U 30 dana prehodala je Camino de Santiago i napisala besplatni vodič. Ispričala nam je svoje iskustvo

Marina Kolar je poduzetnica iz Čakovca, koja se bavi edukacijama na području poslovnog rasta, i jedna od više milijuna ljudi koja se odlučila na pothvat zvan prelazak Camino de Santiaga, odnosno Puta svetog Jakova. Kao i mnogi drugi koji su ga iskusili, s putovanja koje ju je vodilo kroz Portugal i Španjolsku vratila se drugačija, mirnija i optimističnija. No, svoje iskustvo nije odlučila ograničiti na prepričavanje obitelji i prijateljima, već je za sve (buduće) hodočasnike odlučila napraviti besplatni online vodič.

Odluku o odlasku donijela je u trenu

To nam je poslužilo kao odličan povod za razgovor; doznali smo kako se na taj put uopće odlučila, koliko je on doista fizički naporan, s čime se sve susrela i što je u konačnici obuhvatila u vodiču. “Za Camino sam čula prije par godina i sjećam se da sam jedne nedjelje sredinom svibnja, doslovno iz vedra neba uzviknula – idem na Camino de Santiago! Kao i na sve druge, situacija u svijetu zadnjih nekoliko godina utjecala je i na mene. Htjela sam se maknuti od računala i utišati vanjske distraktore, samo hodati, dopustiti si da čujem sebe i da vidim tko ću na tom putu postati”, kreće nam pričati.

Budući da ima svoju tvrtku, kaže da joj se bilo relativno lako organizirati. Kupila je kartu, a već je mjesec dana kasnije od prvotne pomisli bila u Portugalu. Na pitanje o tome koliko traje organizacija i logistika takvog putovanja, odgovara da to sve ovisi o tome kakva si osoba.

“Ja sam osoba koja brzo donosi odluke i brzo kreće u akciju. Izabrala sam rutu, kupila avionsku kartu, istražila sam što mi treba od opreme i kupila je dva tjedna prije puta. Razgazila sam obuću i sveukupno desetak puta prošla deset kilometara pješice. I to je bilo to”, prisjeća se. Dodaje kako se nije htjela previše pripremati, kako je željela vjerovati životu i ispalo je, kaže, milijun puta bolje nego što bi ikad mogla isplanirati da je detaljno istraživala i išla s određenim očekivanjima.

“Mišljenja sam da se ionako ne možeš pripremiti na sve što te na Caminu čeka. Ljudi većinom brinu kako će izdržati fizički dio, hodanje, no Camino u svom tempu prolaze stari i mladi, zdravi i bolesni. Meni je zahtjevniji dio bio onaj psihički koji se nakon nekog vremena počne odmotavati iz tvojih dubina, a od sebe ne možeš pobjeći jer se stalno nosiš sa sobom”, kaže nam.

30 dana za 675 kilometara do Santiaga de Compostele

Za one koji ne znaju, Camino ima više ruta, a sve vode do grada Santiago de Compostela, poznatog svetišta u kojem se nalazi katedrala svetog Jakova. Najpoznatija Camino ruta je francuska (Camino Frances), tu su i Portuguese, Primitivo, Del Norte, Ingles, Via de la Plata, Via Podiensis, Camino Finisterre-Muxía.

Marina je odabrala portugalsku rutu, i to primarno zbog dobre infrastrukture i raznolikosti staza kroz prirodu te manje gužve od ostalih ruta. Počela je u Lisabonu i do Porta hodala centralnom rutom. Od Porta do Caminhe hodala je obalnom rutom (Caminho Portugues da Costa) te tamo brodicom prešla u Španjolsku i nastavila obalnom rutom (Senda Litoral) do Santiago de Compostele.

“Od Santiaga sam nastavila hodati do ‘kraja svijeta’, Finisterre i tu sam završila svoj Camino. Obožavala sam raznolikost svoje rute, to su bila predivna mala mjestašca sa šarmantnim kućicama koje nerijetko kao fasadu imaju keramičke pločice, šume eukaliptusa, šetnje uz ocean i pješčane plaže, gradovi i nešto industrijskog krajolika”, kaže. Od Lisabona do Santiaga joj je trebalo 30 dana za 675 kilometara, za što kaže da možda zvuči puno, ali se, baš kao i poslu, fokusirala na to da ide korak po korak, odnosno dan po dan. Osim toga, prešla je i dodatnih 96 kilometara do Finnistere.

“Fizički mi je bilo naporno prvih nekoliko dana kad mi se činilo da moj ruksak od 10 kilograma zapravo teži 100 . Tijelo mi je prošlo pravu transformaciju u tih mjesec dana. Psihički, kao i svi drugi hodočasnici, imala sam lake i teže dane, ali ukupno iskustvo definitivno je nešto što ću pamtiti čitav život”, ističe. A kako su Hrvati još uvijek manjina kad se pogleda ukupni broj hodočasnika i kako je dobivala brojne upite o svom iskustvu, odlučila je sastaviti spomenuti vodič.

Online vodič uvijek dostupan svima

Vodič je namijenjen svima koji u ovom trenutku planiraju svoj Camino de Santiago, koji žele na Camino u budućnosti kao i onima koji samo žele čuti kakvo je bilo njezino iskustvo i što od ‘puta svih puteva’ mogu očekivati.

“Odlučila sam da bude svima dostupan online i besplatan jer je moto Camina – Camino provides. Što god da trebaš, Camino će ti to dati. Na svom putu primila sam beskonačno mnogo blagoslova i pomoći od drugih ljudi, a ovo je moj način na koji primljenu pomoć prosljeđujem dalje”, priča s osmijehom. U vodiču detaljno piše o rutama, trajanju, pripremi, organizaciji i opremi, o svakodnevnim aktivnostima poput hrane, smještaja, tehničkim detaljima, prijevozu, znakovima na putu, kako spriječiti ili se nositi s glavnim izazovima na putu, gdje dobiti potvrde i štambilje, što vrijedi posjetiti, kako se vratiti kući i – što sve generalno očekivati. Ukupno je odgovorila na 54 glavna pitanja, a vodič sadrži i fotografije, karte i konkretne upute, cijene i sve ostale informacije koje svakome tko planira može dati uvid i početnu sigurnost.

Poziv koji dolazi iznutra i anegdota koja se pretvorila u lekciju

Pitamo je kako bi motivirala one neodlučne, koji žele na Camino, ali još uvijek nisu posve sigurni, a Marina nam spremno odgovara da taj ‘poziv’ mora doći iznutra, nikako u obliku bilo kakvog nagovora nekog drugog. “Ondje svaki dan ostavljaš staru verziju sebe iza sebe, ti i svi ti ljudi koje srećeš na putu koje primaš i otpuštaš iz svog života”, kaže. Za nas se sjetila i anegdota koje će uvijek pamtiti, poput one u kojoj je, uz voštani otisak u putovnicu koji se dijeli na svakoj od postaja puta, od vlasnika prenoćišta mogla birati i jedan od ključeva različitih veličina.

“Nisam znala što s njim planira učiniti, ali svejedno sam odabrala najmanji jer sam imala na umu da je svaki dodatni teret u mojoj naprtnjači značajan. Drugi su imali velike oči pa su birali veće, a na kraju imali prilične probleme kad ih je čovjek zalijepio u putovnicu. Virili su im, gužvali je i na koncu postali teret”, prisjeća se lekcija. A najvažnije lekcije, kaže, bile su vezane uz sami život.

“Imala sam puno razgovora sama sa sobom, plakala sam kao nikad do sad, smijala sam se kao nikad do sad, podržala sam i bila podržana od kolega hodočasnika i lokalaca, doživjela brdo čudesa, upoznala sam ljude koje nikad neću zaboraviti, naučila više vjerovati. Svoj Camino ne bih mijenjala nikad i za ništa, jer mi je donio sve što sam upravo u tom trenutku trebala”, zaključuje.

Zanimalo nas je čuti i što misli o tome je li bolje na Camino, upravo zbog često kontemplativne prirode puta, ići sam ili u društvu, a Marina nam odgovara da je u Lisabon stigla s prijateljicom. Prvih su desetak dana boravile u istim smještajima, ali su hodale odvojeno, svaka u svom tempu. U Portu su se, kaže nam, razdvojile i nastavile samostalno, a ponovno se susrele u Santiagu de Composteli.

“Camino nije izlet već duboko putovanje koje svatko prolazi na svoj način. Meni je trebalo vremena da budem sama sa sobom u tišini i nisam imala previše interesa družiti se s drugima za vrijeme svog svakodnevnog hodanja. Za to je bilo dovoljno vremena nakon dolaska u predviđeni smještaj”, pojašnjava. Osvrnula se i na sigurnost iz aspekta žene koja putuje, odnosno hoda sama i rekla da nije doživjela nijedno negativno iskustvo, ili se osjetila ugroženom. “Dodatnu sigurnost svakako su mi davali štapovi u rukama i činjenica da sam prije nekoliko godina pohađala tečaj samoobrane”, dodale je.

U planu joj je odraditi još jednu rutu kad za to dođe vrijeme

Na samom kraju našeg razgovora, pitamo je da zaključi zašto je Camino doista toliko popularan, zašto ga godišnje odluči proći preko 350 tisuća ljudi. Popularizaciji puta sigurno su, odmah nam govori, doprinijeli filmovi, knjige, ali i usmena predaja hodočasnika koji su taj put intenzivno proživjeli i vratili se kući s odgovorima za kojima su tragali.

“Neki na Camino dođu testirati granice svoje izdržljivosti, neki žalovati, neki čuti sebe, neki biti u miru, neki dobiti odgovore na svoja pitanja, neki se družiti, neki se resetirati. Na svom Caminu spoznala sam da nije Santiago sam po sebi cilj kao ‘tamo nešto izvana’. Camino je, zapravo, putovanje prema samome sebi. Pitamo je i ima li u planu odraditi još koju Camino rutu, i odgovara nam da da, onu fizički još zahtjevniju, sjevernu obalnu francusku rutu Del Norte. Ali, ne tako skoro.

“Još uvijek integriram sve lekcije i uvide koje sam dobila u prvom. Do tada, svaki dan hodam svoj ‘unutarnji’ Camino i otvaram se za sva čudesa koja pred mene stavlja život. Sada sve prihvaćam s puno manje očekivanja i s puno više vjere da će se sve uvijek posložiti za moje dobro”, zaključuje.