Back to Black: Svi razlozi zbog kojih novi film o životu Amy Winehouse NE trebate pogledati
Njezina će tragična priča još jednom biti prikazana na velikim ekranima, no Amy to nikada ne bi odobrila
U posljednjih nekoliko godina na velikim smo ekranima imali priliku gledati igrane filmske interpretacije života mnogih velikih glazbenica i glazbenika. Prisjetimo se samo nekoliko najpoznatijih – Austin Butler utjelovio je Elvisa u biopicu iz 2022. godine, Naomi Ackie iste je godine bila Whitney Houston u filmu I Wanna Dance With Somebody, a Ramiju Maleku uloga Freddieja Mercuryja u filmu Bohemian Rhapsody iz 2018. čak je donijela i Oscara za glavnog glumca.
Igrani biografski filmovi nerijetko se mogu pohvaliti visokom produkcijom i odličnim castingom, no usprkos tome osjetljiva su tema jer ih osim filmske kritike neizbježno očekuje i kritika fanova čiji su kriteriji za prikaz omiljenih im zvijezda često toliko visoki da ih je gotovo nemoguće doseći. Je li to cjepidlačenje opravdano? Apsolutno, pogotovo kad se uzme u obzir da biografski filmovi umjesto velikog talenta i karijere vrlo često u fokus stave onu drugu, mračnu stranu slave i najranjivije trenutke iz privatnog života glavnog lika, kako bi film učinili zanimljivim i privukli što veći broj gledatelja.
Medijska opsjednutost tragičnim ženama
Biografski filmovi koji se bave životima poznatih žena pogotovo često znaju razočarati u ovom pogledu – savršen primjer za ovo je Blonde (2022), još jedan u nizu očajni pokušaj prikaza života velike Marilyn Monroe, koji se nimalo ne uspijeva pomaknuti od sada već zastarjelog prikaza Monroe kao jednodimenzionalnog seks simbola.
Ustvari, jezivo je koliko se očito taj film nije niti potrudio maknuti od tog problematičnog narativa – gotovo tri sata filma potrošeno je na hiperseksualiziranje traumatičnih trenutaka iz njezina života. Ako ste u kino ušli ne znajući ništa o njezinoj izvanrednoj glumačkoj karijeri – pa, vjerojatno ste tako i izašli. Kakav je to prikaz jedne od najvećih glumica svih vremena? Inteligencija i talent ženskih likova često padaju u zadnji plan čak i u fiktivnim pričama, a rijetko kojem muškom filmskom redatelju uspije pokušaj prikazivanja glavne junakinje filma kao realistične žene.
Stoga nimalo ne čudi da je reakcija javnosti na vijest o skorom dolasku novog biopica jedne od najvećih britanskih glazbenica svih vremena – Amy Winehouse – bila oštra i kritična.
Amy, Amy, Amy
Svima koji su imalo upoznati sa životom i stvaralaštvom Amy Winehouse već je sasvim jasno kako se radi o tragičnoj i bolnoj priči. Neosporivi glazbeni talent Amy je ispoljavala kroz čitavo djetinjstvo, a sa svijetom ga je prvi put podijelila sa samo 20 godina, kada je objavljen njezin prvi album Frank. Spoj nekoliko žanrova, od kojih se najviše ističu jazz, R’n’B i soul, ali na trenutke i hip-hop i reggae, bio je totalno osvježenje na britanskoj glazbenoj sceni – svi su bili omamljeni tom bijelom djevojkom snažnog vokala koji je neodoljivo podsjećao na crnačke soul glazbenice 50-ih i 60-ih godina kojima je Amy bila inspirirana.
Uspjeh prvijenca Amy je donio instantnu slavu, ali nju to uopće nije zanimalo. Njoj je puno bitnija bila prilika za suradnju s nekim od svojih najvećih glazbenih uzora, kao što je recimo veliki Tony Bennett. “Mislim da neću postati slavna. Mislim da to ne bih mogla podnijeti. Vjerojatno bih poludjela.” Ove Amyine riječi nose posebnu težinu 13 godina nakon njezine smrti, pogotovo dok slušamo o izlasku biografskog filma za kojeg smo prilično sigurni da ga Amy nikada ne bi odobrila.
Slava kćeri kao neiscrpni izvor zarade
Tijekom ranih 2000-ih kultura paparazzija iznemogla je kontroli, a Amy je bila jedna od prvih velikih zvijezda čiji je svaki korak, kako karijerni tako i privatni, bio pod povećalom javnosti, izložen kamerama paparazzija te ogoljen svakog trunka privatnosti. Tabloidi su prikazivali snimke nadrogirane Amy koja se na destruktivan način pokušavala izboriti sa slavom i pozornošću koju je tako silno željela zaobići. “Što ljudi više vide o meni, bit će im jasnije da je stvaranje glazbe jedino za što sam dobra. Pustite me na miru i stvarat ću.” Amy je od prvog trenutka znala točno što želi i pokušala je to svima dati do znanja. Zašto ju nitko nije poslušao? U tom pitanju krije se najveća tragedija njene priče.
Moramo se zapitati kako bi se Amyin život i karijera razvijali da je uz sebe imala bolju emocionalnu potporu. Njezin otac, Mitch Winehouse, posebno je problematična pojava – nestao je iz njezina života kada je imala samo 9 godina, da bi se iznenadno vratio nakon što je Amy već bila priznata glazbenica i zarađivala ozbiljan novac. Ne znajući za bolje, Amy ga je pustila natrag u svoj život, a on je tu šansu iskoristio na najgori mogući način – servirajući vlastitu kćer kao proizvod paparazzima i fanovima diljem svijeta. On je bio taj koji je donio odluku kako Amy ne treba ići na rehabilitaciju kada se borila s ovisnošću o alkoholu i teškim drogama, forsirajući ju da radi koncertne turneje koje očito nije bila u stanju izdržati.
Čak i danas, 13 godina nakon njezine smrti, nastavlja zarađivati od kćerine propasti surađujući s tvorcima biografskog filma Back to Black, koji je ovog mjeseca stigao i u hrvatska kina. Vjerni Amyini fanovi vrlo su brzo izrazili svoje nezadovoljstvo ovim filmskim pothvatom, proglasivši ga neumjesnim pokušajem njezinog oca Mitcha da popravi svoj ugled, još jednom na račun svoje kćeri. Amyina životna priča, kako tvrde fanovi, već je ispričana, i to više puta nego što bi Amy ikad dopustila.
Amyinu smo priču već imali priliku gledati u kinima
Amy je iza sebe ostavila malo, ali moćno glazbeno stvaralaštvo koje se sastoji od svega dva albuma – neupitno je da će Frank (2003) i Back to black (2006) nastaviti inspirirati nove generacije glazbenika još dugo vremena. Njezin život nizom je nesretnih okolnosti okončao prerano, a surovi prikaz posljednjih desetak godina njezina života već smo imali priliku gledati na velikim ekranima. Dokumentarac Amy iz 2015. godine sastavljen je od stvarnih snimki mlade Winehouse, njezinih prijatelja, suradnika i obitelji.
Prva polovica dokumentarca predivno prikazuje isječke iz njezinog djetinjstva i početke karijere. Iz Amy zrači inspirirajuća energija i ljubav prema glazbi, prije nego što se suočila s teretom globalne slave i svega što joj je ona donijela sa sobom. Njezin jedinstveni smisao za humor, tvrdoglava samokritičnost i iskrena osobnost potpuna su suprotnost od problematičnog medijskog prikaza Amy kakvog se prisjećamo iz nekoliko posljednjih godina njezinog života.
Druga polovica filma puno je mračnija, no bez uljepšavanja prikazuje tragični splet okolnosti koji ju je naposljetku doveo do smrti u 27. godini života. Ako želite pogledati realan prikaz života ove glazbene dive, preporučujemo ovaj Oscarom nagrađeni dokumentarac iz 2015. i zaključujemo kako nam apsolutno nije potreban niti jedan drugi, pogotovo ako iza njega stoje ljudi koji su djelomično zaslužni za Amyinu sudbinu. A ako vas ni sve nabrojano nije uvjerilo da Back to Black preskočite, uputit ćemo vas da pročitate veliku recenziju kolege Dina Staničića.