Duje Kovačević ime je za koje sam čula puno puta, ali nam se životni putevi do ovog intervjua nisu isprepleli. Nakon upoznavanja i polusatnog čuđenja kako se, s obzirom na to koliko nas toga veže, nismo prije sreli, bili smo spremni prionuti na razgovor. Ako znate za njega ili ga pratite na Instagramu, znate i da je on ili novinar ili aktivist za ljudska prava (iako je jedno vrijeme bio i oboje), a trenutačno radi u odnosima s javnošću. Unatrag nekoliko godina nesebično dijeli svoja znanja i iskustva, kao i promišljanja o izazovima i problemima vezanim uz prihvaćanje sebe samih kakvi god da jesmo. Sadržaj njegovih objava i poruka uvijek naglašava osnovne ljudske vrijednosti koje, između ostalog, uključuju poštovanje prema sebi i drugima, pravo na izražavanje vlastite seksualnosti te poštivanje različitosti među ljudima.

Zbog toga je, između ostalog, pokrenuo podcast pod nazivom Dvadeset sedan kojeg opisuje kao mjesto na kojem se ne sramimo biti svoji, a koji je nedavno proslavio i svoj prvi rođendan. Tom smo prigodom i odlučili razgovarati s njim o tome što se sve u njegovom životu promijenilo u prvih godinu dana podcasta, a dotakli smo se i procesa izlaska iz čuvenog “ormara”, rezultatima nedavno održanih izbora, pop kulturi, političkoj korektnosti te još brojnim drugim zanimljivim temama o kojima ne treba šutjeti.

S1: Tvoj je podcast Dvadeset sedan nedavno proslavio prvi rođendan. Za početak, možeš li nam reći kako si došao na ideju da pokreneš svoj podcast i koja je priča iza naziva?

Budući da sam svoje javno djelovanje započeo u medijima, u nekom mi je trenutku sve postalo jako ozbiljno. I onda sam primijetio kako ljudi na Instagramu znaju dobro upakirati ozbiljne stvari, pa sam 2021. i sam počeo pisati na društvenim mrežama. Vrlo sam brzo shvatio da te objave imaju ogroman angažman i reakcije među ljudima i tako je počelo stvaranje moje vlastite platforme. Malo manje od dvije godine nakon toga, shvatio sam da koliko god je moj prvi odabrani medij pisanje, jednako volim i – govoriti.

Shvatio sam i da neke stvari ne možeš dovoljno dobro dočarati pismeno jer mogu djelovati daleko, impersonalno i previše formalno. Sinulo mi je, sve te stvari mogao bih pretočiti u podcast koji će imati kraću formu, bit će neformalniji, ljudi bi me mogli upoznati i vidjeti da nisam samo ogorčeni aktivist, što često i jesam (smijeh), već se volim i šaliti i dijeliti svoja iskustva. Činilo mi se logičnim da taj podcast pokrenem na svoj 27. rođendan, zbog čega se podcast tako i zove, zato što sam procijenio da sam mlad, ali dovoljno odrastao da imam što za ispričati i možda time pomoći nekome.

S1: Prva epizoda tvog podcasta nosi naziv Mama, ja san gej, a o mami se tada pričalo indirektno. Međutim, kako si i sam rekao na početku posljednje epizode, “kako bolje završiti prvu sezonu, nego onako kako smo ju i počeli – s mamom”, a zanimljivo je kako je tvoja mama Maja zapravo i prva gošća na tvom podcastu. Kakvu ulogu ima mama u tvom životu?

Uopće ne mogu sročiti kolika mi je ona podrška, ali probat ću. S obzirom na naziv moje prve epizode, to je bila rečenica koju nikad nisam svojoj mami izgovorio. Ja sam se njoj autao na drugačiji način što je ona razumjela i uvijek me podržavala u svemu. Nikad nisam osjećao pritisak da joj moram doći i reći to na taj način. Uvijek je poštovala moju slobodu i identitet, čak i kada su možda njena uvjerenja i stavovi bili drugačiji. Dozvoljavala mi je i da ponekad idem glavom kroz zid i učim na vlastitim greškama. To što ja nikad njoj nisam rekao “Mama, ja sam gej” i što se nikad nisam osjećao pod pritiskom da joj to moram reći, to je upravo zato što mi je uvijek ostavljala dovoljno prostora da budem svoj. Zato je mama bila i ostala najveća podrška mojoj slobodi i individualnosti. Ona je to mogla vidjeti iz mog cijelog bića.

S1: Gledajući na godinu dana iza sebe, godinu dana podcasta i svega što ti se tijekom nje dogodilo s nekim vremenskim odmakom, je li 27. godina bila točno takva kakva si ju zamišljao?

Ne! Krenula je prepuna planova, jako optimistično i stabilno, imao sam točno zacrtane točke koje sam želio ostvariti, a zapravo su mi se dogodile neke turbulentne promjene u životu. Taj je period od 27. do 28. bio potpuno drugačiji od onoga što sam mogao zamisliti. Bilo je puno trenutaka u kojima mi nije bilo jasno gdje idem, trebam li odustati od svega što sam radio, a promijenio sam i karijeru. Ipak, sad s odmakom, mogu reći da je to ipak bila godina važnih promjena, samo možda ne onih koje sam ja očekivao. Mislim da sam naučio puno lekcija i sve u svemu, na sve neočekivane načine, ova je godina bila puna događaja i prostora za učenje.

S1: Kada si shvatio da si, uvjetno rečeno, drugačiji?

Dosta rano, zapravo. Mislim i da drugi ljudi to dosta rano shvate, ali sam se ja dosta rano autao. U osnovnoj školi su mi se sviđale cure i imao sam simpatije. E sad, koliko je to bilo stvarno sviđanje, koliko simpatija koja je nametnuta odgojem i društvenim očekivanjima i samom okolinom u kojoj su normalni heteroseksualni parovi i obitelji – ne znam. Znam da sam u jednom trenutku, s nekih 13 ili 14 godina, shvatio da mi se sviđaju dečki. Kao kada odrasteš pa shvatiš da ipak voliš neku hranu koju nisi volio kao mali. Nikada nisam imao problem s prihvaćanjem samoga sebe. U početku je to bila većinom seksualna privlačnost zbog puberteta, ali onda sam se u prvom srednje prvi put zaljubio u dečka i odlučio autati svojim prijateljima.

S1: Mora li, po tvom mišljenju, svaka gej osoba proći kroz autanje?

Treba prvo naglasiti kako je autanje proces i svatko tko se odlučuje autati, mora to napraviti svojom voljom. To nije jedna odluka, nego proces koji traje. Ako nekoga gurnemo i prisilimo ga da se auta prije nego je spreman na to, to može imati ozbiljne posljedice na ljude. Za nekoga je taj ormar, uvjetno rečeno, nužno zlo. To su nerijetko ljudi koji su samosvjesni i koji su prihvatili svoju seksualnost, ali se ne žele ili nisu u mogućnosti autati se jer im to može ugroziti egzistenciju, posao i svakodnevicu. Ima i ljudi kojima je ormar neka vrsta štita, nekome je zatvor… Svakome može predstavljati drugu stvar.

Meni je to više bila zavjesa, nego ormar (smijeh). Koliko sam i ja mogao vidjeti kroz tu zavjesu, tako su i drugi mogli vidjeti mene jer sam htio da se vidi. I nakon što sam otvorio tu zavjesu i autao se sa 16 godina, znala je povremeno biti napola navučena zbog životnih okolnosti. I to je skroz u redu. Ništa ne ide na silu, dok nisi na to spreman.

S1: Je li razlog toj polovično navučenoj zavjesi bila društvena okolina u kojoj si odrastao?

Moj krug ljudi ne, ali šira društvena okolina u kojoj sam se nalazio – mali dalmatinski grad – nije bila nimalo liberalna. To je sredina s jako puno predrasuda, nerazumijevanja i osude prema svakome tko je drugačiji. Pogotovo ako kažeš da si gej ili queer, to je tamo kao da si pao s Marsa. To zasigurno ostavlja neke posljedice i dovodi do razvoja obrambenih mehanizama. Ta moja zavjesa je postojala za takve slučajeve, iako sam se autao svima za koje mi je bilo bitno da znaju.

Ali zbog okoline nisam osjećao da mogu sigurno i u potpunosti biti osoba koja jesam. Ne mogu reći da sam zbog te činjenice osjećao sputano, jer je to bilo sve što sam u tim trenucima znao i što je bilo moj cijeli svijet, ali sam u nekom trenutku shvatio da želim otići u veći grad, u nešto liberalniju sredinu. Tek kada sam došao na studij u Zagreb, a onda kasnije u Budimpeštu, shvatio sam koliko sam se oslobodio, koliko je ljepši pogled na svijet i koliko sam ja sebi ljepši bez ikakvih zavjesa.

S1: Kako prosječnom Hrvatu objasniti da drugačiji ljudi od onoga što oni smatraju normalnim i tradicionalnim, poput gej osoba, nisu opasnost ni prijetnja ostalima?

To je pitanje od milijun dolara i to je ono što svi u našim društvenim mjehurima pokušavamo, što u stvarnom životu, što na društvenim mrežama. Želimo doći u kontakt s ljudima koji imaju određene predrasude, ali nisu mrzilački nastrojeni. Želimo im promijeniti mišljenje i utjecati na njih jer mislim da se na njih može utjecati. Ono što bih poručio ljudima koji nisu nasilni, koji su neutralni i koji imaju svoje stavove koji proizlaze iz odgoja, crkve, tradicije, jest da probaju upoznati osobu o kojoj imaju predrasude i pristupiti joj kao osobi. Kada stavljamo etikete na ljude, bile one seksualne, nacionalne, vjerske ili etničke, mi ih osuđujemo i prije nego smo ih upoznali, čak i nesvjesno. Izađite malo među ljude, upoznajte ih pa onda donosite zaključke. Vjerojatno ćete se ugodno iznenaditi.

S1: Većina ljudi u profesionalnom životu poznaje te prvenstveno kao novinara koji je šest godina radio na portalu srednja.hr. Kako si se odlučio baviti novinarstvom i koliko te taj posao oblikovao kao osobu? Također, kako si onda donio odluku o napuštanju novinarstva?

Moj put i interes za novinarstvo je zapravo krenuo iz aktivizma. Aktivirao sam se na faksu s kolegama i bili smo dio male aktivističke grupe. Svi smo imali nešto drugo što nas je zanimalo, a mene su najviše od svega zanimale – informacije. Tako sam do otprilike kraja prve godine faksa tražio u kojem bih smjeru volio otići i shvatio da imam jako puno informacija i nisam znao što bih s njima, znao sam jedino da bih sve te informacije volio negdje napisati i objaviti.

Počeo sam raditi u neprofitnim medijima i u nekom trenutku dobio poziv da radim na portalu srednja.hr i tako se zapravo iz moje želje da napravim neku promjenu, makar ona bila i mala, kristaliziralo novinarstvo kao sjajno sredstvo zato što nudi jako veliku količinu slobode za izvještavanjem o stvarima o kojima se inače ne bi znalo. Srednja.hr je dugi niz godina bila moje mjesto pod suncem jer je to bio kolektiv mladih ljudi koji svojom pojavom i mindsetom odskaču od klasičnih medijskih struktura. Došao sam u doticaj s mladima i time što zapravo mladi misle, koji su njihovi stvarni problemi i interesi. Razvio sam veliku strast prema tom poslu. U nekom trenutku ta je priča za mene završila, no u duši ću uvijek ostati novinar. A tu i tamo i na papiru – jer mislim da nikad neću prestati pisati. To je dio mene.

S1: Što je za tebe aktivizam?

Za mene je aktivizam biti strastven oko nekog pitanja koje se ne tiče samo tebe i tvog vlastitog interesa, već se tiče društva i ljudi oko tebe. Ali ne biti samo strastven, nego i potaknut tom strašću nešto i promijeniti. To konkretno za mene znači voditi podcast, objavljivati sadržaje na društvenim mrežama, educirati ljude, izlaziti na ulice prosvjedovati… Za neke ljude to znači samo pokrenuti razgovor s članom obitelji s kojim se ne slažu, kao i potaknuti prijatelje da izađu na izbore. Za mene je sve to aktivizam, ali glavna je odlika strast da se nešto poduzme i promijeni.

S1: S obzirom na to da se već dugo baviš aktivizmom, što misliš – priča li se danas dovoljno o ovim temama?

Mislim da je generacija Z općenito puno otvorenija oko tema koje su starije generacije smatrale tabuom. Neke od tih tema su seksualnost, fluidnost, rodni identitet, ali i mentalno zdravlje. Prekrasno je vidjeti da se o tome sve češće priča na društvenim mrežama, a u konačnici i u stvarnom svijetu. Mislim da više ljudi no ikad priča o takvim temama, no u Hrvatskoj je to “tržište” još relativno malo. Aktivizam nam je solidan, mogao bi možda biti bolji, ali je zapravo u usponu. Nadam se da ćemo u budućnosti imati čitave niše kreatora, kao u zapadnoj Europi, koji su ambasadori raznih inicijativa koje se tiču ozbiljnijih društvenih pitanja i samim time doprinose promjeni na bolje.

S1: Kako komentiraš i rezultate nedavno održanih izbora? Čini li se kao da je sav napredak po pitanju ljudskih prava bio uzaludan?

Bila je velika izlaznost na izborima i ne možemo poreći da ovaj rezultat nije u nekom dijelu volja birača. Činjenica jest da smo pred vrlo izglednim sklapanjem većine koja će ići od centra dosta nadesno. Meni to iskreno ne zvuči dobro, ali volio bih da sam u krivu. Bilo bi super da se ta vlada bavi nekim konkretnim problemima koji ljudi u Hrvatskoj imaju. Od cijena nekretnina do visina plaća, korupcije i (ne)ovisnosti pravosuđa. Iz onoga što se može vidjeti iz programa stranki koje će izgledno doći na vlast, oni su dosta negativno usmjereni na svjetonazorska pitanja i čini mi se, plan im je ići pet koraka unatrag kada su u pitanju temeljna ljudskih prava i vrijednosti.

Baziranje programa na deratifikaciji Istanbulske konvencije, cenzuri medija, potencijalnom ukidanju životnih partnerstva što bi značilo zabranu posvajanja istospolnim parovima, nije samo dokidanje prava po sebi, već i stvaranje društvene klime u kojoj primjerice žene, LGBT osobe i svi koji odstupaju od nametnute norme, postaju ugrožene i marginalizirane skupine ljudi. To je zastrašujuća pomisao.

S1: Nekim su političkim akterima i strankama u kampanji obećanja bila usmjerena prema mladima, pa kako komentiraš poraznu činjenicu da je samo jedan izabrani zastupnik mlađi od 30 godina, a najviše ih ima između 51 i 60 godina?

To je zapravo logična posljedica toga kako stranke i politika u Hrvatskoj tretiraju mlade. Ne daju im dovoljno prostora, ne smatraju da je ono čime mladi mogu doprinijeti vrijedno pažnje. Čak i u slučaju da ima mladih na listama, njih se najčešće stavlja na zadnje ili predzadnje mjesto i onda ih pojedu velike političke ribe. I to nije problem samo u Hrvatskoj, tako je i u drugim državama u Europi. Postojeće strukture su odlučile da mladima ne treba davati prostora. Meni je to suludo, pogotovo kada treba dati neki politički argument ili objašnjenje za to – jer takvog argumenta nema.

S1: Nedostaje li nam u Hrvatskoj još kanala kojima su primarni fokus mladi?

Mislim da je generalno društveni problem to što se mi na mlade premalo fokusiramo. Imam osjećaj kao da je uvriježen stav “Oni su mladi, oni ne rade ništa konkretno ni bitno, već će donositi važne odluke za 20 godina”, uopće ne shvaćajući da to što se mi danas ne bavimo mladima, ne obraćamo im se i ne shvaćamo ih ozbiljno, da će upravo to informirati sve one odluke koje donose sada, ali i za 20 godina.

Ako se mladima neće baviti institucije, političari, obrazovni sustav, mediji, i to na ozbiljan, participativan način, onda će se njima baviti netko drugi, neki marginalni likovi i osobe koje ne moraju uvijek biti dobri uzori, poput Andrewa Tatea. Mladi su potpuno, ali potpuno zanemareni i prečesto ih se doživljava kao objekt podučavanja, ali nikad kao subjekt. Ne gleda se na njih kao na agente koji mogu nešto promijeniti i koji žele nešto promijeniti, i to je izrazito loš pristup.

S1: Osim podcasta, čuli smo od nekih ptičica da pokrećeš i još jedan projekt. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Prošle godine smo fotografkinja Ena Dragičević i ja pokrenuli projekt o vidljivosti LGBTIQ+ osoba i identiteta pod nazivom I ja sam kao ti – prihvaćam sebe, mijenjam svijet čiji je naglasak na tome da smo svi ljudi i svi imamo svoje snove, prepreke, želje, probleme… Ideja je da prestanemo lijepiti etikete na ljude. Predstavljajući ljude koji su pripadnici LGBTIQ+ zajednice, pokazujemo da su to – samo ljudi. Time zapravo normaliziramo gledanje na ljude kao ljude, čisti humanizam. Ove godine nastavljamo s tim projektom i bit će puno veći nego lani. Planiramo predstaviti puno više raznolikosti i inkluzivnosti. Jednostavno će biti na višoj razini i jako smo ponosni što je taj projekt postao naš brend. Projekt kreće u lipnju, tijekom mjeseca ponosa, a za sve ostalo, stay tuned.

S1: Možda je malo čudno što skačem baš na ovo pitanje, ali zanima me. Jesi li kada razmišljao o napuštanju Hrvatske?

Pa, u zadnjih godinu dana valjda deset puta (smijeh). Da, jesam i mislim da je to zahvaljujući mojoj znatiželjnoj naravi i potrebi za promjenama svakih par godina. Živio sam dvije godine u Budimpešti, tamo sam pohađao diplomski studij, tako da sam zapravo već i napustio Hrvatsku. To je bilo sjajno iskustvo života u jednom velikom srednjoeuropskom gradu na internacionalnom faksu gdje sam upoznao ljude različitih identiteta, pozadina i priča.

Nakon što sam se vratio prije četiri godine, sad je polako opet počelo kuhati u meni da odem van. S druge strane, sve ono čime sam se dosad bavio, od novinarstva do aktivizma, sve radim s ciljem da nešto ipak i promijenim. No, nažalost tu promjenu ponekad i ne mogu vidjeti, nije opipljiva. Ono što radim danas će imati kumulativan učinak kroz nekoliko godina, a možda i nakon što prođu čitave generacije aktivista. Ja istinski ne želim napustiti Hrvatsku, ali istovremeno shvaćam sve ljude koji su otišli. U nekom trenutku moramo paziti na sebe i ne možemo sve prepustiti nadi i očekivanjima da će sve biti bolje, jer neće uvijek biti bolje.

S1: Koji bi onda bio recept za to kako ne izgubiti nadu?

Stvarno ne znam. Nekad se samom sebi i divim kako još nisam izgubio nadu da će se nešto promijeniti, posebice kad nešto radiš točno s tim ciljem, a ono ti se obije od glavu. Želim reći nešto pozitivno, ali evo, stvarno ne znam što (smijeh).

S1: Moram te pitati još nešto. Danas sve češće u serijama i filmovima viđamo razne manjine, od seksualnih i etničkih manjina do osoba druge rase, no često se komentira kako ih se stavlja u filmove reda radi, odnosno jer je to, nazovimo, politički korektno. Je li taj način reprezentacije manjina dobar ili šteti tim skupinama?

Mislim da su ovdje zapravo dva pitanja pa ću za početak reći da je to prvenstveno korak na bolje. Apsolutno je dobro da svi ljudi imaju reprezentaciju. Ako smo desetljećima imali teen serije u kojima se pojavljuju heteroseksualni, bijeli muškarci i žene iz više srednje klase, onda se u nekom trenutku trebaju pojaviti i oni tinejdžeri koji se poistovjećuju s drugačijim likovima – crnim, queer, trans ljudima u zajednicama koje su daleko od Beverly Hillsa. Sad kad sam to rekao, naglasio bih kako vidljivost sama po sebi nije dovoljna. Takva vidljivost, samo da njome možemo mahati i raditi rainbowwashing, odnosno da možemo samo reći kako smo mi progresivni jer su u našoj seriji i LGBT osobe ili ljudi druge boje kože, nije dovoljna. Smatram da je to korak na bolje, ali da treba stvarno biti tu za te zajednice kada se treba boriti za njihova prava. Kada treba potaknuti ljude da osvijeste svoju homofobiju, rasizam, diskriminaciju drugih… Treba u svim porama društva to pokazivati djelima.

S druge strane, komentari ljudi koje takve politički korektne prakse nerviraju, mislim da ih to nervira jer je se pojavilo prilično naglo, ali to zapravo pokazuje da nam je bilo potrebno. Ako ljudi tako reagiraju, reagiraju iz iznenađenja jer nisu navikli na to. Nisu navikli pratiti serije u kojima su gej ili BIPOC likovi ili nisu navikli na takvu vrstu pop kulture, što pokazuje da jako dugo nismo imali nikakvu reprezentaciju. Očito da je onda to potrebno i nadam se da će se u skorije vrijeme profilirati oni koji rade puno više od davanja na vidljivosti i koji zapravo žele nešto dobro napraviti za te zajednice, od onih koji to samo rade zbog profita i skupljanja političkih poena kod publike.

S1: Koje bi serije i filmove mogao preporučiti našim čitateljima?

Seriju Sense8 na Netflixu. Radila ju je jedna od sestara Wachowski i obožavam tu seriju. Malo je sci-fi, prati ljudske odnose i utjelovljuje queerness na jako interesantan i originalan način. Filmovi koje bih preporučio su Call Me by Your Name i The Normal Heart. Oba su filma gej tematike, ali potpuno drugačija. Prvi je više za ljude koji vole umjetnost i romantiku, a drugi je priča iz 1980-ih o epidemiji AIDS-a i, iako ima i ljubavni element, više je ljudskopravaški u smislu da dobro prikazuje što se događalo s gej muškarcima u to vrijeme i kako je američka vlada ignorirala ogromnu javnozdravstvenu krizu jer su mislili da od toga samo gejevi umiru, a oni nisu bili bitni. Nakon što odgledam prvi film, plačem od emotivnosti, a nakon drugog plačem od bijesa jer se želim vratiti u to vrijeme i nešto promijeniti.

S1: A što ti je na playlisti u zadnje vrijeme?

Na playlisti je baš svašta. Trenutno je najslušanija pjesma Have You Ever Seen the Rain od Creedence Clearwater Revivala, zatim je tu i Severina, John Denver s pjesmom Take Me Home, Country Roads, Beyoncé, Taylor Swift, Dolly Parton…

S1: Dakle, i ti si u svojoj cowboy core fazi.

Apsolutno sam u country fazi!