Jedna obitelj s četvero gladne djece promijenila joj je život. Sad ga je posvetila ljudima poput njih

Valentina Koprivnjak je teta u vrtiću koja je svoj život posvetila onima kojima je to najpotrebnije. Posjetila sam je u Krapinskim Toplicama

Humanost, empatija i snažna želja za pomoći onima kojima je to najpotrebnije je nešto što se ne može uvijek opisati riječima. Volimo misliti da želimo nekome pomoći, ali pitanje je koliko često to zaista i radimo. Kada smo zadnji put nekome kupili pecivo, darovali napušteno dijete za Božić ili sudjelovali u akciji kupovine prozora za obitelj koja spava u jaknama? Ne sjećamo se. Pitanje je je li se uopće dogodilo. Valentina Koprivnjak je 34-godišnja odgajateljica u vrtiću koja baš svaki dan napravi nešto za one koji trebaju pomoć. Ona svaki dan mijenja svijet svojim primjerom i djelovanjem. Više nego dovoljno da saznam koja je njezina priča.

Tog jutra uputili smo se u Krapinske Toplice na kavu kod Valentine koja nas je dočekala s velikim osmijehom i takvom toplinom da sam imala osjećaj kao da se znamo sto godina. Oko nogu joj se motao crni debeljuškasti čupavi pas kojeg je nedavno udomila iz Vukovara. Garo je još beba, pa je imao svoj mali nespretni performans, a Valentina ga je zabavila s komadićem špeka koji je jedva dočekao. Nakon toplog dočeka bila sam tako slobodna da je nažicam da nam skuha kavu, a kako to obično biva na selu dočekala nas je i plata sitnih kolača uz koje je razgovor bio još slađi. Valentina kaže da je za vikend bila berba pa su ostali, a ja sam komentirala kako se prodajem za domaće mađarice.

HTJELA JE BITI TETA U VRTIĆU KOD KOJE KLINCI NE MORAJU SPAVATI POPODNE

Dok nam kuha kavu, Valentina započinje svoju priču koja kreće odlaskom na studij u Čakovec gdje provodi tri godine. “Studirala sam u Čakovcu, bilo mi je dosta teško otići od kuće i priviknuti se na njihov mentalitet i stil života, ali nekako sam uspjela. Imala sam cimericu koja je studirala na Učiteljskom fakultetu, pa smo zajedno hendlale, ali bilo mi je nekako teško biti udaljena od kuće.” Da je htjela biti teta u vrtiću odavno je to znala, a kao mala je u njemu provela svega sedam dana. “Iz vrtića me spasio moj pokojni djed koji me jednom zatekao kako uplakana šećem po Toplicama jer mi je spavanje popodne bila totalna trauma. Htjela sam biti teta kod koje se to neće trebati, a kako oduvijek volim djecu, moj izbor je bio logičan. Nakon fakulteta bavi se svim i svačim te konačno pronalazi posao u struci i to u Zagrebu. Šest godina provodi radeći u privatnom pa potom u javnom vrtiću te dobiva ponudu da se vrati u svoj rodni kraj.

“Pa bilo mi je teško otići iz Zagreba, teško sam život zamijenila s ovim doma, u Toplicama. Jako lijepo iskustvo mi je dao Zagreb i evo da sam ostala ove godine bi moja generacija išla u školu. Prevagnula je ljubav prema svojima i prema domu, a s odlaskom sam shvatila koliko sam bila bitna i kako moj posao ipak nije samo posao.” Ova mlada i živahna žena trenutno radi u dječjem vrtiću Maslačak, gdje odgaja 25 petogodišnje djece. “Zna biti jako veselo, a sa mnom radi kolegica Katarina koja je evo danas omogućila da mogu s tobom piti kavu.” Predana svojem poslu, već više od 13 godina odgaja djecu, kaže kako je najviše drajva to kad je djeca sretnu i pozdrave na ulici ili u trgovini uz neku simpatičnu dosjetku. “Lijepo je znati da te djeca ne zaborave i da ostaviš neki trag u njihovom odrastanju.”

NE PROĐE DAN DA NE POMOGNE NEKOME TKO TO NAJVIŠE TREBA

Vjerojatno su mnogi odgojeni tako da budu humani i da pomažu drugima, ali pitanje je tko zaista tako živi i tko to primjenjuje u praksi. “Kod mene to nije pitanje odgoja, mislim naravno da te roditelji uče da budeš empatičan i human i sve je to lijepo, ali pitanje je što s tim i koliko naš tempo života to dozvoljava. Meni se dogodila zapravo jedna situacija, prije šest godina i tu je krenula moja priča. To popodne na Facebooku sam naletjela na neki portal, točnije Portal dobrote pa sam kliknula na njega i počela čitati razne životne priče. Portal je bio zamišljen tako da ti možeš ako imaš neki problem iznijeti ga i zatražiti pomoć. Ja sam naišla na priču u kojoj je pisalo da majka četvero djece traži malo hrane ne području Krapinsko-zagorske županije, grad Marija Bistrica. I kad sam to pročitala sam si pomislila ‘Marija Bistrica, pa nemoguće da je tu netko gladan’.”

Pustila je to i krenula dalje, ali navečer kad je legla u krevet počelo joj je zujati u glavi kako je nemoguće da je netko gladan. “Samo mi je prošlo kroz glavu da smo mi taj dan imali sve živo na stolu i bilo mi je neshvatljivo da je netko u blizini s četvero djece gladan. Kopkalo me i drugi dan sam otišla vidjeti o čemu se radi. Nazvala sam frendice i zamolila da svatko od njih da koliko može. Na kraju smo im vozili cijeli bunker.” Dok su se vozile razmišljala je da čak i ako je u pitanju neka spačka, nema veze, nekom drugome će to na dušu. “Međutim, ja sam zvala tu gospođu prije nego smo krenule da mi da adresu i da je pitam što joj je nužno, na što je ona odgovorila par kilograma tjestenine i 2-3 litre mlijeka. Vjerojatno me ne bi to tražila da nije toliko grozno.”

Iz drvene kućice je izašla ta ženica, sitna, mršava, ispijenog lica, a iza nje se skrivalo četvero djece

Stigle su tamo, izašle iz auta i govori mi Valentina da je to onaj moment koji pamtiš cijeli život i koji te obilježi u nekom segmentu zauvijek. “Iz drvene kućice je izašla ta ženica, sitna, mršava, ispijenog lica, a iza nje se skrivalo četvero djece postrojeni jedno drugom do uha i s velikim osmijehom na licu. Ona je bila, pa, tužna godina je malo reći. Nisam znala kako se ponašati, ja sam vedrog duha i uvijek volim sve okrenuti na šalu ako ide. Ostavila sam hranu na hodniku, jedna prijateljica je ispekla kruh, sjećam se kako je mirisao cijeli auto. Na odlasku sam rekla gospođi da me može uvijek nazvati i da mi je drago da smo mogli pomoći. Okrenula sam se k vratima, a ona me ulovila za ruku i snažno zagrlila. Poteklo je suza, ja sam se suzdržavala, ali sam se u autu ipak rasplakala. I misliš si, o živote.”

Dodaje da su malo kasnije produbile komunikaciju preko poruka, saznala je da su sedam dana jeli samo prosijani kukuruz, što se kod njih u Zagorju zove šrot i time se hrane kokoši i pajceki. “Ona je sedam dana s tim hranila djecu jer drugo nije imala. I to je ta priča, to je ta situacija i koliko god akcija imala poslije i koliko god bilo teško, ovo je ono što me obilježilo za cijeli život. Mislim, njihova priča je ta da su bili neslavni jamci za kredit, a meni je promijenila viđenje svijeta.”

Nastavlja da smo svi na svijet došli goli i bosi i takvi ćemo sigurno otići, ali uvijek kaže da bez obzira na sve što radi, jedina želja joj je da samo jedno dijete nekome napravi nešto dobro, barem izdvoji 5 kuna za Ulične svjetiljke. “To je to, moja misija ja s tim ispunjena.” Objašnjava mi da je njihova priča sad u redu, da su se zaposlili i stali na svoje noge. “Oni su u obitelji imali još jednu situaciju gdje je šestero djece trebalo ići u dom jer nisu imali uvjete za život. Bilo je krvavo, ali uspjeli smo riješiti i to. Ja ti garantiram da ako jednom odeš sa mnom i vidiš kako neki pojedini ljudi žive, isto bi promijenila svoju svijest, barem u nekom segmentu. Jer to su stvari koje doživiš kad ih vidiš.” Voli uvijek nekog povesti sa sobom da vidi što se zapravo događa oko nas. “I to isto moram naglasiti, niti jednu situaciju nisam riješila ja, riješili su je dobri ljudi, ja sam samo pisala postove.”

TATA JU ZAFRKAVA DA JE LADY DIANA

“Naravno da me svi znaju i da znaju kome se će se obratiti za pomoć.” Na pitanje zašto nema udrugu (zezam je da je humanitarka freelancerica) Valentina odgovara da niti u jednom trenutku ne bi voljela izgubiti povjerenje ljudi, a smatra da su udruge jednostavno stvorile krivi imidž. Ništa ne radi iz svog interesa, a neki dan joj je i jedan donator napisao kako ona s ovim freelanceanjem neće nikada prestati upravo zbog toga. “Dođem doma nakon posla, pročitam 3547634 poruka na Facebooku, jedni trebaju peglu, drugi trebaju kauč, a netko pak nove cipele. Bazirala sam se na Zagorje zato što ono nema humanitarnu udrugu. I da, istina je da ne spavam dok ne organiziram stvari, okružena sam sa sposobnim ljudima s kojima mogu sve i ako mi se nešto čini nemoguće, a bilo je takvih situacija, onda volim reći da mi za njih treba samo malo više vremena.” Vjeruje da Boga ima, i slijedi ono što su ju njezini učili. “Ako si grješan i ako stvarno misliš da imaš nešto za reći i ispovjediti, možeš to napraviti bilo gdje. Nisam neki lik kojeg ćete vidjeti u crkvi.”

Dođem doma nakon posla, pročitam 3547634 poruka na Facebooku, jedni trebaju peglu, drugi trebaju kauč, a netko pak nove cipele

Naravno da svojima doma već ide na živce, nemaju ništa protiv, ali sluti da bi trebala nešto i oko svoje kuće raditi, a ona stalno nekud leti po donacije, na razvažanja ili slično. “Pustim kosilicu i pičim. Tata me zna zezati u stilu: Majka Tereza jesi li sve pobrala? Ili Lady Diana je li gotovo za danas? To ti je tak, naviknu se svi i prijatelji koji kad ih zovem već računaju s tim da će trebati prebacit neku kutiju do Marije Bistrice. Ja svoj život ne mogu više drugačije zamisliti, možda jedino kad je Božić ili Uskrs bude jako zahtjevno jer želim sve namiriti.” Govori mi da odmara, ali apsolutno joj ne vjerujem jer vidim u njoj taj žar s kojim živi. “Kod mene je sve transparentno i novac je zadnja stvar koju tražim.”

Posebno je istaknula situaciju s domom za ljude s mentalnim poteškoćama, kojima je htjela donirati slatkiše jedan Božić, ali se koncentrirala na one koji nemaju nikoga i koje nitko ne posjećuje. “I našli smo četvero ljudi koji nemaju nikoga, i ono što me posebno dirnulo je to da su sve cure gotovo svi mojih godina, nemaju nikog i njima je taj posjet sve na svijetu. I sad ja tamo odlazim jednom mjesečno, pijemo kavu iz automata, družimo se dva i pol sata, smažu 20 pudinga iz Lidla i prejedu se toplih sendviča koje im složim i da su zapravo sretne što netko nađe vrijeme za njih. Ima zaista divnih ljudi.”

Iza sebe ima gomilu priča koje bi vam mogle slomiti srce ili barem potaknuti vas da idući put kada poželite novi par obuće koji možda i nije neophodan, bacite pogled na njezin Facebook profil i pomognite nekom tko nema niti jedan. A mi smo se dogovorile vidjeti u prosincu na domaćim kobasicama i skupljanju sitnica za klince koje nema tko darivati za Božić. Možete s nama.