Abbey, student iz Afrike: 'Zbog boje kože su mi se smijali u menzi, a skinsi me napali nožem. Ipak obožavam Zagreb, i tu ostajem'

---

Još kao klinac čvrsto sam odlučio da ću upisati faks. Imao sam jedanaest godina i sasvim slučajno u rukama mi se našla brošura jednog britanskog sveučilišta. Bio sam oduševljen. Pažljivo sam listao stranicu po stranicu i pogled mi se zaustavio na fotografiji na kojoj grupica studenata sjedi na travi ispred zgrade sveučilišta i čita knjige. Maštao sam da ću i ja jednoga dana iskusiti studentski život, iako mi se to tada činilo kao san koji se nikada neće ostvariti.

Naime, moja priča o odrastanju u Gambiji nije jednostavna. Bio sam jedinac i dio djetinjstva živio sam samo s mamom. U mojoj zemlji je to prilično neobično jer su žene uglavnom u braku i imaju u prosjeku po šestero, sedmero djece, pa se na ženu koja sama odgaja dijete ne gleda dobronamjerno. Mama je radila u glavnom gradu da nas prehrani, a kada sam navršio 13 mjeseci odvela me kod svojih roditelja na selo jer me u gradu nije imao tko čuvati.

Nisu me upisali u školu, pa sam odlazio pod prozor učionice

Baka i djed bili su prilično tradicionalni. Nisu prihvaćali zapadno obrazovanje i nisu me htjeli upisati u školu. Živjeli smo u blizini škole, pa bih ponekad odlazio ispod prozora učionice i slušao kako djeca pjevaju i uče abecedu. To mi je bilo fascinantno i upijao sam sve što sam čuo. Kasnije sam s djecom iz susjedstva učio pjesmice, a kada sam uspio pohvatati sve što su radili na nastavi odlučio sam otići do njihove učiteljice. Zamolio sam je da pokuša nagovoriti mojeg djeda i baku da me puste u školu.

Bila je nevjerojatno susretljiva. Rekla mi je da uđem u razred i da ćemo nakon nastave zajedno otići mojem djedu. Sjećam se da sam sjeo u klupu i upitao je mogu li izaći na ploču izrecitirati abecedu. Ostala je iznenađena i pitala me jesam li siguran, a ja sam kimnuo glavom, stao ispred razreda i krenuo s recitiranjem. Nakon nastave me odvela kući i uspjela je baku i djeda uvjeriti da me upišu u školu.

Djed mi je postao najveća podrška

Uživao sam u nastavi i s veseljem sam svaki dan odlazio u školu, a nakon četvrtog razreda osnovne preselio sam kod mame u grad i nastavio sa školovanjem, iako ni ona nije razumjela tu moju želju. Tijekom praznika bih se vraćao na selo, a s vremenom je djed postao osoba koja me najviše podržavala u toj mojoj želji da nastavim obrazovanje.

Naime, ja sam obožavao život na selu, ali nisam volio raditi sve te fizičke poslove. Sjećam se da mi je djed jednom prilikom rekao ‘Život na selu je rad u polju, a ti postaneš umoran i prije nego kreneš s poslom. Za tebe nije seoski život i zato moraš učiti i stvoriti si profesiju. Inače ćeš biti beskućnik’. Ta mi je rečenica ostala urezana u sjećanje i zapravo sam bio presretan što me podržava.

U trećem srednje imao sam svoju emisiju na radiju

Djed je umro kad sam imao petnaest godina i u našem posljednjem razgovoru rekao mi je da nastavim učiti. Kretao sam tada u srednju školu i mama me u tome podržala. Njezina podrška bila mi je od presudne važnosti jer je u Gambiji besplatno samo osnovnoškolsko obrazovanje, a srednja škola se plaća i nije baš jeftina. Mama je u to vrijeme puno radila kako bi to mogla platiti. Obrađivala je zemlju u blizini grada i prodavala je voće i povrće, a ja sam se u trećem srednje zaposlio na radiju.

Želio sam joj pomoći s financijama. Osmislio sam koncept emisije za mlade i poslao ga na adresu jedne popularne gambijske radiostanice. Nekoliko tjedana sam čekao odgovor, a u međuvremenu sam u razgovoru s jednim čovjekom saznao da sam se trebao javiti vlasniku radija. Odmah sam isprintao koncept i s bratićem krenuo prema redakciji radija. Predstavio sam se voditelju programa i zamolio ga da me poveže s vlasnikom.

Naravno, on to nije htio učiniti jer me vjerojatno doživljavao kao nezrelog klinca koji želi svoju emisiju, no u tom trenutku pojavio se vlasnik koji je načuo naš razgovor. Zamolio me da uđem u njegov ured i dao mi je priliku da mu usmeno prezentiram svoj projekt. Nakon izlaganja pružio mi je ruku i upitao me kada mogu početi. Svidjelo mu se što je to emisija za mlade i dao mi je priliku. Na kraju je ta moja emisija postala jedna od najslušanijih na radiju.

Radio emisija mi je otvorila mnoga vrata

U to vrijeme išao sam u najbolju srednju školu u državi i gotovo svi moji prijatelji iz razreda željeli su studirati, no kod nas postoji samo jedno sveučilište, a cijene školarina su toliko visoke da si to rijetko tko može priuštiti. Znao sam da nema šanse da to mogu financijski pokriti i maštao sam da ću dobiti stipendiju i otići u inozemstvo.

Negdje pred kraj srednje škole u našem gradu se održavala Međunarodna konferencija mladih, pa sam u svojoj emisiji intervjuirao jednu mladu Hrvaticu koja živi u Americi. Nakon intervjua rekla mi je da smo vodili pametan i zanimljiv razgovor, te me upitala što studiram. Iznenadila se kada sam joj odgovorio da sam još uvijek srednjoškolac. Pitala me o planovima za faks, a kada sam joj ispričao svoju priču, sjetila se da u Hrvatskoj postoje stipendije koje se dodjeljuju studentima iz nerazvijenih zemalja.

Zamolila me da joj dam svoj email i rekla je da će se raspitati kod prijatelja iz Zagreba. Moram priznati da nisam previše očekivao, ali za nekih mjesec-dva javio mi se gospodin Marijo iz Hrvatske. Napisao mi je da je upoznat s mojom situacijom i da je poslao upit Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Nakon kratkog vremena javila mi se jedna predivna gospođa iz Ministarstva znanosti RH koja je vodila humanitarno-razvojni projekt. U razgovoru me zamolila da im pošaljem sve potrebne dokumente, diplome i motivacijsko pismo te će vidjeti što se može učiniti.

Moj djed bi danas bio jako ponosan

Sjećam se da nisam o tome ništa govorio obitelji jer nisam bio siguran hoću li dobiti stipendiju. Držao sam to u tajnosti i s nestrpljenjem sam čekao odgovor. Nekoliko mjeseci kasnije primio sam mail da sam dobio stipendiju. Bio sam presretan, ali s druge strane i vrlo nesretan jer je u rješenju pisalo da moram sam financirati put do Zagreba. Nisam imao novaca i odgovorio sam Ministarstvu da se zahvaljujem, ali da nažalost nisam u financijskoj mogućnosti kupiti avionsku kartu.

Kroz nekoliko dana stigla je obavijest da će mi Ministarstvo osigurati avio kartu do Zagreba. Bio sam presretan. Znao sam da bi moj djed bio jako ponosan i odmah sam otišao k njemu na groblje i ispričao mu što se dogodilo. Otišao sam k njemu i nakon što sam završio preddiplomski studij. Uzeo sam sa sobom svoju diplomu u Gambiju, najprije je pokazao je mami, pa otišao i k njemu na grob.

Prvo sam malo plakao, pa mu pokazao diplomu kao da je pokazujem živom čovjeku, a onda sam mu u mislima rekao da ne stajem i da idem po diplomski. Razgovarao sam s njim na groblju i nakon zagrebačkog potresa. Opisao sam mu kako sam prestravljeno pobjegao iz doma s čarapom na samo jednoj nozi. Čuo sam ga kako se glasno smije i govori mi ‘Ti si takva kukavica’.

Bio mi je šok što u Zagrebu nema tamnoputih ljudi

Kad je došao trenutak da krenem na studij u Zagreb, bio sam nevjerojatno uzbuđen. To jer bilo moje prvo putovanje u životu. Na zagrebačkom aerodromu me dočekao gospodin Marijo. Najprije smo otišli do Ministarstva znanosti i obrazovanja gdje sam se uživo upoznao s gospođom koja mi je pomogla, a kasnije me Marijo odveo kod sebe doma da upoznam njegovu obitelj. Imao sam veliku potporu tih ljudi što mi je puno značilo u početku. Uputili su me u sve što moram učiniti. Nakon nekoliko dana pomogli su mi sa selidbom u studentski dom i upisali me na Croaticum, školu hrvatskog jezika u koju sam odlazio prije upisa na faks.

Zanimljivo je i da sam se s Marijem i njegovom braćom toliko skompao da su me primili u svoju obitelj. Danas, kada bi nas danas netko vidio zajedno, vjerojatno bi pomislio da se poznajemo cijeli život. Imamo jedan iskren, prirodan i opušten odnos. Ponekad se dogode i razmirice, no to samo dokazuje da smo postali kao braća i da među nama ne postoji razlika.

Inače, kada sam došao u Zagreb, vrlo brzo sam shvatio da oko mene nikoga tamne boje kože. Doživio sam neku vrstu šoka i osjećao se pomalo uznemireno. Sjećam se da sam prvu tamnu osobu vidio nakon mjesec dana na Jelačićevom trgu. Dotrčao sam do čovjeka, predstavio se i pitao ga možemo li se zajedno fotografirati. Ispalo je da je taj gospodin turist iz Texasa. Kasnije sam upoznao i druge Afrikance; neki od njih su kasnije bili sa mnom na Croaticumu, a danas smo svi u Panafričkom društvu u Zagrebu i povremeno se družimo.

Izvan faksa sam doživio neugodnosti zbog moje boje kože

Nakon godinu dana učenja jezika upisao sam anglistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu. Počeci su bili teški jer nisam uspio do kraja svladati jezik i zato sam ponavljao prvu i treću godinu. Pomoglo mi je što je dio literature bio na engleskom, ali pismene i usmene ispite na sociologiji sam uglavnom odrađivao na hrvatskom, no bilo je profesora koji su mi izlazili u susret, pa sam odgovarao na engleskom.

Na faksu mi je bilo super. Imao sam odličnu ekipu i ondje nikada nisam doživio rasizam ili diskriminaciju. Vjerujem da su studenti na filozofskom otvoreniji prema ljudima druge boje kože ili nacionalnosti. No, izvan faksa doživljavao sam vrlo neugodne situacije. Primjerice, neki studenti u menzi su mi se smijali u lice. Nisam želio ignorirati tu situaciju, pa sam im prišao i pokušao s njima lijepo razgovarati. Mirno sam im objasnio da nije u redu takvo ponašanje.

Doživio sam incident u kafiću

Ispričali su se, ali to nije bio moj cilj. Želio sam da shvate da takvo ponašanje nije OK i da u budućnosti to ne naprave nekoj drugoj osobi. Doživio sam i jednu vrlo neugodnu situaciju prilikom odlaska na piće. Razgovarao sam s prijateljima i skužio da me jedan dečko fotografira. Prišao sam mu i upitao ga zašto me nije pitao želim li se fotografirati? Odgovorio je da ne mora pitati jer je on iz Hrvatske, a ja nisam.

Rekao sam mu da već dugo živim u Zagrebu i da se rijetko tko ponaša kao on, što puno govori o njemu. Počeo je psovati, a ja sam mu mirno rekao da si zadrži tu fotku. Nekoliko trenutaka kasnije prišli su mi njegovi prijatelji, ispričali se u njegovo ime i obavijestili mi da su ga nagovorili da obriše tu fotografiju. Odgovorio sam da ju ne treba brisati ako ga toliko veseli, ali da me je samo trebao pitati.

Napali su nas u centru grada nakon premijere predstave

Najgore iskustvo sam doživio prije osam godina. Bio sam s prijateljem na premijeri predstave u Vidri i nakon domjenka smo krenuli prema studentskom domu. Na tramvajskoj stanici u Draškovićevoj ulici prišla nam je skupina od četiri mladića ošišana na nulericu. Kasnije smo na policiji saznali da su imali između sedamnaest i osamnaest godina. Upitali su me imam li cigaretu, a kada sam im odgovorio da ne pušim, tražili su me novac.

Prijatelj je odmah skužio koliko je sati i šapnuo mi je da bježimo. Odgovorio sam mu da nismo napravili ništa loše i da nema potrebe za bijegom. Međutim, jedan od njih me tada uhvatio za jaknu, unio mi se lice i kroz zube mi rekao ‘izvadit ću ti mozak i popišati se po njemu’. Ostao sam u šoku, ali potpuno pribran i kao Gambijac koji nije nikada doživio takvu situaciju, mirno sam mu rekao ‘probaj’. Danas sam svjestan da mu to nisam smio reći, ali tada to nisam znao.

Udario me nogom u trbuh, a moj prijatelj koji je pokušavao smiriti situaciju dobio je toliko jak udarac da je počeo krvariti iz uha. Nakon što je jedan od njih izvadio i nož, otrčali smo prema Vidri gdje je još uvijek trajao domjenak. Poznavali smo ondje većinu ljudi i kada su vidjeli kako panično utrčavamo pitali su što se dogodilo.

U tom trenutku za nama su ušli i ti tipovi i nastao je kaos, naguravanje na ulazu, razbijanje izloga. Bio sam u potpunom šoku i osjećao sam jaku neugodu jer sam shvatio da je zbog moje prisutnosti nastao problem. Pozvali smo policiju, nasilnici su pobjegli, a ja sam s prijateljem otišao u policijsku postaju, te nakon toga na hitnu. Bio sam tužan jer sam meta bio ja, a nastradao je on.

Danas mi je jasno da se o diskriminaciji treba razgovarati

Srećom, policija je uhvatila nasilnike, a mi smo svjedočili na sudu. Sjećam se da nekoliko tjedana nakon napada nisam izlazio iz studentskog doma. Bojao sam se da će me ti dečki pronaći i pretući. Zvali su me tada i iz jednih dnevnih novina i zamolili me da im ispričam što se dogodilo, ali nisam htio. Previše sam se bojao. No, danas nemam problem pričati o rasizmu i diskriminaciji. Shvatio sam da ništa nećemo promijeniti šutnjom, a ako ne pričamo o problemu to samo može značiti da on ne postoji.

Pitate me jesam li bio spreman na diskriminaciju kada sam dolazio u Hrvatsku? Moram priznati da nisam. Prije nisam nigdje putovao, a živio sam u državi u kojoj svi imamo istu boju kože. Nisam znao što je rasizam i diskriminacija u pravom smislu te riječi. Naučio sam to ovdje. Čuo sam naravno za te pojmove jer sam gledao televiziju i pratio vijesti, ali sam mislio da je rasizam prisutan samo u SAD-u. Doduše, ovdje je to jako umanjeno za razliku od Amerike, ali se ipak događa.

Moji prijatelji ne žele čuti za moj povratak u Gambiju

No, unatoč svim tim neugodnim iskustvima, zaista volim živjeti u Zagrebu. Super sam se ovdje snašao. Izgradio sam nekoliko predivnih prijateljstava s kolegama s faksa, a imam ovdje i svoju drugu obitelj, Marija i njegovu braću. Još uvijek živim u studentskom domu, a kad završim faks živjet ću kod njih dok ne skupim novac za najam stana. Oni, kao i moji drugi prijatelji ne žele ni čuti o mojem povratku u Gambiju i zato sam odlučio ostati.

Inače, u Gambiju odlazim svake dvije godine, ali uvijek nekako osjećam sreću i uzbuđenje kada se vraćam u Zagreb. U mojoj zemlji su se stvari prilično promijenile zadnjih desetak godina, ali mi nedostaju neke stare navike i iskustva. Primjerice, život u selu više nije isti. Danas ondje imamo struju i potpuno se drugačije živi. Nekada se puno više družilo.

Primjerice, svake večeri kada bi se pojavio mjesec, svi bismo izašli iz svojih kuća, pričali bismo priče i družili se pod zvijezdama. Ljudi su bili više orijentirani jedni na druge. Danas, mnogo ljudi ima televiziju, večeri se provode u kući i nema više tog zajedništva, što me ponekad rastužuje. Činjenica je da se dogodio napredak, ali nažalost neke stvari više nikada neće biti iste.

Plan mi je na nekoliko mjeseci otići u Gambiju i volontirati

Nedavno sam odlučio da ću nakon što diplomiram otići u Gambiju na nekoliko mjeseci. Naime, gambijski obrazovni sustav je jako loš, a to sam shvatio tek kad sam došao ovdje na faks. U početku sam imao puno rupa u znanju koje sam morao popunjavati, iako sam bio od onih srednjoškolaca koji su puno čitali i učili mimo školskog kurikuluma. Shvatio sam da prosječni srednjoškolac iz Gambije ne bi mogao položiti prijamni ispit iz anglistike, pa sam se neko vrijeme odlučio vratiti i volonterski raditi sa srednjoškolskom djecom kako bih im prenio barem djelić svojeg znanja i iskustva.

Plan mi je nakon toga, naravno, povratak u moj Zagreb, gdje ću krenuti s traženjem posla. Do sada sam radio puno studentskih poslova, a kad diplomiram volio bih raditi kao profesor engleskog ili sociologije. Privlači me i diplomacija, jer između Zapadne Afrike i Hrvatske ne postoje neke čvršće veze. No, to mi je za sada samo san, ali tko zna možda se i ostvari, kao što mi se ostvario dječji san o studentskom životu.

Trenutno pišem i svoju autobiografiju. Opisujem svoje djetinjstvo i školovanje u Gambiji. Bilo je teško i nekako ne volim o tome pričati, ali su me ta iskustva formirala da postanem osoba kakva sam danas. Zadovoljan sam kako se moj život iz korijena promijenio i svjestan sam da postoje puno veće priče od moje, ali nekada pomislim da ipak mogu biti ponosan na sve što sam do sada postigao u životu.