Izabela i Dinko koriste Instagram da nas uče o partnerskim odnosima, ali i mentalnom zdravlju. Pričali smo s njima
Njihov profil Kognitivne muza prati gotovo 13 tisuća ljudi
S vremena na vrijeme, nakon što po tko zna koji put pomislim da ta platforma ne nudi ništa osim dobrog starog sajma taštine, zaključim kako je zbilja došlo da vrijeme da deaktiviram Instagram. A onda se sjetim da to, prvenstveno zbog prirode posla kojim se bavim, ne mogu napraviti. Instagram koristim za dolaženje do informacija i pronalaženje sugovornika, a onda i za besciljno scrollanje i uspoređivanje s drugima kojima na neku foru u životu (tobože) uvijek ide bolje. No, isto tako, s vremena na vrijeme, na Instagramu otkrijem neke profile i neke ljude zbog kojih pomislim da ga nikad neću deaktivirati.
To mi se posljednji put dogodilo s profilom Kognitivna muza, iza kojeg stoje Dinko i Izabela Pleša, bračni i poslovni partneri iz Osijeka. U opisu njihovog profila stoji da je on ‘mjesto za tvoj rast i razvoj’, a kad ga zapratite, vidjet ćete da tu tvrdnju ne shvaćaj olako. Kroz svoje nas edukativne objave uče kako upoznati sebe i druge, daju alate za bolje komunikaciju, iskreno dijele izazove iz vlastitog odnosa i, što mi je posebno fora, redovito daju i preporuke knjiga, filmova ili serija koje smatraju vrijednima. Dinko je magistar psihologije, edukant bihevioralno-kognitivne terapije i terapeut Gottman instituta za terapiju parova.
Osim svog dugogodišnjeg radnog iskustva kao profesor psihologije i stručni suradnik-psiholog, zadnje tri godine radi kao osobni savjetovatelj i savjetnik za životno usmjeravanje unutar Kognitivne Muze. Njegovo glavno područje interesa je partnersko savjetovanje, tj. kako održati zaljubljenost i strast u dugotrajnim vezama. Osim toga je i glazbenik koji iza sebe ima hard rock bend (koji je, doznajemo, svirao kao predgrupa grupi Guns N’Roses u Zagrebu) te veliki zaljubljenik u glazbu.
Izabela je edukantica psihoterapije, kroatistica, specijalistica za internetsko oglašavanje te NLP certificirani coach. Za sebe kaže da voli učiti i voli što živimo u vremenu u kojemu se ne očekuje da jedan posao radimo kroz čitav život, već istražujemo svoje strasti i zanimanja. Smatra da su riječi koje govorimo stvarnost koju biramo živjeti te je zato njezin psihoterapeutski put usmjeren na komunikaciju. Kad su pristali na moj upit za intervju, bila sam iskreno uzbuđena što ću o ovom paru i njihovom radu koji me se toliko dojmio moći doznati više. O čemu smo sve razgovarali, provjerite u nastavku.
Vaš profil Kognitivna muza prati preko 12 tisuća ljudi. Za one koji na njega nisu naišli, o čemu ondje govorite? Što vam je fokus rada?
Dinko: Instagram profil Kognitivna Muza nastao je u kolovozu 2020. godine, u jeku još jednom pandemijskog lockdowna. Odlučili smo spojiti svoja znanja iz psihologije, marketinga i pisanja te stvoriti račun u kojemu ćemo s ljudima otvoreno razgovarati o tome da je sasvim normalno da se u ‘novom normalnom’ ne osjećaju dobro. I tako smo počeli s razgovorom o anksioznostima, lokusima kontrole, emocijama. Mnogim ljudima, to je bio prvi susret sa psihološkim alatima jer nažalost – u našem obrazovnom sustavu psihologiju slušaju samo gimnazijalci. Vrlo brzo stvorili smo zajednicu ljudi kojoj je laknulo što se otvorio razgovor o mentalnom zdravlju.
Iako je glavni naglasak rada Kognitivne Muze na partnerskim odnosima, od samih smo početaka pokrivali i teme usko vezane uz osobni rast i razvoj te očuvanje mentalnog zdravlja pa smo tako dosad pisali o komunikacijskim vještinama i postavljanju osobnih granica, važnosti bijega iz comfort zone, identitetu i mentalitetu, balansiranom životu, razvijanju i mijenjanju navika, nošenju sa stresom i burnoutu, overthinkingu, anksioznosti, povećanju motivacije, samorefleksiji, zahvalnosti, mindfulnessu itd.
Osim stvaranja spomenutog sadržaja na društvenim mrežama, obavljamo savjetodavne seanse s klijentima koji nam se jave s određenim problemom za koji žele dobiti našu stručnu pomoć. Radimo i individualne seanse i partnerske seanse te radimo i uživo i online, ovisno o željama i mogućnostima klijenata.
Osim stvaranja sadržaja na društvenim mrežama i rada s klijentima, neprestano stvaramo i održavamo bazu naših dragih newsletter pretplatnika kojima šaljemo sadržaje koje nije moguće pronaći na društvenim mrežama jer se radi o nešto dužim formama pisanja. Također, na našem YouTube kanalu s vremena na vrijeme objavljujemo epizode video podcasta u kojima smo dosad obradili teme poput konstruktivne prepirke, povjerenje i iskrenost u vezi, emocionalno nasilje u partnerskim odnosima, suprotnosti se (ne) privlače, četiri snažna pokazatelja lošeg partnerskog odnosa, kako dolazi do prevare u partnerskom odnosu, pitanja i odgovori na pitanja vezana uz seks i sl.
Možete li objasniti priču iza imena i uopće ideju iza nastanka profila/brenda?
Dinko: Početna ideja s kojom smo započeli razvijati priču Kognitivne Muze bila je povećati svjesnost o važnosti mentalnog zdravlja te maknuti brigu o mentalnom zdravlju iz sfere tabua, a istovremeno potaknuti ljude na aktivnije promišljanje u smjeru osobnog rasta i razvoja.
Jednostavnije rečeno, glavni cilj našeg rada i djelovanja je taj da svaka osoba, kao i svaki ljubavni par, postane najbolja verzija sebe koja može postati pa smatramo da upravo poput muza, boginja iz grčke mitologije, uspješno inspiriramo ljude da naprave potrebne promjene i ostvare značajne napretke, prvenstveno u psihičkom smislu. S obzirom na to da se riječ ‘kognitivno’ u psihologiji odnosi na spoznaju, znanje i generalno psihičke procese, došli smo na ideju spojiti te dvije riječi u dosad nespojivi pojam.
Kako ste se odlučili da ćete projektu pristupiti skupa? Je li bilo sumnji u to koliko će biti izazovno, jeste li u bilo kojoj fazi razmišljali da samo jedan to preuzme?
Dinko: Onima koji nas dugo poznaju kao par oduvijek je bilo neobično što gotovo sve radimo zajedno, kao i to da smo i u društvu često znali najviše pričati jedno s drugim pa su nas nerijetko i prozivali za takvo naše ‘nepristojno’ ponašanje (smijeh). Sukladno tome, i Kognitivna Muza razvila se poprilično spontano i prirodno, a manje kao nekakva unaprijed promišljena i detaljno razrađena odluka i ideja.
Bio je kolovoz 2020. kad sam pozvao Izabelu da mi se pridruži u mojoj tadašnjoj edukaciji za life-coacha jer sam htio s njom prokomentirati neka nova saznanja i koncepte. Nije prošlo par sati, a Izabela je već i sama upisala istu tu edukaciju jer joj se svidio takav način razmišljanja i pristupa životu pa smo tim potezom stvorili još jedan zajednički interes i strast koja je nedugo nakon toga prerasla u ideju “zašto ne bismo počeli o tome pisati na Instagramu?” – društvenoj mreži koja dotad, barem na području Hrvatske, nije pretjerano nudila takve sadržaje.
Ispočetka smo, po našem običaju, sve radili zajedno, ali smo s vremenom shvatili da nam je potrebna podjela obveza kako bismo bili učinkovitiji. S obzirom na Izabeline spisateljske vještine prenošenja emocije ‘na papir’ potpuno nam je oboma bilo jasno da bi Izabela trebala biti osoba koja će oblikovati tekstove i izrađivati grafičke vizuale, a da bih ja na sebe trebao preuzeti realizaciju drugih popratnih sadržaja kao što je izrada i održavanje web stranice, izrada psiholoških alata i materijala te izvršavanje pravnih obveza koje nosi naše poslovanje. Nikad nije postojala misao da samo jedno od nas dvoje preuzme sve jer često ni kao tandem ne uspijevamo stići napraviti sve što želimo. Danas, nakon tri godine postojanja Kognitivne Muze, sve češće razmišljamo u smjeru širenja tima kako bismo mogli što kvalitetnije realizirati sve postojeće ideje i planove.
Uz Instagram, imate i aktivnu web stranicu. Koje sve usluge nudite i – kome? Tko su ljudi koji vam se obraćaju? Postoji li neki najčešći razlog zbog kojeg vam dolaze?
Dinko: Iako su nam se u samom početku našeg savjetodavnog rada gotovo isključivo javljale osobe zainteresirane za individualno savjetovanje, danas se taj omjer značajno promijenio u smjeru povećanja broja partnerskih savjetovanja – sve nam se češće parovi javljaju u želji da poprave svoj ljubavni odnos. A osim individualnog i partnerskog savjetovanja, nudimo i usluge održavanja edukacijskih radionica namijenjenih prvenstveno tvrtkama i ustanovama. Naši su klijenti sve osobe koje žele raditi na sebi, žele otkriti svoje potencijale i maknuti barijere koje im stoje na putu do ostvarenja tih potencijala.
Neki od najčešćih razloga zbog kojih nam se naši klijenti javljaju su problemi s niskim samopoštovanjem i samopouzdanjem, anksioznost i panični napadi, nezadovoljavajući međuljudski odnosi te generalna želja za boljim (s)poznavanjem samih sebe. Kod ljubavnih parova razlozi javljanja odnose se uglavnom na međusobno nerazumijevanje i nepoštovanje, gubitak seksualne želje i strasti, generalno emocionalno udaljavanje te nošenje s nevjerom partnera.
Kako komentirate stanje Hrvata kad je u pitanju održavanje higijene mentalnog zdravlja? Čini mi se kao da se o njemu sve više priča, a opet, vjerujem da kolektivna svijest još uvijek nije na zadovoljavajućoj razini.
Izabela: Kad smo 2020. stvorili priču Kognitivne Muze kolektivna je situacija bila zabrinjavajuća. Ljudi su se vrlo teško nosili s posljedicama pandemije, a razgovor o mentalnom zdravlju u Hrvatskoj bio je tabu. Mnogi su polazili od mišljenja da je odlazak psihologu, terapeutu ili savjetovatelju samo za one koji su ‘ludi’ – štogod to značilo. Ipak, potreba za razgovorom bila je velika i to nam je potvrdio brzi rast naše zajednice na društvenim mrežama. Ljudi su se počeli otvarati prema razgovoru o mentalnom zdravlju i poteškoćama s kojima se nose.
U međuvremenu, kolektivna svijest i popularna kultura na globalnoj razini počeli su se isto tako otvarati prema temama mentalnog zdravlja. Postali su popularni podcasti koji govore o navikama, psihologiji, mindfulnessu. Ljudi kao što je Jay Shetty počeli su ugošćavati poznate svjetske zvijezde koje su javno progovarale o svojim problemima i poteškoćama. Na društvenim mrežama pojavilo se puno ljudi koji su počeli govoriti o sličnim stvarima kao što govorimo mi. Ljudi su započeli svoj put ‘potrage za srećom’ i kolektivno stanje svijesti svakako se promijenilo.
Ipak, da bi Hrvatska zaista napravila značajniju razinu na kolektivnoj razini potrebna je veća edukacija o mentalnom zdravlju. Prije svega, obrazovni sustav trebao bi uključiti psihologijske alate, osobni rast i razvoj te njegu mentalnog zdravlja u kurikulum od same osnovne škole. Nije li neobično što djeca u osnovnoj školi uče kako sastaviti kućicu za ptice, a ne uče kako regulirati vlastite emocije, kako stvoriti otpornost i kako komunicirati svoje potrebe?
Sav taj posao ostavlja se roditeljima, koji ni sami nužno nemaju potrebne alate da bi stvorili mentalno jaku i otpornu djecu i ljude. Dok mentalno zdravlje ne bude dio obrazovnog sustava, disfunkcionalni krug u kojemu je mentalno zdravlje nevažna stavka ostat će prisutan na nacionalnoj razini. Nove generacije kao što je generacija Z već stvaraju razliku i razmišljaju drugačije nego milenijalci i boomeri. Mi ih susrećemo na svojim gostovanjima na fakultetima i jako smo zadovoljni onime što vidimo. Izloženi su internetu, izloženi su sadržaju koji je sve više okrenut prema pitanjima potrage za srećom, individualizmu, pitanjima vlastitog identiteta i zato razmišljaju drugačije. Pitaju se koja je njihova vlastita odgovornost u stvaranju boljeg i ispunjenijeg života i rade akcije koje do toga mogu dovesti.
Možete li nam možda izdvojiti neke od najčešćih predrasuda s kojima ste se susreli kad je riječ o radu na sebi, pozitivnim i negativnim? Što ljudi (krivo) očekuju, što ih koči da krenu?
Izabela: Najčešće predrasude odlaska bračnom terapeutu jest da je to zadnji korak pred razvod. Ljudi razmišljaju u stilu: “Situacija je grozna, ali idemo probati još to pa ako ne upali – razvest ćemo se.” Odlazak partnerskom terapeutu jest higijena odnosa i definitivno nije zadnji korak koji se čini pred razvod.
Mnogi parovi koji su došli k Dinku jesu vrlo dobri i kvalitetni parovi koji rade na svom odnosu i u nekom su trenutku osjetili da zapinju ili ulaze u rutinu. U tom trenutku, savjetovanje je odličan izbor. Terapeut nudi novu perspektivu, pomaže i moderira parovima da se ponovno počnu gledati iz one zaljubljene perspektive početne faze odnosa.
Još jedna predrasuda s kojom smo se susreli jest da je rad na sebi – sebičan i nepotreban trend. Premda se primičemo duhu individualizma, za napomenuti je da je Hrvatska dugo odgajana u duhu zajedništva i naglašenog kolektivizma u kojemu rad na vlastitim željama i potrebama i propitivanje vrijednosnog sustava mentaliteta nije dolazio u obzir. I premda nove generacije već zaboravljaju takav način razmišljanja, starijima je rad na sebi nešto nezamislivo i nepotrebno. Naši su klijenti većinom ljudi koji imaju od 20 do 45 godina.
Jedno od ključnih ograničavajućih uvjerenja mentaliteta kolektivizma jest da ‘se loše stvari događaju i događat će se’. Takva podijeljena odgovornost čini to da pojedinac ne preuzima odgovornost nad vlastitim životom već krivi neku višu instancu (Boga, sudbinu, vladu, državu) za lošu životnu situaciju – a sam ne poduzima ništa duboko uljuljan u svoju poziciju žrtve i uvjerenje bespomoćnosti situacije. Zbog toga smo se često šalili da je kukanje, a ne poduzimanje ničega vrlo često u Hrvatskoj. Rad na sebi ujedno znači i preuzimanje odgovornosti nad vlastitim životom – a to je jedna velika prednost i značaj odbacivanja predrasude da je rad na sebi nepotreban trend. Simpatična pozitivna predrasuda jest da savjetovatelj čarobnim štapićem može učiniti da nečiji problem nestane. Zadatak savjetovatelja jest ponuditi svježu i objektivnu perspektivu, a ne gotova rješenja i savjete.
Na svom profilu često dijelite i preporuke odličnih knjiga i filmova. Možete li i za naše čitatelje izdvojiti nekoliko naslova koje smatrate edukativnima/zanimljivima?
Izabela: Trenutačno najveća preporuka ide prema knjigama koje je napisao dr. Gabor Maté, kanadski liječnik mađarskog podrijetla. Najnovija knjiga Mit o normalnom vrlo je revolucionarna i daje potpuno novi, svježi i dosad neviđeni pogled na globalnu kulturu u kojoj živimo. Knjiga se zasniva na premisi da mnogo toga što smatramo normalnim i uobičajenim u zapadnjačkim životima, zapravo nije funkcionalno i nije dobro za ljudsku vrstu. Kao dokaze svome razmišljanju, Gabor navodi mnoga recentna medicinska istraživanja koja su konačno donijela zaključke da mentalni svijet, stres i problemi s kojima se susrećemo jesu u vrlo uskoj povezanosti s teškim bolestima današnjice od kojih obolijevamo.
Knjiga je to koja poziva na promišljanje i zbog koje mnogi ljudi počinju promišljati je li život u kojemu na dnevnoj razini utrošimo po osam sati na posao, još koji sat na putovanje s posla i na posao, a toliko malo vremena na sebe, na one koje volimo – zaista sustav koji nas služi? Mi smo ljudi društvena bića i bića prirode, što znači da nam treba povezanost, treba nam druženje i treba nam boravak u prirodi, a opet – svijet se sve više okreće prema tome da po cijele dane radimo, ljude koje volimo uopće ne vidimo i živimo kao maleni kotačići konzumerizma. Ova knjiga pokušava osvijestiti da se može odabrati drugačije.
Druga iskrena preporuka jest terapeutkinja za parove Esther Perel i njezin podcast Where Should We Begin. Riječ je o podcastu u kojemu ona vodi razgovor sa svojim klijentima i iz prve ruke možete čuti kako zvuči partnerska terapija i uočiti s kakvim se sve problemima parovi suočavaju i nose. Vrlo intiman, potresan, a opet – tako ljudski pristup pomaže shvatiti da nismo sami u svojim problemima.
Imate li već kakvih konkretnih planova, neke neostvarene profesionalne želje s Kognitivnom muzom? Što biste naveli kao svoj krajnji cilj?
Izabela: Imamo mnogo neostvarenih ciljeva i želja i definitivno znamo da ćemo ih ostvariti. Naš krajnji cilj jest napraviti veliku promjenu i pokušati teme o kojima govorimo uvrstiti u obrazovni sustav. Pokušati stvoriti zajednicu koja uči o ljubavi i promišlja. Pokušati navesti Hrvatsku da shvati da su razgovori o tome kako voljeti, kako se nositi s boli, kako u sebi pronaći sreću – teme od iznimne važnosti.
Voljeli bismo kad bi djeca od malena učila o svom unutarnjem psihološkom svijetu, o komunikaciji, o tome kako izgleda zdrava ljubav. Kad bi djeca učila o tome od malena i to od educiranih stručnjaka, njihov jedini uzor i modeli od kojih uče ne bi bili samo roditelji koji nužno i nisu kvalitetni uzori. Tad bi djeca mogla naučiti da ljubav nije nasilna, ne zasniva se na svađi i ne treba biti bolna. Naučili bi da se ljubav temelji na poštovanju, razumijevanju i prihvaćanju. Takvom edukacijom prekinuo bi se disfunkcionalni krug i međugeneracijska trauma koja je, nažalost, trenutno itekako prisutna u našem mentalitetu. Ali još smo mladi i još uvijek imamo osjećaj da vičemo, a tek nekolicina sluša. Ipak, svijest se mijenja i mi ćemo raditi, stvarati i biti tu dok kultura ne bude spremna čuti ono što imamo reći.