Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Bili su najbolji studenti medicine i usavršavali su se u svjetskim centrima. Ali ne pada im na pamet otići iz Hrvatske

Upoznate hrvatske doktore koji su, iako su još debelo u tridesetima, postigli impresivne rezultate i u kliničkoj medicini i u znanosti

Bili su najbolji studenti medicine i usavršavali su se u svjetskim centrima. Ali ne pada im na pamet otići iz Hrvatske

Upoznate hrvatske doktore koji su, iako su još debelo u tridesetima, postigli impresivne rezultate i u kliničkoj medicini i u znanosti

FOTO: Vjekoslav Skledar

'Prije povratka u Hrvatsku bila sam svjesna atmosfere i okruženja u nas, koje ni izdaleka nije nabrijano za rad kao u inozemstvu. Društvo bi trebalo biti svjesno da najveći broj kvalitetnih, intelektualno potentnih i ambicioznih mladih ljudi ne odlazi novca, već prvenstveno radi toga jer ne vide da se u dovoljnoj mjeri pružaju šanse i stimuliraju najbolji i najvrjedniji'

Otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju iz zemlje je otišlo najmanje 650 liječnika što ozbiljno ugrožava funkcioniranje ionako neučinkovitog zdravstvenog sustava. Kako je javnost u detalje upoznata s razlozima tih odlazaka, mi smo odlučili učiniti nešto drugo.

Potražili smo četvero mlađih, vrhunskih liječnika koji su ipak odlučili ostati u Hrvatskoj, kako bismo saznali koji su to bili razlozi razlozi da su odoljeli zovu nesumnjivo boljih uvjeta rada i zarade u inozemstvu.

Bave se ne samo kliničkom medicinom nego i znanošću

Svi su oni, Katja Dumić Kubat, Aleksandar Savić, Tereza Gabelić i Boris Filipović, kao odlični studenti bili u inozemstvu na usavršavanju, tamo su se dokazali, dobili ponude da ostanu, ali su se ipak odlučili vratiti. I danas su zasipani ponudama za poslove u vrhunskim inozemnim ustanovama, ali ne pada im na pamet otići.

I unatoč tome što su svjesni brojnih ozbiljnih problema, nedostataka i slabosti ne samo zdravstvenog sustava nego i cijelog društva. Takva njihova odluka posebno je važna u svjetlu činjenice da je riječ o nekadašnjim najboljim studentima koji se bave kliničkom medicinom, ali i znanstvenim radom, i na tim poljima su, iako relativno mladi, već postigli zapažene rezultate.

Katja Dumić Kubat (34)

Vjekoslav Skledar

Doktorica Dumić Kubat diplomirala je na Medicinskom fakultetu Zagrebu s odličnim uspjehom. Dobitnica je Dekanove nagrade za najboljeg studenta i stipendije grada Zagreba, a tijekom poslijediplomskog studija bila je stipendist Zaklade Zergollern-Čupak. Usavršavala se na Cornell University i Mount Sinai Medical School u New Yorku. Po povratku iz SAD-a radi kao znanstveni novak u Zavodu za kliničku genetiku, a potom je specijalizant pedijatrije u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu, gdje je, i prije negoli je završila specijalizaciju, sa svega 28 godina, doktorirala.

Objavila je više znanstvenih radova u prestižnim časopisima, od kojih je 7 citirano u Current Contentsu, a aktivno je sudjelovala je na brojnim kongresima u zemlji i inozemstvu. Zaposlena je u Referentnom centru za Pedijatrijsku endokrinologiju i dijabetes KBC-a Rebro. Medicinom je bila fascinirala već u vrtiću, pa nije bilo dvojbe što će studirati.

“Oduvijek sam voljela djecu, a odlučila sam se za pedijatriju jer je to najoptimističnija struka. S jedne strane je žalosno jer se baviš bolesnom djecom, no neopisivo je zadovoljstvo kad se tim mališanima može pomoći. Znate, djeca su čudo, uglavnom su iskrena, ako im lijepo pristupiš, slušat će te i bit će dobra, nikada se ne žale, za razliku od odraslih koji nerijetko kompliciraju stvari. Doduše uz svako dijete dolaze roditelji, a ponekad i još nekoliko rođaka s kojima valja biti strpljiv i imati razumijevanja jer ti ljudi traže pomoć za djecu i nije im lako.”

Specijalizacija nakon četiri godine čekanja

Doktorica Dumić Kubat bavi se endokrinologijom, dijabetesom i molekularnom genetikom. “U gotovo svakom organu može se pronaći genetski poremećaj. Gen se ne može popraviti, no bitno je znati kako i u kojoj mjeri je on promijenjen, mutiran, te definirati bolest koju uzrokuje kako bismo je mogli liječiti. Bavim se bazičnom molekularnom i kliničkom endokrinologijom i genetikom. Takva istraživanja zahtijevaju relativno skupu opremu i, što je još puno važnije, dobro educirane stručnjake. A kako se ta grana medicine vrlo brzo razvija valja stalno pratiti što se novoga otkriva u svijetu.”

“Kad govorimo o takozvanim rijetkim bolestima uzrokovanim genskim poremećajima, kojih, kada se zbroje sve zajedno, nije uopće malo, iznimno je važno postaviti dijagnozu, premda ponekad trebaju mjeseci i godine da se dođe do nje. Točna dijagnoza preduvjet je za procjenu dugoročne prognoze bolesti, davanje genetskog savjeta obitelji i početak odgovarajuće terapije koja će preduprijediti moguće komplikacije bolesti.” Školovanje Katja Dumić Kubat od upisa na fakultet do prvog stalnog zaposlenja, trajalo punih 15 godina.

“Nikada pritom nije bilo lako. Specijalizacija je nešto što neki dobiju ranije, a neki kasnije. Ja sam je dobila nakon više od četiri godina čekanja, kao i još neke odlične studentice iz moje generacije. Mukotrpan je to posao, balansiraš na mnogo strana i mjesta, moraš obavljati odjelni posao, dežurati, biti u punom pogonu gotovo cijeli dan, a pri tome pronaći vremena i za učenje.” Doktorica Dumić Kubat ističe važnost praćenja najnovijih svjetskih dostignuća i potrebe za usavršavanjima u inozemstvu. Tako stječu se nove spoznaje, upoznaje način rada u vodećim centrima, kako bi se barem dio novih saznanja mogao primijeniti kod kuće.

Aleksandar Savić, Boris Filipović Tereza Gabelić i Katja Dumić Kubat Vjekoslav Skledar

Ključna uloga strane medicine

“Tek kad si vani, u drugom okruženju, možeš se na odgovarajući način komparirati i vidjeti koliko kvalitetno radiš i gdje ti je pravo mjesto. Uvjerila sam se da u mnogo stvari nismo lošiji od drugih, ali isto tako shvatiš da neke stvari nisi radila na najbolji način. U Americi sam prvi puta bila nakon pete godine studija na Cornellu, a nakon toga na Mount Sinai School of Medicine u New Yorku. Radila sam u molekularno genetičkim laboratorijima i kao suradnik u projektima koji su se bavili molekularnom i kliničkom endokrinologijom. S prekidima sam u New Yorku provela oko dvije godine.”

“Mentori su mi bili prof. Maria New i prof. Scott Friedman, ljudi koji su u vrhu svjetske medicine. Puno sam naučila od njih i ostalih članova tima koji su bili iz cijelog svijeta i svi su bili predani poslu koji smo radili, a radili smo zaista jako puno. Dugo sam se lomila hoću li se vratiti, a prevagnulo je više razloga zbog kojih sam otišla iz New Yorka. Ponajprije obitelj te spoznaja kako si vani uvijek stranac. S druge strane prednost je inozemstva što imaš više mogućnosti za napredak ako si posvećen poslu, veće su šanse da dobiješ specijalizaciju na dobrom sveučilištu i da se vrhunski educiraš, a u konačnici, što za mene nije bilo presudno, zarada je bitno bolja.”

“Međutim, nakon što sam sagledala sve prednosti i manjkavosti, odlučila sam se za povratak. Ostvarila sam brojne kontakte, nastavila stručnu i znanstvenu suradnju s ljudima s kojim sam surađivala u New Yorku. U najvećoj mjeri nastavila sam raditi na bolestima vezanim za poremećaje diferencijacije spola, a kao rezultat te suradnje proizašlo je više znanstvenih radova. Za jedan od njih dobila sam ove godine na Kongresu pedijatara Hrvatske nagradu Ernest Mayerhofer, koja se dodjeljuje mladim istraživačima za najbolji rad publiciran u inozemstvu između dva Kongresa. Važno je naglasiti kako mi uspostavljena suradnja s kolegama iz inozemstva pruža i mogućnosti konzultacija oko bolesti mojih pacijenata, što mi pomaže u svakodnevnom kliničkom radu.”

S mužem, također doktorom, nedavno je osnovala obitelj

Uz sve obveze doktorica Dumić Kubat zasnovala je obitelj, a nedavno je postala i majka. “Ženi koja majka i liječnica nije baš lako uskladiti svakodnevne obveze. Premda se trudim, bez goleme pomoći obitelji i razumijevanja supruga, koji je također liječnik i radi u Klinici za ortopediju, sve to ne bi išlo. Srećom bake i djedovi pomažu nam da s više ili manje uspjeha ostvarimo naše obiteljske i profesionalne ambicije i planove. Tek nakon što mi dijete utone u san imam vremena za učenje, no ponekad i ja zaspem s Mašom, ali se zato budim u 4 pa do 6 sati ujutro uspijevam u miru nešto učiniti. Nakon toga spremim dijete i krenem na posao.”

Prije povratka u Hrvatsku bila je svjesna atmosfere i okruženja u nas, koje nije niti iz daleka nabrijano za rad kao u inozemstvu u kojem mladi ljudi baš i ne vjeruju da će se uskoro nešto bitno promijeniti. Kaže kako bi društvo trebalo biti svjesno toga da najveći broj kvalitetnih, intelektualno potentnih i ambicioznih mladih ljudi ne odlazi zbog materijalnih razloga, već prvenstveno radi toga jer ne vide da se u dovoljnoj mjeri pružaju šanse i stimuliraju najbolji i najvrjedniji.

Na čovjeka ne smiju djelovati vanjski čimbenici

“Zaključila sam međutim da zapravo mnogo toga ovisi o osobi. Bitna je predanost i motivacija, nikad nije bilo niti će biti lako ni idealno, ni kod nas ni drugdje. No ako si dugoročno fokusiran na ono što radiš, uspjeh neće izostati. Uvijek valja imati na umu da ti nitko ne može oduzeti pravo da radiš na sebi, a tada će, ako si vrijedan i imaš intelektualne kapacitete, rezultati kad tad doći.”
Doktorica Dumić Kubat smatra kako je najbitnije, koliko god je to frustrirajuće, ne dopustiti da na čovjeka previše djeluju vanjski čimbenici.

“Razumijem mlade liječnike koji odlaze u inozemstvo. Nije lako trpjeti nepravde, gledati kolege koji su lošiji od tebe kako brže napreduju jer imaju veze, jer iza njih stoje različiti klanovi. U nas je također frustrirajuće to što se ne ulaže u izvrsne i najtalentiranije, što ih se ne stimulira, rijetko ih se za vrijeme studija šalje u inozemstvo na dodatno educiranje. Ne osigurava se dovoljan broj stipendija ni novca za znanstvene projekte u kojima bi trebali participirati mladi znanstvenici, koji bi sutra trebali biti temelj ovoga društva. Umjesto oko njih, više se trudi oko onih koji su nezainteresirani i nemotivirani, za njih se izmišljaju izvanredni ispitni rokovi na fakultetu, pa nije čudno kad mnogim mladim ljudima prekipi, odustanu od borbe te odu u inozemstvo.”

Vani ipak nije sve idealno

 

“No, ne bismo trebali gajiti iluzije da je vani sve idealno, a posebno valja imati na umu da je konkurencija vrlo jaka i bespoštedna, posebno na najboljim sveučilištima. I u inozemstvu netko lakše dobije specijalizaciju ili bolji posao jer ima zaleđe, no to je ipak rjeđe nego u nas, a posebno to nije slučaj u najboljim klinikama jer se tamo strogo pridržava nekih vrlo mjerljivih kriterija. No ponavljam, vani ćemo, a posebno se to odnosi na prvu generaciju, uvijek ostati stranci ”

Doktorica Katja Dumić Kubat ističe kako se nitko od onih koje ona poznaje nije vratio iz inozemstva u ovih deset godina od kada je diplomirala. “S jedne strane im se divim im se jer znam koliko im je bilo teško otići, kako je frustrirajuće živjeti vani bez obitelji, prijatelja i koliko je teško osobito onima koji su otišli sami. Davno sam spoznala da je vani teško steći nove prijatelje ma koliko ti bio drag i simpatičan. Po prirodi sam međutim optimist i nadam se da će se moja generacija radom i predanošću poslu izboriti za bolju i kvalitetniju medicinu u nas,” zaključila je doktorica Katja Dumić Kubat.

Aleksandar Savić (37)

Vjekoslav Skledar

Doktor Savić rodom je iz Zenice, od ranih se dana zanimao za biologiju i prirodne znanosti, a kako je oduvijek imao i želju pomagati ljudima, već u srednjoj školi opredijelio se za medicinu. Na fakultetu se odlučio baviti neuroznanošću i kliničkim aspektom neuroznanosti, jer je želio saznati što više o mozgu ne samo kroz znanost nego i kroz konkretan rad s pacijentima sa psihičkim poteškoćama. Medicinski fakultet završio je s prosječnom ocjenom 4,97, a čistu peticu pokvario mu je upravo ispit iz neurologije: profesor Niko Zurak, kojeg Savić iznimno cijeni, dao mu je jedinu četvorku tijekom studija.

Međutim profesoru ništa ne zamjera jer mu je to omogućilo, kako su govorili njegovi kolege, da ipak bude malo “normalniji”. Savić je bio dobitnik je Dekanove nagrade za najboljeg studenta, nagrade “Top student” tjednika Nacional, nagrade akademika Drage Perovića. Završio je specijalizaciju iz psihijatrije te užu specijalizaciju iz forenzičke psihijatrije. Dobio je i Fulbright stipendiju za usavršavanje u SAD. Savić je specijalist psihijatrije, subspecijalist forenzičke psihijatrije na Zavodu za dijagnostiku i intenzivno liječenje na Klinici za psihijatriju Vrapče, a istodobno je asistent na Katedri za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Objavio je 5 poglavlja u priručnicima i knjigama, a autor je ili koautor 25 znanstvenih članaka.

Psihijatrija uključuje jaku biološku komponentu

Na pitanje kako jedni doživljavaju psihijatriju kroz sliku terapeuta koji razgovaraju s ljudima koji leže na kauču, dok drugi smatraju da oni samo dijele lijekove, tablete, injekcije, doktor Savić je odgovorio: “Istina je međutim na pola puta. Psihijatrija uključuje jaku biološku komponentu, lijekove, biološke tretmane poput transkranijske magnetske stimulacije, ali i psihoterapiju. Psihijatrija je mala struka, no dovoljno velika da se ljudi s različitim interesima mogu naći u njoj. Od onih koji su primarno orijentirani na psihoterapiju do onih koji su okrenuti biološkim teorijama i intervencijama.”

Doktor Savić objašnjava kako je psihijatrija u posljednjih 50 godina jako napredovala, premda se i zbog određene stigme spram psihičkih poremećaja, još uvijek smatra da ona nije previše učinkovita. No, kaže, dogodila se revolucija u liječenju određenih poremećaja pa se velikom broju ljudi može pomoći ili da ih se izliječi, ili da im se smanje tegobe. Na pitanje koliko su pri liječenju psihičkih bolesti važni lijekovi, doktor Savić kaže: “Ovisi o kojem se poremećaju radi. Postoje određena stanje koja se teško može liječiti bez farmakoterapije, najčešće se pri tomu misli na shizofreniju i slične poremećaje kod kojih je farmakoterapijsko liječenje ključno.”

“Za druga stanja, poremećaje koje smo ranije zvali neurozama, psihoterapijski pristup je primaran i jako pomaže. Dokazano je da postoji biološka podloga za poremećaje, da nasljeđujemo vulnerabilnost za određene poremećaje, pa ako u prvom koljenu postoji netko tko pati od određenog psihičkog poremećaja, rizici su znatno veći. No geni ipak nisu jedini uzrok. Puno na javljanje poremećaja utječu okolina i vanjski stresori, različiti anksiozni poremećaji i poremećaji raspoloženja koji u velikoj mjeri ovise o socijalnom, obiteljskom, radnom okružju u kojem se živi.”

Ljudi misle da su neki normalni osjećaji dijagnoze

Na uvriježeno mišljenje kako su nove generacije sklonije tražiti pomoć psihijatara zbog toga što su manje otporni na različite životne izazove, doktor Savić je objasnio. “Možda su i mehanizmi i okolišni čimbenici koji pomažu kompenzirati stres postali slabiji, no vjerojatni je i da smo postali svjesniji stresova koji se ranije nisu primjećivali, kao i spremniji potražiti pomoć. Eto, puno se govori o depresiji i anksioznosti, no pri tomu ih se često izjednačava s tugom, žalovanjem, bolom ili nervozom. To međutim nisu dijagnoze već su to normalni osjećaji za koje bi bilo loše kad ih ne bi imali. Međutim, ako osoba pokazuje znakove gubitka funkcionalnosti u međuljudskim odnosima, obitelji, na radnom mjestu, onda svakako mora potražiti pomoć. Problem je i što se u nas psihički poremećaji promatraju kao slabost, jer mnogi ne razumiju da si netko u određenom trenutku ne može sam pomoći, da nije posrijedi hir, nego nešto što zahtijeva stručnu pomoć.”

Doktor Savić bavi se raznim akutnim slučajevima koji prolaze kroz jedinicu intenzivne skrbi, a primarni su mu interes u kliničkom smislu prvi psihotični poremećaji. “Paradigmatski, to je shizofrenija i poremećaji iz spektra shizofrenije, ali ona je samo dio psihotičnih poremećaja. Psihotični poremećaji uključuju stanja u kojima su percepcija, mišljenje i osjećaji poremećeni do te mjere da ljudima otežavaju funkcioniranje toliko da, pojednostavljeno rečeno, gube sposobnost odgovarajućeg testiranja realiteta. Dolazi do javljanja deluzija, dezorganiziranog ponašanja, halucinacija i drugih promjena, što ljude zabrinjava, izaziva tjeskobu, a do razvoja poremećaja može doći tako da osobe nisu niti svjesne karaktera tih promjena.”

Psihijatrija je jedna od najtežih grana medicine

Prevladava mišljenje da je psihijatrija jedna od najtežih grana medicine, da je vrlo teško svakodnevno susretati se s ljudima oboljelima od psihičkih poremećaja, pogotovo stoga što se čini da se nekima ne može pomoći onoliko koliko bismo htjeli.

“Svaki posao nosi sa sobom određeni specifični stres, a ljudi biraju posao prema stresovima koje mogu podnijeti. Nekima psihijatrija doista djeluje kao nemoguć posao, ali drugima je i recimo kirurški posao takav, samo ovisi o strukturi naše ličnosti i kako se to podnosi. Kad bih opet počinjao ponovno bih izabrao psihijatriju. Mi psihijatri volimo reći da zahvaljujući svakodnevnim razgovorima sa svojim kolegama, zapravo i sami na neki način imamo svoje psihoterapeute koji nam olakšavaju posao. Najveći je problem, kao i u drugim granama medicine, „isključiti se“ nakon posla ili potisnuti misao na pacijenta za kojega znate da pati. Zapravo je nemoguće do kraja zaboraviti ili gurnuti pod tepih nesreće vaših pacijenata.”

U Europi fali psihijatara, posebice u skandinavskim država

Tijekom razgovora iznenadili smo se kad je doktor Savić ispričao kako puno psihijatara odlazi u inozemstvo. “Poznajem 13 kolega koji su bez problema našli posao vani. U Europi postoji deficit određenih specijalnosti, posebice psihijatara u skandinavskim država, Irskoj, Nizozemskoj i tamo je uistinu lako dobiti posao. I ja stalno dobivam ponude, no još uvijek ne razmišljam o odlasku. Ne želim ići jer ovdje imam dobre uvjete rada i potporu u bolnici. Nije me pokolebao ni boravak u SAD gdje mi je bilo odlično, no ovdje za sada mogu ostvariti svoje ambicije, a probleme u sustavu smatram više izazovom nego problemima. Naprosto, ono što sam naučio u inozemstvu želim pokušati prenijeti u naš sustav, želim dodatno strukturirati programe, uvesti neke promjene, unaprijediti terapijske intervencije. I tu ima puno posla.”

Doktor Savić posebno ističe kako dugogodišnji ravnatelj bolnice Vrapče profesor Vlado Jukić pokazuje sluh za ambicije mladih liječnika, da im pruža potporu u stručnom usavršavanju te radu na znanstvenim projektima. “Bilo mi je odobreno ići u SAD na Fulbright stipendiju, premda se niti jednoj bolnici nije lako odreći kliničara na godinu dana. Osim toga moja je bolnica izrazito velika, imamo puno pacijenata i prilika za intenzivan klinički rad što nemate na drugim mjestima. Već nakon 6 godina specijalističkog staža imam široko kliničko iskustvo koje se na većini mjesta u inozemstvu ne bi moglo tako lako skupiti. To je, po meni, iznimno bitno, ako se želite baviti smislenim znanstvenim radom u psihijatriji. Ako ste okrenuti i kliničkom radu, a ne samo znanosti, onda je ovdje prostor dovoljan za napredak.”

Tereza Gabelić (36)

Vjekoslav Skledar

Doktorica Gabelić rođena je u Vrboskoj na otoku Hvaru. Osnovnu i srednju školu završila je u Jelsi. Najbolji dokaz kvalitete njezinih nastavnika je činjenica da se većina srednjoškolskih kolega uspješno upisala željene fakultete, a dr. Gabelić je na prijemnom ispitu za Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu bila među 50 najboljih pristupnika. Istraživačkim radom doktorica Gabelić počela se baviti tijekom studija na Kliničkom zavodu za patologiju i citologiju KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu, gdje pod mentorstvom kod prof. dr. Bože Krušlina objavljuje prve znanstvene radove iz područja urološke patologije. Tijekom studija bila je odlična studentica, što potvrđuje Dekanova nagrada za najbolju studenticu 4. godine medicine, kao i državna stipendija Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Obavezni liječnički staž odradila je u KB Dubrava, a specijalizaciju iz neurologije u KBC-u Zagreb, tijekom koje je završila i edukaciju iz Evociranih potencijala na istoj klinici. Godinu dana, zahvaljujući podršci prof.dr. Vesna Brinar, provela je na znanstvenom usavršavanju u Buffalu, u državi New York. Boravak u velikom istraživačkom centru i znanstveno istraživački rad pod mentorstvom prof.dr. Roberta Živadinova omogućio joj je publikaciju znanstvenih radova u međunarodno priznatim radovima. Doktorirala je na poslijediplomskom doktorskom studiju Biomedicina i zdravstvo Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pod vodstvom doc. dr. Maria Habeka uz temu usko vezanu uz kliničku neurofiziologiju multiple skleroze.

Od 2012. radi kao specijalist neurolog na Klinici za neurologiju KBC-a Zagreb te je voditeljica Laboratorija za evocirane potencijale na istoimenoj Klinici. Već tijekom specijalizacije, sudjeluje u vođenju studentskih vježbi za studente IV godine medicine tijekom kolegija iz Neurologije te u vođenju studentskih vježbi na studiju medicine na engleskom jeziku iz predmeta Neurology. Od 2018. asistentica je na Katedri za neurologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Aktivno se bavi znanstvenim radom, te je prvi autor i koautor većeg broja znanstvenih radova, objavljenih u međunarodnom priznatim i indeksiranim časopisima te prezentiranim na domaćim i međunarodnim kongresima.

Često surađuje s kolegama iz drugih grana

“Premda me tijekom studija privlačila kirurgija, pred kraj sam se odlučila za neurologiju, koja u sebi objedinjuje komponente hitne medicine, rada s bolesnicima, dijagnostike, imunologije. Osim toga, bila mi je želja baviti se neuroimunologijom, odnosno područjem demijelinizacijskih bolesti od kojih je najčešća multipla skleroza. U neuroimunologiji je najintrigantnija činjenica da imunološki sustav napada vlastiti organ, naše tijelo, odnosno da određene stanice reagiraju i izazivaju bolest. Sama neurologija je kao struka vrlo široka te nudi mogućnost uže specijalizacije u području intenzivne medicine, cerebrovaskularnih bolesti, epilepsija, neuromuskularnih i neurodegenerativnih bolesti te demencija.”

Na KBC-u Zagreb, na Klinici za neurologiju postoje odjeli specijalizirani za svako od navedenih područja, a specijalizanti imaju priliku vidjeti veliki broj bolesnika koji se obrađuju i liječe, kao i slučajeve rijetkih neuroloških bolesti. Doktorica Gabelić često surađuje s kolegama iz drugih grana medicine, aktivno surađuje s neurokirurzima, posebno pri operacijama tumora na mozgu i dio je multidisciplinarnog tima za operacije u budnom stanju. Moderna neurologija usko je vezana uz neuroradiologiju, u kojoj se primjenjuju metode slikovnog prikaza mozga i kralježničke moždine ali i intervencijske metode liječenja moždanog udara i krvožilnih malformacija.

Od multiple skleroze ne boluju samo stariji

Uža specijalnost doktorice Gabelić je multipla skleroza od koje u Hrvatskoj boluje više od 6.000 ljudi i koja zahvaća osobe mlađe životne dobi, osobito one između 20 i 40 godina. Premda je uvriježeno mišljenje da je to fatalna bolest kojoj nema lijeka, doktorica Gabelić to opovrgava.

“Posljednjih godina otkriveni su novi lijekovi, biološke terapije, takozvani pametni lijekovi, pa je uspješnost liječenja neusporediva s vremenom kad sam upisala fakultet i kad su mogućnosti liječenja bile vrlo oskudne. Postoji prva linija liječenja koja smanjuje nova pogoršanja bolesti za otprilike jednu trećinu, a ako to nije dovoljno onda se prelazi na jaču i učinkovitiju terapiju koja nažalost ima više nuspojava. Važno je napomenuti da su svi novi lijekovi koji su registrirani u EU, dostupni i našim bolesnicima. Zbog toga ti mladi ljudi mogu normalno živjeti i raditi, planirati trudnoću i osnivati obitelj, a upravo je ovaj normalan život naš najveći uspjeh. Multipla skleroza je multifaktorijalna bolest, kombinacija faktora genetike i okoliša. Genetika je tek jedan od čimbenika koji sudjeluje s do 25 posto, a ostalo je posljedica pušenja, prekomjerne težine, Epstein Barr virusne infekcije, nedostatka vitamina D…

Aleksandar Savić, Boris Filipović, Katja Dumić Kubat i Tereza Gabelić Vjekoslav Skledar

Ističe kako njene kolege i ona imaju jako dobre mogućnosti znanstvenog i profesionalnog usavršavanja, pri čemu bi osobito istaknula svojeg mentora, docenta Habeka, koji je glavni pokretač provođenja znanstvenih projekata, čiji rezultati se objavljuju u međunarodno priznatim indeksiranim časopisima. “Profesorica Ervina Bilić, predstojnica Klinike za neurologiju, također potiče i podupire uvođenje novih metoda u znanstvenu i kliničku praksu te podržava naša istraživanja, što ima za cilj kvalitetniju obradu i liječenje bolesnika na Klinici za neurologiju KBC-a Zagreb. Liječnici Klinike redovito odlaze na stručna usavršavanja i kongrese na kojima aktivno sudjeluju, u vidu prezentacija ili pozvanih predavanja. Komunikacija s drugim kolegama na kongresima gdje se prezentiraju najnovije spoznaje neizmjerno je važna. Upoznajemo vrhunske stručnjake s kojima nastavljamo razvijati međunarodnu znanstvenu suradnju.”

Odlazak doktora u inozemstvo je sasvim logičan, s obzirom na prilike

Komentirajući činjenicu da se medicina doista feminizirala budući da su čak oko 70 posto novih liječnika žene, doktorica Gabelić kaže na je njena Klinika najbolji dokaz za to. “Od kad radim na Klinici za neurologiju šefice Klinike bile su žene, najprije profesorica Sanja Hanjšek, sada profesorica Bilić, a liječnice su također u većini šefice odjela. Predstojnica Katedre za neurologiju također je žena – profesorica Zdravka Poljaković. Iako na papiru jesmo feminizirani, sve navedene žene na ovim najvišim pozicijama bile su i jesu iznimni stručnjaci u svom području neurologije te osobe koje znaju izabrati i usmjeriti ljude prema ostvarenju njihovih potencijala.”

“Medicina je svakako specifično zvanje budući da školovanje traje petnaestak godina, dakle, 8 ili 9 godina duže nego kod drugih profesija. Stoga mnogi ne žele tako dugo čekati uključenje u svijet rada. Osim toga, više nego u drugim profesijama, ako se želi biti u korak s najnovijim otkrićima i metodama, mora se puno raditi na sebi, valja se educirati i pripremati projekte izvan radnog vremena. Što, dakako, nije lako.”

Doktorica Gabelić kaže kako nije čudno da danas mladi ljudi puno više nego prije razmišljaju o svojoj budućnosti. “Stalno slušaju o nezaposlenosti, malim plaćama, problemima s mirovinama, pa je logično da u takvom ozračju odlaze u inozemstvo. Glavni su razlozi njihova odlaska odnosi na radnom mjestu te, dakako, male plaće. Ako postoje problemi u radu i napredovanju, ako se ne cijeni rad i trud mladih ljudi, ako na poslu prosperiraju ne najbolji nego oni s vezama, onda ne čudi što mnogi gube entuzijazam i vjeru u bolje. Stoga razumijem njihove frustracije.”

Nije ju zanimala veća plaća u inozemstvu

Za razliku od njih Tereza Gabelić, premda su joj roditelji težaci, a došla je iz malog mjesta te je krenula sama od nule, tih problema nije imala. S 29 godina završila je specijalizaciju, a već s 31 je doktorirala. “Iako nitko nije stajao iza mene, osim moga rada i truda, napredovala sam u struci i postigla rezultate u koje sam uložila dugogodišnji rad i trud. Zahvaljujući tomu dobila sam stipendiju, specijalizaciju, usavršavanje u inozemstvu, mogućnost da doktoriram.”

Prvu ponudu za odlazak u inozemstvo doktorica Gabelić dobila je 2012. dok je bila na usavršavanju u SAD. “Profesor Živadinov ponudio mi je da ostanem kod njega, međutim morala bih raditi u pretkliničkom dijelu, a već sam bila specijalist. Rad u Americi bio je neprocjenjivo osobno i profesionalno iskustvo no klinička neurologija ipak je ono što želim raditi te sam se odlučila vratiti. Često dobivam ponude preko agenata, prije svega iz skandinavskih zemalja, koji traže specijaliste neurologije. Iako bi mi plaća bila 7 ili 8 puta veća nego ovdje, novac mi nije najveći motiv za bavljenje medicinom.”

“S obzirom na to da radim na Rebru koja je naša najveća i najbolja bolnica, u kojoj imam priliku stalno raditi s bolesnicima, a istodobno imam sve mogućnosti stručnog i profesionalnog usavršavanja te napredovanja, zaista ne nalazim razloga za odlazak. Tim više što na kongresima u inozemstvu vidim da naše bolesnike liječimo na isti način te da im pružamo iste uvjete kao i puno bogatije i razvijenije države. I na kraju, na moju odluku utjecalo je i to što želim biti što bliže svojoj obitelji.”

Boris Filipović (34)

Specijalist otorinolaringolog, kirurg glave i vrata, dr.sc Filipović, zaposlen je na Odjelu za otorinolaringologiju, u KB Sveti Duh u Zagrebu i znanstveni je suradnik pri Medicinskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je primjeren student pa je imao državnu stipendiju, a kao autor i koautor objavio je desetak znanstvenih radova s više do 200 citata. Jedini je u Hrvatskoj završio subspecijalizaciju iz područja plastične, rekonstruktivne i estetske kirurgije lica EAFPS, European Academy of Facial Plastic Surgery.

Doktor Filipović odlučio se za kirurgiju jer su ga oduvijek zanimali poslovi koji su po svojoj prirodi vrlo dinamični. S obzirom na to da su ga najviše zanimale estetska i plastična kirurgija, posebno lica, odlučio se za specijalizaciju iz otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata na KB Sveti Duh. Još dok je bio student na 3. godine medicine počeo je volontirati u Laboratoriju za neurofarmakologiju na Zavodu za farmakologiju na Šalati kojemu je bio na čelu profesor Zdravko Lacković, jedan on naših najcitiranijih znanstvenika.

U to doba u Americi su zamijetili da su ljudima koji su koristili botoks, primjerice za uklanjanje bora, prestale glavobolje. Nakon injiciranja botoxa i s opuštanjem mišića, kod osjetnih živaca pritisnutih i stimuliranih prolaskom kroz razne mišiće na glavi, prestaje iritacija, pa su vjerovali da je to razlog za prestanak glavobolja. Boris Filipović i ekipa sa Šalate došla je međutim do posve drugačijeg zaključka.

Doktorat o djelovanju botoxa na bol

“Proučavajući kako botox djeluje na bol među prvima smo došli do fundamentalnih saznanja kako toksin djeluje na senzorni sustav, odnosno kako putuje živcima prema mozgu te utječe preko posve drugih tipova neurotransmitora. To mi je kasnije bila dijelom tema doktorata. S obzirom na to da su naša otkrića bila u suprotnosti s onim što je zastupala moćna farmaceutska kompanija, nismo se mogli probiti ni u Hrvatskoj ni u svijetu jer su naša istraživanja potencijalno ugrožavala poslove vrijedne milijarde dolara. Tko je htio povjerovati malom zagrebačkom laboratoriju koji tvrdi da najpotentniji toksin putuje živcima.”

dr. Filipović, otorinolaringolog, kirurg glave i vrata sa Odjela za otorinolaringologiju, u KB Sveti Duh u Zagrebu Vjekoslav Skledar

Satisfakciju su dobili desetak godina kasnije nakon što su se potpuno promijenila bazična znanja o mehanizmu i mjestu djelovanja ovog toksina. Tijekom specijalizacije dr. Filipović je dobio priliku pohađati tečaje u Nizozemskoj. Radio je na najzahtjevnijim operacijama lica od facelifta, rinoplastika do rekonstrukcija lica te upoznao profesora Petera JFM Lohuisa, pa je odlučio krenuti na subspecijalizaciju iz plastike lica.

“Subspecijalizacija iz plastične kiurgije glave i vrata pri European Academy for Facial Plastic Surgery, EAFPS, pruža vrhunsku medicinsku edukaciju u sklopu koje sam proveo ukupno 18 mjeseci u centrima izvrsnosti u Nizozemskoj, The Netherlands Cancer Institute, Bergman Clinics te u SAD, The Johns Hopkins Hospital. Kod nas takva vrsta subspecijalizacije iz plastike lica traje oko dvije godine, ali se ne može ni po čemu usporediti s edukacijom od strane EAFPS, u kojoj su vrlo precizno definirani i razrađeni svi dijelovi edukacije od rekonstruktivne i onkološke do traumatološke i estetske komponente kirurgije lica. Samo 10 polaznika iz Europe ima priliku završiti tu vrstu edukacije u dvije godine. U New Yorku sam imao za mentora dr. Andrewa Jaconoma koji je se danas smatra najboljim kirurgom za facelift u svijetu. Po završetku edukacije polaže se pismeni ispit koji traje 6 sati, a isto toliko drugi dan traje usmeni ispit na pacijentima. Moram priznati da su mi ta dva ispita bila najteži trenuci u životu kad se govori o obrazovanju.”

S prof. Lohuisom otvorio kliniku u Zagrebu

Na pitanje zašto se unatoč toga vratio u Hrvatsku Filipović kaže da su dva razloga presudila. “Nizozemska je prekrasna, uređena zemlja visoke kvalitete života, no ne bih htio tamo živjeti jer tamo za čovjeka koji dolazi izvana ne postoji ništa osim napornog cjelodnevnog rada. Ni za što drugo nemate vremena osim za posao, a kako teško možete uspostaviti prijateljske odnose bez obzira koliko otvoreni bili za druženje, zaključio sam kako je u Hrvatskoj, unatoč svih problema, kvaliteta života puno bolja. Jednako tako ne bih volio ostati ni u Americi, radije bih radio bilo što u Hrvatskoj nego živio tamo. Odlučio sam se vratiti jer sam s profesorom Lohuisom, s kojim sam se jako zbližio, donio odluku da u Zagrebu zajedno otvorimo Poliklinku Lohuis Filipović Medical Group. Kako smo ostvarili odlične rezultate primjenom novih metoda i tehnologija zaključili smo kako u Hrvatskoj možemo znatno unaprijediti kvalitetu usluga.”

U Klinici će uz centar za estetiku lica, tijela, dermatologiju i stomatologiju, biti još centar za liječenje glavobolje te centar koji će se baviti problemima u poremećaju spavanja. Doktor Filipović tvrdi da će ponuditi cijeli niz novina jer je dijagnostika i liječenje jako napredovala. Među ostalim, pacijenta s apnejom se uspava na nekoliko minuta kako bi mu se kamerom ustanovilo točno mjesto i jačina suženja dišnog puta. Na temelju toga se onda određuje individualna terapija apneje i hrkanja, bilo kirurška ili ne-kirurška. Tu metodu dijagnostike – somnoskopiju – drug induced sleep endoscopy – uspješno je uvedena u redovni program na KB Sveti Duh čime se značajno unaprijedila kvaliteta liječenja tih vrsta poremećaja.

Također se bavi liječenjem migrene

Doktor Filipović se također bavi kirurškim liječenjem najtežih oblika glavobolja, tipa kroničnih dnevnih glavobolja, uključujući i migrene. Tim u Nizozemskoj predvođen Dr. Lohuisom razvio je novi tip kirurškog liječenja glavobolje, koje su popularno nazvane – operacije migrena- migraine surgery. “Razvili smo protokol prema kojemu možemo selekcionirati pacijente koji nakon operacije u 95 posto slučajeve neće više imati glavobolje. Riječ je o minimalno invazivnim tehnikama kojima se otpuštaju osjetni živci na licu. Nedavno smo objavili znanstvenu studiju o tomu s dugogodišnjim praćenjem pacijenata.”

U zadnjih nekoliko godina, tvrdi doktor Filipović, estetska kirurgija lica znatno je napredovala, posebno kirurške tehnike operacije nosa. “Nos se u pravilu i dalje operira još uvijek zastarjelim tehnikama, u kojima se većina hrskavica i dijela nosnih kostiju odstranjuje. Odnosno ne vodi se računa koliko će trajati učinci operacije što je strašno važno, jer nije svejedno hoćete li imati problema za 3 ili 5 godina ili za 20 ili 30 godina. Novije tehnike operacija podrazumijevaju čuvanje struktura, naročito hrskavice i njihovu reorijentaciju, čime se postiže dugotrajniji i prirodniji izgled.”

Ne boji se konkurencije

Doktor Filipović kaže kako se ne boje konkurencije jer ona gura naprijed, tjera da se podiže kvaliteta. “Što ima više uspješnih klinika i liječnika, to će biti više zainteresiranih za razne zahvate i više će se ljudi odlučiti za operacije. Osim toga nitko ne može sam obraditi sve zainteresirane. Profesor Lohuis ispričao mi je kako je on osobno istrenirao pola konkurencije u Nizozemskoj jer je to i u njegovu interesu. Loše je što se u nas često piše o neuspješnim zahvatima pa to plaši ljude jer misle da se izlažu prevelikom riziku.” U njihovoj klinici će inzistirati da se zadrži prirodni izgled lica i tijela te da se zahvat optimalno prilagodi svakoj osobi.

“U našem poslu nerijetko moramo zaštititi osobu od nje same. Zbog toga odbijam oko 30 posto estetskih pacijenata koji traže da im učinimo nešto što ne odgovara njihovom prirodnom izgledu. Kad procijenimo da to nije dobro za pacijenta, ne želimo ga obraditi. Razvili smo standardizirani upitnik, takozvani THE UTRECHT QUESTIONNAIRE s 5 pitanja koji pomaže otkriti tko nije kandidat za estetsku operaciju nego mu je potrebna neka druga vrsta liječenja. Takvi pacijenti, naime, nikada neće biti zadovoljni rezultatima zahvata jer kod njih nije, primjerice, problem u nosu nego u glavi.”