Seksizam i mizoginija moraju postati one stvari zbog kojih se dižemo od stola i odlazimo s dejta
Mlada sociologinja Paula Brečak (@thewolfnomad) za Super1 piše o ljubavnim odnosima i širem području seksualnosti
S 19 godina bila sam poprilično bedasta i padala na svakakve muške fore. Vjerujem da ću za desetak godina gledati i na sebe u ovim srednjim dvadesetima i govoriti isto, no to sada nije bitno.
Bitna je jedna posebna fora na koju sam padala s 19, ona o muškarcima koji toleriraju feminizam. Muškarci su to koji se podsmjehuju kada se feminizam spomene ili pak poprime vrlo ozbiljan izraz lica i tu i tamo samo skeptično promumljaju – hmmm. Svrstavaju se u političku ljevicu, ali neke aspekte ljudskih prava, poput onih koja se tiču žena, gej i trans osoba, smatraju trendovima koji su otišli u ekstreme. To nisu muškarci koji bi ženama zabranili kratke suknje, ali zanimat će se što je žrtva seksualnog napada nosila, pa ustvrditi da je ipak mogla malo manje provocirati odabirom odjeće. Oni vjeruju u to da bi žene trebale raditi, no vjeruju i u to da je s muškarcima ipak jednostavnije obavljati biznis i ne bi baš zaposlili ženu, ne želeći da zaposlenice odlaze na porodiljne i bolovanja radi djece.
Obavit će kućanske poslove, ali samo kada ih se zamoli, ponekad i par puta podsjeti. Čak i popularni serijali i filmovi feminističke tematike naporni su im i previše politički, a i ne razumiju baš čemu protivljenje vicevima o silovanju. Vole glumiti đavoljeg odvjetnika, raspravljajući o potrebnosti feminizma i stvarnoj prisutnosti seksizma, uz obavezan naglasak da oni nisu seksisti, samo vole kvalitetnu debatu. Muškarci koji toleriraju feminizam imat će prijateljice feministkinje i biti u vezama s feministkinjama, ali neće s njima odlaziti na feminističke prosvjede niti sudjelovati u feminističkoj borbi.
“Dušo, razočarat ćeš se u život i svoje snove jednako kao i ja”
S 19 godina, sjedila sam na spoju nasuprot jednog takvog muškarca koji tolerira feminizam. Ne znam kako je razgovor završio na toj temi, jesmo li pričali o stvarima kojima se bavim na sveučilištu, o tome što u životu želim raditi, ili o feminističkom prosvjedu koji se nedavno dogodio ili će se uskoro dogoditi. Ali sjećam se da je on na licu imao posprdan smiješak. Onakav kakav skeptične odrasle osobe imaju dok im djeca puna elana i energije pričaju kako žele biti astronauti. U stilu “kako da ne dušo, razočarat ćeš se u život i svoje snove jednako kao i ja”. Smijuljio se on tako, implicirajući “slatka si dušo, iako su bedastoće to o čemu pričaš”. I uspio je u onome što je tom posprdnom smijuljenju i bio cilj, posramiti me. Učinio je da se osjećam kao da je feminizam zaista neka bedastoća kojom se “ozbiljni muškarci” ne bave, pa bili oni i liberalni, ljevičari, ateisti i zagovornici Prajda.
Mislila sam tada, i zbog njega i zbog reputacije koja se feminizmu pripisivala, da zaista ne postoje strejt i cisrodni muškarci koji su feministi. Najiskrenije sam vjerovala da nikada neću biti u vezi s muškarcem s kojim ću moći pričati o seksizmu, ženskim pravima i konstrukciji roda. U svojoj budućnosti nisam vidjela partnera koji će ići sa mnom na feminističke prosvjede i bez srama se nazivati feministom. Pripremila sam se na veze u kojima je posprdan smiješak i toleriranje mog feminizma i feminizma općenito najbolje što mogu očekivati. Strejt i cisrodne muškarce dijelila sam
na one koji mrze žene i na one koji toleriraju feminizam. I znam da nisam jedina.
Feministkinje u vezama s muškarcima koji ne toleriraju feminizam
Poznajem žene koje se smatraju feministkinjama, čitaju feminističke knjige, dijele feminističke objave na društvenim mrežama, za 8. mart ne idu u restorane nego na Noćni marš, a u vezama su s muškarcima koji ne toleriraju feminizam. Njihovi partneri ne dijele vrijednosti i interese svojih partnerica po pitanju društvenog stajališta žena i rodnih uloga. Toleriraju feminizam kao da se radi o hobiju za koji oni jednostavno nemaju posebnog dara ili zanimanja. A one, znajući da ne možemo sa svim svojim bližnjima dijeliti sve vrijednosti i poglede na svijet, taj nedostatak feminizma također vide kao samo razilaženje u interesima. No feminizam nije niti hobi niti trend, pa da za njega imamo interesa ili ne. Feminizam je pokret i borba koja mijenja društvo u kojemu su nam svima, i ženama i muškarcima, nametnute sputavajuće rodne uloge po kojima nas se kategorizira kao više ili manje vrijedne, više ili manje jednake.
Tolerirati feminizam ne znači podržavati ga, već samo podnositi ga, a nadati se da će uskoro prestati. Tolerancija se uglavnom vodi kao nešto dobro i stanje kojemu trebamo težiti. “Tolerantnije društvo” i “tolerantnija budućnost” poznate su nam pozitivne i napredne parole. No tolerancija nije isto što i prihvaćanje. Upravo suprotno, tolerancija implicira da zapravo samo trpimo nešto s čime se ne slažemo ili što nam nije ugodno. Kada toleriramo bol ne znači da želimo da bol opstane. Kada toleriramo glasnu muziku susjeda usred noći, ne znači da nam ne bi bilo draže kada bi muziku ugasili. Muškarci koji toleriraju feminizam nisu na korak od toga da budu feministi. Oni su seksisti, samo umjesto da aktivno feminizam pokušavaju ugasiti, oni ga trpe i nadaju se da će ga ugasiti netko drugi. Muškarci koji toleriraju feminizam ne pružaju podršku svojim partnericama feministkinjama, oni pružaju podršku patrijarhatu i onima koji smatraju kako žene moraju biti inferiorne i pasivne, a muškarci superiorni i agresivni. Muškarci se ne dijele na one koji mrze žene i na one koji toleriraju feminizam, svi oni jednako podržavaju seksizam, mizoginiju i patrijarhat. Neki to samo rade glasnije, a drugi tiše i s posprdnim smiješkom na usnama.
Zar bismo trebale tolerirati seksističke i šale o silovanju i nasilju?
Pomalo me sram priznati da sam s dotičnim muškarcem koji tolerira feminizam s početka priče provela nekoliko godina u intimnom odnosu. No na kraju, upravo je njegovo toleriranje feminizma prelomilo stvar. Ušli smo u još jednu raspravu o tome kako bih ja (i feminizam općenito) trebala biti blaža prema muškarcima koji izjavljuju seksističke šale, šale o silovanju i nasilju nad ženama, jer ipak je to samo humor. Kockice u mojoj glavi slagale su se dugo, no u tom trenu sjele su na svoje mjesto i meni je postalo kristalno jasno što tolerirati feminizam zapravo znači. Postalo mi je jasno da on nikada neće prihvatiti moje feminističke vrijednosti jer smatra da već čini dovoljno samo time što je muškarac koji feminizam tolerira. Postalo mi je jasno da nikada neće stati na moju stranu i da nikada neće ustati protiv patrijarhata. I najvažnije, postalo mi je jasno da me ne poštuje i ne podržava u cijelosti, već samo tolerira one stvari koje su meni izrazito bitne. Puno bitnije od toga da ih otpisujem kao samo različite interese.
I zapravo, nema me čega biti sram. Upravo nas je alat patrijarhata uvjerio da se “ozbiljni muškarci” ne bave feminizmom i da je tolerancija najbolje što možemo očekivati. Razumljivo je da nam treba vremena da to prepoznamo kao farsu koja za cilj ima samo održavanje patrijarhata, seksizma i rodnih uloga. Nakon toga, moja očekivanja narasla su, a prag tolerancije prema seksističkim potencijalnim partnerima (čak i onima koji tvrde da toleriraju feminizam) smanjio se. Dopisivanja na Tinderu prekidala bih na prvi spomen “šta si ti kao neka feministkinja”, a sa spojeva se ustajala čim bi mi moja najnovija nada za feminističkim muškarcem krenula objašnjavati kako su žene jednostavno prirodno bolje u kućanskim poslovima radi svoje ženske energije. Čak i kada bih tražila samo nešto neobavezno ili čisti seks, bilo kakva seksualna privlačnost isparila bi čim bi on zamucao kako nema ništa protiv feminizma, ali…
Nije lako naći muškarca koji kritizira toksičnu muževnost i patrijarhat, ali moguće je
Neću vam tvrditi da je lako naći muškog partnera koji je i prije veze s feministkinjom išao na Noćne marševe i znao kritizirati toksičnu muževnost i patrijarhat. Ali tvrdim da jest moguće. Postoje muškarci koji su feministi, aktivno i uvjereno. Postoje oni koji prepoznaju da feminizam nije trend, nego borba koja nam je svima potrebna. Postoje oni koji će tu borbu i nas podržavati i koji su spremni učiti. A postojat će ih još i više ako to od njih počnemo zahtijevati. Seksizam i mizoginija moraju postati one stvari zbog kojih se dižemo od stola i napuštamo dejt. Dokle god muškarcima koji toleriraju feminizam govorimo kako je samo to dovoljno, govorimo im da niti mi same ne vjerujemo u vlastitu borbu. Kako možemo kritizirati nepoznate muškarce radi mizoginije, ako ne možemo kritizirati one koji su nam najbliži i one koje mi same biramo? Kako svojim partnerima možemo praštati to da feminizam samo toleriraju i smatraju ga trendom koji čekaju da prođe, ako se mi borimo za to da feminizam promijeni svijet?
Znam kako ste čule da ako želimo promijeniti svijet, moramo početi od sebe. Klišej, ali istinit. Moramo prestati tolerirati muškarce koji toleriraju feminizam i početi zahtijevati od njih da i sami postanu feministi. Ne moramo to činiti ishitreno, prekidati odnose od danas do sutra. Ali moramo početi voditi razgovore sa svojim partnerima o feminizmu i prozivati njihov seksizam. Moramo početi birati partnere koji nas poštuju i koji žele stajati uz nas dok se borimo za siguran i ravnopravan život. Jer feminizam je za sve.