Nekad je nužno odabrati stranu
SUPERMAME

O cyberbullingu mama koje na društvenim mrežama pišu o majčinstvu

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

FOTO: Privatni album

U suradnji sa Supermame.hr, donosimo vam stvarne priče mama, onih koje znaju da nisu savršene, uče iz dana u dan i žele da znate kako niste same

Sonja Švajhler je supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, pravnica po zvanju i blogerica po zanimanju, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta u borbi protiv predrasuda. Kreativna u duši i obožavateljica kave kojoj kronično nedostaje vremena. Portal Supermame donosi stvarne priče o roditeljstvu, a mi ćemo vam ih prenositi ovdje.

Sjećam se, nekada davno, kada sam za vrijeme studiranja, počela pisati o modi. Otvorila sam svoj blog i bacila se u stvaranje nečega što je tada u Hrvatskoj bila potpuna nepoznanica. Danas, 10 godina nakon, blog, portal, društvene mreže, i dalje su nepoznanica većini i sama činjenica da je netko uspio napraviti svoj posao pisanjem, fotografijom, utjecajem jer uživa povjerenje svojih čitatelja i pratitelja, stvara dojam da se radi o “lakoj zaradi”, traže se sve moguće mane i nedostaci, osuđuje se i kritizira.

Odmah se javlja potreba da se pronađe što nam se sve ne sviđa i prozove kreatore lijenčinama koje prodaju svoju intimu (op.a uzmimo u obzir da je lijenčina ublažena verzija onoga što se o online kreatorima piše i komentira). Ostavljaju se ružni komentari, šalju uvredljive poruke, nazivaju pogrdnim imenima. Činjenica da danas ima sve više mladih koji su poduzetni i koji su unovčili svoju kreativu, osnovali svoj obrt, uredno plaćaju porez ovoj državi, i privređuju sebi materijalna dobra, kako nikome ne bi bili na teret, trebala bi biti pozdravljena aplauzom, a ne kamenjem i drvljem jer, eto, netko ne živi po kalupima postavljenim od stoljeća sedmog.

Volimo se jako fokusirati na negativne stvari bilo koje teme, naročito kada su tema društvene mreže. E tu svatko ima svoje mišljenje, svatko ima nešto za iskomentirati i u trenutku “pada” istih, radosno će se plesati pobjednički ples i osmisliti najkreativnije sprdnje na račun toga. Pitam se čemu ta mržnja prema nekome tko radi nešto drugačije? Uostalom, koliko se takvih, koji su brzopotezni s uvredama i obezvrjeđivanjem ovog posla, okušalo u istom? Koliko takvih ima ideju koju će kreativno izraziti, prikazati i pritom dobiti afirmaciju od ljudi da se radi o nečem zanimljivom, korisnom, smiješnom, edukativnom itd? Dala bih se kladiti da ne biste imali pojma odakle krenuti. Kada sam tek počela pisati, pisala sam na engleskom jeziku, i to zbog jezivog straha kako će moj rad biti ismijan i neshvaćen. Čitala sam užasne komentare na blogovima kolegica koje su danas nadišle taj cyberbullyng i uspjele u svom poslu. Napraviti nešto drugačije od onoga što naše društvo smatra pravim poslom izrazito je teško.

Prvenstveni razlog mog otvaranja bila je usamljenost tijekom porodiljnog, te povezivanje s drugim ženama koje su se osjećale slično

Danas sam majka, diplomirana pravnica i poduzetnica koja je upravo od blesavog piskaranja na engleskom jeziku o kineskim džemperima od 2 dolara došla do toga da pišem javno i dijelim javno svoje misli vezane za razne teme, da stvaram kreativne kampanje, da snimam podcaste, došla sam do toga da moje riječi imaju nekakvog utjecaja i došla sam do toga da svojim riječima i kreativnošću mogu materijalno doprinijeti svojoj obitelji i djeci. Kroz tih 10 godina bilo je razno raznih faza, misli, briga. Jedna od njih bila je koliko ću dozvoliti javnosti da uđe u pore mojeg intimnog života. Isprva je sve počelo tako da sam ponekad podijelila anegdotu sa svojom bebom i stavila fotografiju koja je išla uz priču. Razlog postojanja mog profila na kojem prikazujem fragmente svog obiteljskog života nikada nije bio trend. Prvenstveni razlog mog otvaranja bila je usamljenost tijekom porodiljnog, te povezivanje s drugim ženama koje su se osjećale slično.

Živimo u digitalno doba kada su razne informacije dostupne, pa zašto ne bi u moru svega, moglo biti prostora za iskreno progovaranje o roditeljstvu, majčinstvu i ostalim srodnim temama. I malo po malo, nastale su Supermame kao online zajednica gdje će se mame osjećati dobro, gdje će otvoreno i bez tabua pisati o tome kako se one osjećaju. Činjenica da smo buknule samo potvrđuje potrebu žena da ih se netko sjeti i čuje nakon što postanu majke. E sada, dio koji se tiče objava fotografija djece na društvenim mrežama, fama koja se oko toga stvara, opravdane i manje opravdane brige i kritike koje se ističu na ovu temu, teško je u par rečenica razjasniti. Ništa nije crno – bijelo, a u ovom online svijetu treba se filtrirati kvalitetan sadržaj od onog koji je manje kvalitetan. A konce povlače – čitateljice.

Kao žena i majka koja je aktivna u online svijetu, ne volim da me se stavlja u isti koš s onima koje se proziva da zarađuju na svojoj djeci. Napraviti razliku između toga nije jednostavno jer traži od korisnika da pogleda i pročita, usporedi i onda donese svoj sud. Sjećam se jednog intervjua prije par godina, kada sam bila naivna i utopistički vjerovala kako će novinarima biti zanimljivo podijeliti jednu sasvim drugačiju viziju otvorenosti na društvenim mrežama s ciljem tolerancije, utočišta, podrške i humanosti, a ne zarade i prodaje, te sam pristala stati pred kamere i ponosno ispričati kako sam pokrenula svoj posao, kakve projekte radimo, za kakve se promjene zalažemo, a doživjela sam finalni naslov “nova generacija mama koje zarađuju na svojoj obitelji.” To je čisti primjer kako su riječi savršeno oružje i kako jednostavno mediji mogu izmanipulirati temu. Riječima se od govna može napraviti pita” i obratno. Na žalost, doživjela sam da se od moje pite napravilo govno jer je to bilo atraktivnije. Neću ulaziti niti imam potrebu opravdavati što radim, onaj tko prati i čita rad Supermama itekako zna kojim temama se bavimo i da današnji pojam influencera, pogotovo u mama svijetu može biti puno više od puke prodaje dječjih dudica i kremica.

Pokazuju li naši roditelji fotografije našeg djetinjstva s ciljem ismijavanja i dobre šale na naš račun, kao što se često ističe razlog vađenja obiteljskih albuma

Kada je objava fotografije djece na društvenim mrežama u pitanju, prvo se ističe koliko će to ostaviti utjecaja na samoj djeci u kasnijoj dobi, hoće li se slagati s time da je dijelić njihova djetinjstva online, tko to sve čita i prati, te se često ističe “hoće li se djeca sramiti” onoga što su njihovi roditelji nekada objavili. Ako se vratimo u naše djetinjstvo, naši roditelji imaju hrpe albuma naših fotografija, koje s ponosom pokazuju, listaju i prisjećaju se raznih uspomena i trenutaka prošlosti. “Što bi bilo da je bilo”, nema mi smisla ovdje objašnjavati, ali vjerujem da su onda postojale društvene mreže, ne bi bilo puno drugačije nego danas. Pokazuju li naši roditelji fotografije našeg djetinjstva s ciljem ismijavanja i dobre šale na naš račun, kao što se često ističe razlog vađenja obiteljskih albuma? Kao odgovor na ovo pitanje moram istaknuti kako moji roditelji npr. nikada nisu pokazivali moje fotografije s ciljem ismijavanja, kao što niti nisu fotografirali moje “sramotne” trenutke. Čini mi se kako je to popularna izmišljotina prikazivana u američkim teen serijama koja danas savršeno služi kao floskula za osuđivanje i kritiziranje onoga tko radi nešto drugačije.

Žene koje osobno pratim na društvenim mrežama, koje pišu o majčinstvu, objave fotografiju svojeg djeteta, a nekada i reklamiraju proizvode za djecu ili žene, odgovorno tvrdim kako cilj njihovih objava sigurno nije ismijavanje, osobito ne s ciljem da se to u kasnijoj dobi toj istoj djeci pokaže kao materijal koji bi potencijalni zlostavljači mogli iskoristiti. Bi li mogli isto tako reći kako je bolje da djeca ne idu u parkić jer ih time izlažemo potencijalnim zlostavljačima koji vrebaju iz prikrajka? Čini mi se kako je ovdje zamaha uzelo kritiziranje, osuda jer “ja bih to drugačije”. Vrlo smo laki na osudi ako se ne slažemo s tuđim pogledom na svijet. Živimo u digitalno doba i prilagodili smo se tom dobu. Društvene mreže imaju snažan utjecaj. Volimo isticati samo onaj, a zaboravljamo kako društvene mreže mogu biti izvor dobrih informacija, otvorene komunikacije o raznim problemima, mogu biti alat za poboljšanje našeg društva kada bismo i mi sami prestali koristiti te iste društvene mreže za ostavljanje toksičnih komentara i dijeljenje toksičnog sadržaja.

Pitanje koliko će našoj djeci smetati činjenica da su fragmenti njihovog djetinjstva, zabilježenih u obliku fotografije, na javnom profilu njihove majke ili oca, odgovorila bih ovako – društvene mreže vrve javnim profilima debelo maloljetnih klinaca koji sudjeluju u koje kakvim izazovima koji zaista jesu opasni po njihov život, koji zasigurno utječe na njihovo mentalno zdravlje, koji nisu primjereni niti nama odraslima za gledati, a kamoli njima samima. Rekla bih kako imamo puno veću opasnost po tom pitanju, nego što je objava mame inflencerice s bebom koja se smije i vlažnim maramicama. Naravno da je osobito važno kada i odlučimo dijeliti intimu naše obitelji, osvijestiti kako svaka naša misao, anegdota i fotografija uz to, mora proći kroz osoban filter i kako mi sami snosimo odgovornost za to što pišemo i objavljujemo. Svatko od nas samostalno odlučuje koliko će i što dijeliti.

Društvene mreže vrve javnim profilima debelo maloljetnih klinaca koji sudjeluju u koje kakvim izazovima koji zaista jesu opasni po njihov život

Osobno jako pazim na to da dijelim svoj osvrt na majčinstvo, a ne intimu svoje djece. Moj cilj je, kao što sam već navela, pričati otvoreno o majčinstvu, roditeljstvu, mentalnom zdravlju i problemima, te preprekama s kojima se kao majka i žena suočavam svakodnevno, a to se može raditi i bez izlaganja intime naše djece. Jednako važno je istaknuti kako mi sami biramo koji ćemo sadržaj konzumirati, stoga frustracija zbog nekoga koga pratimo i čitamo, a ide nam na živce ili se ne slažemo s njegovim načinom života je apsolutno i samo naš problem. Postoji gumb otprati, blokiraj. Pa zaboga, umjesto da se nervirate, blokirajte sadržaj koji vas nervira. Ali ne, jednostavnije je konzumirati taj sadržaj i dozvoljavati mu da metastazira po našem umu i potakne nas na ostavljanje jednako toksičnog komentara, i tako u krug. Što god mi objavili, kakvu god temu obradili, uvijek će biti onih koji će imati nešto negativno za iskomentirati.

Pisati o majčinstvu? “Što se žališ, sebi si ga rodila.” O odgoju? “Kako su naše babe odgajale djecu?”, “Koga briga za njeno mišljenje, vidi je kako je ružna.” O aktivizmu? “Kao da će to nešto promijeniti.” O tugovanju i smrti? “Prostituira se za lajkove”. O mentalnom zdravlju?. “Tome nije mjesto u online svijetu”. A što onda je za javnost? I tako se stalno vrtimo na mjestu i osuđujemo, upiremo prstima i ističemo sve loše. Birajte sadržaj koji čitate, obratite pažnju, jer u moru influencera ima i onih koji na ovaj način komuniciraju o dobrim temama i razmjenjuju iskustva s drugima. Za kraj, umjesto da pratite koja mama objavljuje kakvu fotografiju, radije obratite pažnju na to što vaša djeca rade online i kakav sadržaj sami objavljuju. U konačnici je to osjetno sramotniji sadržaj nego fotografije debelih obraza i pokoje anegdote iz djetinjstva na profilu mame.