Krenuo je pisati knjigu o trčanju, a napisao je duboku intimnu hit knjigu o sebi. Upoznajte Nebojšu Lujanovića

Knjiga Maratonac jedan je od zapaženijih novih naslova domaće književne scene. Doznala sam kako je nastala, zbog čega se autor u prvom redu ‘zakačio’ na trčanje i što si nakon završenog maratona postavlja kao novi cilj

Najpoznatiji regionalni sajam knjiga, Interliber, završio je prije nekoliko tjedana. Po prvi je put, zbog svima nam već znanih okolnosti, održan u online sferi. Kako neslužbeno doznajem od raznih izdavača i urednika, uspjeh manifestacije ne može se mjeriti s onim prethodnima, koji su se održavali na Velesajmu, ali ona svakako nije ni podbacila. A baš kao i svake godine dosad, neki se naslovi isprofiliraju kao posebno popularni i poželjni već uoči, a onda i za vrijeme trajanja samog sajma.

Jedan od takvih naslova ove je godine bio i Maratonac Nebojše Lujanovića, mladog pisca, znanstvenika i docenta na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, koji je napisao knjigu o trčanju koja je mnogo više od toga.

Knjiga je pisana u slojevima, i pogodna je za različite tipove čitatelja

“Za sada se tek širi vijest o knjizi među čitateljima, nadam se da će doprijeti do što većeg broja ljudi, tako da je eventualni uspjeh možda tek čeka, ako će ga biti. Za sada ima jako dobar medijski odjek koji me dosta iznenađuje. Pa evo i s Vaše strane, na čemu sam duboko zahvalan”, skromno započinje svoju priču Lujanović. Naš razgovor kreće s pričom o tome je li, i koliko, uopće moguće predvidjeti uspjeh neke knjige, a Lujanović me odmah uvjerava da kalkulacije i planovi u tom slučaju nisu neki faktor. Od dvadesetak jako dobrih knjiga koliko ih godišnje izađe kod nas, koja od njih će prevagnuti, u pitanju su nijanse, kaže, ponekad i nekakvi iracionalni momenti. Računati na to može samo jako samouvjeren pisac. “A ta samouvjerenost je jako pogubna za pisanje. Sumnja je pouzdaniji partner”, zaključuje.

Samouvjerenost je jako pogubna za pisanje. Sumnja je pouzdaniji partner

Opisuje mi kako je tekao proces stvaranja Maratonca, u slojevima i polako. Svaki je sloj, objašnjava, pogodan za određeni tip čitatelja; krenuo je od toga da piše o trčanju kao nekoj vrsti borbe, a ne na sportski način, u smislu priručnika ili motivacijskog teksta, budući da toga, kako kaže, već ima dovoljno. Nakon toga, shvatio je da će onda morati pisati i o sebi, pa je to ispala neka čudna vrsta autobiografije. Zatim je vidio i da mu se otvaraju ili gotovo namještaju dijelovi u kojima može paralelno propitkivati pisanje i trčanje kao takvo, te pronaći neke sličnosti. A onda je na kraju odlučio u sve uključiti mjesta, događaje i ljude koji su ga pratili na njegovom trkačkom putu. U tom smislu smatra da je ova knjiga jednako i za one koje zanima trčanje, i za one koje zanima pisanje ili književnost.

Zapis o trčanju koji to nije

Maratonac, znaju i svi oni koji su je već pročitali, nije zapravo knjiga o trčanju. S druge strane, trčanje je u njoj ipak veliki faktor, a s obzirom na konstantni porast popularnosti te aktivnosti, Lujanovića sam zamolila da se kratko osvrne na taj fenomen, ali i da mi pokuša objasniti zbog čega se on ‘zakačio’ na trčanje i što je to u tome zbog čega ljudi relativno brzo postaju gotovo opsesivni.

“Pitanje koje postavljate sada sam postavljao sebi nekoliko puta. Do prije samo deset godina, kada sam tek počeo, trke koje sada imaju tri tisuće trkača, tada su imale oko tristo. Deset puta se povećao broj onih koji trče. Teško da bih mogao iscrpiti cijeli splet okolnosti koji je tome pogodovao. Sjedilački način života i posla; neprestani stres i neizvjesnost u koje je današnji čovjek uronjen; pa i kult ljepote koji prevladava u medijima… Recimo da su to tri možda najznačajnija. Teško mi o tome govoriti jer ja nisam sportaš koji je počeo, kao većina tih trkača, u četrdesetoj. Ja sam u režimu od tri treninga tjedno, u ovom ili onom sportu, od početka osnovne škole. Meni je to način života. Ali, da mi je to danas vrlo učinkovit način da pronađem svoj mir i suočim se sa sobom, to svakako”, pojašnjava.

Pohvale kritike vrlo su konkretne

Prošlog je tjedna književni magazin BestBook Maratonca odabrao za knjigu mjeseca, povodom čega je autor gostovao u knjižari Fraktura i razgovarao s kolegom Miljenkom Jergovićem. Pri samom kraju razgovora, Jergović je, pozivajući čitatelje da Maratoncu pruže priliku, rekao da je to ‘velika mala knjiga koja će nešto promijeniti u vašem doživljaju vas samih, književnosti, a možda i maratona’. Velike riječi velikog autoriteta, pretpostavila sam, možda su opisale krajnju želju svakog pisca za njegovo djelo, pa i onu Lujanovićevu.

To je krajnji cilj knjige, da mijenja ljude, ali u isto vrijeme toliko nedostižan cilj, da je suludo računati na njega kao na neki izgledan ishod

“Miljenko je pročitao knjigu kao neka vrsta idealnog čitatelja; detektirajući sve slojeve u jednom čitateljskom zamahu, one koje će pojedinačno otkrivati čitatelji svaki za sebe, samo po jedan od njih. A ono što je izgovorio, a Vi ovdje citirali, to je nešto što se autor romana ne usudi niti pomisliti. Ili što u rijetkim trenucima zanosa pomisli, ali sa strahom istog trena odbaci tu misao. Čuvajući se od razočaranja. To je krajnji cilj knjige, da mijenja ljude, ali u isto vrijeme toliko nedostižan cilj, da je suludo računati na njega kao na neki izgledan ishod. Možda da će nekome uljepšati popodne, to je sigurniji domet”, kaže.

I pisanju se pristupa disciplinirano

U jednom sam njegovom starijem intervjuu pročitala da je u životu, s obzirom na brojne titule, obveze i razne aktivnosti kojima se bavi, navikao na strogi program, koji je tom prilikom opisao ključem uspjeha. No, može li se jednom tako kreativnom poslu, poput pisanja, pristupiti disciplinirano? U njegovom slučaju, doznajem, apsolutno može.

“Kad se nađemo na nekom druženju, i kada se povede rasprava o pisanju, mi se pisci uglavnom razložimo, htjeli ne htjeli, na dvije grupe ljudi. One koji pišu neorganizirano, ležerno, iz zabave. I one koji su radnici, koji to rade ozbiljno, kontinuirano, a često i s mukom. Pripadam ovim drugima. Nisam primijetio da se te dvije grupe razlikuju u kvaliteti napisanog, ako ćemo staviti tekst uz tekst. Ali sam primijetio da su ovi prvi autori jedne ili dvije knjige. A drugi su oni koji nose po nekoliko desetljeća književnost na svojim leđima”, priča mi i dodaje da postoji ta površna percepcija pisanja kao stihijskog posla u kojem je dovoljno imati nalet inspiracije uz konzumaciju nekih stimulansa. Pisanje je, nastavlja, krvav posao, rudarenje. Istraživanje, razrada, ispravljanje napisanog, dorađivanje, a discipliniranost koju vuče iz sporta u svemu tome mu je bitno pomogla.

U slobodno vrijeme, kojeg nema previše, i sam čita, što iz privatnih, što iz poslovnih interesa, a svako čitanje opisuje čitanjem iz gušta. “Kada radim, ja čitam. Kada se želim opustiti, onda čitam. A ono malo vremena što mi ostane predvečer slobodno, iskoristim za čitanje. Čitati moram da bih pripremio nastavu, napisao znanstvene radove, članke koji me čekaju, istražio neku temu za pisanje, pripremio teren za novi roman…”, priča mi. Ipak, kaže, volio bi da ima više vremena i za tzv. besciljno čitanje. Vrijedi, dodaje, pratiti nova izdanja, ali pažljivo; mnogo toga je tek mlaćenje prazne slame pa treba ostaviti mjesta i za klasike. Treba se, poručuje, nekada vratiti i starim majstorima za koje danas ljudi nemaju strpljenja i volje.

A što nakon napisane knjige ili završenog maratona?

Osvrće se i na stanje da domaćoj književnoj sceni i ističe da je ono, imate li na umu što je sve u pozadini, jako dobro; tu je mnoštvo dobrih knjiga koje autori pišu za minimalne honorare, bez razrađenog sustava predstavljanja, nastupa, prijevoda, značajnijeg strukturnog ulaganja, poput programa poticanja čitanja. Unatoč svim nepogodnostima, kaže, imamo živu scenu i prijevode koji odlično stoje na stranom tržištu. “To je, recimo, kao da od nogometne reprezentacije očekujete plasman među prvih pet, a ne date joj teren za trening i opremu. Tako da bi bilo besmisleno prigovarati”, opisuje. U tom smislu, nerado odgovara na moje potpitanje o tome nedostaje li mu ipak nečeg na našoj sceni, nečeg čega bi volio da ima više. No, kad već pitam, kaže, moglo bi biti više poetičke raznovrsnosti; autora koji hrabrije idu u neistražene terene.

Koliko traje zadovoljstvo objavljenom knjigom, ili prolaskom kroz cilj maratona? Dan, možda dva

Razgovor ponovno usmjeravam na Maratonca i podsjećam ga kako je izjavio da nakon svake napisane knjige, maratona ili drugog zatvorenog velikog poglavlja na kojem je neko vrijeme radio, kreće tzv. faza spuštanja. Zanima me kako se, kao pisac i kreativac, ako uopće, bori protiv toga. Znači li to, barem kada pričamo o knjigama, da već u glavi ima ideju za novu knjigu i da brže bolje kreće raditi na njoj ili si ipak dopušta i odmor nauštrb tog osjećaja?

“Da, to je jedna od brojnih paralela koje u romanu povlačim između pisanja i trčanja. Koliko silno odricanja i truda, na duže staze, zahtjeva objavljivanje knjige i trčanje maratona. I koliko na kraju čovjek od svega toga dobije. Koliko traje zadovoljstvo objavljenom knjigom, ili prolaskom kroz cilj maratona? Dan, možda dva. I povratak u život, na staro. To je prokletstvo tih dvaju aktivnosti. Očito treba pronaći neka druga zadovoljstva, poput mira sa samim sobom. I, da, dok se za tim traga, najbolji je lijek – odmah priprema za novi maraton ili novu knjigu”, odgovara mi.

Borba za vlastiti mir i zadovoljstvo

A kad smo već kod sjetnih tema, zanima me i jesu li mu okolnosti 2020. poslužile kao eventualna inspiracija za neku novu knjigu. Osim toga, kažem mu i kako je Maratonac atmosferom, barem po mom nekom sudu, odabrao savršenu godinu za objavu. Da, odmah se složio – ovo je godina koja nas podsjeća na vlastitu krhkost. Cijela je usmjerena, ističe, da nam to svima utuvi u glavu. Koliko je krhak sustav, naša svakodnevica, naše tijelo, naše znanje, naša svijest. U svemu tome, kaže, najveća borba koju čovjek možda izboriti je ona za vlastiti mir i zadovoljstvo. Koliko je to moguće, u ovim uvjetima, dodaje. A Maratonac je roman o toj borbi.

“Ako tako postavim stvari, godina je idealna za taj roman. Bolje nego da sagledavam stvar s druge strane, da je ovo roman o maratonu objavljen u godini kada nema niti jedne utrke”, zaključuje.