Među najčešće novogodišnje odluke sigurno spada i rad na sebi, odnosno vođenje kvalitetnijeg, smislenijeg života. I dok ni mi, naravno, za takvo što nemamo čarobnu formulu, kroz priče s našim sugovornicima koji predano rade na osobnom razvoju trudimo se dovesti vas barem korak bliže tom idealu. U neobaveznim razgovorima s nizom ljudi kroz proteklu godinu, primijetili smo da redom spominju kako su počeli voditi dnevnik, što na preporuku psihoterapeuta i psihologa, što na preporuku prijatelja.

Najjednostavnije pojašnjeno, tzv. journaling podrazumijeva zapisivanje svojih misli i osjećaja kako bismo ih mogli bolje razumjeti. O tome koji su konkretni benefiti koje su uočile, kako su krenule i kako cijeli proces izgleda, razgovarali smo s tri žene koje i ovu metodu koriste kako bi radile na osobnom rastu i razvoju.

Pamela Perkić (influencerica)

“Počela sam voditi dnevnik negdje krajem 2019., a baš redovno i intenzivno početkom 2020., kad mi se anksioznost razbuktala. Tako otprilike dvije godine dnevnik vodim minimalno dva puta tjedno, uglavnom po osjećaju i potrebi”, rekla nam je Pamela. Tu je naviku imala još od djetinjstva, ali kroz smijeh nam kaže da se tad u njenim zapisima nije moglo pronaći ništa smisleno. Pisanju dnevnika se vratila u odrasloj dobi kad je za tim osjetila prirodnu potrebu, a nakon što je čula da pomaže kod anksioznosti i smirivanja misli prije spavanja.

“Nisam si stavila nikakav pritisak u smislu toga što ću i kako pisati. A svejedno, sve je iz mene samo poteklo. Pišem na laptopu, jer mi mozak radi brže od ruke i nekad ispišem po stranicu, dvije. Nema šanse da bi ruka to preživjela”, priča i smije se. Neovisno o tome što je o cijelom procesu čula sve najbolje, priznaje da je bila pomalo skeptična – i da se u konačnici u većini slučajeva ugodno iznenadila rezultatima.

“Nekad mi pomogne, nekada ne. Nisam očekivala da će mi se toliko svidjeti i da ću se osjećati toliko lakše nakon pisanja. Također, kada pišem osvješćujem si neke druge stvari koje ne bi da ne razmišljam i ne zapisujem, pa ne samo da dobijem drugu perspektivu već sam nekako prisutnija u određenim situacijama i događajima”, ističe.

Već tradicionalno si krajem svake godine napiše kratki presjek i osvrt na prošlu godinu i postavi si neke ciljeve/ideje za iduću. “Naravno da je najveći plus dnevnika to što se možemo vratiti i usporediti osobu koju smo nekada bili i koja smo sada, kao i kako razgovaramo sami sa sobom, ali je isto tako lijepo vidjeti koje stvari sam si ostvarila i koliko njih zapravo ni ne želim ili su se pretvorile u nešto drugo”, zaključuje.

Tea Zavacki (business mentor & coach)

Od kada zna za sebe htjela je biti osoba koja vodi dnevnik, ali joj to nikako nije uspijevalo, doznajemo na samom početku razgovora. “Moje vođenje dnevnika svodilo se na sakupljanje lijepih bilježnica i planera koji bi zatim prazni sjedili u ladici. Sve dok nisam pronašla vlastiti pristup ovoj moćnoj navici”, otkriva nam. Sve je krenulo, prisjeća se, tamo negdje s krizom identiteta u prvoj polovici dvadesetih.

“Usred zime zatekla sam se na studentskoj razmjeni na sjeveru Njemačke – bez jasne ideje što želim od života. Nova bilježnica i jedan slučajni video kasnije, sjedila sam za stolom i zapisivala tri stvari na kojima sam zahvalna”, kaže i dodaje da su, kao sa svakom novom navikom, mali koraci bili presudni. “Odjednom sam postala netko tko započinje svoj dan s dnevnikom zahvalnosti”, priča.

Osam godina kasnije, pisanje smatra jednim od najmoćnijih alata u osobnom rastu i ostvarivanju velikih ciljeva. “Dnevnik ću otvoriti svaki put kada poželim zapisati novu ideju, procesirati emocije koje osjećam ili se povezati s ciljevima koje imam. Ako u godini koja slijedi želiš ostvariti velike ciljeve, zapisivanje tih ciljeva na papir je uvijek – najbolji prvi korak”, poručuje i dodaje kako neke od journaling predložaka nudi i u sklopu svog besplatnog vodiča Godina po mom koji možete pogledati ovdje.

Tina Bačić (novinarka i urednica)

“Mislim da je journaling jedna od najjednostavnijih praksi za bolje mentalno zdravlje koju netko može usvojiti i zatim ju koristiti kad god mu zatreba”, kaže nam Tina. Kako i inače piše, zna koliku snagu iscjeljenja ima staviti emocije na papir tako da joj je journaling uvijek dolazio prirodno; koristila ga je u nekoliko faza života, svaki put na neki drugi način i svaki put joj je, kaže, poslužio svrsi.

“Od njega, naravno, ne možemo očekivati da će nam riješiti probleme, no on preusmjerava misli i daje drugačiju, pozitivniju percepciju životnim situacijama. Danas mi pisanje dnevnika sasvim normalna stvar, ne radim ga svaki dan, ali sigurno dva do tri puta tjedno i oduzme mi svega pet minuta”, pojašnjava. Dodaje da dnevnik uvijek piše rukom jer, iako je navikla tipkati, drži da pisanje rukom ima neku posebnu moć.

“Mislim da je journaling općenito dobra odluka i nešto što svatko može isprobati, neovisno odlučio to napraviti kao jednu od novogodišnjih odluka ili u trenutku kada se osjeća da mu treba podrška i pomoć”, poručila je.