Pouzdani i statistički potentni rezultati

Profesor Smolić objašnjava kako je u anketi postignuta stopa odgovora od visokih 38 posto, pa su rezultati pouzdani, statistički potentni i znanstveno utemeljeni. U sličnim se anketama, objašnjava, vrlo teško postižu stope odgovora koje prelaze 20 posto, pa je uspjeh ovog istraživanja tim veći.

Pitanja su poslana na adrese oko 14.000 zaposlenih liječnika praktičara koji su u tom statusu bili krajem svibnja 2022. godine. Istraživanje je zaključeno s 5.255 valjanih anketa, a provedeno je po najvišim znanstvenim kriterijima za online anketiranje u pogledu metodologije, programiranja ankete, odnosno korištenja softvera, distribucije i komunikacije istraživanja prema ispitanicima.

Istraživanje pokazalo ključne probleme bolničkih liječnika

Hrvatska liječnička komora objavila je kako su rezultati istraživanja pokazali da su ključni problemi bolničkih liječnika premalo vremena za pacijenta, preveliko radno opterećenje, istovremeni rad na više radilišta, previše administrativnog posla i premalo vremena za edukaciju liječnika, kao i loše upravljanje.

Među ostalim, čak 58 posto bolničkih liječnika vrlo je nezadovoljno vremenom koje imaju na raspolaganju za pacijente, 29 posto liječnika uopće na poslu nema radnu sobu s računalom, njih 47 posto ima radnu sobu s računalom, ali je prosječno dijele s još petero kolega. Pri tomu zapanjuje podatak da je čak 36 posto bolničkih liječnika u posljednjih 12 mjeseci bilo izloženo verbalnom vrijeđanju ili prijetnjama.

Ocjena upravljanja: Jedva dovoljan, dva

Ivan Raguž, voditelj projekta i član Izvršnog odbora Komore, izjavio je kako su liječnici kvalitetu upravljanja u ustrojstvenoj jedinici ocijenili s prosječnom ocjenom 4,7. To je na ljestvici od 0 do 10, školskim rječnikom rečeno, tek za ocjenu dovoljan, dva. Na prvih deset mjesta rang-liste kvalitete upravljanja nije se uspjela plasirati ni jedna velika klinička bolnica ili klinički bolnički centar, načinom komunikacije ravnatelja nezadovoljno je čak 44 posto liječnika.

Očekivano, zbog tako loših ocjena, koje su zaposlenici dali bolničkim ustanovama, takvim rezultatima krajnje je nezadovoljna Udruga poslodavaca u zdravstvu, u kojoj su ravnatelji bolnica. Našli su se pogođeni ocjenama svojih zaposlenika pa su optužili liječničku komoru da je rang lista bolnica “nevjerodostojna i populistička.”

Zaključili su kako je “pretenciozno javno prezentiranje rang-liste bolnica temeljene isključivo na subjektivnoj anketi liječnika”. Bilo bi zanimljivo čuti zašto se ravnatelji ljute na svoje liječnike, a ne pitaju se koliko su oni sami odgovorni za stanje s kojim, očito, nitko nije zadovoljan.

Htjeli su adresirati specifične izazove i probleme

Profesor Smolić ističe da je Hrvatska liječnička komora željela tom anketom adresirati specifične izazove i probleme liječnika u hrvatskom zdravstvu. Anketni upitnici prilagođeni su za liječnike specijaliste, liječnike koji rade u primarnoj zdravstvenoj zaštiti…

“Cilj takvog pristupa bio je razumjeti razlike u uvjetima rada, odnosima ili očekivanjima od posla na različitim razinama zdravstvene zaštite. Slične ankete provode se u drugim, uglavnom razvijenim zdravstvenim sustavima, primjerice u Australiji, Austriji ili Norveškoj. Hrvatska se stoga ovom inicijativom svrstala uz bok zemalja koje stavljanju naglasak na planiranje, očuvanje i razvoj liječništva na temelju vjerodostojnih i znanstveno utemeljenih podataka”, objasnio je profesor Smolić te najavio da će se takve ankete provoditi svake dvije godine.

Najbolje ocijenjene su manje bolnice

Zanimljivo je da su po istraživanju među najbolje ocijenjenim bolnicama uglavnom one manje. “Logično je budući je manjim bolnicama lakše upravljati, fleksibilnije su ili specijalizirane za pružanje specifične zdravstvene zaštite. Moguće je da su u manjim bolnicama zaposlenici povezaniji što također može utjecati na zadovoljstvo poslom”, objašnjava profesor Smolić.

Rezultati pokazuju da su se i neke velike bolnice našle na visokim pozicijama, primjerice, KBC Rijeka, po stavovima liječnika o upravljanju ili KBC Zagreb po uvjetima rada. “Uostalom, razlike u indeksima između bolnica koje su primjerice na 5. ili 15. mjestu po rangu uvjeta rada ili upravljanja, relativno su male.”

Liječnicima postavili oko stotinu pitanja

Profesor Smolić priča kako je liječnicima postavljeno otprilike stotinu pitanja koja su bila podijeljena u četiri modula i obuhvaćala su uvjete rada, upravljanje, edukaciju i usklađenost obiteljskog i poslovnog života. “Među ostalim, pitali smo liječnike koliko su zadovoljni svojim sadašnjim glavnim poslom, jesu li ikada detaljno pretraživali mogućnosti rada u inozemstvu, rade li redovito ili povremeno neki drugi posao u nekoj drugoj zdravstvenoj ustanovi, bi li ponovno odabrali liječnički poziv, koliko su u posljednjih mjesec dana radili prekovremeno…”

Za razliku od većine ljudi, profesor Smolić smatra da se Hrvatska ne suočava sa značajnijim odljevom liječnika u druge zemlje. Međutim, kaže kako gubitak od stotinjak liječnika godišnje ipak znači puno za naš krhki zdravstveni sustav. Prema podacima Digitalnog atlasa hrvatskog liječništva, zemlju je tijekom 2022. napustilo oko 100 liječnica i liječnika prosječne dobi od 35 godina. Još ih je oko 60 izjavilo namjeru za odlaskom. Na prvom mjestu push faktora, tvrdi profesor Smolić, uvjeti su rada, atmosfera na poslu koja obuhvaća diskriminaciju, nejasni radni zadaci, opterećenost poslom i loši međuljudski odnosi. “Dobar dio tih problema isplivao je tijekom rada u pandemiji koja je razotkrila slabosti upravljanja u kriznim situacijama”, kaže.

Većina liječnika nisu uspješni ravnatelji

Profesor Smolić slaže se s ocjenama da naš bolnički sustav ne funkcionira dobro jer su na čelu većine bolnica liječnici odabrani po kriteriju političke podobnosti. “Takav sustav odabira ravnatelja funkcionira još iz ere socijalizma, a početkom 1990-ih propuštena je prilika da se naprave promjene. Prethodno uhodane prakse političkog kadroviranja u javnom zdravstvenom sustavu samo su se nastavile, a možda su uzele i više maha, kako prilikom izbora ravnateljstva, tako i predstojnika i pročelnika klinika, zavoda i odjela.”

Uz političku podobnost problem je i to što većina liječnika nisu uspješni ravnatelji jer nisu specijalizirani za upravljanje velikim sustavima. Takve bi poslove, po mišljenju mnogih, trebali raditi menadžeri i ekonomisti.

“Iz ankete smo mogli saznati što misle liječnici o upravljanju u svojim bolnicama, primjerice, u kriznim situacijama. To je, međutim, samo jedan dio slagalice o cjelovitoj slici upravljanja zdravstvenim ustanovama. Za potpunu sliku potrebni su nam i ostali podaci koje ova anketa nije obuhvatila, primjerice financijski pokazatelji, ishodi liječenja, stavovi pacijenata i ostalih zaposlenika, medicinskih sestara i tehničara ili nezdravstvenih radnika”, kaže dr. Smolić.

Potrebna je promjena paradigme upravljanja

Profesor Smolić napominje kako ne mora nužno značiti da su upravljačke vještine liječnika lošije od onih koje posjeduju menadžeri ili ekonomisti. “Našim je zdravstvenim ustanovama potrebna promjena trenutačne paradigme upravljanja. Međutim, čini se kako za takvo nešto nema interesa te su prilikom izbora ravnatelja zdravstvenih ustanova presudne neke druge kvalifikacije ili kriteriji.”

Ne znači nužno, kaže profesor Smolić, da su sve takve upravljačke strukture loše ili neučinkovite, ali to se ne bi moglo zaključiti iz financijske slike hrvatskih bolnica. “To bismo mogli i znanstveno dokazati ili opovrgnuti da smo primjerice proveli pilot projekt u kojem bi se u nekoliko bolnica postavili profesionalni menadžeri s timom ekonomista, IT stručnjaka, liječnicima te onda promatrali nekoliko godina kako posluju bolnice s takvim upravama”. Tada bi, kaže, nositelji zdravstvene politike dobili dokaze o tome je li takav model upravljanja efikasniji od postojećeg. “Bez takvih dokaza ostaje nam puno prostora za nagađanja,” ističe profesor Smolić.

Po pitanju zapošljavanja Hrvatska prati trendove EU

Šime Smolić izvanredni je profesor na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Znanstveno istraživački rad profesora Smolića vezan je za područje ekonomike zdravstva, ekonomike starenja i ekonomskih posljedica starenja stanovništva. Dobitnik je nagrade Mijo Mirković za znanstveni rad te više nagrada dekana za najbolje ocijenjenog izvođača predavanja te seminarske nastave na engleskom jeziku.

Tijekom 2021. u zdravstvu je bilo zaposleno 74.273 djelatnika, a 2020. bilo ih je 71.696. Broj liječnika dosegnuo je brojku od 14.000 što je značajno povećanje u odnosu na ranije. Iako je u međuvremenu osjetno pao broj stanovnika, promjena nema jer su i dalje duge liste čekanja i gužve u bolnicama. Zbog starenja liječničke populacije i velikog vala umirovljenja koji je pred nama, profesor Smolić smatra da bi bilo nužno kvalitetno planiranje radne snage u zdravstvu.

“Porast zapošljavanja zdravstvenih radnika – početkom 2022. bilo ih je oko 57.000 ili oko 80 posto svih zaposlenih u javnom zdravstvu – nije toliki problem. Hrvatska, naime, samo prati trendove u ostalim zdravstvenim sustavima EU. Ono što zabrinjava jest činjenica da se toliki broj zaposlenih ne odražava toliko kroz poboljšanje ishoda liječenja i općeg zdravlja populacije.”

Izazovi se mogu riješiti na relaciji HZZO – Ministarstvo

Mogući razlozi takvog stanja su, po profesoru Smoliću, nejasne granice između rada liječnika u javnom i privatnom sektoru, načinu plaćanja zdravstvenih usluga u kojem nije bitno koliko tko radi i kakvi su ishodi liječenja, loše upravljanje koje rezultira neučinkovitim korištenjem postojećih resursa, medicinske opreme i ljudskih potencijala. “Promjene se događaju i na strani potražnje jer sve starija populacija traži više zdravstvenih resursa, a privatni sektor zdravstva većini je i dalje nedostupan. Zdravstveni je sustav Hrvatske preopterećen administrativnim procedurama koje oduzimaju dragocjeno vrijeme liječnika i medicinskog osoblja koje treba posvetiti pacijentima.”

Svi ti izazovi, smatra profesor Smolić, mogu se riješiti na relaciji HZZO-a i Ministarstva zdravstva u suradnji s ključnim dionicima sustava te korisnicima zdravstvene zaštite koji imaju značajnu ulogu u zdravstvenom sustavu i svojim odgovornim ponašanjem mogu pridonijeti njegovoj održivosti.

Ima li Hrvatska previše bolnica?

S obzirom na to da se profesor Smolić bavi, među ostalim, i ekonomikom zdravstva zanimalo nas je slaže li se s tvrdnjama da je u Hrvatskoj previše bolnica.

“Hrvatski zdravstveni sustav nalazi se pred puno velikih izazova, što je posljedica upornog odgađanja ozbiljnih reformi. Jedna od tih velikih reformi tiče se bolničkog sustava koji valja racionalizirati i prilagoditi potrebama vrlo skoro oko 3,5 milijuna stanovnika. Mrežu koju čine 63 bolnice, a u pojedinim dijelovima zemlje i do njih pet djeluje u radijusu od 100 kilometara, trebalo bi racionalizirati”, napominje profesor Smolić te dodaje da Danska koja je puno bogatija od Hrvatske ima oko 50 bolnica.

“I još k tomu godinama smanjuje njihov broj. Specijalizacija je možda jedini efikasan način opstanka manjih bolnica koje u sadašnjem modelu financiranja bolnica posluju s minusima. Drugi je način njihova integracija ili funkcionalno spajanje o kojemu se govori zadnjih desetak godina, ali ono nikako da zaživi.”

Potrebne su promjene u sustavu plaćanja bolnica

Profesor Smolić drži da bi trebalo promijeniti dosadašnji način plaćanja bolnica, što bi jamčilo bolju dugoročnu financijsku sliku bolnica te provesti reformu primarne zdravstvene zaštite. Smatra kako se nakon dvije godine pandemije covida-19, zbog neodgovarajućeg dugoročnog planiranja specijalizacija i sve većim administrativnim opterećenjem, primarna zdravstvena zaštita našla na prekretnici. “Iako ima ključu ulogu u stabilizaciji čitavog zdravstvenog sustava, uloga primarne zdravstvene zaštite nije prepoznata na odgovarajući način kod nositelja zdravstvene politike.”

Kako bi se smanjio broj nepotrebnih intervencija, a nije malo onih koji prođu skupe preglede pa onda ne dolaze po nalaze, po mišljenju nekih stručnjaka valjalo bi uvesti participaciju za preglede, dijagnostiku, bolničko liječenje i lijekove.

Prednosti i nedostaci participacije

Participacija ima svoje prednosti i nedostatke, objašnjava profesor Smolić. “Ako je premala ne postiže se učinak odvraćanja od nepotrebne zdravstvene potražnje, ali ako je utvrđena u prevelikom iznosu, može dovesti do povećanja zdravstvenih nejednakosti. Razine sudjelovanja građana u troškovima zdravstvene zaštite nisu zabrinjavajuće, što zbog iznosa, što zbog cijene dopunskog zdravstvenog osiguranja. Sve to djeluje simbolički u usporedbi s nekim drugim članicama EU.”

Zdrav razum govori, tvrdi profesor Smolić, da bi uočeno nepotrebno korištenje lijekova trebalo spriječiti na izvoru nastanka problema. “Ovo je definitivno jedan od većih problema našeg zdravstva. Čini mi se da je djelomično potaknut nerealnim mišljenjem korisnika kako je zdravstvo besplatno, a još je potencirano u kombinaciji s labavim pristupom od strane liječnika. Problem je podjednako raširen na svim razinama zdravstvene zaštite, a posljednjih godina iznimno zabrinjava enormni rast troškova, posebno skupih lijekova, uz prigušene rasprave o učinkovitosti nekih od tih lijekova.”

Reforma modela plaćanja bi riješila sve

Po njegovu mišljenju sve bi se moglo riješiti reformom modela plaćanja za pružene usluge, racionalizacijom mreže i poslovanja javnih bolničkih ustanova, učinkovitijem praćenju rada bolnica u pogledu procedura i ishoda liječenja. “Valja jačati primarnu zdravstvenu zaštitu i njenu ulogu vratara sustava. Također mora doći do administrativnog rasterećenja, povećanja varijabilnog dijela plaćanja koje ovisi o postizanju pokazatelja učinkovitosti, ulaganjem u edukaciju….”

Jedan od velikih problema je nabava lijekova i opreme. Svaka bolnica to radi za sebe, a unutar nje svaki odjel sam naručuje opremu i lijekove što je razlogom mnogih neracionalnosti i bespotrebnog rasipanja javnog novca.

Objedinjavanje nabave, ističe profesor Smolić, ima svojih prednosti i nedostataka s obzirom na to da zdravstveni sustav ima svoje specifičnosti koje nisu svojstvene nekim drugim sektorima. “Razina neizvjesnosti na strani potražnje u zdravstvu je veliki izazov pa tako u izvanrednim okolnostima komplicirani procesi javne nabave mogu biti ograničavajući čimbenik. Mislim kako imamo kvalitetnih stručnjaka za javnu nabavu u zdravstvu i da bi se uz njihovu pomoć trebalo pristupiti traženju cjelovitog rješenja problema vezanih uz javnu nabavu.”

Neuredni transferi sredstava iz proračuna

Profesor Smolić upozorava da su dosadašnji transferi iz proračuna za zdravstveni sustav bili neuredni i što se tiče dinamike i iznosa. “Samo za plaćanje dugova ljekarnama i podmirenje dugova bolnica prema dobavljačima i radnicima, država je od 2020. do danas izdvojila oko 11 milijardi kuna. Kao porezni obveznici mogli bi se zapitati kako je moguće da se ciklusi sanacija zdravstva konstantno ponavljaju i jesmo li možda dio tih sredstava kao društvo mogli uložiti u obrazovanje, poduzetništvo… Zašto se nisu provele reforme koje bi barem ublažile lošu financijsku sliku zdravstva”, pita profesor Smolić.

Demografsko je starenje, po profesoru Smoliću, jedan od najvećih izazova za društva diljem svijeta. “Pri tome ne mislim samo na gospodarski razvijene države, članice EU, SAD ili Japan, budući da se o toj temi sve više govori i u nekima od najmnogoljudnijih zemalja u razvoju kao što su Kina, Brazil ili Indija.”

Iskustvo temelji na najvećoj studiji starenja u Europi

Zadaća je ekonomike starenja proučavanje zdravstvenih, socijalnih i ekonomskih okolnosti pojedinaca tijekom procesa starenja. Poseban je naglasak ekonomike starenja na iskustvima u starijoj životnoj dobi, ali i mnogo širim ekonomskim posljedicama starenja stanovništva, primjerice na mirovinski sustav ili tržište rada.

“Moje iskustvo u području ekonomike starenja utemeljeno je na najvećoj studiji o starenju u Europi, “The Survey of Health, Ageing and Retirement in Europe (SHARE)”, čiji sam voditelj u Hrvatskoj. Hrvatska u studiji SHARE, koja prati promjene u životima Europljana u dobi od 50 i više godina, sudjeluje od 2014. godine, skupa s ostalih 26 članica EU, Švicarskom i Izraelom. Takva su istraživanja izvor kvalitetnih podataka koji su nužni za kreiranje efikasnijih politika utemeljenih na znanstvenim dokazima.”

Zdravo starenje je jedno od većih postignuća čovječanstva

Ekonomske su posljedice demografskog starenja, kaže profesor Smolić, dalekosežne, kako pozitivne tako i negativne. “Starenje stanovništva dovodi do porasta ukupne zdravstvene potražnje i potrošnje, a povećavaju se potrebe za dugotrajnom zdravstvenom skrbi. Zbog produljenja očekivanog zdravog trajanja života mirovinski sustavi su preopterećeni i raste potreba za povećanjem zakonske dobi za odlazak u mirovinu.”

Na tržištu rada potiče se zaposlenost starijih radnika koji, po mišljenju profesora Smolića, ne predstavljaju prijetnju za zapošljavanje mladih. “Dokazano je, naime, da zemlje s visokom zaposlenošću starijih radnika imaju ujedno nisku nezaposlenost mladih. Demografsko starenje također otvara brojne prilike za gospodarstvo jer dolazi do razvoja novih proizvoda i proizvodnih procesa te usluga, događaju se promjene u strukturi potrošnje starijih osoba….

Trend “zdravog starenja” koji je prisutan u razvijenim društvima povezuje se, tvrdi profesor Smolić, s visokom kvalitetom života starijih osoba i kompresijom morbiditeta pred sam kraj života. “Složit ćemo se kako je ovo ipak jedno od većih postignuća čovječanstva”, zaključuje.