Potaknuti time da se na portalu Super1.hr svaka žena treba osjećati #supersvoja, pokrenuli smo platformu Biram sebe, koju podržavaju BIPA, Bajadera i Nutribullet, a kojom Super1 želi upozoriti na izazove s kojima se žene susreću u izgradnji vlastita samopouzdanja i osnažiti ih da više vjeruju u sebe.

U šestom nastavku specijala donosimo vam razgovor s Lanom Biželj koja je godinama radila na sebi kako bi prihvatila ožiljke na koži. Danas na tijelu ima 19 keloida, ali nikad nije bila sretnija.

“Jedno sam se jutro probudila i samo mi je kliknulo – moram kupiti onu haljinu koju sam jučer vidjela u izlogu, moram po nju. Doslovno sam odletjela tamo, trgovina se još nije ni otvorila. Čekala sam ispred, kupila je, otrčala na posao i presvukla se u toaletu. U trenutku kad sam otvorila vrata tog toaleta i izašla van, osjetila sam ogromno olakšanje. Tad sam prvi put pokazala svoj keloid na prsima”, govori nam Lana Biželj, novinarka i influencerica koja je u to vrijeme bila više od godinu dana na psihoterapiji zbog potrebe da, prije svega, zavoli sebe sa svim svojim nesavršenostima na tijelu.

Punih 13 godina nije obukla top bez rukava. Na plaži bi sjedila u majici, skrivajući svoje ožiljke kojih danas na tijelu ima ukupno 19. Benigne izrasline na koži, koje struka naziva keloidima, Lani Biželj godinama su bile razlog stotinu propuštenih izlazaka s prijateljima, loših veza, skrivanja od okoline i stvaranja stotinu kompleksa koji jedu nutrinu samopouzdanja. Zbog njih je mnogo puta, skrivena ispod bijele plahte koja je bila njezin svojevrsni štit od besramnog buljenja i čuđenja, poželjela biti djevojčica, u vrijeme kada je na tijelu imala tek jedan ožiljak za koji nikoga nije bilo briga.

“S 11 godina imala sam operaciju slijepog crijeva od koje mi je ostao ožiljak od 19 centimetara koji dandanas imam. Nije toliko napet, crven i tvrd kao ovi na ramenima, ali je bio moj prvi. Cijeli taj slučaj se prilično zakomplicirao, prsnulo mi je slijepo crijevo i sve se zagnojilo. Zbog toga je to navodno nastalo, iako se na keloide danas gleda kao na autoimunu bolest, gdje ti se jednostavno dogodi neki switch u organizmu”, govori nam Lana kojoj je operacija slijepog crijeva bila velika fizička trauma. “No, za sve ostale nije bilo razloga da se pojave, odnosno nisam imala nikakva stanja s tim dijelovima tijela. Medicina mi ovo neće priznati – ali imala sam veliku psihičku traumu kad su mi se počeli pojavljivati. Prvi se pojavio na prsima nakon što mi je umrla mama, pet godina poslije te operacije”, iskreno kaže.

‘Falila je, falilo je od nje čuti lijepu riječ, da je zagrlim’

Sa samo 16 godina, u vrijeme kada je počela otkrivati sebe, na samoj prekretnici adolescencije, kada je osoba najosjetljivija, dogodio se život u onom najgorem obliku. Ne možeš učiniti ništa, imaš samo 16 godina, ne znaš ništa ni o čemu, a odjednom znaš što to znači nemati majku. “Kroz sve te godine, kada doživljavaš najveće promjene, završetak srednje, upis na faks, prva, pa druga diploma, prvi posao, prvi dečko, sve te stvari nisam doživjela s njom, tako da ne znam kako je i ne znam što da mi nedostaje kad od toga nemam ništa”, govori Lana čiji je tata dao sve od sebe da nadomjesti gubitak. “On je otišao sa mnom na prvi pregled kod ginekologa. Odrastala sam u otvorenoj obitelji, nije bilo ništa patrijarhalno i tu sam se osjećala najsigurnijom. To su sve stvari koje su me izgradile tako da budem otvorena generalno prema svima”, pojašnjava Lana koja, pomalo paradoksalno, najveću prazninu osjeti kada joj se dogodi neki uspjeh.

“Primjerice, neki dan mi je jedan brend poslao paket u kojemu je bio narančasti ruž. Ona je nosila samo narančasti ruž i odjednom mi je to prošlo kroz glavu – da joj barem mogu sve to proslijediti. To su neke bazične stvari, običan ruž, ali su to svakodnevni mali trenuci u kojima i jest najveća sreća koju ne mogu podijeliti s njom”, govori nam Lana. Tragediji unatoč, imala je, kaže, normalno i lijepo djetinjstvo. Bez samosažalijevanja, grabila je dalje kroz život, trudeći se živjeti normalno u društvu koje je njezine ožiljke doživljavalo nenormalnim. “Iskreno, mislim da nikada ne bih sama razvila taj kompleks zbog keloida, nego je društvo to koje te u formativnim godinama toliko pritišće i tako te uvjeri da imaš problem”, dodaje.

‘Mislila sam da ne zaslužujem bolje’

Njene ožiljke češće su, kaže, komentirali muškarci. Zbog toga je teško pronalazila partnera koji bi je prihvatio upravo takvu kakva jest. Na prvim bi spojevima često odmah otkrivala o čemu je riječ, pokazujući ožiljke. Htjela je da muškarac s kojim je izašla odmah zna na čemu je, kako bi i u konačnici i sama znala. “Bojala sam se, što ako mi se on jako svidi, a onda me odbije zbog tih glupih keloida. Bila sam too much, često bi me odbijali možda upravo zbog te napadnosti, a sve sam to činila zbog nesigurnosti i kompleksa”, kazuje. Kompleksi bi postajali još veći ako bih na cesti čula ružan komentar ili osjetila pogled pun gađenja, što se događa i dandanas. “Nedavno sam sjedila u restoranu svoje prijateljice. Prišao mi je muškarac i doslovno se unio u moj osobni prostor. Hladno je rekao – čuj, što je to na tebi, odvratno je. U meni se probudio takav bunt. Pitala sam ga ne misli li da je to privatno pitanje i da to nije njegova stvar. Da imam krokodile na sebi, to je moja stvar”, prisjeća se Lana i kaže da je to, prije svega, stvar bontona. Nećeš ni osobi koja nema ruku ili nogu prići i pitati “a zašto ti nemaš ruku ili nogu”. “Ovo je pomalo drugačije pa netko pomisli da ima pravo. E, pa nema. Nije to stvar isključivo keloida, to je stvar kompleksa i nesigurnosti bilo kojeg tipa koje god osoba na ovom svijetu ima u vezi sebe”, dodaje Lana.

Kad si osoba koja ima problema sa samopouzdanjem, koja je jako nesigurna i iskompleksirana, bilo kakvo pitanje koje je povezano s tim izvorom kompleksa, što su u njezinu slučaju keloidi, ponovno otvori ranu. “Konstantno pokušavam objasniti zašto nije u redu da me to ispituju osobe koje me ne znaju, ako ja to sama ne kažem. Kad ću se osjećati dovoljno ugodno da kažem, sama ću to učiniti. U međuvremenu, imaš Google”, kaže Lana i priznaje da je upravo zbog manjka samopouzdanja imala loše partnerske odnose. Vjerujući da ne zaslužuje bolje, da ne vrijedi i da ne izgleda privlačno, pristajala je ostajati u lošim vezama. “Tek kad sam upoznala sadašnjeg partnera Luku, kada sam već radila na sebi toliko da sam zavoljela sebe, shvatila sam što znači kad te netko istinski voli, bez obzira na tvoje ožiljke, psihičke ili fizičke”, govori.

‘Bulje u mene, a ja pomislim – jesam li umrljana?’

Put do spoznaje ljubavi prema samom sebi i izgradnje samopouzdanja kakvo danas ima nije bio nimalo jednostavan. Lana, priznaje nam bez ustručavanja, i danas ide na psihoterapiju. “I dalje ima komentara i pogleda, ali ih jednostavno manje primjećujem jer sam si danas okej s tim. I kad netko bulji u mene pomislim – jesam li možda umrljana. Više me opterećuje imam li škembicu, nego keloidi. Mislim da sam u razdoblju kad sam bila fokusirana na to, više i primjećivala te poglede”, kaže.

Svijet u kakvom bi voljela živjeti je onaj u kojemu se nitko neće morati skrivati, nositi majice dugačkih rukava ljeti, gdje možeš slobodno hodati cestom, koga god da voliš, kako god da izgledaš, komu god da se moliš. “Voljela bih da se to dogodi i kod nas. Da se ljude ne gleda kroz prizmu njihova fizičkog izgleda, ili potencijalno nedostataka. Ne smatram to nedostatkom nego različitošću– kao ‘joj jadna ona, gle kako izgleda’. Zašto sam jadna? Ne, nisam. Mislim da sve te stvari koje sam prošla kroz sve te godine, i kompleksi i nesigurnosti, da me to zaista osnažilo i da su mi dale nekakvu potpuno drugačiju sliku sebe”, kaže Lana koja danas u ormaru ima desetke majica bez rukava, haljina otvorenijeg dekoltea. Ne skriva svoje ožiljke, pokazuje sebe onakvom kakva doista jest – nasmijanu i vedru Lanu koju je konačno i sama zavoljela. Pronalazeći sreću u malim stvarima, gledajući Harryja Pottera s dečkom ili ispijajući kavu s prijateljicama, spoznala je da je život sve ono malo što se oko tebe događa. Prolazi, sudjelovao u tome ili ne, bio skriven ispod bijele plahte ili hrabro izložen.

Sjeća se, kaže, malog trenutka u kojemu je prvi put osjetila ljubav prema sebi, točno onakvom kakva jest. “Gledala sam se u ogledalo i pomislila sam – pa ja sam prekrasna žena. U tom sam trenutku doista osjetila u svakoj pori svog tijela, istinsku ljubav prema sebi. Znam da će to razumjeti i čuti samo oni koji su to doista i sami iskusili. Drugima će zvučati bahato i umišljeno. U trenutku kada ti doista osjetiš istinsku ljubav prema sebi, ne želiš si napraviti ništa loše. Želiš se maknuti od toksičnih ljudi, želiš se maknuti od situacija koje ti bude anksioznost ili nemir, samo pokušavaš pronaći mir. I to je tvoja pobjeda”, kaže.

Zahvaljujemo Figa Gardenu na ustupljenom prostoru za snimanje.