Sara Hribar i Marko Šantić o filmu Lada Kamenski, jednom od onih filmova koji je pokupio brojne nagrade

Razgovarala sam sa Sarom Hribar i Markom Šantićem o filmu Lada Kamenski koji je na Pulskom filmskom festivalu osvojio je čak četiri nagrade

U tijeku je 16. Zagreb Film Festival koji i ove godine broji vruće filmove strane i domaće produkcije. Film koji svakako vrijedi spomenuti je dugometražni film Lada Kamenski, na kojem su radili Marko Šantić i Sara Hribar, a možete ga pogledati u nedjelju u dvorani Muzeja suvremene umjetnosti u 18:00 sati.

U filmu se radi se o tri eminentne hrvatske glumice koje mladi redatelj pozove u svoj stan na neformalnu audiciju za svoj prvijenac, jer se ne može odlučiti koja od njih bi mu igrala glavnu ulogu. Glumice ispočetka ne znaju ni tko će sve doći, ni zašto su one uopće tu, no kad se kockice poslože i kad redatelj prizna da su još uvijek sve tri u igri za glavnu žensku ulogu situacija ubrzo krene nizbrdo.

Pretresli smo sve što trebate znati o ovom filmskom uratku i stvaralaštvu Sare Hribar i Marka Šantića.

O STUDIRANJU, O FILMOVIMA I ZAJEDNIČKOJ SURADNJI

Marku je ovo drugi dugometražni film, a Sari prvijenac pa me za početak zanimalo kako je uopće došlo do suradnje na filmu Lada Kamenski i tko je koga pozvao. Saznala sam kako je Sara je bila ta koja je nazvala Marka, a on se i sada točno sjeća njezinih riječi. “Pitala me bi li s njom ko-režirao jedan kratki film, koji bi mi uzeo 5 dana. Na kraju smo napravili cjelovečernji film na kojem smo radili 3 godine i moram priznati da se isplatilo. Da je ostalo na 5 dana ne bi valjalo haha”, krenuo je Marko.

”U tom trenutku to je zaista bio kratkometražni film i Sara je zaista mislila da će im uzeti samo pet dana. No, scenarij se razvio u nešto što definitivno nije bio kratkometražni film i svjesno smo ušli u projekt s drugačijom vremenskom linijom.”

Sara je studirala u Zagrebu, a Marko u Ljubljani, svatko od njih posjeduje različite elemente znanja i iskustva s kojima su se naposljetku nadopunili, što je i bila jedna od ključnih stvari u samoj režiji. “Da smo i studirali na istoj akademiji, pa čak i u istoj klasi, i dalje bismo bili dva potpuno drugačija senzibiliteta, drugačijih afiniteta. Sličnosti su nas spojile u scenariju, a različitosti su nam dale prostora u režiji. Mnogo sam naučila od Marka, i još uvijek učim.” komentirala mi je Sara.

Pitala me bi li s njom ko-režirao jedan kratki film, koji bi mi uzeo 5 dana. Na kraju smo napravili cjelovečernji film na kojem smo radili 3 godine i moram priznati da se isplatilo. Da je ostalo na 5 dana ne bi valjalo

Iza sebe već imaju i kratkometražne filmove kao što su Zagrebačke priče, Pusti me da spavam, Libertango, Sretan put, Nedime, Ništa osobno i Plavi Petar. Marko iza sebe ima već jedan dugometražni film Zavedi me koji je nagrađen posebnim priznanjem na Međunarodnom filmskom festivalu u Varšavi. Zanimala me usporedba rada na kratkometražnom i dugometražnom filmu.

”Ako si autor scenarija već u fazi pisanja shvatiš onu najbitniju razliku, a to je da je kod cjelovečernjeg filma dramaturgija puno kompleksnija i puno je više elemenata koje treba doraditi. To je prva i najviša stepenica koju treba proći. Kada uspiješ savladati scenarij za cjelovečernji film onda si na konju.

Jednom je jedna pametan script doktor rekao da ja najbolje da prvih 10 scenarija baciš u koš za smeće, i Marko iz svog iskustva može potvrditi da je to apsolutno točno. “Tek jedanaesti scenarij počinje na nešto sličiti. Što se tiče režije, tu je po meni samo stvar strpljenja i koncentracije koju treba imati za puno duži period nego na kratkom filmu.” istaknuo je Marko, a Sara se u potpunosti složila dodajući kako je scenarij filma prvi ispit koji morate položiti i izazov koji morate proći na putu do svakog filma, pa tako i dugometražnog.

Kakav je osjećaj snimiti film i pokupiti nagradu gotovo na svakom festivalu na kojem se pojave? Što je upravo slučaj s Ladom Kamenski. Na Pulskom filmskom festivalu osvojili su čak četiri nagrade, na Međunarodnom festivalu filmske režije u Leskovcu jednu, kao i na Splitskom.

Meni se to čini kao snažan vjetar u leđa. “Svaka nagrada koju dobijemo s Ladom Kamenski me posebno veseli zato što smo počeli snimati no budget film, da bi dogurali do low budgeta, a svaki član ekipe koji je došao na set ugradio je svoj dio filmskog entuzijazma u ovu našu zajedničku priču. Takav tip energije nisam još nikada doživio.” komentira Marko.

Film je proizvod zajedničkog rada i kolaboracije te svaka lijepa kritika, a kamoli nagrada, mnogo znače jer su napisane ili date svima. “Da nije bilo Tomislava Pavlica, našeg briljantnog montažera, film ne bi bio ono što je danas. On je sjedio i izvodio majstorije u montaži pune dvije godine, dok nismo svi bili zadovoljni.

Asja Novaković, naša make up artistica dobri je duh svakog mog projekta i bez njezine majstorske šminke i asistencije u režiji ne bismo daleko dogurali. Lidija Sertić, kostimografkinja filma, nije propustila niti jednu minutu našeg snimanja. Pazila je na svaki detalj s mnogo promišljanja, analize likova i ljubavi prema filmu i temi.

Da nije bilo Tomislava Pavlica, našeg briljantnog montažera, film ne bi bio ono što je danas. On je sjedio i izvodio majstorije u montaži pune dvije godine, dok nismo svi bili zadovoljni

Dubravko Đuran, naš scenograf, napravio je u mom iznajmljenom malom i starinskom stanu – jednu muževnu špilju kako bi pogodila karakter našeg glavnog lika koji želi izvana djelovati snažno unatoč krhkoj nutrini. Luka Grubišić Čabo i Tihomir Vrbanec napravili su maksimum kad je riječ o zvuku. O glumicama i jedinom glumcu – Kseniji Marinković, Nataši Dorčić i Doris Šarić Kukuljici i Franu Maškoviću da i ne govorim.

Oni su srce projekta i bez njihovog angažmana, entuzijazma i žara sve bi ostalo tek slovo na papiru. A bez producenata – Jure Pavlovića i Bojana Kanjere, odnosno Sekvence i Peglanja snova ne bismo snimili ni kadra. Ako ovaj film nije plod prijateljstva, povjerenja i ljubavi prema filmu, ne znam što jest!”, raščlanila je Sara.

O čemu se zapravo radi i tko je Lada Kamenski?

Naslov aludira na priču koja je povezana s tvornicom Kamensko, no ova drama se ne ipak ne bavi tom tematikom. U filmu se radi se o tri eminentne Hrvatske glumice koje mladi redatelj pozove u svoj stan na neformalnu audiciju za svoj prvijenac, jer se ne može odlučiti koja od njih bi mu igrala glavnu ulogu. Glumice ispočetka ne znaju ni tko će sve doći, ni zašto su one uopće tu, no kad se kockice poslože i kad redatelj prizna da su još uvijek sve tri u igri za glavnu žensku ulogu situacija ubrzo krene nizbrdo.

Još uvijek ne znamo tko je Lada Kamenski. Ona izlazi kao lik iz percepcije gledatelja koji se mora odlučiti. Slično kao nekoć u Kviskoteci. Osoba a, b i c

Ovaj film je nastao kao derivat mog scenarija za priču o posljednjoj godini u Kamenskom. Taj film, iz filma unutar filma, još čeka, tj. nisam raskrstila s Kamenskim još. Dapače , gospođe iz Kamenskog koje sam upoznala na ovom putu dale su mi još veći poticaj. Sara je pisala scenarij i rekla mi je kako jako brzo piše, a nešto duže dorađuje. Sam kostur scenarija nastao je u par dana dok je samo raspisivanje trajalo par tjedana. Kaže kako joj je Marko bio od velike pomoći u finaliziranju scenarija, baš kao i Luka Galešić, mladi dramaturg.

Izazovi i anegdote u procesu nastajanja

U filmu postoji scena improvizacije, koja je upravo tako i snimljena – kao scena improvizacije. To im je bio najveći izazov jer smo radili s dvije kamere i nitko na setu nije znao kako će se stvar razvijati, niti kako će na kraju završiti. Glumice su imale apsolutnu slobodu.

“Kada smo je smontirali scena je izgledala jako dobro, no problem je bio u tome što s kamerama nismo uspjeli uhvatiti svaku repliku i reakciju koju smo trebali, tako da smo za par dana rekonstruirali cijelu situaciju i išli u ponovno snimanje.”, kaže Marko. Kadrove koji su im nedostajali umontirali su, a Doris, Nataša i Ksenija su bile toliko dobre da se više nije razlikovalo što su snimali kroz početnu improvizaciju, a što u rekonstrukciji scene.

Svaki dan snimanja bio je izazov za sebe, a što se tiče anegdota, bilo ih je mnogo. “Najzanimljivije je, sada kad gledam s odmakom, što je film nastao u najtoplijim ljetnim noćima u 20-ak kvadrata, na 30 stupnjeva Celzijevih. Nismo imali klima uređaj, ventilator, ništa! A opet, svi su se rado vraćali na set.”, otkrivaju nam.

Gotovo svi glumci redom su ansambl ZKM-a čije predstave redovito pratim, zanimalo me je li to slučajno ili namjerno? Sara odgovara da je imala sreću i ranije surađivati s Natašom i Ksenijom. Doris je tek upoznala na Ladi no kliknule su isprva, i ono što je najvažnije, još uvijek klikaju.

“To su glumice kakve se mogu samo poželjeti, čista je igra slučaja što su sve iz istog ansambla, no nije i potpuno slučajno što smo ih angažirali. Zvali smo ih u projekt kao prvi izbor, a odabrali smo ih po senzibilitetu osobnog i glumačkog karaktera, a ponajviše zato što su briljantne i hrabre glumice.”

Što se Frana Maškovića tiče, druže se i surađuju već 12 godina i kaže da si nisu još uvijek dosadili. “Njegove najbolje uloge, sigurna sam, tek dolaze.” Sara njeguje prijateljske odnose sa svojim glumcima jer vjeruje u to. “Ne vjerujem u kult redatelja tiranina, niti u proizvode nastale iz agresivnih i negativnih emocija.”

To su glumice kakve se mogu samo poželjeti, čista je igra slučaja što su sve iz istog ansambla, no nije i potpuno slučajno što smo ih angažirali

Pratila sam ranije kritike među kojima se provlači i usporedba s filmovima Nevija Marasovića, čiji rad baš pratim od početka, koji se sigurno izdvajaju u domaćoj filmskoj industriji, a onda sam vidjela da se spominje i talijanski film “Perfetti sconosciuti” što me još više zainteresiralo. Zanimali su me komentari.

Marko odgovara kako svaki filmski autor ima neki svoj izričaj, svoj filmski kod. “Osobno smatram da smo zbog toga svi mi različiti i unikatni, zato uvijek teško povlačim takve paralele.” Sara se slaže i dodaje kako su pripremajući film zajedno gledali Marnie od Hitchcocka.

“Jesu li uočili koliko se to vidi u filmu? Toliko imam za reći o usporedbama i uzorima. Svakako je lijepo biti u istom društvu kao i Nevio, no malo je teže biti uspoređivan. On je već prepoznatljiv autor sa zavidnom filmografijom. Izuzetno cijenim njegov rad. Srećom, mislim da smo na dva različita pola, u najboljem smislu.”

O položaju žena u društvu

Položaj žena u društvu je nepresušna tema i iz dana u dan smo svjedoci koliko se stvari mijenjaju, ali i koliko u nekim aspektima ostaju na mjestu. Super mi je što je nova generacija redatelja ostavila rat malo po strani i prepustila se nekim drugim, da ne kažem važnijim temama danas.

Marko kaže kako filmski autori apsolutno moraju biti angažirani i trebaju progovarati o temama koje su dio naše svakidašnjice. A po drugoj strani Hrvatsko društvo nudi toliko filmskih priča da više skoro ne treba ništa ni izmišljati. “Recimo priča sa ženama koje su prošle kiretažu bez anestezije ima sve elemente koje bi jedan društveno angažirani film trebao imati i tema o kojoj se ne smije šutjeti. Pitam se samo koliko je još priča o ženama za koje ne znamo?”

Ako su nas protekle godine išta naučile – to je da o ženama javnost ne zna mnogo. Film još manje. To vrijeme tek dolazi. S autoricama poput Sonje Tarokić, Hane Jušić, Dubravke Turić, Vanje Juranić, Judite Gamulin, Ivone Juka i mnogih drugih, to je neminovno

Čini mi se da je sve više mlađih redateljica u filmskoj industriji danas što je možda i potrebno istaknuti, ali nikako naglasiti kako je to muški posao. Ipak, znamo koliko je priznanja i ispovijesti žena u posljednje vrijeme isplivalo. Mi smo daleko od Hollywooda, ali u smislu šovinizma i seksizma bliže smo nego što bismo htjeli. “Kod nas priznanja i ispovijesti cure interno, a ne u javnosti, jer bi donijele više problema i sramote žrtvi nego onome koji žrtvu nanosi.”

Zanimalo me je li do sada osjetila da joj je teže u poslu jer je žena i je li se osjetila ugroženom. Odgovara kako je osjetila šovinizam posredno i neposredno, i to ne samo od muškaraca. No, pomalo joj je dosadno na to više odgovarati jer ukazuje na inerciju medija. “Kod nas, u filmskoj branši, srećom, prevladavaju džentlmeni, no nađe se uvijek i onih drugih.” Ukazuje ne brojku koliko djevojaka godišnje izlazi s akademija i misli kako su one te koje će eventualno viknuti da je isteklo vrijeme.”

Kod nas priznanja i ispovijesti cure interno, a ne u javnosti, jer bi donijele više problema i sramote žrtvi nego onome koji žrtvu nanosi

Upravo dok ovo pišem, čitam kako je glumica Emma Thompson neki dan na dodjelu priznanja u Buckinghamsku palaču došla u odijelu s bedžem koji podsjeća na to koliko su žene u filmskoj industriji potplaćene za razliku muškaraca. Osim toga, došla je u tenisicama. “Emma Thompson je fantastična glumica. Za njezine tenisice i bedž mi je uglavnom svejedno, iako poštujem njezin odabir. No, koristi medij koji joj je dan da upozori na stvari koje društvo ignorira, što poštujem još više!” – zaključila je Sara.