Nekad je nužno odabrati stranu

Bila sam uplakana curica kad su me mama i tata ostavili u domu u Karlovcu. Pobijedila sam, upravo krećem na faks

Gabrijela Trbuščić za Telegram govori o odrastanju u dječjem domu. Danas je brucošica, seli u Rijeku i kreće s novim životom

Bila sam uplakana curica kad su me mama i tata ostavili u domu u Karlovcu. Pobijedila sam, upravo krećem na faks

Gabrijela Trbuščić za Telegram govori o odrastanju u dječjem domu. Danas je brucošica, seli u Rijeku i kreće s novim životom

'Svi smo završili po domovima jer nas je bilo puno u obitelji i roditelji se nisu mogli brinuti za sve nas. Bilo im je teško, pa je ovo očito bilo jedino rješenje. Nisam to kao mala mogla shvatiti, ne možeš to djetetu objasniti, no danas im ništa ne zamjeram. Redovito ih posjećujem.' /Snima: Vjekoslav Skledar

Gabrijela Trbuščić, 19-godišnjakinja je iz Karlovca koja je veći dio života provela u tamošnjem Domu za djecu ‘Vladimir Nazor’. Ove je godine maturirala, odselila iz doma u stambenu zajednicu i jedna je od rijetke domske djece koja je upisala fakultet. Ovo je njezina priča.


U dječjem domu u Karlovcu provela sam pola svojeg života. Sad mi je devetnaest, a u dom sam došla kao klinka, jedva sam navršila devet. Sjećam se dobro tog prvog dana, bila je rana jesen. Sa mnom su to isto jutro došli moj stariji brat i sestra. Vrata nam je otvorila jedna starija djevojčica i već za nekoliko trenutaka našli smo se u uredu odgajateljice.

Bila sam uplašena i plakala sam, ali me odgajateljica nekako uspjela smiriti. Odvela je sestru i mene u sobu. Raspakirale smo stvari i upoznale se s ostalim curama. Brzo sam se skompala sa svima, oduvijek sam bila jako društvena i nije mi bio problem upoznavati nove ljude.

Iako mi se danas čini da je tih deset godina tamo proletjelo, život u domu ti je težak kad si malen. Nedostaju ti roditelji i dani prolaze neopisivo sporo. No, na sve se čovjek navikne. Krenula sam u novu školu i nakon što sam se snašla i malo odrasla, bilo mi je OK. Razvila sam neku svoju rutinu; odeš u školu vratiš se, ručaš, malo odmoriš i kreneš na učenje do večere. Ponekad sam tu zgradu doživljavala kao đački dom.

Gabrijela snimljena u stanu koji dijeli s cimericom

Kao mala teško sam prihvatila život u domu

Rođena sam u Ogulinu, djetinjstvo sam provela s obitelji u Dugoj Resi. Velika smo obitelj, imam četiri brata i četiri sestre, ja sam po godinama u sredini. Sjećam se da smo dane najčešće provodili u prirodi. Igrali smo se, gledali životinjice po selu i nisam bila svjesna u kakvoj su teškoj materijalnoj situaciji moji roditelji. Malen si, i logično da ne razumiješ te stvari.

Mnogi smo završili po domovima jer nas je bilo puno u obitelji i nisu se za sve nas mogli brinuti. Bilo im je teško, pa je to očito bilo jedino rješenje. Nisam to kao mala mogla shvatiti. Ne možeš to djetetu objasniti, ali kako sam rasla počela sam polako shvaćati situaciju. Da sam ostala kod svojih, ne bih imala sve što sam dobila u domu, i toga sam svjesna.

Gabrijelina grupna fotka s djecom i odgajateljima iz doma

Ne znam kako bi bilo sa školom i fakultetom, a more ne bih nikada vidjela. Imali smo psihologa u domu s kojim sam često razgovarala i to mi je pomoglo da prihvatim. Tako da danas na svoj život gledam prilično pozitivno. Ja sam zadnje domsko dijete u obitelji. Troje mlađe braće je trenutno u udomiteljskim obiteljima, a jedno je ostalo kod kuće. Starija braća i sestre već rade i sad već imaju svoj život. Svi smo i dalje u kontaktu, a roditelje i dalje posjećujem.

Ove sam godine upisala i fakultet

Ove godine sam maturirala. Završila sam gimnaziju jer s četrnaest godina nisam znala čime bih se bavila u životu. Većina domske djece upisivala je zanatske škole, no meni je bilo prerano za takav, konačni izbor. Pred maturu sam se dvoumila između španjolskog na Filozofskom i Pedagoške akademije. Od studija španjolskog sam nažalost morala odustati jer nisam imala dovoljno predznanja koje mi je trebalo za upis. No, sretna sam i s odabirom predškolskog odgoja jer volim djecu. Puno sam vremena provela i sa svojom mlađom braćom i shvatila da bih se u životu voljela baviti djecom. Tako da ću jednog dana biti teta u vrtiću.

Htjela sam u Zagreb jer u Karlovcu ne postoji taj studij, pa sam razmišljala i shvatila da bih se voljela malo maknuti, otići na more. Odlučila sam se za Rijeku. Obožavam more i bit će mi još veći gušt tamo studirati. U Rijeci sam bila samo jednom, krajem osnovne škole, na jednodnevnom izletu. Tako da taj grad uopće ne poznajem, ali ne brinem se, upoznat ću ga. Imamo već i grupu brucoša s akademije i povezani smo na WhatsAppu. Tako da sam s nekim curama već u kontaktu iako ih nisam osobno upoznala.

Gabrijela snimljena u svojem novom domu

Kad preselim u Rijeku, Ministarstvo obitelji i Centar za socijalnu skrb će mi plaćati studentski dom u Rijeci, a dobit ću i stipendiju od dvije tisuće kuna. Na to ima pravo svako domsko dijete koje ide studirati. Pametno ću s tim novcima raspolagati, nisam rastrošna.

Iz doma sam preselila u stambenu zajednicu

Trenutno živim u stanu s cimericom iz doma. To se zove stambena zajednica i tu smo od studenoga prošle godine. Odgajatelji su nas jedno jutro pozvali na razgovor i objasnili nam da smo odgovorne, da imaju povjerenja u nas i ponudili nam tu mogućnost jer imamo već dovoljno godina da živimo samostalno. Bila sam presretna. Htjela sam se odvojiti jer sam dosta dugo bila u onoj zgradi. I jako sam zadovoljna. Učimo kako samostalno živjeti i kako raspolagati s financijama jer u domu za to nismo imali prilike. Dobivali smo džeparac od sto kuna mjesečno i to je bilo to.

Sada dobivamo nešto novca za hranu i osobne potrepštine koje bi i inače potrošili na nas da smo ostali u domu, pa same kupujemo. U dućanu tražimo R1 račun i prilažemo ga domu. I sve to učimo uz pomoć odgajateljice Sofije koja nas svaki dan posjećuje i pomaže u svemu. Učimo kupovati na sniženjima i raspolagati tim novcem racionalno. Tako da nam je ovo super škola za daljnji život.

U stambenoj zajednici Gabrijela živi s cimericom

Tek se sada učim samostalnosti

Iako mi je dom pružio mnogo toga, problem je što se ne uspiješ naučiti samostalnom životu. Primjerice, nismo imali prilike naučiti kuhati jer smo imali službenu kuhinju u kojoj se kuhalo za sve nas, a znalo nas je biti i po 40 na stalnom smještaju. Pritom je još mnogo djece dolazilo i na poludnevni smještaj gdje im je bila osigurana prehrana i pomoć kod učenja.

No, odgajatelji su nas učili higijeni, pospremanju i urednosti. I mislim da sam to kod svoje odgajateljice Jasne dobro usavršila. Jako sam joj zahvalna na tome. Srećom, prije tri godine za nas starije je krenula opcija stambene zajednice, no to ne može svatko dobiti. Ima i djece koja su u domu ostala do 21. godine.

Ne volim rastanke

Ipak, odlazak iz doma bio mi je emotivan. Kad pogledam unazad, bilo je svega. Kroz sve te godine bilo je i suza i smijeha, dobrih i loših dana, kao uostalom u svačijem životu. Na početku pamtim te tužne trenutke; osjećala sam se jezivo usamljenom i jedina želja bila mi je da se vratim doma mami i tati.

Jedno od najljepših sjećanja definitivno mi je ljetovanje u Sukošanu. Bilo je to moje prvo ljetovanje u domu i prvi odlazak na more u životu. Smjestili su nas male bungalove, a s nama su bila i djeca iz Iraka koja su također bila po tamošnjim domovima. Jako smo dobro kliknuli iako nismo govorili istim jezikom. Sporazumijevali smo se rukama i nogama i odlično se igrali i razumjeli.

U domu smo znali imati i goste. I to sam najviše voljela. U Karlovcu se prije osam godina održavala smotra folklora, pa je ekipa iz Meksika spavala kod nas, a imali smo i slobodno vrijeme s njima. Bili su desetak godina stariji od mene, ali smo se jako lijepo družili. U tih nekoliko dana, koliko su bili s nama, vezala sam se za njih; sjećam se da sam jako plakala kada su odlazili. Brzo se vežem za ljude i mrzim rastanke, pa mi je taj njihov odlazak jako teško pao. No, i danas sam s nekima od njih u kontaktu. Dopisujemo se malo i na španjolskom. Kroz gledanje sapunica sam naučila taj jezik i kako ga nisam mogla studirati, voljela bih barem upisati tečaj. Ali, doći će vrijeme i za to kad stanem na svoje noge.

Gabrijela se i danas dopisuje s prijateljima iz Meksika koje je upoznala u domu

Previše je deset godina provesti u instituciji

Prijateljstva iz doma su cjeloživotna. Stekla sam tamo puno prijatelja i sa svima sam u kontaktu. Nitko od njih nije išao sa mnom u razred, pa sam bila jedina iz doma. I to mi je nekada u nižim razredima osnovne škole bio problem. Imala sam osjećaj kao da me ostala djeca drugačije gledaju jer sam iz doma. Danas mislim da je to sve ipak bilo samo u mojoj glavi jer sam se uvijek osjećala drugačijom od ostale djece.

Nitko me nije zafrkavao, niti komentirao što ne živim sa svojom obitelji i zato mislim da je taj moj osjećaj bio pogrešan. Sjećam se da su ostala djeca svaki dan imala nešto novca, a kako ja to nisam imala, znala bih se osjećati manje vrijednom. U srednjoj mi nije bilo tako. Sve mi je postalo normalnije i nikada mi nije bio problem reći nekome, koga sam tek upoznala, da sam u domu. No, ponekad sam izbjegavala to spomenuti jer bi me uvijek zasuli sa stotinu pitanja, a meni se nije dalo uvijek ispočetka pričati istu priču.

Gabrijela se tek sada uči samostalno živjeti

Sada krećem u neki novi život i uzbuđena sam zbog toga. S jedne strane mi je bilo dugo deset godina živjeti u domu, iako mi se čini kao da je vrijeme proletjelo. No, dugi je to period za biti u jednoj instituciji. Koliko god su mi odgajatelji davali ljubavi i pažnje, nije to to. Svaki drugi vikend sam odlazila kod svojih, ali to mi nije bilo dovoljno.

Pjevala sam sa Žerom i Rucnerima

Odgajatelji su prepoznali i neke moje talente. Oduvijek sam voljela pjevati. Imala sam jedanaest godina i stalno sam pjevušila, kada su me uključili u domski zbor. U jednom trenutku sam završila i u HRT-ovoj emisiji Zajedno. Odabrali su me iz doma i prijavili u emisiju. Pjevala sam i sa Žerom iz Crvene jabuke, a imala sam i nastup u Lisinskom s Rucnerima.

Nastup u Lisinskom s Rucnerima

Htjela sam postati pjevačica. I danas pjevam, ali nisam otišla u tom smjeru. Odgajateljica me u jednom trenutku i spojila s jednom profesoricom koja vodi zbor u Zorinom domu, ali bila sam previše sramežljiva. Nisam imala baš samopouzdanja i domski zbor mi je bio dovoljan. Sjećam se da mi je bio problem što nisam poznavala cure u tom zboru. Mislim da mi je ta sramežljivost i samokritičnost karakterna crta i pokušavam raditi na sebi, iako sam svjesna da je to najteži posao. I ponekad pokušavam sama sebi reći da sam napravila puno. Upisala sam faks, a i devet godina sam se bavila suvremenim plesom. Plesala sam u Zorinom domu i stali smo sada zbog ove situacije s koronom. Možda se ohrabrim i nastavim u Rijeci s nekom novom plesnom grupom.

Svojim roditeljima ništa ne zamjeram. Nisu mogli drugačije

A kako se vidim za deset godina? Nadam se da ću završiti faks, da ću raditi u vrtiću, a i voljela bih se vratiti u Karlovac. Vezana sam za ovaj grad. Jednog dana razmišljam i o osnivanju svoje obitelji, ali neću se žuriti, bit će to kad naiđem na pravu osobu. I ne bih željela imati puno djece. Doživjela sam dom i upoznala još mnogo djece iz velikih obitelji koji zbog neimaštine nisu više mogli živjeti sa svojim mamama i tatama. Želim jednoga dana svojoj djeci pružiti najbolje, a ne da završe u domu. I sve ću napraviti da se povijest ne ponovi i da ne prožive ono što sam ja u početku proživljavala.

Ne zamjeram svojim roditeljima zbog toga. Zahvalna sam im na toj njihovoj odluci jer ne bih imala puno toga. Smjestili su me tamo jer nisu više mogli, i njima je bilo teško kao i meni. Danas više ne pričamo o tome i već jako dugo nismo otvarali tu temu. I bolje mi je tako. Lakše je, a i pomirena sam sa situacijom. Svjesna sam da drugačije nisu znali. Sada sam tu gdje jesam i nemam im što zamjeriti. Pozitivno gledam na život i moram tako, da bih opstala.

Iako je imala drugačije djetinjstvo od svojih vršnjaka na život gleda pozitivno

I za kraj se želim zahvaliti svim djelatnicima doma, a posebno mojim odgajateljima, koji me zaista poznaju. Usmjeravali su me i vodili ispravnim putem jer da nisu vjerojatno sama ne bih mogla pronaći pravi put i tko zna gdje bih se izgubila. Nikad im neću zaboraviti što su vjerovali u mene čak i onda kada ja nisam imala ni zrnce te njihove nade.