Fantastičan život Branke Habek, uspješne mankenke koja je život posvetila ljepoti, ljubavi prema životinjama i pomaganju drugima

Sonja Braut razgovarala je s Brankom Habek, jednom od naših najpoznatijih manekenki, velikom stručnjakinjom za ljepotu, masažu i fitness, nesebičnom zaljubljenicom u životinje, putovanja i pomaganje drugima

Uživala je tijekom korone jer nije imala obveza i mogla je ugađati sebi i svojoj ljubimici, mini šnaucerici Vivi. I dok smo sjedile na zapadnoj terasi njezinoga stana jer je na istočnoj bilo prejako sunce, mogla sam zamisliti kako je tih karantenskih dana bilo ovdje visoko na obronku Medvednice gdje vjetar nježno svira kroz krošnje stabala. Branka Habek, nekad manekenska zvijezda, a potom kozmetičarka, fitness trenerica, ustrajna aktivistica, zagovornica zdrave prehrane i ljubiteljica svih životinja, a osobito pasa te velika poklonica putovanja svakom gestom, držanjem i reakcijom odaje da zna što želi i da će pronaći način da to ostvari. I da je ‘slaba’ na ljepotu, što otkrivaju i njezin skladni dom ukrašen fotografijama prijatelja fotografa, kao i gin-tonik sa suhim pupoljcima ruža i kuglicama crvenoga papra i štrudl od trešanja nezaboravnog okusa koji mi je ponudila, a kakav rado ispeče i svojim prijateljicama.

Visoka, vitka i s nogama koje su, kaže, ‘bile najduže u njezinoj generaciji’, Branka je jedva prepoznatljiva na fotografijama iz djetinjstva kada je bila toliko mršava da su je jedno ljeto poslali na oporavak u Zagorje gdje je, da se ‘popuni’, morala svakog dana pojesti ‘trajbano’ jaje sa šećerom. Njezin otac je kao mladi bolničar dobio posao u Garešnici, pa se Branka rodila ondje, a imala je tri godine kada su se preselili u Zagreb i, nakon nekoliko podstanarskih stanova, napokon dom našli u Petrovoj ulici gdje je s drugom djecom iz susjedstva provela lijepo djetinjstvo na livadama i u voćnjacima.

“Sanjarila sam da ću jednoga dana biti doktorica, no to se pokazalo neizvedivim. Nakon što su se naši roditelji rastali i mama odselila u Senj, brat i ja smo ostali s tatom, a uskoro i s maćehom kojoj baš nije bilo pravo da se školujem. Peti i šesti razred osnovne škole završila sam kod mame koja je već imala novu obitelj, a onda sam se preselila k baki u Garešnicu. I uporno vjerovala da ću upisati barem učiteljsku školu. No, umjesto toga vratila sam se u Zagreb, upisala gimnaziju i sa 16 godina počela raditi u Institutu građevinarstva Hrvatske kao sekretarica šefice računovodstva. Ona je bila stroga, ali me je voljela, brinula o meni i pomagala mi, a ja sam bila ponosna što imam plaću i što mogu živjeti sama u unajmljenom stanu”, prisjetila se Branka koja je radeći, završavajući gimnaziju i brinući se o bratu sasvim slučajno krenula u manekenske vode.

PRVI KORACI NA MODNOJ PISTI

Bio je to krajem šezdesetih kada su hrvatske, ali i jugoslavenske manekenske zvijezde bile Nuša Marović i Irena Uhl, ali i kada su prve uspješne korake na pistama napravile mlađe djevojke, pa tako i ona. U manekensku školu išla je 1967. i, samo zato što je na završnoj reviji bilo premalo plavuša, spremno izblajhala svoju prirodnu tamnosmeđu kosu. “Prijatelji me nisu prepoznavali na ulici”, rekla je dok sam je pokušavala naći na fotografiji iz toga doba. Prvo modno snimanje obavila je za poznatog zagrebačkog kreatora Rikarda Gumzeja i brzo prekinula svoju blond fazu, vratila prirodnu boju i kosu skratila do malo ispod ramena. A koliko je dobro izgledala vidi se i na fotografiji Zvonimira Goloba za koju je 1968. dobio prvu nagradu na jednom međunarodnom natječaju. On je taj akt nazvao ‘Grančica’ zbog nježne igre pramena kose na licu, a sada krasi jedan zid Brankine dnevne sobe.

“Manekenstvo me privlačilo, iako ga ispočetka nisam doživljavala kao pravi posao. I radila sam sve više, a šefica me ‘pokrivala’. I tko zna koliko dugo bih tako gurala da me Vojo Šiljak nije doslovce odveo u agenciju ‘Modra’ koju je osnovao Miljenko Čiče, nezadovoljan stanjem u UMAH-u. Tako je usputno postalo glavno, pa sam uskoro dala otkaz i bavila se samo manekenstvom”, objasnila je Branka koja je s nekoliko kolegica i kolega zakoračila u zlatno doba sedamdesetih u kojem su postojale popularne manifestacije ‘Modefest’ i ‘Pjesma ljeta’ koje su trajale tjednima i zbog kojih su putovali po cijeloj bivšoj državi.

Šminkale smo se same, često na snimanjima nosile perike, a nitko nije mario za to što i koliko jedemo

U to je doba često pozirala Saši Novkoviću i Ivanu Baliću Cobri koji joj je i danas prijatelj, a njih šest do deset manekena iz tzv. druge generacije bili su dobri prijatelji, družili se, pomagali i mnogo radili zajedno. S nekima se druži i danas, pogotovo s Jasnom Mihalinec-Belobrk i tada manekenkom, a kasnije i glumicom Nadom Abrus s kojom često planinari.

“Šminkale smo se same, često na snimanjima nosile perike, a nitko nije mario za to što i koliko jedemo. Na revijama smo ispod badića uvijek nosile tanke hulahupke boje kože da nam noge izgledaju ljepše, a nitko nije vježbao. Ja jesam, ali samo zato što sam uvijek bila sportski tip pa sam kao klinka išla prvo na gimnastiku, a potom trenirala trčanje i skok u dalj i mačevanje. A kada sam već bila poznata manekenka odlazila sam u klub Metalac i s dizačima utega radila vježbe za tijelo. Ljeti se znalo dogoditi da prijateljica i ja ostanemo u Zagrebu jer nemamo za ljetovanje, a ponekad niti za jelo jer nije stigao honorar za neku reviju. No nismo očajavale nego bismo si isplele minice, obule bijele čizme iznad koljena koje smo dobile umjesto honorara i izgledajući kao top manekenke otišle na terasu Gradske kavane na Trgu, skrivajući da nam je teško”, bez gorčine se prisjetila Branka čija je manekenska karijera s manjim i većim prekidima trajala skoro 20 godina.

Nismo očajavale nego bismo si isplele minice, obule bijele čizme iznad koljena koje smo dobile umjesto honorara i izgledajući kao top manekenke otišle na terasu Gradske kavane

U ta davna doba nije se marilo za glamur, a svaka je manekenka morala imati dobre modne dodatke, ali i crne i bijele cipele, sandale i čizme za snimanja, pa i revije. No radilo se mnogo i zarađivalo, pa je Branka ubrzo od honorara kupila prvog ‘fiću’. Na revije su putovali autobusima ili kombijem u kojem bi se šminkale i presvlačile, ili su to radile u šatoru na nekoj livadi. No u tome je bilo mnogo čari, pogotovo nakon što je najjači brend Jugoexport oformio ekipu od 12 manekenki među kojima su bile Branka, Jasna Mihalinec i Nada Abrus, pa su putovali u Pariz, Washington, Egipat, Kuvajt, Moskvu…

AKTIVIZAM KAO ODGOVOR

Prvi i najintenzivniji val manekenstva Branka Habek okončala je 1974. kada je odlučila otvoriti prvi kozmetički salon. A tom stazom krenula je nešto ranije kada je, kao i sva tadašnja zagrebačka ‘krema’, odlazila u kozmetički salon na Tuškancu u kojem su radili slavni šminker Braco Žunić i frizerka Višnja Trusić. “Uživala sam ondje jer je sve bilo podređeno opuštanju i brzo sam se sprijateljila s vlasnicom Ljubicom Trojner”, otkrila je Branka, dodajući da joj se svidio taj posao i da ga je odlučila naučiti. Isprva je pomagala i tako učila, a ostala je to raditi i nakon što su Trojnerovi prodali salon. I marljivo je učila, polagala ispite i uspjela dobiti dozvolu za rad.

“Moj Studio HB nastajao u doba kada sam bila trudna s Irineom. I kada sam, pokazujući sanitarnoj inspekciji da je uređen kako treba, podigla jedna vrata i izazvala njezino prijevremeno rođenje sa šest mjeseci i tri tjedna. Valjda je zato moja kći toliko ustrajna i sistematična! U bolnici su mi održavali trudnoću koliko su mogli, a onda je malena morala van i u inkubator. A kako su postojala samo dva, ubrzo je završila pod ‘grijačem’. To me je potaklo na prvi aktivizam u životu i već sam u bolnici počela skupljati novac za kupnju inkubatora, što je ubrzo prihvatila revija ‘Svijet’ i inkubator je bio kupljen. A ravnatelju rodilišta poslala sam gnjevno pismo zbog bacanja neotvorenih pekmezića koji se dijele za doručak i izračunala koliko se tako baca novca, umjesto da se uštedi za još koji inkubator.”

Kad mi je kći završila pod ‘grijačem’, to me je potaknulo na prvi aktivizam u životu i već sam u bolnici počela skupljati novac za kupnju inkubatora

Osjećaj da se mora izboriti za sebe, ali misliti na i druge, u Branki Habek razvijao se od ranih dana. Pa i nakon što je Irinea došla kući i dok je ljubavna veza s njezinim ocem još bila sretna (“Bila sam feministica i mislila sam da ljubavi ne trebaju pismene potvrde”, objasnila je), kao i nakon što je ostala s njom sama, našla novu ljubav i rodila sina Nina, također ‘bez papira’. Dobro je znala da s dvoje djece uvijek mora imati širom otvorene oči, učiti, razvijati se, prilagođavati i biti u toku kako bi mogla biti uspješna i zarađivati dovoljno za njih troje. Zato je neko vrijeme imala i kafić, pa fotokopiraonicu, povremeno se vraćala i manekenstvu, a onda je otvorila jedan od prvih fitness centara u Zagrebu.

NIKAD NIJE KASNO ZA UČENJE NOVIH VJEŠTINA

“Osamdesetih je aerobika bila hit, a ja sam je doživjela kao napasnu i štetnu tehniku. No, otvorila sam grupe i za nju, a usredotočila se na fitness, osobito na svoj sustav vježbi za kralježnicu za zaposlene i starije žene, te bolesne ljude. Te su vježbe zainteresirale moga mentora s Kineziološkog fakulteta koji me nagovorio da upišem novootvoreni studij Više trenerske škole. Bila sam ponosna što sam s 40+ uspjela proći prijamni ispit i upisati se. Tijekom godina položila sam većinu ispita, no studij nisam završila. S vremenom sam se zasitila gužve, buke i posla u Domu sportova i sve se više bavila povredama tijela sportaša, masažom i ljepotom. I opet se našla na prekretnici shvativši da moram još mnogo učiti o drugim vrstama masaže”, ispričala je Branka koja još i danas zna sresti polaznike svojih korektivnih vježbi i dirne je kada joj kažu da nikada više nisu našli toliko efikasne.

Od brojnih masaža privukla ju je tada nepoznata shiatzu, pa je upisala trogodišnju školu u Švicarskoj i stekla status verificiranog terapeuta. Nije bilo lako putovati na tri, pet ili sedmodnevna predavanja, vježbe i ispite, a u međuvremenu raditi i brinuti o djeci, kao niti svakog ljeta provesti mjesec dana u školi. No, uspjela je i postala prvi shiatzu terapeut u Hrvatskoj. I radila sa Željkom Mavrovićem i mnogim drugim sportašima.

Bila sam ponosna što sam s 40+ uspjela proći prijamni ispit i upisati se u višu trenersku školu

“Bilo je zanimljivo koliko i naporno i bila sam sretna što mogu primijeniti svoje znanje. No brzo sam shvatila da svakoga dana vježbam više od četiri sata i još toliko klečim radeći shiatzu, i da me izluđuje takav radni ritam. Ponovno je došlo vrijeme promjene, to više što sam oboljela, bila na operaciji, promijenila prehranu i prešla na makrobiotiku. I prošla sve tečajeve kod bračnog para Pejić, s kojima sam se sprijateljila”, prisjetila se Branka koja već godinama jede ‘normalno’, ali uvijek svjesna što je dobro, a što loše za zdravlje. I jede sve meso osim divljači, ali rijetko, te uživa u mnogo vrsta povrća i žitaricama od kojih priprema ukusna jela i kolače. U njezinoj kuhinji uvijek ima kuskusa i brašna od kvinoje, ječma, heljde, pira i badema.

Njezine kćerke sjećam se kao curetka koja je namjerila ići maminim stopama i došla u redakciju na snimanje, a kasnije sam čula da je otišla raditi u Dubai i izgubila je iz vida. A Irinea Habek je bila preselila u Abu Dhabi, raskrstila s manekenstvom i počela raditi u rezidenciji šeika. No, kako kaže njezina majka, uvijek je bila čvrsto vezana za Zagreb i nije se srodila u Emiratima. Ono što voli našla je tek nakon što se vratila, pa se bavi zbrinjavanjem napuštenih pasa i turizmom u svojim apartmanskim kućama u Istri. “Irinea zbrinjava, dohranjuje i liječi napuštene pse i ima popis kakve pse žele ljudi koji joj se unaprijed jave, pa ih je već udomila 256, najviše preko Facebooka i prijatelja”, pohvalila se Branka koja joj u tome pomaže koliko može.

BRIGA ZA DRUGE NA PRVOM MJESTU

“Kada su djeca bila malena uvijek su dovodila razne životinje, a najnezaboravniji i stvarno savršen bio je mačak Bubi kojeg je Irinea spasila iz shopping centra u Dubaiju. Sada na različitim stranama imamo četiri psa, od moje Vivi do dvoje mini šnaucera i jednog pekinezera”, s ponosom je nabrajala Branka Habek i sa žaljenjem dodala da sinovljevog Rhodrija, uostalom kao niti sina, već dugo nije vidjela. Nino u Zagrebu ima IT tvrtku, ali se dolazeći k sestri oduševio Abu Dhabijem i ostao ondje raditi za istog šeika. I uvelike pomogao što su početkom pandemije u Zagreb otamo stigle zaštitne maske i druga oprema.

Branka Habek davno je iskusila kako je to kada se mora s dvoje malene djece i samo sa stvarima koje stanu u kombi krenuti u neizvjesnost, pa je uvijek spremna pomagati. I uključuje se u svaku akciju, pogotovo u korist žena, redovito donira SOS dječje selo, skuplja dekice i hranu za skloništa za životinje, ima posebnu kasicu za udrugu Putokaz za Afriku koja pomaže djeci Ruande… I na Facebooku dijeli savjete i o prehrani i njezi kože žena, ali i pasa, zagovarajući zdravu prehranu, njegu i zaštitu i za njih.

A još od manekenskih dana obožava putovati i kao najljepša pamti jedrenja na egzotičnim mjestima koje je godinama organizirao Mladen Šutej tako što bi, recimo, doletjeli na Sejšele, unajmili brod i onda s njim obilazili otoke. Obožava topla mora kao na Filipinima i Tahitiju, do kojeg bi rado otišla još jedanput.

“Posebno me privlače putovanja na istok i posljednjih godina nastojim svake godine otići na jedno takvo u koje ‘ubacim’ i desetak dana u Indiji za ajurvedsko pročišćavanje organizma koje čini dobro zdravlju, otpornosti i raspoloženju. Imam jednu kutijicu u kojoj skupljam novac za putovanja tako da svakoga dana ubacim barem 30 kuna. Odreknem li se pranja kose kod frizera ili neke kave, ubacim i više i tako ostvarujem godišnji plan da odem na jedno duže i dva kraća putovanja u Europi. Lani sam bila u Norveškoj, a za ovu sam planirala ići u Istanbul i Grčku. A sanjam da vidim Butan, Bali i Mauricijus”, povjerila je Branka Habek koja je kao i mnogi svjesna da su putovanja na privremenom čekanju, no svoju će putnu ‘škrabicu’ puniti i dalje.