Karmen je na drugoj godini faksa saznala da je trudna. Ispričala nam je kako je biti mama studentica

Karmen ima 26 godine i ona je prava definicija Supermame. I njezin suprug Ivan (24) je super roditelj zajedno s njom. Trenutno su oboje na zadnjoj godini diplomskog studija, rade, brinu o svom sinčiću Mateu, a Karmen nam je potpuno otvoreno odlučila ispričati svoju priču. O tome kako je na drugoj godini fakulteta saznala da je trudna, o prvotnom šoku zbog plusa na testu, o prilagodbi i svemu što je uslijedilo nakon

Muž i ja smo slavonski dotepenci. Oboje mladi, zdravi, željni znanja i uzbudljivog života. Iz Dalmacije došli u Slavoniju studirati. Točnije, u Osijek. Daleko od svojih, parola – snađi se, druže. Nije to uopće loše. Ima to mnogo prednosti, kao na primjer oni dani kad ti ne smeta nered oko tebe jer ti se baš hoće da si čitav dan u pidžami i jedeš u krevetu.

Takvih dana je najviše. Ali ima i mnogo mana, to su oni dani kad ti fali mamina kuhinja jer balansiraš između fakultetskih obveza i posla da si otplatiš stan i režije pa ne stigneš u menzu klopat. Ali preživi se to. Kao što rekoh, mladi, zdravi, puni života.

Čudili smo se kao da ne znamo kako nastaju djeca

Ja sam upisala Fakultet za obrazovne i odgojne znanosti, a muž je na Prehrambeno tehnološkom fakultetu. Prvu godinu fakulteta sam živjela na način da sam ujutro bila na predavanjima, a popodne na poslu, uz jedan slobodan dan tjedno. Sad mi je smiješno kad se sjetim da sam tada mislila kako mi je jaaaako teško u životu! Hahah…

Ipak, kad sam bila na drugoj godini faksa, jedan dan se sve okrenulo naglavačke. Izostanak menstruacije i pozitivan kućni test na trudnoću. Pa kako, pobogu, pitali smo se? Zaista smiješno, kao da ne znamo kako nastaju djeca. Kao da je moguće da mi netko čarobnim štapićem stavi bebu u trbuh i – voila, sad si trudna, tadaaaaam!

Prvo je bilo par minuta šoka i nevjerice, a onda sam u još većem šoku poslala sliku testa prijateljici Klari. E onda smo morali reći svojima, prijateljima…

Prvo smo nas dvoje proveli par minuta u šoku i nevjerici. Nakon toga sam u još većem šoku poslala sliku testa prijateljici Klari, koja mi je šaljivo, kako samo ona zna, napisala “ajme pa ti si baš jako trudna!” Onda je sve nekako išlo spontano, mojima, pa njegovima, pa prijateljima… U principu, svi su bili sretni zbog nas. Nisam mogla drugo kriti dobre vijesti ni na faksu. A i tamo su također svi prihvatili vijesti jako dobro, a što me možda i najviše začudilo, profesori su bili i više nego susretljivi. Kako za vrijeme trudnoće, tako i sada kad je malac već pravi momčić.

Ja sam otišla u Split čekati porod, a on na Brač

Trudnoća mi je prošla nekako brzo. Nije ni moglo drugačije s obzirom da sam sada balansirala između nekih drugih stvari; opet je tu fakultet i sve obaveze koje već uz to idu, a s druge strane bebica u trbuhu i trudnički hormoni kojih je bilo na pretek i koji su mi pokazali sva svoja lica, ona lijepa i ona malo manje lijepa. Imala sam sreće da nisam imala mučnina i uobičajenih trudničkih boljki. Ali zato su nas ubile neke druge stvari… Prvo poremećen rad štitnjače, pa upala zuba, upala pluća, hospitalizacija radi sumnje na otjecanje plodne vode… Ma, stvarno svašta se u tom periodu događalo, ali smo uspjeli i to nekako podnijeti nas dvoje. Točnije, nas troje.

Riješila sam tako drugu godinu fakulteta na prvim rokovima pa smo otišli dolje, ja u Split čekati porod, a on na Brač. I onda sam sinčića rodila 8. kolovoza 2016. Malu mirišljavu štrucu, pomalo ružnjikavu radi kefalhematoma na glavi. A opet, bio je tako savršen, sa savršenih 10 prstića na nogama i rukama, savršenim malim ušima i prekrasnim očima. Nama je, koliko god to zvuči isfurano, bio najljepši i najsavršeniji na svijetu. Baš svaka mama rodi jedno takvo dijete.

Kad je imao 2 mjeseca otišli smo za Osijek

A onda smo, poprilično hrabro, kad Mateo nije imao niti dva mjeseca, sjeli u auto i otišli za Osijek. Možemo mi to, opcija odustajanja nije bila opcija zapravo. A, zašto i ne bismo mogli? Muž je upisao apsolventsku godinu kako bi mogao biti kući s bebom, a ja sam se vratila obvezama na fakultetu. Ostavila sam ga prvi dan s tatom i znala da će mu biti savršeno dobro, ma i više od toga, ali sjećam se da sam svejedno plakala. Hoće to tako kad si puna hormona, moraš ići umjesto da doma grliš i mirišeš svoju malu ljubav…

Dok bi moji kolege bili na predavanju, ja sam vrijeme provodila u WC-u i izdajala kako bi Mateo sljedeći dan imao što za jesti kad me nema

Prolazili su dani, neki lagano, a neki malo manje lagano. Nikako se nisam mogla oteti dojmu da, umjesto da sam kući na porodiljnom sa svojom bebom, ja ”trošim vrijeme” na fakultet i sve blagodati koje to doba pruža. I sada se krivim radi toga. Nekada sam bila baš jako bijesna na sebe. Sjedila bi u WC-u na fakultetu i bjesomučno stiskala onu pumpicu za izdajanje mlijeka i gledala njegovu sliku na mobitelu, sve samo da ima što sutra jesti dok me nema. Dok su moje kolegice i kolege sjedili na predavanju, ja sam sjedila u tom prostoru 1 sa 1 metar. I mrzila sve. I faks, i sebe, i izdajalicu…

Pao mi je s kreveta, ja nisam ni primijetila

Došla bih kući, ručala sa prištekanim sisavcem u isto vrijeme, malo bi se poigrali i već je bilo vrijeme za kupanje i spavanac. I to mi je bilo najdraže doba dana, uspavljivanje. Ležiš kraj njega tako malog i nevinog i trudiš se upiti i dobiti sve ono što propustiš tokom dana. A onda učenje do ranih jutarnjih sati, jer, realno, nema druge. A kako je beba, ipak, uvijek prioritet, njime smo se bavili tijekom dana, pa za učenje tada nismo imali baš puno vremena.

I moram priznati da je bilo baš groznih, groznih dana. Groznih situacija… Znala sam učiti do 3 ili 4 sata ujutro, a beba bi me budila u 7 ujutro puna živosti i elana. Najgori dan ikada mi je bio kada me ujutro probudio bjesomučan plač – ja na krevetu, a moja bebica na podu. Toliko me ubio umor da nisam ni osjetila da se otkotrljao preko mene i pao….

Bio je sa mnom i na par ispita

Imali smo mi i velike sreće, moram to priznati… Jako rano je uhvatio noć i to nas je spasilo, doslovno. Imali smo i veliku podršku profesora s fakulteta također, pogotovo ja. Nemali broj puta je moj Mateo išao sa mnom na ispite jer ga nije imao tko čuvati. Igrali bi se s njim kako bi tko stigao. A njemu bi bilo super, bio je svaki puta glavna zvijezda dana. I želim zapravo zahvaliti svima, i svim profesorima Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, jer su mi bili jako velika pomoć. Sve probleme su prolazili sa mnom. I njegove bolesti, i odgađanje ispita, ma baš sve.

Kad je Mateo, recimo, imao 7 mjeseci morao je biti hospitaliziran na nekoliko dana, i u tom periodu doslovno se ne sjećam da je postojao netko od profesora tko me nije pitao kako je maleni, je li sve okej, hoće li biti okej… Funkcionirali smo i zapravo i dalje funkcioniramo kao prava mala obitelj na fakultetu i to je baš uvijek išlo nekako ležerno i prirodno.

I tako smo oboje završili prvi dio obrazovanja. I završili smo sa super prosjecima čak i s bebom u rukama. Jesmo ga, ali nismo to ni sumnjali. Puno odricanja, puno žrtve, puno suza, onih od tuge i onih od sreće, a i puno smijeha, bilo je svega, što se zapravo javlja uvijek, ali je nama bilo još dodatno stresno jer se nismo mogli u potpunosti posvetiti samo djetetu nego i brinuti o tome da na vrijeme završimo obrazovanje kako bismo i njemu i sebi osigurali dobar život.

Nekad kao da nas baš namjerno malo zeza

Lani smo, eto, oboje upisali i diplomski studij. Pomagala nam je jako puno jedna naša zajednička prijateljica koja bi nam privremeno pričuvala harambašu dok smo na predavanjima. Sad je već veći, stariji, zahtjevniji je, ali već smo upoznati s ovakvim tempom pa nam malo lakše pada. Ima dana kada kao da shvaća da imamo puno posla pa nas, mustra mala, zeza i neće spavati, neće jest, igrao bi se. Ali… Tko bi mu odolio?

Maloj, mirišljavoj bebi, našoj, tako savršenoj, sa svojih deset prstića na rukama kojima dragi mamu i tatu, savršenim malim nogicama kojima neustrašivo kroči po svijetu s kojim ga tek upoznajemo, savršenim malim ušima i prekrasnim očima kojima gleda oko sebe. A iako nam se ne čini uvijek tako, vidi sve najljepše, najbolje i najbitnije u nama.

Prije par mjeseci smo imali promociju prvostupničkih diploma. Jedan uspjeh u jednoj ruci, a drugi i najveći uspjeh, naš sinčić, u drugoj ruci. Nema ljepšeg osjećaja, stvarno, meni nema… Sad smo evo riješili prvu godinu diplomskoga. Naredna akademska godina je ujedno i naša zadnja. A baš zato što je sve to na neki način prolazio s nama u šali nekad znam reći da nema obrazovanijeg djeteta od našeg. Završio je već dva fakulteta, a završit će i još. Nema o čemu nije slušao s nama, od psihologije do kemije i nazad…

Premalo se priča o ovome

I iskreno, mislim da se premalo priča o ovakvim situacijama. Ustvari, nisam ni naišla na nekog tko ovako funkcionira s bebom, a uz uvjet da su i mama i tata na studiju, ili barem nisam naišla da netko o tome otvoreno negdje govori, iako znam da parova poput nas, da samohranih mama koje su u ovakvoj situaciji, ima. Vjerujem da se cure i momci boje svega toga. Jer, realno, i nije lako. Nije nimalo. Tražiš studentske poslove, polažeš kolokvije i ispite, izvodiš čuda, ali imaš još jedno malo čudo pored sebe za koje si odgovoran i koje zahtjeva tvoju posvećenost i vrijeme.

Zato, svaka majko koja plačući ideš prvi dan na predavanja, svaka majko koja trčeći ideš kući jer je beba dobila temperaturu i treba te, svaka majko koja učiš dok beba spava, svaka majko koja se grizeš radi toga kako ti život trenutno izgleda, svaka majko koja guraš dalje uz sve to… A znam da vas ima… Ne bojte se. Sve to sjedne na svoje s vremenom. Umirat ćeš od bolova. Umirat ćeš od obaveza. Nećeš znat tko ti glavu na ramenima nosi, ponekad, ali… Pogledaj svoju bebu i sve će ti biti jasno. To ti je sva životna nagrada i priznanje koje ti treba, samo ne odustaj od ničega jer ti to možeš. Mogla sam ja, mogao je moj suprug, želimo biti primjer da je moguće.