Sonja je jedna od četiri profesionalne MMA borkinje u Hrvatskoj. Bile smo kod nje u dvorani i nešto naučile
Sa Sonjom smo popričale o njezinim uspjesima, sportu, problemima i teškoćama s kojima se mora nositi, a onda je na našoj Katarini pokazala i neke osnovne borilačke pokrete koje je dosta dobro znati
Sonja Krizmančić je 22-godišnjakinja iz Zagreba i jedna je od četiri profesionalne MMA borkinje u Hrvatskoj. Osim time, Sonja se profesionalno bavi i japanskim JIu-Jitsom, a rekreativno i judom. Trenira već četiri godine, profesionalno, iako je u ovome od malih nogu, a sad u lipnju je bila na prvom većem natjecanju izvan Hrvatske, na Europskom jIu-jitsu prvenstvu u Poljskoj.
“Bilo mi je prekrasno iskustvo kao takvo, ali i užasno s druge strane jer sam doslovno prvu ozbiljniju borbu izvan Hrvatske imala s Nijemicom koja je prva rangirana. I ta je borba onda prošla tako da sam od nje izgubila doslovno u minutu i pol jer se nisam ni snašla niti sam znala gdje sam kad smo uletjeli u dvoranu, a ja i u ring. Kasnili smo na borilište, došli smo doslovno 12 minuta prije moje borbe. Ja se nisam stigla niti odjenuti niti zagrijati nego sam doslovno bila bačena u borbu, što i nije baš super početak i prva profesionalna borba u jIu-jitsuu”, prisjeća se Sonja koja već ima desetak medalja s međunarodnih natjecanja i opisuje ovaj borilački sport vrlo sličnim MMA-u, samo u kimonu.
Prva borba u Poljskoj nije prošla dobro
Nakon prve neuspješne borbe Sonja je bila užasno tužna zato što je znala da je cijeli pristup od početka bio malo pogrešan. “Ja sam odmah osjetila da sam fizički jača od nje i da je imam šansu pobijediti, ali cijela ta organizacija, kašnjenje i, realno, bacanje u vatru, su me totalno omeli. Nakon borbe sam jednostavno uzela svoje stvari, slušalice i otišla. Našla sam neki šumarak blizu arene u kojoj smo bili i doslovno sam se maknula da sve to probavim i izbacim stres”, priča Sonja.
Sljedeća borba je bila borba s Talijankom. “Jedva sam dočekala sljedeću borbu, bilo mi je važno dokazati i sebi i svima da ja to mogu. Borila sam se s Talijankom i doslovno sam se trgala da moja borba bude prva taj dan. Inače uvijek malo želiš odgoditi borbu, ali taj dan stvarno nisam imala taj plan”, govori. Tu je borbu dobila.
Trebala bi otputovati u Italiju i u Švedsku
“Nisam imala osjećaj da sam prvi put na velikom natjecanju. Nisam imala problem u glavi, riješila sam sve sa sobom, bila sam odmorna i spremna. A sad u rujnu ili listopadu bih trebala otputovati u Italiju na MMA natjecanje. Inače, trebala se borba održati u Zagrebu, ali je Talijanka kojoj smo se javili odbila poziv mog trenera i honorar koji smo joj ponudili. Mi smo pak prihvatili njihov poziv u Italiju i kad god razgovaram o toj borbi, prilično sam uvjerena da je imam snage pobijediti. Čak sam prilično sigurna da borba neće ni ići u drugu rundu”, govori Sonja samouvjereno. Nakon toga je i Svjetsko jIu-jitsu prvenstvo u Švedskoj.
Ali, ovo sad su stvari koje su se, možda, napokon počele kotrljati iako slika borilačkih sportova, pogotovo za žene, kod nas nije nimalo idealna.
“Osim što nedostaje osnovne podrške, i financijske i bilo koje druge, da bismo se profesionalno mogle baviti ovim sportovima i napredovati u njima, tu svi očekuju da ćemo se, posebno u MMA-ju, zadovoljiti borbom između nas četiri. Ali ne pada mi na pamet boriti se s Hrvaticom jer od toga nemamo ništa. To se cijelo vrijeme vrti u krug, jedna pobijedi drugu, pa druga dobije sljedeću borbu i onda se to nešto malo vrti po medijima i hvali se pobjednica, dok se u gubitnicu upire prstom. Mislim da je glavni problem taj nedostatak vjere u nas, jer sposobnost smo pokazale, da nam se omogući odlazak na velika natjecanja i napredovanje”, objašnjava.
Od malena trenira borilačke sportove
Sonja je dosad u svim sportovima kojima se bavi osvojila brojna prva mjesta, priznanja i nagrade na natjecanjima, ali, zanimalo nas je kako je uopće krenula u cijelu tu priču?
“Ja sam, inače, odrastala u Dubravi. I već sam tada imala ideju u glavi da se mogu osjećati prihvaćeno ako imam fizičku moć. Tada sam htjela, nakon srednje nutricionističke, otići na fakultet, ali preko Hrvatske vojske. I već sam tada znala da i u tome, ali i u svemu želim biti najbolja, jer drugačije danas ni ne možeš opstati”, priča. “A borilački sportovi su me zanimali još otkako sam bila klinka. Sa 8 godina sam počela trenirati taekwondo, ali mi je tada moj trener govorio da se krećem poput balerine. Nisam imala podršku i nisu smatrali da sam dovoljno dobra”, sjeća se.
Sa 16 sam se vratila u taekwondo, ali tad je priča bila potpuno drugačija. Bila sam spremnija, bolja, fokusiranija i to su svi odmah prepoznali
“U nekom trenutku mi se više nije dalo trenirati, našla sam prijatelje, prvog dečka, sve je to tako nekako krenulo u drugom smjeru. U međuvremenu su se roditelji i rastali pa sam preselila u centar, e a onda sam ponovno nekako krenula u cijelu tu priču nakon godina pauze. Tad sam imala 16 godina i apsolutno se sve promijenilo. Trener me čak i prepoznao tad, samo što sam ja bila mnogo bolja nego onda kad sam bila klinka od osam godina. Krenula sam tada trenirati i hrvanje razmišljajući već tada, krajem trećeg razreda srednje škole, o pripremama za ulazak u vojsku. Tada sam upoznala i ljude koji su trenirali MMA i nekako sam postepeno ušla i u to”, govori Sonja.
“Upisala sam se zatim u Cro MMA klub u kojem sam i dan danas. Judo i ju-jitsuu sam, pak, počela trenirati skroz slučajno, ali to je valjda sve nekako povezano pa je jednostavno moralo ići tim redom. I čim sam ušla u dvoranu prvi put znala sam da ja iz nje ne izlazim. To sam prvo trenirala rekreativno, dok sam se u isto to vrijeme nastavila profesionalno baviti MMA-jem. I da, to moram reći, najgore mi je kad drugi kažu da u borilačkim sportovima nema žena. Ima, samo se za njih ne zna. Mislim, pa i ja sam jedan od primjera.”
Ozljeda koljena joj je malo poljuljala planove
https://www.instagram.com/p/BWaL-_Elxmo/?hl=hr&taken-by=redsonja_95
Nažalost, prije dvije godine dogodila joj se ozbiljna ozljeda koljena tijekom borbe u Puli koja joj je potpuno poremetila planove. “Sjećam se i danas kad su me vodili u vozilo hitne pomoći. Iako sam u borbi osjetila da mi je koljeno otišlo, bila sam tada u potpunom šoku, ali tek kad su me iznijeli van krenule su suze. Doslovno sam tada mislila da je sve gotovo. I nije mi bilo bitno to što, eto, nisam dobila tu borbu iako sam je mogla dobiti, ali me pogodilo to što sam valjda tada mislila da se više neću moći baviti onime što volim”, prisjeća se.
Čini mi se da sam malo prenaglo htjela opet krenuti u profesionalni sport nakon ozljede i ozbiljno sam se preforsirala. Trebala sam se slušati i ići korak po korak, čak i ako sam se htjela silno vratiti što prije
Nakon toga je više od mjesec dana bila na štakama, prijateljica joj je doslovno morala pomagati navlačiti tenisice jer nije mogla sama apsolutno ništa napraviti normalno, ali ta želja da se vrati je bila prejaka. Nakon dva mjeseca krenula je s treninzima i ubrzo je došao poziv na natjecanja. “Iako sam ja mjesecima nakon bila fizički spremna i iako sam došla na potrebnu kilažu i bila potpuno unutra, ono što me kočilo bilo je u mojoj glavi. Bilo je to čisto psihički, bol koju sam osjećala bila je zapravo u glavi. I okej, odradila sam ja sve borbe, nakon toga trebala sam otići na europsko natjecanje, ali koljeno me tad više nije slušalo”, priča.
U roku od dva mjeseca koljeno bi joj ispadalo i do sedam puta. Tada je znala da je samu sebe previše isforsirala i da jednostavno nije trebala krenuti toliko brzo nakon stvarno velike ozljede. Zato je odlučila preko ljeta otići raditi na Cres na sezonu. Radila je kao animator za djecu u jednom kampu, a svo slobodno vrijeme je koristila da se lagano i postepeno priprema za daljnje bavljenje sportom. “Ondje sam redovito plivala i baš to plivanje me vratilo. Ali, očito sam jednostavno trebala ići korak po korak”, govori.
Novac je uvijek osnova
Ipak, iako se uspješno vratila natjecanjima, novac je uvijek osnova. Pa tako i ovdje. I uvijek su potrebni sponzori koji će mlade sportaše podržati, ne samo one koji se bave razvikanijim sportovima, od nogometa, rukometa i slično. Već i sportaše koji se bave manje eksponiranim sportovima, a baš među njima su i borilački. “Kod nas je taj neki mentalitet prisutan da te nitko neće podržavati dok tek krećeš, čak i ako pokazuješ izniman talent i volju, čak i rezultate. Očekuje se da već budeš na vrhu, da do vrha dođeš iz ničega, pa će onda doći i pomoć. Ali taj mentalitet trebamo promijeniti jer hrpa je mladih sportaša koji mogu donositi medalje i pomoći i hrvatskom sportu i zemlji općenito svojim postignućima. No, svatko mora krenuti negdje, a da bi taj put bio lakši, naravno da je uvijek potrebna pomoć”, priča.
A baš svi ti mladi sportaši i sportašice, i ne samo oni mladi, su joj najveći uzori u sportu. “Znate, oni me uvijek nekako drže da ne odustanem i da se borim dalje. Ivica i Janica Kostelić, Ivana Habazin, Tena Lončarić, Sara Luzar Smajić, Mirko Filipović, Stipe Drviš, Helena Radić, braća Sinković… Ako mogu oni, znam da mogu i ja. I da, zato uvijek kažem da me najviše drže naši sportaši”, objašnjava.
Pokazala nam je neke osnovne pokrete
Na odustajanje od borilačkih sportova, kaže, nikad nije pomišljala. I ne planira, pa čak i ako nekad ne uspije, izgubi, dogodi joj se negativan rezultat. To je jednostavno ljubav prema tome što radi i ne može odustati od nečega što je stvarno čini istinski ispunjenom i sretnom.
“Zadnje što ću napraviti je ostaviti rukavice, sport je zadnji od čega ću odustati. Jer, ne mogu to opisati. To je jednostavno prevelika ljubav. Čak i kad imaš hrpu groznih stvari koje su ti se dogodile u životu, kad imaš ne tako lijepu priču iza sebe, moraš naći to nešto što te digne. Meni je to tih 15 minuta svake borbe. I zapravo samo tad osjetim ono što doslovno nikad ne osjećam, ono što mi fali, to nešto unutar sebe. Nije to ni nikakva moć, ni snaga. Zapravo ne mogu to opisati nikako osim da je to čista, iskrena ljubav i emocija”, priča.
Danas žene podučava borilačkim vještinama, a i našoj je Katarini pokazala neke trikove i pokrete koje je super znati
Sonja danas u dvorani Judo&JIu-Jitsu Kluba Black Beltu Domu sportova žene podučava borilačkim vještinama. I da, isključivo su žene dobrodošle, muškarcima nije dopušten ulazak u dvoranu, a našim je dečkima dopustila da uđu samo da snime nju i našu Katarinu koju je naučila nekim osnovnim pokretima borbe. A osim sporta, kaže, i dalje sanja o fakultetu i učenju onoga što je zanima i oko čega je strastvena.
“Ja obožavam životinje, prirodu, šumu. U parku prirode na Žumberku jedan prijatelj ima kuću gdje volim otići jer nema doslovno nigdje nikoga. I to je mjesto gdje ja volim pobjeći i zato me zanimaju sva zanimanja koja imaju veze s prirodom, ali koja ujedno spajaju i dizajn. Ako uspijem u sportu, to mi može osigurati i izravnu stipendiju za fakultet. Tako da se nadam da će se stvari konačno stvarno početi mijenjati. Na bolje. Trebale bi”, zaključuje za kraj. A ako će joj ova naša priča biti barem mali korak naprijed, bit će nam neviđeno drago.
