Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Odlazak ikone

Otišla je najveća Vivienne, žena koja je starijim generacijama rekla: nosite se sa svojim tabuima, suočit ćemo vas s vašim greškama

Vivienne Westwood bila je posljednja revolucionarna modna dizajnerica i zauvijek će ostati svećenica svih neshvaćenih vizionara

Odlazak ikone

Odlazak ikone Otišla je najveća Vivienne, žena koja je starijim generacijama rekla: nosite se sa svojim tabuima, suočit ćemo vas s vašim greškama

Vivienne Westwood bila je posljednja revolucionarna modna dizajnerica i zauvijek će ostati svećenica svih neshvaćenih vizionara

Vivienne Westwood bila je sve samo ne tipična modna dizajnerica. Zapravo uopće nije ni bila dizajnerica. Rođena je 1941. u selu Tintwistle u okrugu Derbyshire u Engleskoj. Njezina obitelj 17 godina kasnije preselila je u Harrow u predgrađu Londona, a Vivienne je tamo vidjela priliku da postane školovana dizajnerica nakita. Upisala je umjetničku školu Harrow za dizajn nakita i zlatarstvo. No, nije dugo izdržala. Nakon jednog semestra odustala je od žrvnja strogog sistema i otišla na Portobello Road na Notting Hillu gdje je svoj nakit prodavala na štandu i paralelno radila kao profesorica likovnog u osnovnoj školi.

Za prvog supruga Dereka Westwooda udala se 1962. u vjenčanici koju je sama sašila kad je imala samo 21 godinu, a već je iduće godine rodila prvog sina Benjamina. Ljubav je, međutim, trajala kratko. Dvije godine kasnije njezin ju je brat upoznao s čovjekom s kojim će uskoro pomicati planine. Bio je to Malcolm McLaren, tada menadžer i zastupnik za odnose s javnošću bendova Sex Pistols i New York Dolls. Westwood i McLaren kao veliki vizionarski dvojac definirali su izgled punk supkulture i u tom pogledu sasvim promijenili povijest.

BUTIK NA KING’S ROADU KOJI JE ISPISAO POVIJEST

McLaren i Westwood imali su slične poglede na budućnost i razvoj vlastitih karijera. Zajedno su 1971. godine otvorili butik na adresi 430 King’s Road u londonskoj četvrti Chelsea. Bila je to zora punka u Londonu i dvojac je imao veliku viziju o tome kako će se ta supkultura razvijati, kako će zvučati i kako će izgledati. Westwood je u stražnjem dijelu trgovine šivala odjeću, a naprijed je bio prodajni dio u kojem je stajala izložena odjeća uglavnom razderana, pričvršćena zihericama i s natpisima poput ‘destroy’, ‘sex’ ili ‘too young to die’.

“Odlučili smo stvoriti okruženje u kojem bismo mogli istinski divljati,” napisao je McLaren u eseju objavljenom u The New Yorkeru 1997. godine, prenosi Business of Fashion. “Trgovina bi rijetko bila otvorena prije osam navečer i ne na više od dva sata dnevno. Još važnije, pokušali smo ne prodati baš ništa. Na kraju smo se složili da nam je namjera propasti u poslu i to što je moguće blistavije, a samo ako uspijemo propasti na uistinu nevjerojatan način, tek onda ćemo imati šanse za uspjeh.” Bilo je to vrlo kontroverzno razmišljanje za ondašnje kupce, ali Westwood i McLaren imali su svoje adute u rukavu. Frontmen Sex Pistolsa Johnny Rotten i basist Sid Vicious nosili su njihovu odjeću na pozornici i taj je dizajnerski izričaj preko noći postao sinonim za punk scenu.

Vivienne Westwood i Malcolm McLaren 1981. godine Profimedia

Westwood više nije bila djevojka koja prodaje nakit na štandu. Njezino je ime postalo važno, svi su pričali o butiku koji bi mijenjao ime prema imenima njezinih kolekcija u ‘Let It Rock’, ‘Seditionaries’ ili ‘World’s End’. Prvu reviju imala je 1981. godine s kolekcijom koju je nazvala ‘Pirates’, a koja je bila nadahnuta poviješću i umjetnošću iz kojih je godinama crpila ideje za svoj rad. Ta je kolekcija bila iznimna, no Westwood je i dalje bila u sjeni McLarena koji je često bio agresivan te bi dizajnericu nazivao, kazao je povjesničar Ian Kelly za WWD još 2014. godine kada je radio na njezinoj biografiji, samo krojačicom bez formalnog obrazovanja.

No, Westwood se znala izboriti za sebe i 1983. prekinula je vezu s menadžerom s kojim ima i sina Joea Corréa. U svojoj autobiografiji objavljenoj 2016. godine i naslovljenoj ‘Get a Life: The Diaries of Vivienne Westwood’ napisala je da je unatoč groznom ponašanju prema njoj i njihovom sinu, McLaren pozitivno utjecao na njezin razvoj u ulozi dizajnerice. “Kroz njega sam naučila promatrati društvo u politiku i kulturu”, napisala je. “Utjecao je na način na koji se odijevam i na koji razmišljam o odjeći. Imao je strast za odjeću i pretvorio me iz mlade izgubljene djevojke u osobu sa samopouzdanjem i chic stilom. Ali ne zato što me volio. Volio je odjeću.”

JEDINSTVEN DIZAJNERSKI PRISTUP

Što je bilo toliko revolucionarno u dizajniranju poderane odjeće s kontroverznim simbolima? Za početak, nitko do tada to nije radio. Westwood je veliku motivaciju crpila iz pobune protiv poretka 1950-ih u kojima su je strogo odgajali njezini roditelji i sve je trebalo biti uglađeno i fino i tiho i pokorno. Ona je htjela podići glas, progovoriti o nepravdama i pojavama koje su za ljude neugodne, ali je o njima važno govoriti. To je uostalom definicija punka i takav je pristup u radu Westwood njegovala do smrti.

Pritom valja razumjeti da je Westwood itekako poštivala odjeću i zanat. Koristila bi luksuzne Harris Tweed tkanine, svilu i taft, moher i kašmir. I za to ju je nadahnula povijest. Izbjegavala je novotarije u svijetu tkanina koliko je mogla jer ih je smatrala nedostatnima, bezvrijednima i štetnima za planet. Još je u devedesetima govorila ono što je retorika koju često vidimo u posljednjih nekoliko sezona od pandemije naovamo, da je jedina prava odjeća izrađivana do couture ere 1950-ih. Westwood je smatrala da upravo u povijesti i vremenu prije toga treba pronaći inspiraciju.

U osamdesetima je prestala raditi odjeću koja je doslovno predstavlja punk u vizualnom smislu i okrenula se subverziji kroz drugačije siluete mahom inspirirane raskošnim haljinama iz 18. stoljeća. Najutjecajnija kolekcija iz toga razdoblja bila je naslovljena Mini Crini. Za nju ju je nadahnuo balet ‘Petruska’, a kolekcija je kasnije prikazana u Tokiju, New Yorku, Parizu i Milanu između ostalih gradova i do danas je jedna od najvažnijih koju je dizajnerica ikad proizvela. John Fairchild koji je bio urednik WWD-a i osnivač magazina W, napisao je u svojim memoarima ‘Chic Savages’ 1989. da je Westwood dizajnerica za dizajnere koju kopiraju avangardni talijanski i francuski dizajneri uključujući i Jeana Paula Gaultiera, čija je odjeća savršeno luckasta kao da ste na čajanci kod Ludog Šeširdžije, a čiji je osobni stil nešto nalik na stil kraljice Elizabete II.

Za Fairchilda je u povijesti postojalo šest velikih dizajnera, a to su bili Yves Saint Laurent, Giorgio Armani, Karl Lagerfeld, Emanuel Ungaro, Christian Lacroix i Vivienne Westwood. Novinar magazina Another i kolekcionar komada s potpisom Johna Galliana Alexander Fury, smatra da je Westwood uz Gabrielle Chanel i Saint Laurenta bila jedina dizajnerica čiji je rad imao velik utjecaj na moderno odijevanje.

BRITANSKO NACIONALNO BLAGO

Vivienne Westwood nije lako došla do svog uspjeha. U narednim godinama počela se baviti temom britanštine. Taj je period sama nazvala svojim poganskim godinama jer su je za kolekcije nadahnule poganske religije iz povijesti Velike Britanije. Kad je došla prezentirati kolekciju u jednoj emisiji na BBC-ju voditeljica Sue Lawley potpuno ju je ismijala upitavši je mislili zaista da će muškarci nositi bisere i da će uopće prodati ijedan komad iz svoje kolekcije. Publika je umirala od smijeha, no Westwood, vidno uvrijeđena takvim načinom komunikacije, ostala je ustrajna u tome da je njezina vizija vrijedna pažnje, a odjeća iznimno kvalitetna. I u tome je uspjela.

Britansko modno vijeće (British Fashion Council) proglasio ju je najboljom modnom dizajnericom dvije godine zaredom, 1990. i 1991. godine. A već iduće godine kraljica Elizabeta II dodijelila joj je viteško odlikovanje OBE kojim je nagradila njezin doprinos modnoj industriji. U svom stilu, Westwood je nagradu primila u sivoj suknji u kojoj se od uzbuđenja vrtjela ne shvativši da je slučajno otkrila i sve što se krije ispod. 1993. udala se za austrijskog studenta dizajna, 25 godina mlađeg Andreasa Kronthalera koji je brzo počeo s njom dizajnirati kolekcije te je dana kreativni direktor njezinog brenda. 2006. promaknuta je u damu zaradivši kraljevsku titulu DBE koju joj je donijelo današnji kralj Charles.

Vivienne Westwood i Andreas Kronthaler dijele strastven poljubac na kraju revije za proljeće/ljeto 2017. Foto: Patrick KOVARIK / AFP AFP

Uz nju su stasale i brojne britanske manekenke koje su na njezinim revijama doživjele neke od svojih najvećih momenata koji su ušli u popularnu kulturu. Svi dobro znamo fotografije 16-godišnje Naomi Campbell kako korača i na kraju pada u ogromnim plavim platformama na reviji za jesen 1993. ili Kate Moss kako prekriva grudi jednom rukom dok u drugoj drži sladoled i hoda pistom našminkana kao Marija Antoaneta u minijaturnoj suknji na reviji za proljeće 1995. godine. Osim toga je kreirala i vlastiti tartan i klan pod imenom MacAndreas koji je službeno prepoznao i Lochcarron of Scotland, jedan od najdugovječniji škotskih proizvođača tartana koji datira iz 1892. i u ponudi ima više od 500 autentičnih škotskih tartana.

Zanimljivo je, međutim, da Westwood nije najviše prodavala u Britaniji. Zapravo nikad ni nije postigla veliki komercijalni uspjeh ondje. Najviše je na vrhuncu slave u osamdesetima i devedesetima prodavala u Japanu. Do kraja devedesetih imala je svoj prvi parfem, pokrenula je pristupačniju liniju Red Label i otvorila prvu trgovinu u New Yorku. Kroz sve to zaradila je nadimak visoke svećenice punka, a svojim je radom nadahnula izričaj dizajnera koji su baš poput nje zavirivali duboko u povijest odijevanja prilikom kreiranja kolekcija, a među kojima su svakako John Galliano i Alexander McQueen.

AKTIVIZAM I 21. STOLJEĆE

Vivienne Westwood i njezin sin Joe Corré 2016. su izveli performans u kojem su na Temzi zapalili punk memorabiliju s fotografijama Therese May i Davida Camerona. Bio je to simboličan čin za 40. obljetnicu punk pokreta koji je, kazali su, danas postao još jedan marketinški trik da bi ljudi kupovali više stvari. Westwood se nije libila kritizirati pokrete u kojima je sama sudjelovala niti industriju čija je članica čitav život. Društveni i ekološki problemi koje je modna industrija kroz godine donijela svijetu za nju su predstavljali veliki problem i često je to isticala u svojim kolekcijama pa i privatnom aktivističkom djelovanju.

Vivienne Westwood prosvjeduje u srpnju 2021. na 50. rođendan Juliana Assangea i zaziva njegovo oslobođenje Foto: Niklas HALLE’N / AFP AFP

Bila je glasnogovornica Climate Revolutiona, putovala s Greenpeaceom na Sjeverni pol, vozila tenk do doma ondašnjeg britanskog premijera Davida Camerona, zagovarala oslobođenje Juliana Assangea. Protivila se kapitalizmu, konzumerizmu, pozivala na prekid ratova diljem svijeta, kritizirala establišment, suočavala one koji su bili na vlasti s mračnim simbolima godina u kojima je i sama rođena kao što su svastika ili orlovi Trećeg Reicha.

“Ortodoksija je groblje inteligencije”, znala je citirati Bertranda Russella. Isticanjem kontroverznih simbola, kazala je “poručujemo starijim generacijama: ‘Niste se dobro ophodili s ovim svijetom, ne prihvaćamo vaše savjete, ne prihvaćamo vaše tabue i suočit ćemo vas s tim’.” Takav način razmišljanja vjerojatno je ono što je spriječilo da njezin brend postane vrlo komercijalno uspješan, no također je ono što ju je učinilo toliko važnom, velikom i utjecajnom u svijetu mode. Njezine kreacije danas krase muzeje. Studenti modnog dizajna uče o njoj na studiju. O njoj su snimljeni dokumentarni filmovi. Dizajneri su izgradili čitave karijere oko onoga što su od nje naučili. Vivienne Westwood bila je posljednja revolucionarna modna dizajnerica i zauvijek će ostati visoka svećenica svih neshvaćenih vizionara.