Kako izgleda novinarski posao kad ga radite iz samoizolacije? Ida Hamer rekla nam je sve o tome
Novinarka RTL-a ispričala nam je kako je raditi novinarski posao iz samoizolacije
Ida Hamer svima nam je dobro poznato lice s RTL-a. Ova 25-godišnja novinarka studirala je novinarstvo u Northamptonu u Engleskoj, a danas živi i radi u Zagrebu. No, krajem lipnja radni su joj se dani sasvim promijenili te ih je umjesto na terenu na koji je navikla, provela u samoizolaciji. Ispričala nam je sve o tome.
Bio je ponedjeljak, normalan terenski radni dan. Kolega snimatelj i ja otišli smo na radni zadatak na konferenciju za medije o znanju mladih o HPV-u. Najsmješnije je da ja taj dan nisam ni trebala raditi. Mijenjala sam kolegicu. Sudbina je, doduše, dobro odlučila – jer da je ona bila na toj konferenciji, ne bi se mogla udati sedam kasnije.
Konferencija je bila u Edukacijskom centru Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pa je, logično, sve bilo organizirano prema epidemiološkim mjerama – dezinfekcija ruku pri ulasku u prostoriju, razmaknute stolice. U prostoriji su bili otvoreni svi prozori i vrata kako bi sve bilo dobro prozračeno. Padala je jaka kiša i sjećam se, zbog toga mi je u jednom trenutku bilo čak i hladno. Na jedan trenutak su organizatori zatvorili i vrata i prozore, pa zato što smo svi bili u zatvorenom dulje od 15 minuta, kasnije smo morali ići na, kako neki to vole nazvati ‘prisilni godišnji’.
Odslušali smo konferenciju, uzeli smo izjave i vratili se u redakciju. Punom parom radila sam sljedećih nekoliko dana. U petak ujutro probudilo me neprestano vibriranje mobitela. Zvao me kolega snimatelj kojeg je HZJZ već obavijestio da je na konferenciji bila osoba zaražena koronavirusom. Doduše, gospođa je simptome razvila tek sljedeći dan, a dok se testirala i dobila rezultat prošao je još koji dan. Svi mi koji smo bili na toj konferenciji sljedećih 11 dana trebali smo ostati u samoizolaciji.
POSAO I ŽIVOT U SAMOIZOLACIJI
Živim s majkom i imamo tu sreću da je stan dovoljno velik da smo mogle biti u odvojenim prostorijama. Iz HZJZ-a su me upozorili da pokušam ne zadržavati se dugo u istoj prostoriji s njom i da pojačamo dezinfekciju stana. U svemu tome, zapravo, bila sam zabrinuta samo za nju. Bojala sam se da, čak i ako jesam zaražena, iako sam znala da su šanse vrlo male, ne zarazim nju. Ja sam se trudila da sve bude čisto i da ne provodimo puno vremena zajedno, a ona se trudila da imam sve što mi treba što se tiče namirnica i ostalih potrepština.
Kod kuće sam imala instaliran program na kojem radimo u redakciji, mikrofon i zvučnike, pa sam mogla raditi. To mi je bilo odlično jer mi je tako brže prolazilo vrijeme. Radila sam priloge iz svijeta za što nije bilo potrebno izlaziti iz kuće. Preuzimala sam agencijske materijale koje i u normalnim okolnostima koristimo za priloge iz svijeta. Sa šalicom kave iza 9 sati priključila bih se na RTL-ov sustav. Pisala bih priloge, preslušavala materijale, pratila strane medije. Sve sam ostalo rješavala razgovarajući na mobitel – s urednicima, našom lektoricom Dunjom i strpljivim montažerima koji su moje upute i molbe slušali. Kada bih završila svoj prilog, strovalila bih se na trosjed i pratila naš RTL Danas.
IZAZOV ZA SAMU SEBE
Gotovo svaku večer bih vježbala da negdje izbacim višak energije. Odgledala bih i nekoliko epizoda serije Moderna obitelj. Baš mi je takva neopterećujuća serija u kojoj na kraju svake epizode sve ipak sretno završi bila potrebna da ni o čemu ne razmišljam. Čitala bih i knjigu, a čak sam počela rješavati i križaljke. To nisam radila od djetinjstva!
Od malih nogu navikla sam na brz tempo. Nikada do sad nisam provela toliko dana da ne iziđem iz stana, pa je ovo za mene bio izazov. Dobro sam se držala prvih sedam dana, pokušala sam si što produktivnije popuniti dane – radila sam od doma, vježbala, čistila, gledala seriju. No nakon sedam dana biti zatvoren u stanu postalo je malo tjeskobno. Kao da tijelo poželi šetnju, friški zrak i sunce. Sljedeća četiri dana bila su puko odbrojavanje do izlaska ‘na slobodu’.
KAKO IZGLEDA TEST NA KORONAVIRUS
Ja sam znala da nisam zaražena. U glavi sam prolazila scenarije od toga dana i zaključila sam da su šanse da sam doista zaražena koronavirusom jako male. Na toj se konferenciji nisam ni s kim rukovala, nekoliko sam puta dezinficirala ruke, držala sam razmak. Sve sam se vrijeme od toga dana dobro osjećala i znala sam da je sve u redu. Ali, uvijek postoji ono malo zrno sumnje koje potakne strah, onaj mali ‘što ako’. Iz tog razloga, iščekivanje samog rezultata izazvalo mi je malu nervozu, a negativan nalaz izazvao je olakšanje. Test je jednostavan i bezbolan. Sjedila sam u automobilu, spustila prozore, zdravstveni djelatnik uzeo je bris i već sam bila na putu kući.
Nekome tko sada mora u samoizolaciju rekla bih – sada ti je prava prilika da napraviš ono za što u užurbanom tempu današnjice nikada nemaš vremena. Ja sam, primjerice, maknula sve sa svojih polica, riješila se starih stvari, osvježila sam prostor. Pronašla sam i hrpu starih fotografija i uspomena koje držim u jednoj kutijici pa sam se to prelistavajući prisjetila svih davnih, lijepih trenutaka.
Mlada sam – moram biti pozitivna! Trudim se u svakoj situaciji pronaći nešto pozitivno, pa tako i u ovoj. Koliko god da je situacija sada kompleksna i teška, nadam se da ćemo svi naučiti biti zahvalni na onome što imamo, okrenuti se onim vrijednostima koje su doista u životu bitne. Nadam se da ćemo se više solidarizirati, da ćemo prestati trčati za materijalnim, više cijeniti trenutke s dragim nam ljudima. I ovo će proći – jer baš ništa ne traje vječno.