Bila je nezadovoljna životom u Zagrebu pa je u Gorskom kotaru preuredila staru radionicu gdje sada živi i radi

Iako je u Zagrebu imala savršen život, 32-godišnjoj arhitektici nešto je ipak nedostajalo, pa su se ona i partner Matej odlučili za preseljenje u šumu

“Bila sam jako nezadovoljna životom u Zagrebu koji sam imala, a zapravo je bio savršen” rečenica je to kojom mi je Iskra Krznarić, inače arhitektica iz Zagreba, vrlo jasno i sažeto dala do znanja zašto je sada ovdje gdje jest. Ni manje ni više nego u Gorskom kotaru, usred ničega, točnije u mjestu Stara Sušica. Upravo se ondje prije godinu i pol preselila sa svojim dugogodišnjim partnerom Matejom. Da stvar bude bolja, oboje zapravo žive u bivšoj radionici, garaži Matejevog djeda koju im ju je ustupio, a koju su oni prenamijenili u jedan vrlo poseban stambeni prostor.

“Zagreb je uvijek bio moja baza, no unatoč tome sam mislila da ću nekad u nekom periodu ipak otići živjeti u inozemstvo. Za vrijeme faksa i kasnije puno sam putovala, bila na Erasmusu, živjela u New Yorku. No, na tim putovanjima sam onda pak shvatila da mi se taj život vani ne čini toliko atraktivan kao što sam mislila. Završila sam arhitekturu u Zagrebu, a pet dan nakon diplome počela raditi u jednom arhitektonskom studiju. Bilo je sve super, ma savršeno. Imala sam odmah posao koji volim, bio je to mali studio, ali velika sloboda i podrška koju sam ondje uživala. Onda sam se preselila od roditelja u svoj prvi unajmljeni stan koji je bio krasan i uredila sam ga po svom. Doslovno sam živjela u kupoli. San snova svakog arhitekta. Tu je i dugogodišnja veza koja super funkcionira, prijatelji, obitelj. Sve je u tom periodu nekako sjelo na svoje. Ali, ja nisam bila sretna, nešto mi je nedostajalo. Moram priznati da sam imala i malu krizu identiteta pokušavajući doznati u čemu je problem. Postavljala sam si hrpu pitanja, želim li mijenjati posao, ne, karijeru, ne. Želim li živjeti negdje drugdje? Hm, pa možda da. Jako dugo me to mučilo” prisjeća se 32-godišnja Iskra dok sjedimo u njezinom novom domu tik uz šumu koju je baš prije nekoliko dana zabijelio i snijeg, pa sve skupa djeluje kao prava mala filmska idila.

Posao, financije, neizvjesnost – puno je pitanja visjelo nad glavom

Kao klinka oduvijek je, nastavlja, voljela prirodu, šumu i životinje. Čak je jedno vrijeme mislila da će upisati veterinu i živjeti negdje usred ničega. No, kaže kako je kroz život potisnula sva ta neka sanjarenja i želje, koje su se ipak eto obistinile. “Moj Matej je inače iz Gorskog kotara. Njegovi su zapravo iz Vrbovskog, a mama iz Stare Sušice i on je stalno živio na relaciji Zagreb Gorski kotar. Po prirodi je jako aktivan i nikad nema mira. Bilo mi je super vidjeti ga koliko uživa kad bi povremeno dolazio ovdje u posjet djedu, i meni je bilo super doći ovdje. To je bilo sve češće, a onda mi je jedan dan pala napamet luda ideja – zašto ne bismo živjeli ovdje. Sto pitanja je bilo nad glavom, a obitelj i svi oko nas su se čudili. Nisam bila doduše sigurna oko posla, financija, što i kako. Neizvjesnost je bila sveprisutna, ali želja za promjenom nekako nadmoćnija” nastavlja Iskra dok paralelno mazi svog umiljatog psa Prim i povremeno usred razgovora ubacuje trupce u kamin kako bi održavala ugodnu toplinu. Znam samo da sam u tom trenu nekoliko puta i sama pomislila i rekla: wow, kakav život, kakva odvažnost i kakva promjena.

U međuvremenu mi je najmodavac otkazao stan u Zagrebu jer ga je prodao, a ja sam se u tom tranzitu vratila roditeljima kako bih uštedjela

“Da, u biti, jako me mučio posao i hoću li možda moći za taj arhitektonski studio raditi na daljinu. Zagreb je ionako na sat i nešto vremena vožnje. Prvotna ideja bila je na financijskom planu da ovdje napravimo kućicu za najam, za koju sam i napravila cijeli projekt, i da ona bude izvor prihoda. U smislu da se osiguramo i da imamo financijski backup, pa da onda krenemo u naš projekt stanovanja. Onda bih ja otvorila svoj arhitektonski studio. No, cijela stvar se prilično razvukla i nije baš išlo po planu. U međuvremenu mi je najmodavac otkazao stan u Zagrebu jer ga je prodao, a ja sam se u tom tranzitu vratila roditeljima kako bih uštedjela” priča mi dalje i kaže kako su tada morali promijeniti inicijalni plan. Ono što joj se okrenulo u korist jest što je počela dobivati jako puno upita za poslove mimo svog posla što ju je ohrabrilo. Pomislila je kako očito ima prostora i potražnje pa je zaključila da je sada prilika da bude i poslovno samostalna. Ističe kako paralelno više nije mogla živjeti s roditeljima. Od projekta kuće za najam su tako odustali i krenuli odmah u prenamjenu, adaptaciju radionice Matejevog djeda u stambeni prostor u kojoj sada upravo sjedimo, a koja je njihov dom.

Mogli smo se oboje patiti u Zagrebu ili doći ovdje, i biti sretni

“Moram priznati da je bilo dosta turbulentno i dinamično. Sve je nekako bilo odjedanput. Šest mjeseci smo Matej i ja radili ovdje na ovome. U procesu rada smo živjeli kod Matejevih u Vrbovskom i ovdje po cijele dane provodili vrijeme kako bismo sve čim prije napravili da se preselimo. Fizički smo puno sami odradili, ali i s prijateljima. Prostorija je bila takva kakva je. Budžet je bio dosta skroman, skoro nikakav. Cilj je bio da ne dižemo kredit. Za početak, ovdje je bila hrpa stvari koje je trebalo očistiti, ukloniti, dovesti prostor u red. Instalacije su bile djelomične, pa smo ih morali dovući. Izgradili smo u potpunosti novu kupaonicu. Što se tiče radova, napravili smo pod, odnosno tri poda, tri razine. Dolje je bio beton, pod smo napravili od OSB-a, a ispod izolaciju s vunom. Ključno je bilo što nemamo problema s vlagom, što je bila dobra prilika za upravo ovakav zahvat koji je znatno pristupačniji od onih klasičnih podova. S tim razinama smo dobili podjelu prostora jer nam je u ovom prostoru sve – i kuhinja i spavanje i dnevni boravak i radni dio. U podu se primjerice krije niz spremišta, plitkih ladica, sve smo iskoristili što smo mogli” prepričava Iskra koja ne krije kako su roditelji i prijatelji za početak bili šokirani njihovom odlukom, ali i vizijom života koji su planirali. Nikome ništa nije bilo jasno, pogotovo stambeni dio, odnosno kako su oni to zamislili.

Prostorija je bila takva kakva je. Budžet je bio dosta skroman, skoro nikakav. Cilj je bio da ne dižemo kredit

Govori kako su Matej i ona ondje uvidjeli zapravo veliki potencijal koji su maksimalno iskoristili. “Moja stručna strana je to preuzela na sebe. Tu su bile sjajna orijentacija, proporcije, veličina, svjetlo, visina stropa, sve je to bilo tu i sve mi je bilo jasno kako bi to moglo izgledati. Matej je imao ful povjerenje u sve i mene, i to mi je jako drago. On je jako vezan za ovaj dio Hrvatske i shvatila sam da ovdje uživa, a kako sam ja željela nešto drugo, mogli smo se ili oboje patiti u Zagrebu ili doći ovdje i biti sretni. Ovo je bilo idealno za oboje. Što se tiče stila, prostor je u biti diktirao sam po sebi svoje. Recimo da je industrijski i to je stil koji je ovdje odgovarao. I nama odgovara, kako estetski tako i financijski. Dobili smo tu neku razliku u atmosferi bez pregrađivanja, imamo brutalno prirodno svjetlo, puno prozora. Probijanje prozora u jednom dijelu prema šumi bio je najveći zahvat i značajna investicija i dio u koji je zbilja trebalo uložiti” nastavlja i ističe kako ovaj projekt zapravo pokazuje tu neku snagu projektiranja i promišljanja te prilagođavanja koje je podrazumijevalo ulaganje u ključne stvari, a da sve skupa ne djeluje nesrazmjerno, što je u biti veliki izazov projektiranja općenito.

Prepoznavanje potencijala ovdje je bilo ključno

“Projektiranje je tu da ti kaže kada i gdje uložiti, a kada recimo nije potrebno. U tome je fora. Prepoznavanje potencijala ovdje je bilo ključno i smatram da smo mi to jako dobro izveli. Bitno je prostor prilagoditi sebi. Ovdje ima puno stvari koje bi nekima možda bile mane. Mi ovdje recimo nemamo toplu vezu s kupaonicom, ali nama to nije problem. Nekome bi bio veliki” govori ova arhitektica koja danas ima svoj arhitektonski studio Skitza u sklopu kojeg radi projekte manjeg mjerila, za privatne investitore. U pitanju su, govori, uglavnom interijeri, obiteljske kuće, one za odmor, one s tek nekoliko stanova, apartmani i vikendice, a kako se s pandemijom dogodio veliki boom izgradnje u Gorskom kotaru, i tu se polako infiltrirala svojim radom i mogućnostima. Kaže mi i kako je njezin studio mali, pa radi manje projekte koji nisu tipsko štancanje, i koji su fokusirani na individualni pristup.

“Meni je moja struka jako bitna, jako se identificiram s tim. Tak je i nastao i moj Instagram profil Arhitekt u šumi koji je fuzija mog životnog stila koji ovdje živim, doslovno u šumi. Znam da djeluje pomalo kontradiktorno, ali i nije, sve je uspješno spojeno, balansirano i funkcionira. Kombinacija je to nečeg modernog, progresivnog i šume. Živim, radim i crtam u šumi. Taj kontrast je eksperiment koji se može zapravo spojiti. Kao da uzimam najbolje iz oba svijeta za svoje poimanje” poručuje.

Novi život u šumi u kojoj je prodisala i našla svoje odgovore

Na moje pitanje kako onda izgleda njezin novi život, i kako se na nju i njih manifestirala ta promjena, preseljenje iz metropole u šumu. Iskra govori da onog trena kad je tu došla da joj se kvaliteta život značajno promijenila na bolje. Naravno, prilagodba nije bila jednostavna, trebalo je vremena, ali ne žali za ničime jer je se odmah osjećala bolje, prodisala je i dobila odgovor na svoje inicijalno pitanje oko toga što joj je zapravo prije nedostajalo.

“Preselili smo se ovdje taman prije svega, kao da nam je netko javio da će biti pandemija, pa onda u Zagrebu i potres. Čim smo došli, krenuo je pak lockdown, ostala sam sama sa svojim poslom kojeg nije bilo jer smo se studio u kojem sam radila i ja ipak razišli. Dočekala me potpuno nova sredina, sve novo, a onda i velike globalne promjene. Gle, čovjek prije svega treba jako dobro poznavati sebe. Ipak, cijeli život živim u gradu, bila je ovo jako velika promjena. No, onda su se stvari i razna saznanja počele mijenjati” dodaje dalje kako je recimo za početak znatno osjetila uštedu na transportu i vremenu. Daleko od toga da jednom tjedno ne ode u Zagrebu po potrebi, nakon kojeg se uvijek rado vrati u svoj zen. Priča kako uglavnom po cijele dane radi i da je jako okupirana, jer zbilja ima posla, ali da u ovom formatu svoju pauzu ne provodi u nekoj čajnoj kuhinjici nekog ureda, nego sat vremena u šetnji šumom s Prim. Šetnja po šumi je neusporediva sa šetnjom po gradu, a te prednosti tek shvatiš kada se ovdje nađeš i to doživiš, govori mi.

Preselili smo se ovdje taman prije svega, kao da nam je netko javio da će biti pandemija, pa onda u Zagrebu i potres

“Ljeti i u proljeće sam uglavnom recimo na terasi gdje provodim većinu vremena. To mi je drugi dnevni boravak. Imamo mali dućan u blizini, a u nabavku idemo u Delnice. Što se pak tiče okoline i ljudi, malo ih je, ali su ljudi ovdje fenomenalni i dragi. Ovdje baš života nema, ali oni koji ovdje žive su me toliko divno prihvatili. Nisam o tom faktoru ni promišljala kada sam donosila odluku o preseljenju, jer nisam neki društvenjak, ali sam se ugodno svime iznenadila. Posebice me lijepo prihvatio Matejev djed koji nas je u svemu ovome jako podržao i ništa mu nije smetalo, sve nam je dao i pomogao cijelo vrijeme. Ovdje zapravo imam više vremena za sebe i neke svoje mogućnosti koje nisam imala u Zagrebu. S prijateljima se ionako stalno čujemo preko video poziva. Naravno da mi nekad dođe da se vidimo sad i odmah i popijemo piće, ali kad se zaželim, jednostavno odem u Zagreb i to je to. Ovdje se zapravo više družim s ljudima nego u Zagrebu i kvalitetnije nekako. Drugačije je sve skupa. Morat ću početi polako i dozirati ljude. Stalno netko želi doći. Iako djeluje odsječeno, nije, a ako si čovjek posloži život, i to bez nekog velikog napora kao što sam ja, zbilja je sjajno” priča mi oduševljeno Iskra i sa smiješkom govori kako i ovaj vikend pristižu gosti.

Vikendom stalno imaju goste i svi rado dolaze

Unatoč početnom negodovanju, kaže da su danas svi ipak oduševljeni njihovim potezom, ali i novim domom, iako su mnogi bili oko svega skeptični. Nitko od njih se doduše ne bi odlučio na ovakav život, ali im je ovdje jako lijepo. Kaže kako joj se s druge strane jako puno ljudi javlja preko društvenih mreža gdje je dokumentirala cijeli razvoj i nastanak njihove kuće u Staroj Sušici i piše kako su oduševljeni idejom, konceptom, hrabrošću i kako su oduvijek željeli tako nešto i sebi. Iskra ih, dakako, u tome ohrabruje.

“Mislim da sve više ljudi dolazi do spoznaje da inercijom zbilja ne moraš ostati živjeti u gradu, i da se može živjeti na ovaj način u prirodi, i opet biti u doticaju s gradom i ljudima, ali na jedan drugi način. Može se i raditi ovako, ako ti je takva narav posla i ako ti on to dopušta i imaš sve uvjete. Meni je jedino bila bitna internetska veza koja je ovdje, neka se zna, bolja nego u Zagrebu. Mislim, nama su ovdje Zagreb i Rijeka na pola puta, po sat vremena vožnje. Mi kad se zaželimo, sjednemo u auto i odemo i izguštamo se, kino, kazalište, koncerti, druženje. Meni dođe kao da mi je cijeli Gorski kotar dvorište. Ne osjećam se nimalo uskraćeno. No, jedna stvar mi jako nedostaje, a to je ručak iz dostave i taj komfor biranja i naručivanja. Na to se nikako ne mogu naviknuti. Ali, Matej jako puno kuha, iako kad sam sama mi se hrpu puta dogodi da ne ručam jer ne stignem, ne pripremim se. Ne znam, evo to još nisam riješila sama sa sobom” prepričava duhovito.

Ne, ne razmišlja o povratku u Zagreb, ali na sve je spremna

Pitam je i je li je možda strah u ovom ambijentu gdje je okružena šumom i s tek nekoliko kuća. Govori kako općenito nema nikakve strahove, a pogotovo ne za sebe. Daje do znanja kako je to ljudi često pitaju kada dođu ovdje i shvate gdje živi. Ne krije da često vidi oko kuće tragove životinja, ali da se one ionako više boje nas nego mi njih. Kaže kako čim se pojavi da se one sve razbježe, i da nikad nije imala nikakva neugodna iskustva.

Za kraj našeg druženja i obilaska njezinog doma, čarobne okućnice, pitam je i razmišlja li ikada o povratku u Zagrebu, odnosno je li se pokajala ili se osjećala usamljeno. “Ne razmišljam o povratku u Zagreb, ne znam, lijepo mi je tu i ne želim ići, imam hrpu ideja oko ovog sve skupa ovdje, za proširenje prostora, i posla itd. Idem jasno u tom smjeru, ali sam istovremeno svjesna da se bezbroj stvari može dogoditi, promijeniti preko noći i spremna sam na sve. To je život” poručuje vrlo svjesno Iskra s iskrenim osmjehom i velikim zadovoljstvom na svom licu radi promjene koju je dokučila, a onda i realizirala.