Danas, 18. svibnja 2020. godine, preminuo je arhitekt prof. dr. sc. Nikola Filipović. Premda sam već više puta odlučila da više neću ispisivati nekrologe, ovaj put, kako god mi teško bilo sastavljati ovaj tekst, činim iznimku jer današnjim Ninovim odlaskom nisam izgubila samo profesora i kolegu, već i bliskog prijatelja. Najstarijeg prijatelja, kako se i On sam u šali volio nazivati. Kako bih i sebi olakšala mirenje s činjenicom da ga više nema, a o Ninu napisala barem djelić onoga što treba zapamtiti, ovaj ću nekrolog ispisati koristeći se predgovorom posvećenim mu u monografiji iz 2015. godine koji mu se bio neobično svidio.

Teško da bih danas napisala nešto bolje o jednoj od najboljih osoba koju sam imala čast upoznati i s njome prijateljevati, no možda bih već ispisanim i iščitanim recima ipak pridodala još poneku misao. Ne poznajem osobu takvog intelektualnog kapaciteta, a tako jedinstveno i plemenito dobru, koja ni za koga, pa čak ni za one nekad mu jako bliske koji o njemu i nisu pričali samo dobro, nije imala ružne riječi. Samo lijepo i popraćeno osmijehom, bila bi definicija njegova osvrta na sve i svakoga u životu, koji mu, premda lijep i bogat, i nije bio tako lak kako bi nam se na prvu učinilo.

Telegramov urednik fotografije Vjekoslav Skledar snimao ga je 2014.

Kćeri, unuci i dvije prerano preminule supruge

Zato krećem s prijepisom predgovora njemu posvećenoj knjizi, kojoj se radovao kao malo dijete i na kojoj mi je zahvalnost iskazao krasnim poklonom, s tremom mi uručenim na dan promocije monografije. Kako god se tog toplog zimskog dana trudio kontrolirati emocije, po prelistavanju ”čuda” – kako je knjigu otprve okarakterizirao, otežano je odšetao do svoje dnevne sobe i u svojim tako prepoznatljivim mršavim rukama donio crvenu baršunastu kutiju.

U njegovom posljednjem zagrebačkom stanu Vjekoslav Skledar

Na moje odbijanje prepoznatog poklona uslijedile su tople riječi: ”Zrinka, da ne bi pomislila kako pokušavam platiti trud i ljubaznost – jer zapamti da mi je užitak dvogodišnjeg druženja i smijeha s tobom začinio starost – molim te, učini mi ljubav i ne odbijaj ovaj sat koji ionako ne bi smio završiti ni na čijoj ruci, osim tvojoj. Znaš, nisi ti ovom knjigom oživjela samo mene. Zahvaljujući njoj i Mića i Davorka živjet će znatno duže u sjećanjima ljudi. Zato, molim te, prihvati izraz male zahvalnosti i nosi ga na ruci. Znam da imaš i drugih satova, no vrati mu se tu i tamo i stavi ga na ruku jer bi i Davorka to željela kao i ja. O tome nimalo ne dvoji.”

Kako to u životu, u kojem slučajnosti zapravo i ne postoje, često biva, Davorkin je sat stao pred nekoliko mjeseci i nisam ga ni stigla odnijeti na popravak, a već se zaustavio i životni sat njegova darovatelja. Oca jedne Ive – po liku iz Selingerova ”Lovca u žitu” zvane Febom, djeda unuke Mare i troje unuka – Nikija, Pere i Tome, poočima jedne Romane – Romi, te brižnog supruga dviju prerano preminulih supruga, Ines Filipović – Miće te Davorke Križ-Filipović.

Autora brojnih krasnih hrvatskih arhitektonskih projekata i ostvarenja, od kojih su nam vjerojatno najbliža ona hotela ”Dubrovnik” u Gajevoj ulici, ”INA”-ine zgrade u Šubićevoj, kuće ”K-L” u Čilipima, bezbrojnih sjajnih zagrebačkih interijera, te od recentnijih ostvarenja ono ”VMD”-ove zgrade u Vukovarskoj ulici ili divno šarenog interijera parfumerije ”Flores” u Dežmanovom prolazu.

Ušao je s ogromnim buketom i prepoznatljivim hodom

Čovjeku za kojeg ne postoje dovoljno dobre riječi, stoga i pet godina nakon prvog izdanja posvećujem prijepis predgovora iz knjige ”Nikola Filipović. Majstor arhitekture”, koji ga, vjerujem, najbolje približava i onima koji ga nisu imali čast upoznati:

”Trenutka začetka ideje o pisanju ove i ovakve knjige se ne sjećam. Ono čega se, međutim, sa sigurnošću sjećam jest činjenica da je nova tema sama pronašla put do mog srca i ruke. Nakon sedmogodišnjeg rada na disertaciji te potom i na knjizi o arhitektu Lavoslavu Horvatu, osjećala sam snažnu potrebu za odmorom, međutim, stvari su se, kako to u životu često biva, posložile same od sebe i uputile me u drugom smjeru. Prema novom imenu, novoj priči i novoj knjizi.

Nije slučajnost što mi je u lipnju 2013. godine, od mnogobrojnih i pretežito u tamno odjevenih uzvanika na promociji Horvatove monografije u zagrebačkoj „Laubi“, za oko zapela vjerojatno jedina osoba odjevena u bijelo. Vjerojatno baš u trenutku kada sam govorom naglašavala svoju iscrpljenost i želju za privremenim odmorom, u „Kuću za ljude i umjetnost” s ogromnim buketom i prepoznatljivim nonšalantno-ubrzanim hodom ušetala je osoba u bijelom. Moja nova tema. Moj profesor, arhitekt, usuđujem se reći i prijatelj – Nikola Filipović. Nino. Ili Filip…

Kako nas je kroz godine inficirao dobrim raspoloženjem

Atrij i galerija Hotela Dubrovnik II 1982. FOTOTEKA MILJENKA BERNFESTA

Nije slučajnost ni to da nas povezuje i zajednički prijatelj Tomislav Kličko, vlasnik „Laube“, kao ni to što nam je Kličko oboma bio „strankom“ koja je po odrađenim poslovima postala zajedničkim prijateljem. Jednako tako, nije slučajnost ni to da je Nino bio redovitim gostom na svim mojim predavanjima o Horvatu, kao što je i moje uho prvi puta zamijetilo Horvatovo ime upravo na njegovim predavanjima o hrvatskoj arhitekturi na Arhitektonskom fakultetu.

Nije neobično ni to što sam nakon kompleksnog i teškoćama obilježenog životnog puta jednog preminulog arhitekta, kojeg zbog generacijskog jaza nisam niti imala prilike upoznati, poželjela pisati o nečemu što sam poznavala bolje. O nekome čije ime poznajem već četvrt stoljeća, koga sam zavoljela kroz brojne životne situacije koje su me redovito ispunjale veseljem, i vjerojatno bi bilo najispravnije reći, „inficirale me” dobrim raspoloženjem.

Upravo je vedar duh ono što, uz znanje, iskustvo, nevjerojatnu memoriju i predan predavački rad, obilježava profesora Nikolu Filipovića. Moju novu temu. Jednog, Bogu hvala, živog, živahnog i životnog arhitekta, kojeg imam sreću poznavati, s njim prijateljevati i o kojem mi je, zahvaljujući njegovoj privoli, dopušteno pisati.

Mlađi studenti ostali su uskraćeni za najljepše trenutke

Najsnažnija sjećanja vezana uz prve godine mog studija na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, upisanog u jesen 1991. godine, uz slike „ratnih” predavanja, za vrijeme zračnih opasnosti nerijetko održavanih i u podrumskim prostorijama, obilježavaju i imena nekolicine profesora. Nikola Filipović ih predvodi. Nakon sjajnog profesora Dragomira Vlahovića, koji nas je učio pojmu „kuće” i grčevito se trudio podučiti nas tajnama projektiranja iste, na trećoj su godini „kuće” predstavljale neizbrisive slike s Filipovićevih predavanja o suvremenoj hrvatskoj i svjetskoj arhitekturi.

Čvrsto sam uvjerena da su mlađi studenti, koji su ostali bez Filipovićevih predavanja o „kućama“, ostali uskraćeni za najljepše moguće trenutke koje studij arhitekture može pružiti i koji su mojoj, kao i mnogim generacijama prije i poslije, bili poklanjani. Nedotjerana prostorija s hrapavom i ispucalom pločom predavaonice 317 na trećem katu Arhitektonskog fakulteta u Kačićevoj ulici, rijetko je kada bila ispunjena kao u vrijeme Filipovićevih predavanja, tijekom kojih se uz naguravanje uvijek tražilo mjesto više. Očišćena je ploča redovito dočekivala najosebujniju osobu Fakulteta, koja bi bez kašnjenja, dotjerana u osebujnim odjevnim kombinacijama, redovito dopunjenim jednom od nezaobilaznih šarenih marama oko vrata, započinjala svoje priče o „kućama”.

Deseci, pa i dvadeseci iscrtanih tlocrta i presjeka

Na još jednom snimanju s Vjekoslavom Skledarom

Ne bi Filipovićeva predavanja bila toliko drugačija od predavanja drugih osebujnih predavača na sličnim fakultetima, kojih srećom svaki takav ima u određenom broju, da se nije radilo o stvarno posebnim predavanjima. Kuće su se, naime, tijekom njegovih predavanja pred očima studenata rađale, ne kroz uobičajene prikaze dijapozitiva već kroz prostoručne crteže kredom po ploči nevjerojatno vješte crtačke ruke. Ruke našeg predavača, kojeg u toj natjecateljskoj kategoriji, sigurna sam, nitko na svijetu ne bi porazio.

Nerijetko je ploča počašćeno primala i po desetke, pa i dvadesetke iscrtanih tlocrta, presjeka i perspektiva primjera koji su se dodirivali, nastavljali i preklapali. Naposljetku bi, nakon redovitih predavanja u blok-satima, i najmanji dijelovi ploče bili u cijelosti išarani neopisivo lijepim crtežima onoga čemu se i predavač iskreno divio i što je u arhitekturi cijenio. Ako bi u pojedinim trenucima slobodnog prostora ponestalo, marama, nerijetko kockasta „arafatica”, odmotana bi i skinuta s vrata poslužila pri brisanju, prema slobodnoj umjetničkoj procjeni, najnevažnijih dijelova ploče i tako bi oslobodila prostor za nove crtačke pothvate.

Marama bi naposljetku ponovno bila omotana oko vrata ili bi u nuždi nerijetko bila upotrijebljena i za brisanje lica pa bi krede osim na ploči u izobilju bilo i po licu i po odjeći nevjerojatnog predavača. Redovito smo se pitali koliko je predavač, ma koliko žilav i vitalan bio, morao biti umoran nakon takvih umjetničkih „performansa”, no on umor nije pokazivao. A ploče, te divne ispunjene plohe, riječima je teško i opisati.

Dokaz nevjerojatnog talenta, jedne neponovljive crtačke ruke

Sreća što je netko već i tada osjećao potrebu za ovjekovječenjem opisanih trenutaka pa su crtežima preplavljene ploče u nekoliko navrata ipak bile i fotografirane. Domišljatost možemo pripisati profesoru Ljubomiru Miščeviću, Bubi, kako ga i danas Filipović i bliski suradnici zovu, i zahvaljujući kojemu poneka od tih fotografija iscrtanih ploča danas ipak resi knjigu njihova autora. Jer knjiga o arhitektu Nikoli Filipoviću tek je s takvim prilozima ono što i treba biti.

Dokaz nevjerojatnog arhitektonskog i predavačkog talenta, jedne neponovljive crtačke ruke koja je raznolikim slikovnim bajkama obogatila život ne samo nama, njegovim studentima, već i puno široj publici. Talent i vješta ruka redovito su bili popraćeni iskrenim optimizmom i dobrim raspoloženjem čovjeka, koji, činilo nam se, nije poznavao nerješivi problem. Nažalost, život mu je upriličio i nekoliko teških, nerješivih situacija, ali je i iz takvih Nikola Filipović dostojanstveno i hrabro izašao ojačan.

Srećom, nitko ga se do mene nije ozbiljnije dotaknuo

Sretna sam što mi je lipnja 1997. godine bio predsjednikom diplomske komisije i da nas je i tom prilikom spojila „kuća” kao tema mog diplomskog rada, odrađenog pod mentorstvom profesora Nenada Fabijanića. Nakon obranjenih radnji tog smo se ljetnog popodneva mi diplomanti oprostili s dragim profesorom na vanjskom stubištu pred fakultetom, s kojeg nas je iz sjedeće poze, glave pokrivene velikim slamnatim šeširom, ispratio još pokojom čestitkom. Nije prošlo niti desetljeće i spojila nas je ponovno jedna „kuća”.

Zdanje moje obitelji pod zagrebačkim Cmrokom, koje je, zahvaljujući dugotrajnom prijateljstvu s mojim mužem, Nikola Filipović rado pristao projektirati i kroz projektiranje i gradnju koje smo se sjajno družili tijekom 2006. godine. U istoj kući moja obitelj već osam godina sretno živi, a mene su jednako njezinu rađanju veselili i trenuci udruženog projektiranja.

Uz činjenicu da sam kao arhitekt konzervator i profesionalno „opsjednuta” kućama i njihovom zaštitom, ne treba, vjerujem, više dvojiti o razlogu mog odabira Nikole Filipovića za temu moje nove knjige. I tko bi drugi u ovom trenutku to uopće mogao biti, ako ne on? Srećom, nitko ga se do mene nije ozbiljnije „dotaknuo”.

Vrijeme je za jednog drugačijeg čovjeka i arhitekta

Monografije se uvriježeno pišu o veličinama iz naše prošlosti pa sam se upitala zašto se ovom ne bih dotaknula i jedne živuće veličine. Vrijeme je. Vrijeme je za jednog drugačijeg čovjeka i arhitekta te za jednu drugačiju knjigu o arhitekturi, koja ne smije biti drugačija doli životna, bogato i zarazno optimistična. Kakva je i njezina tema. Sadržaj je knjige, također, pomalo atipično posložen. Djelomično je u njega uklopljena i sjajna Filipovićeva doktorska radnja iz 1980. godine s temom obiteljske kuće jer bi predstavljalo grijeh ne objaviti njezine najbolje dijelove široj javnosti.

Kroz opsežan katalog se pak uobičajenom znanstveno-istraživačkom metodom kronološki nabrajaju radovi, pri čemu se daje osvrt na njihov nastanak, oblikovnosti i specifičnosti, dok se poglavljem s odabranim radovima ističe ono što je po mojoj slobodnoj procjeni trebalo posebno naglasiti i što Nikolu Filipovića opravdano smješta na pijedestal naše suvremene arhitekture. U glavnom dijelu, svojevrsnom dijalogu autorice i arhitekta kojim se knjiga bavi, razvija se priča o jednom nevjerojatnom životnom putu, životnoj profesiji, životnim ljubavima…

I o najznačajnijim ostvarenjima, projektima i uzorima, naravno. Ovo je i knjiga o Zagrebu i njegovoj kasnomodernoj, postmodernoj i suvremenoj arhitekturi. Ah, da, da ne zaboravim pripomenuti i ono važno, to je i knjiga o Jazzu, trčanju, tenisu i cigarama. Knjiga o životu koji se u punom smislu i ljepoti diše punim plućima, a koji nitko ne prakticira prikladnije od našeg arhitekta. Gospodina, koji o nikome nema ružnu riječ.

Prepoznatljivo filipovićevski razgovori o arhitekturi

Razgovori vođeni tijekom 2013. i 2014. godine pomogli su mi u autorskom definiranju dijaloga kao literarne forme s kojom ću se najlakše nositi u prenošenju jedne kompleksne priče koja je preda me u sjajnim druženjima bila iznesena. Sve drugo mi se tada, kao uostalom i danas, činilo nevjerodostojnim i nedovoljno autentičnim, a to je jedino što nisam smjela dopustiti. I djelomično kajkavsko narječje i govor „zagrebačkog dečka“ nose svoj udio u priči pa su kao takvi, također, očuvani u cijelosti. Od jedne Dalmatinke, doduše odrasle i školovane u Zagrebu, previše bi bilo očekivati uzvratnu kajkavštinu, ali i takva „šarena” konverzacija nije naudila prenošenju naših, za mene poučnih, a obostrano, vjerujem, iskrenih i veselih druženja.

Razgovori su rezultirali jednim, prepoznatljivo „filipovićevski“ atipičnim, sjajnim materijalom o zagrebačkoj i hrvatskoj arhitekturi od druge polovice XX. stoljeća, iz očišta jednog od njezinih najaktivnijih i najznačajnijih sudionika. Arhitekta koji je suvereno vladao stilom moderne i smjenjujuće joj postmoderne, hrabro ih kombinirajući u sebi svojstven oblikovni izričaj, čime je osigurao posebno mjesto među velikanima hrvatske arhitekture. Neiscrpno znanje Nikole Filipovića o vodećim svjetskim ostvarenjima, ali i kroz bezbrojna putovanja i kontakte osobno upoznavanje s njima, rezultiralo je rijetkom slobodom „geste” u našoj sredini, koja je čitljiva i kroz ostvarenja, ali i kroz nevjerojatne crtane materijale, koji su, srećom, ostali očuvani.

Upravo na crtežima i temelji se slikovni dio ove knjige, koja nikako nije samo knjiga „o djelovanju jednog arhitekta”. Ova je knjiga pokušaj da se hrvatska arhitektura predstavi kroz priču neuobičajeno dobrog i plemenitog, primarno čovjeka, a potom i velikog umjetnika. Majstora arhitekture, koji arhitekturu poistovjećuje sa životom i život s arhitekturom. I dokazuje da jedno bez drugoga ne može. Niti smije.”

Ne treba brinuti, on će i najljepše mjesto učiniti boljim

Rođen u zagrebačkom Trnju 13. ožujka 1934. godine, Nikola Filipović je za života postigao sve što se poželjeti može – vrhunski intelektulac i sveučilišni profesor proputovao je Svijet uzduž i poprijeko, ostavio je sjajan arhitektonski i pedagoški trag, no najvažnije je ipak da je iskreno volio i bio voljen. I napustio nas je miran, no s jednom neispunjenom željom – povjerenom mi pred desetak dana – da dočeka skori dolazak praunuka ili praunuke od trudne unuke Mare.

Želja mu, nažalost, nije ispunjena, no on će uz Maru, Febu i svoje dečke ionako uvijek biti tu negdje. I potrudit će se da oni to osjete i znaju. Najbolji ljudi to mogu i s onih dalekih lijepih mjesta u kojima su boravak osigurali svojom dobrotom, a za Nikolu Filipovića ne moramo brinuti. On će i najljepše mjesto učiniti boljim.

Članci na temu feba

Kultura

Tko je bio Nikola Filipović i što smo uz njega danas izgubili

Zrinka Paladino piše o odlasku jednog od presudnih hrvatskih arhitekata i profesora

Piše Zrinka Paladino 2235 preporuka 18. 05. 2020.

Posebne pogodnosti

Specijalni newsletteri za Telegramove pretplatnike.

Najbolje od Telegrama, svaki dan u vašem inboxu.

Odaberite tematske i autorske newslettere koje želite primati.

Specijalna ponuda

Telegram + Bili libar

Nova knjiga Borisa Dežulovića, po posebnoj cijeni uz pretplatu

149 kn 99 kn

ekskluzivna prednarudžba za pretplatnike

Odaberite jednu od opcija pretplate na Telegram, nakon čega novog Dežulovića možete kupiti po specijalnoj cijeni.

Telegram
+ Bili libar

Nova knjiga Borisa Dežulovića,
po posebnoj cijeni uz pretplatu