Bivši urednici za Super1 govore zašto sve više djelatnika hrvatskih modnih medija napušta redakciju
Tina Lončar, Nambi Kezić i Saša Joka pričaju kako su i zašto napustili svoje zvučne uredničke pozicije i zamijenili ih za freelance život
Kad je tijekom pandemije krenuo val otkaza sada poznat kao The Great Resignation ili The Big Quit, ni industrija modnih medija nije prošla neoštećeno. Neka od najjačih pera napustila su redakcije i zamijenila ih ili za freelance život ili za medije koji su tradicionalno poimani ozbiljnijima. Genijalna autorica i kritičarka Rachel Tashjian tako je iz Harper’s Bazaara otišla u Washington Post. Emilia Petrarca napustila je The Cut kako bi kao freelancerica pisala za New York Times. Nakon raspada Man Repellera 2020. godine, osnivačica Leandra Medine i njezine najbolje novinarke Harling Ross i Haley Nahman nikad se nisu vratile redakciji već su sve tri nastavile raditi samostalno i pisati privatne newslettere. Newsletteri su uvelike zamijenili modne kolumne te im se okrenula i Liana Satenstein nakon što je dala otkaz u američkom Vogueu kao i Laurel Pantin koja je tijekom pandemije napustila poziciju u InStyleu koji je brzo nakon i ugašen.
Uvjeti rada u modnim medijima diljem svijeta na lošem su glasu od pamtivijeka. Da morate biti ‘dobro odjeveni’ kad se pojavite na prvom razgovoru praktički je bilo pravilo, a gotovo vas nitko neće zaposliti bez iskustva što znači da su mladi prisiljeni raditi za vrlo mali novac, često i besplatno kako bi se prvo dokazali. Čak je i Anna Wintour u prvim danima rada u modnim medijima radila besplatno, piše Amy Odell u njezinoj bombastičnoj biografiji objavljenoj prošle godine. No, ona je barem imala sigurnost bakina nasljedstva i podršku utjecajnog oca koji je godinama bio urednik londonskog Evening Standarda. U hrvatskim medijima glavni je problem taj što tržište luksuzne mode ne postoji pa je i količina oglašivača ograničena te se konkurentski mediji bore za njihovu naklonost i veći budžet. Posljedično, radi se puno, a plaće su male.
Ne čudi stoga da i u našim medijima svjedočimo tome da sve više urednika napušta svoje redakcijske pozicije i okreće se freelance životu, radu od kuće, za više klijenata. Kako su se na to odlučili, što je bio pravi razlog, što danas rade i kako vide budućnost modnih medija u Hrvata otkrili su nam bivši urednik mode i glavna urednica Ellea, Saša Joka i Nambi Kezić, te bivša glavna urednica Fashion.hr-a, Tina Lončar.
Saša Joka
“Odluka da napustim poziciju modnog urednika je sazrijevala neko vrijeme jer, unatoč sve lošijim uvjetima rada i situacije na tržištu još su me držali ljubav i entuzijazam prema modi i medijima, kao i prema magazinu koji sam, uz pomoć brojnih kolega, s veseljem stvarao dvadeset godina. Konačnu odluku o odlasku donio sam spontano u trenutku kad sam shvatio da se, uz sve bagateliziranje modnog novinarstva u proteklih nekoliko godina, moj rad, iskustvo i znanje ne cijene i opstruiraju od strane nestručnih likova koji su svojim neznanjem i amaterizmom sami najviše i doprinijeli potpunoj propasti časopisa za koji sam radio. U tom trenu za mene više nije postojala opcija nastavka suradnje u bilo kojem obliku,” odgovara nam Saša Joka na pitanje kada se odlučio napustiti svoju dugogodišnju poziciju modnom urednika u magazinu Elle na kojoj je proveo 20 godina. Misli da općenito sve više djelatnika modnih medija u Hrvatskoj odlazi u freelance vode jer “modni tiskani mediji više ne postoje i nema interesa izdavačkih kuća da ih se ponovno pokrene, a internet su preplavili kvazi-modni sadržaji koji svojim šarenilom zapravo ne nude nikakvu kvalitetu.”
Istaknuo je i da vjeruje kako je velik problem to što mnogi modni časopisi nemaju stalne klijente odnosno stalni prihod pa se često okreću besplatnim editorijalima kojima mogu popuniti svoje stranice bez dodatnih troškova. “Puko preživljavanje vas zapravo prisili da radite kao freelancer jer od gratis modnih snimanja, koja su postala standard proteklih godina, nitko ne može živjeti, a kamoli biti kreativan”, govori Joka. Sada kao freelancer najviše uživa u tome što može slobodno raspolagati vlastitim vremenom i obavezama. Već 13 godina radi kao kreativni direktor Maria concept storea, a uz to povremeno surađuje i s raznim drugim klijentima poput City Centera one, sveučilišta Algebra itd. “Uz to radim na razvoju nekoliko vlastitih projekata o kojima ćete tek čuti kroz nekoliko mjeseci”, otkriva nam.
A na pitanje kako će izgledati budućnost modnih medija u Hrvatskoj odgovara da je trenutačno uopće ne vidi. “Bez ozbiljnih izdavača koji su spremni na ulaganja u nove medijske proizvode i ljude, nema ni budućnosti ni razvoja, a mi smo se, što se tiče modne medijske scene u Hrvata, vratili tamo gdje smo bili davne 1997. godine.” Mladima bi stoga poručio da ako zaista žele raditi u modnim medijima u Hrvatskoj, pokušaju raditi više poslova istovremeno jer im jedan, kaže, neće dati nikakvu materijalnu sigurnost “ili da svoju sreću potraži na razvijenijim i bogatijim tržištima diljem svijeta.”
Nambi Kezić
Nambi Kezić bila je glavna urednica magazina Elle pet godina, a u medijskoj kući koja ga je izdavala provela je gotovo 10 godina. Odluci da se otisne u samostalne vode doprinijelo je, kaže, puno faktora. “Odluku uvelike pripisujem razdoblju karantene. Sreća u nesreći, najveći dio COVID krize koincidirao je i s mojim porodiljnim dopustom. Mislim da nas je većina za to vrijeme bila prepuštena svojim mislima i više nego smo možda htjeli pa je ta prisilna introspekcija, kod mene pojačana i novom životnom ulogom, donijela sa sobom drukčiji način razmišljanja i, konačno, preslagivanje prioriteta. Ohrabrila me i okolina, velik broj kolega koji su se odvažili na istu odluku, ali i podrška obitelji. I dalje tvrdim da je moj posao glavne urednice Ellea zaista divan, jedan od najljepših koje sam si mogla zamisliti na karijernoj putanji, ali okolnosti u kojima sam stvarala nisu više podupirale moj entuzijazam. Uostalom, tip sam osobe koja voli učiti i razvijati se, osobno i profesionalno, a deset godina na jednom mjestu mi se čini kao sasvim pristojan obol medijskoj industriji.”
Kao razlog zašto se sve više kolega odlučuje na takav potez, slično kao i Joka, ističe da se radi o jednostavnoj računici. “U trenutku kada staviš brojke na papir i shvatiš da radeći na nekoliko strana možeš trošiti jednako vremena, a zarađivati više, odluka postane puno lakša.” Odlučila je zato pokrenuti vlastiti projekt, The Study. Radi se o maloj agenciji koju voli zvati prostorom za kreativnu komunikaciju, a kroz nju se bavi kreiranjem promotivnih strategija, proizvodnjom contenta, digitalnim marketingom i PR-om pri čemu, naglašava, voli biti posvećena svakom klijentu kao da je jedini. Freelance život je, kaže, dinamičan. Od toga da u jednom danu dobijete potvrdu za tri nova projekta, a onda idući tjedan nastane zatišje. No, kaže da joj se s vremenskim odmakom to čini kao prednost, a ne nedostatak jer joj daje mogućnost i vrijeme da oblikuje svoj posao tako da je sasvim sigurna u to što radi.
“Vjerujem da treba kontinuirano raditi, čak i kad nema gorućih projekata, raditi na sebi, učiti novu vještinu, razvijati svoj brend. Rezultati će doći. A prednosti… njih je puno. Mene najviše veseli upravljanje vlastitim vremenom kojeg sad imam dovoljno za sve što želim.”
Budućnost modnih medija u Hrvatskoj vidi u nišama. “Primjećujem zamah u pokretanju manjih, niche medijskih brendova – i zaista se divim svima koji su se u taj pothvat upustili, vjerujem da će im se rizik isplatiti. U moru informacija kojima smo zatrpani sa svih strana, isplati se graditi svijest kroz manje brendove i odgajati nove generacije publike koje će znati na kojoj adresi mogu dobiti informaciju koju traže. Na tom tragu će zacijelo niknuti i nešto s jačim modnim predznakom. Također, mediji danas više nisu ono što su bili prije samo pet godina, a gdje će nas idućih pet odvesti je teško predvidjeti. Očekujem da će dugoročno samo kvalitetan medijski sadržaj opstati, neovisno o vrsti platforme na kojoj se plasira.”
Tina Lončar
Tina Lončar među prvima je u hrvatskim medijima otišla u freelance vode još 2018. godine napustivši poziciju glavne urednice Fashion.hr-a gdje je godinama radila i kao novinarka i urednica. Mjesecima je o tome razmišljala, a onda je jednostavno bez plana B odlučila dati otkaz. “Već sam dugo osjećala da negdje drugdje, u nekom drugom aranžmanu, mogu biti slobodnija, ali i produktivnija. Da mogu više, što god to značilo. Možda takvo što ne bih preporučila drugima, no ja sam jednostavno pustila da se stvari odviju svojim tijekom, bez ikakvog forsiranja, pa i planiranja. Nisu me morile nikakve dvojbe i imala sam neograničeno mnogo povjerenja u sebe da će se stvari rasplesti u moju korist i to se zbilja dogodilo. Četiri godine kasnije, mogu reći da niti jednom nisam požalila odluku da se osamostalim i otvorim vlastiti obrt, a nisam požalila niti godine provedene u redakciji jer su mi one dale iskustvo, prepoznatljivost na toj našoj maloj sceni i poznanstva na kojima temeljim većinu današnjih poslova.”
Primijetila je kaže, da sve više ljudi odlazi iz modnih medija i pita se hoće li uskoro itko uopće raditi za redakcijskim stolom. No, kaže da je za mnoge autore i urednike to zapravo ona iduća stepenica u kojoj im više nije potrebna pozadina već su sami sebi dovoljna reklama. “Iako se isprva može činiti da je napustiti uredsku poziciju na nekom finom portalu da bi išao freelanceati potez koji bi se narodski mogao nazvati skokom s konja na magarca, smatram da je istina posve drugačija. Ne znam je li tako i vani, no kod nas taj transfer rade realizirani novinari i urednici s mnogo utakmica u nogama, koji znaju da njihovo ime ima neku težinu, kredibilitet i dovoljno je prepoznatljivo da samo po sebi bude garant za kvalitetno obavljen posao.”
Dodaje i da ne zna što je zapravo pravi razlog zašto sve više urednika i novinara napušta pozicije u modnim medijima, no kaže da joj se čini da se većina u svemu tome osjeća da je došla do nekog vrhunca na kojem više nemaju što za uzeti niti dati, te da žele slobodu da rade s kim žele i koliko žele. “Ne treba zanemariti niti financijsku računicu koja će svakako ići u tvoju korist ako radiš odgovorno i kvalitetno. Također, iako je u trendu napustiti redakciju u zamjenu za kućni ured, treba biti svjestan da biti sam svoj šef nije avantura za svakoga niti bi se svi osjećali dobro u takvom aranžmanu.”
Činjenicu da je postala sama svoj šef, Lončar je iskoristila kako bi istražila sve što joj iole budi znatiželju i donosi uzbuđenje, izbjegavajući slijediti sveprisutni savjet da ne valja svaštariti jer tako neće biti dobra ni u čemu. Danas tako više ne piše samo o modi već i o dizajnu, umjetnosti, kulturi, arhitekturi. “Moj mali obrt ustvari sve u šesnaest proizvodi pisani sadržaj svake vrste, od priopćenja za medije, native tekstova, sadržaj za web stranice, sadržaj za društvene mreže… Tu i tamo zalomi se i poneki copywriting, modni consulting za razne concept trgovine i webshopove, a nedavno sam se dala i u istraživanje za jedan dokumentarni serijal.”
Većinu klijenata je, kaže, upoznala posve neformalno ili su stigli preko preporuke stoga svim freelancerima savjetuje da aktivno izlaze na evente i druženja jer su mogućnosti beskrajne. “Ljudi te zapamte pa ti poslovi počnu kapati iz totalno neočekivanih smjerova. Uvijek me to oduševi.” Kao najveću prednost freelancerskog života, baš kao i Kezić i Joka, vidi slobodu da radi kada, koliko i za koga želi, a slaže se i s time da je zarada veća ovisno, naravno, o tome koliko želite raditi. Nesigurnost freelancerskog života, kaže, još nije osjetila i ni tijekom pandemija nije ostala bez svih klijenata. “Nesigurnije je imati sva jaja u jednoj košari. No, iako ne osjećam nesigurnost, ono što mi zna dići tlak je sezonalnost i nestalnost našeg posla, pa u jednom momentu kuburiš sa značajnim “viškom” vremena, a već u drugom imaš toliko posla da ne stigneš ni predahnuti.”
Kad pogleda unatrag, redakcijski život ipak ne bi mijenjala za freelance lifestyle od samog početka. “Redakcija je savršena odskočna daska, mjesto koje će te naučiti kako se radi i što je važno, na kojem ćeš steći iskustvo i izbrusiti svoj stil, ali i savršena prilika da upoznaš ljude i da oni upoznaju tebe. Sjajno je biti vrijedan i imati interes i talent, ali element networkinga nikada ne treba zanemariti. A ono što sam putem naučila jest da malo tko želi raditi s arogantnim i samodopadnim personama, koliko god genijalni bili. Tako da prvo budite pristojni, pouzdani i odgovorni, sve ostalo će sjesti na svoje mjesto.” Na pitanje o budućnosti modnih medija u Hrvata odgovara jednom bolnom šalom: “Nisam znala da postoje modni mediji u Hrvatskoj. Šalim se. Barem donekle.”
Kaže da se moda izgubila u širim lifestyle konceptima zbog jednostavne činjenice da je preuska niša da bi se mediji samo njome bavili odnosno naše je tržište premalo da bi jedan takav magazin mogao privući dovoljno oglašivača koji će mu omogućiti život iz mjeseca u mjesec. “Interesa za modu, izvan domene mainstream trendova, ima poprilično malo, te modu u svoj njezinoj kompleksnosti ustvari prati publika koja je brojčano sićušna. Vjerujem da će tako i ostati još neko vrijeme. Nadu polažem u mlađe generacije koje uvijek donesu dašak entuzijazma u priču od koje su starije generacije, možda, već pomalo digle ruke.”