjeka samoga, ali i drugih. Imamo krive ideje što je uspjeh danas. Ja sam sretna jer radim ono što zaista volim i to mi se čini da je jest moj uspjeh, kao i to da sam pronašla dobar balans među različitim stvarima koje me zanimaju i koje me vesele.

U svojoj bih spisateljskoj karijeri voljela postići: Zadržati tu ljubav. Veselje koje me obuzima kad ulazim u tekst i kad tekst dolazi meni, to je nešto što želim svakome, takvo veselje i potpunu paralizu ostatka života naspram toga što kreće živjeti na bjelini. To veselje je ono što život znači, na kraju.

Zbirka pjesama Početne koordinate

Spisateljski uzor: Obožavam Olgu Tokarczuk. Arundathi Roy.

Knjiga koju bi svatko trebao pročitati je: Ljeto bez muškarca, Suri Hustvedt. Još uvijek se nađem kako, nekad, raspravljam u svojoj glavi s tom knjigom, o svemu što je tamo napisano. Izvanredan roman izvanredne autorice.

Knjiga koja me u posljednje vrijeme oduševila: Sinovi, kćeri Ivane Bodrožić. Tjera svoj plug preko mrtvačkih kostiju Olge Tokarczuk. Mnogo sam se zaljubila i u prijevod Đurđice Čilić velikog Zagajewskog, Asimetrija i pravi život.