Fantastičan život legendarnog fotografa: od ratne fotografije do modnih magazina
Legendarni fotograf Tony Vaccaro preminuo je 28. prosinca u dobi od 100 godina
Tri dana uoči Nove godine u 101. godini života preminuo je legendarni ratni i modni fotograf Tony Vaccaro. Vaccaro je rođen u Greenburgu, u Pennsylvaniji 20. prosinca 1922. Imao je dvije godine kad je njegova obitelj odlučila preseliti u Bonefro u Italiji, navodno pod pritiskom mafije upletene u radove na Route 66 na kojoj je Vaccarov otac radio u to doba. U Bonefru su pronašli novu nadu u bolji život, ali sreća nije dugo trajala. Trudna s blizancima, Vaccarova majka doživjela je moždani udar i preminula. Otac je nakon toga pao u depresiju i za godinu i pol dana također preminuo. Vaccaro je imao pet godina kad je ostao siroče.
Za njega i dvije sestre skrbila se baka, a očev brat i njegova supruga su ga teško fizički zlostavljali. “15 godina svog života bio sam modar i crn”, kazao je prije dvije godine u intervjuu za magazin Blind. Kad se nekoliko godina kasnije prijavio u vojsku, u medicinskom izvještaju istaknuto je da su mu leđa puna ožiljaka od fizičkog nasilja u djetinjstvu. S tim je istim ožiljcima i preminuo, kazao je njegov sin za WWD, a oni su ga kroz život gurali da se posveti onome u čemu je pronašao spas – fotografiji. “Uvijek je govorio da se posvetio pronalaženju ljepote u svijetu kako bi ponovno pronašao razlog za život.”
POČEO JE KAO RATNI FOTOGRAF
Vaccaro je fotografiju otkrio u SAD-u gdje je pobjegao ususret Drugom svjetskom ratu kako bi izbjegao vojnu dužnost u Italiji. Tamo je završio srednju školu Isaac E. Young u kojoj je pohađao foto klub i nekoliko mjeseci kasnije priključio se američkoj vojsci. Htio je postati fotograf Signalnog korpusa, ali je odbijen jer je bio premlad. Umjesto toga, poslan je u Europu kao dio 83. pješačke divizije. Borio se u Normandiji, Belgiji, Luksemburgu u Njemačkoj i čitavo to vrijeme fotografirao ratne scene sa svojim aparatom Argus C3 compact 35mm. Nakon rata ostao je u Njemačkoj i prvi se put službeno zaposlio kao fotograf u vojnom magazinu Weekend.
Fotografirao je postratni život u Njemačkoj govoreći da mu je cilj da nakon što vide njegove fotografije, ljudi više nikad ne požele ići u rat. U SAD se vratio krajem 1949. te se tamo permanentno nastanio. Posudio je auto od rođaka i vozio se sam od istočne do zapadne obale kako bi upoznao zemlju za koju se borio, kazao je njegov sin Frank Vaccaro za WWD.
POVRATAK U SAD
Na svom je putu u San Diegu Vaccaro naletio na naslovnicu magazina koju je krasila Fleur Cowles, s apelom koji se pita je li ona najveća živuća urednica na svijetu. Cowles je tada uređivala magazin Flair po kojem je ostala poznata do kraja života, a bila je udana za izdavača magazina Look, Michaela Cowlesa. Vaccaro je s preostalih 48 dolara u džepu napunio auto gorivom, ispričao je njegov sin, i uputio se natrag do New Yorka do kojeg nije uspio doći s to malo goriva. Onda je parkirao auto i pješice ušao u New York i ravno u redakciju magazina Look s isprintanim fotografijama koje je snimio za vrijeme rata.
Zatražio je susret s Cowles iako se pojavio nenajavljen, bez preporuke i ekstenzivnog životopisa i ona ga je na njegovo iznenađenje odmah primila. Fotografije su joj se svidjele pa ga je upitala bi li na isti način mogao snimati modu. Vaccaro je ispalio potvrdan odgovor iako je bio nesiguran u sebe i ostalo je povijest. Cowles je s njim odmah zamijenila tada dobro poznate fotografe u svom magazinu, Louisa Farrara i Arthura Rothsteina, a Vaccaro je uskoro počeo fotografirati i za magazin Look u kojem je radio i spomenuti Rothstein kao i tada još nepoznati Stanley Kubrick.
RAD U MODNIM MAGAZINIMA
Vaccaro je fantastično fotografirao modu, a puno mu je pomogla i činjenica da govori talijanski pa je čak 20 godina proveo radeći kao dopisnik iz Rima za magazin Look. U tim je godinama fotografirao neke od najvećih zvijezda umjetnosti, mode, filma i glazbe, a među kojima su Hubert de Givenchy, Sophia Loren, Eartha Kit, Pablo Picasso, Marcel Duchamp, Lauren Bacall, Marlene Dietrich i niz drugih. Posebno snimanje imao je s Peggy Guggenheim, ispričao je povodom izložbe ‘Tony Vaccaro at 98’ otvorenoj u siječnju 2021. u galeriji Monroe u Sante Feu, a koja i trenutačno ima otvorenu njegovu novu izložbu povodom 100. rođendana koji je bio 20. prosinca. “U njezinoj palači može se vidjeti skulptura čovjeka na konju kojem je kipar napravio tako velik penis da se proteže od vrha mojih prstiju do lakta. Na dan kad sam je išao fotografirati u posjet palači dolazila je grupa školaraca pa se Peggy popela na ljestve, odvrnula penis i sakrila ga ispod haljine”, kazao je tada kroz smijeh.
Jedno snimanje promijenilo mu je život. Ono za brend odjeće i tekstila Marimekko. Ondje je upoznao finsku manekenku Anju Kyllikki koja je baš kao i on bila siroče bez oba roditelja. Zaljubili su se na prvi pogled i pri tom prvom susretu jedno drugome rekli da se vide u zajedničkom braku. Oženili su se 1963. i imali dva sina kojima zbog činjenice da ih ni sami nisu imali, nisu dopuštali da ih zovu mama i tata. Par je ostao zajedno do 1979. godine.
Vaccaro je cijeli život posvetio pronalaženju ljepote i prenošenju emocija kroz fotografije. “Htio sam reproducirati emocije, osjećaje pa sam izmislio novi način snimanja, vrlo brz, da ne da ljudima šansu da se namjeste”, kazao je u jednom intervjuu 2007. piše New York Times, kad su ga pitali kako je uspio snimiti legendarnu Georgiju O’Keeff dok ga gleda kroz rupu u šniti švicarskog sira. “Taj trenutak nije trajao ni sekundu, ali bio sam brz i zaustavio ga. Ona je bila zapanjena i rekla mi je da nikad nije vidjela nekoga da radi na taj način.”
Osim za Flair i Look, tijekom karijere radio je i za magazine Life, Newsweek, Harper’s Bazaar i Town & Country. Tijekom života primio je dvadesetak nagrada za svoju službu u ratu i umjetničko djelovanje, a HBO je 2016. godine snimio dokumentarni film o njegovom životu ‘Underfire: The Untold Story of Pfc. Tony Vaccaro’ nominiran za Emmy.