Kada sam imao četiri godine gledao sam sa starijim bratom MTV i vrtio se spot Rickyja Martina. Promatrao sam ga potpuno očarano. Pitao sam brata događa li se i njemu da ne može skinuti pogled s nekog muškarca. Bratu je tada bilo 16 godina, počeo se smijati i rekao je ‘ajme, pa ti si homoseksualac!’. Nisam imao pojma što to znači, ali me toliko ismijao da sam shvatio da to trebam zakopati i da ne smijem više nikada o tome pričati.

Kao klinac u pubertetu bio sam homofob

Početkom osnovne škole dogodile su mi se prve simpatije. Naravno, sviđali su mi se dječaci. Nisam o tome nikome govorio, pa sam se stalno pravio da tu ima neka djevojčica koja mi se sviđa. Čak sam kasnije i dejtao cure. Imao sam kratke pubertetske veze i zabranio sam si gledati dečke. Tjerao sam se da budem straight, a činjenica da se sviđam nekim curama bila mi je neugodna jer sam trebao nešto s njima napraviti, a nisam htio. I to tjeranje da budem s curama bilo mi je traumatično koliko bi to bilo i nekoj straight osobi da bude s istim spolom.

Smatrao sam da sa mnom nešto ne valja jer društvo nama homoseksualacima pokušava usaditi mišljenje da smo bolesni i da se trebamo liječiti. Imao sam zbog toga nisko samopouzdanje i smatrao sam da sam loš i neispravan. Bio sam i homofob. Naravno da sam najglasnije govorio da mi se pederi gade.

Bilo je i drugih gay dečki oko mene koji su bili puno feminiziraniji i uvijek sam se od njih micao. Nikada ih nisam zlostavljao, ali sam uvijek držao distancu kako me ne bi povezali s njima. Danas mi je žao zbog toga. Žao mi je da se nisam već tada s njima povezao jer su to ljudi kojima pripadam i koji su mi slični.

Najavili su mi da će me pretući nakon škole

U osnovnoj školi sam trpio nasilje svakodnevno. Bio sam štreber i k tome još pomalo feminiziran i očito to nisam uspijevao sakriti. Jednom me jedan dečko šakom udario u lice. Imao sam masnicu koja se nije povlačila dva tjedna i školska pedagogica je izmjerila promjer masnice, rekla da će to prijaviti, ali ništa se nije poduzelo. Bilo je profesora koji su mi davali verbalnu potporu i uvijek je samo na tome ostalo.

Oduvijek sam bio iznimno društven, htio sam se družiti i patio sam jer to nisam mogao. Nisam imao s kime. Težio sam za ljudskim kontaktom, za društvom i prijateljima. Nikad se nisam zatvarao u sebe, ali s 12, 13 godina bilo je stanja kada sam razmišljao o suicidu. Srećom, nisam nikada to pokušao.

Najtraumatičniji događaj dogodio mi se kada su mi učenici iz razreda najavili da će me prebiti zato što sam štreber i peder. Bio sam već u osmom razredu. Zvonilo je za mali odmor i izašao sam na hodnik. Oko mene je bila gomila djece i jedan nasilnik iz razreda me primio za vrat, počeo me gušiti i kroz zube govoriti da će me prebiti nakon škole. Skupila se grupica djece oko nas, ali nitko nije reagirao. Gledali su i smijali se. Vratio sam se u razred potpuno prestravljen. No, najgore je tek slijedilo.

Nisam mogao reći da me tuku jer sam peder

Na sljedećem malom odmoru obratio sam se profesorima. Rekao sam da mi je najavljeno da će me pretući i priznao im da sam već trpio nasilje. Rekli su mi da ne brinem i da će sve biti OK. Nisam im htio reći da me zlostavljaju i zezaju jer sam peder. Govorio sam da je to zato što sam štreber, pa sam često i skrivao nasilje iz straha da ne saznaju za ovo drugo.

Bilo mi je užasno tih nekoliko sati do kraja nastave. Nisam mogao ni o čemu drugome razmišljati i osjećao sam se potpuno poniženo i usamljeno. Taj je dečko bio s nama u razredu i cijelo me vrijeme promatrao. Kad je zazvonilo za kraj nastave, sa strepnjom sam krenuo prema školskom dvorištu. Tamo se već okupila grupa od stotinjak učenika. Isti taj dečko došao je do mene i rekao mi ‘sada ću te prebiti’, a dio učenika počeo je skandirati ‘šora! šora!’.

Pružio sam nasilniku ruku u znak pomirenja

Nisam imao izbora. Počeli smo se tući i uspio sam ga fizički svladati. U trenutku kad je bio na podu rekao sam mu da se ne želim tući i da ću mu pružiti ruku da se digne, ako obeća da ćemo se pomiriti. Obećao je i dao sam mu ruku. Kad se dignuo rekao mi je; ‘Koji si ti debil. Tek sad ćemo te prebiti’. Stajali smo pored nekakvih stepenica i u jednom trenutku s vrha se sletio dečko kojeg nisam poznavao.

Zaustavio se nekoliko stepenica iznad mene i tenisicom mi se zabio na facu. Pao sam na pod i počeo jako krvariti. Rasjekao mi je usnicu. Većina djece i dalje je skandirala i snimala mobitelima, no prišle su mi dvije cure iz razreda s kojima nisam bio nešto posebno blizak. Digle su me s poda, primile me ispod ruke, nazvale moju mamu i otišli smo u Novu bolnicu na šivanje. Moja je mama nakon tog incidenta bila nekoliko puta u školi, ali se ništa značajno nije poduzelo.

MIOC mi je promijenio život

Nisam se htio vratiti u školu, ali morao sam jer se bližio kraj školske godine. Bilo mi je grozno i brojao sam dane kada ću izaći iz te škole. Na hodniku su mi svako toliko prilazili učenici. Dobio sam njihovo poštovanje jer sam tom nasilniku ponudio da se pomirimo i jer sam se suočio s njim. Tih nekoliko tjedana do kraja škole nisam više trpio fizičko nasilje, no zezanja je bilo i dalje. Doživio sam i šlatanja od dečkiju koji su se me ismijavali i derali se da sam peder štreber. Danas znam da je to zapravo ukazivalo na njihove seksualne preferencije.

Ubrzo sam upisao MIOC i tamo mi je bilo genijalno. Dirljivo mi je i danas o tome pričati. Bilo je to okruženje u kojem sam bio prihvaćen, u kojem sam bio napokon cool. Okruženje u kojem se cijenilo što sam natjecatelj iz matematike, fizike i astronomije. Profesori su mi davali puno slobode da se bavim onim što želim. I dobio sam polet. Konačno sam stekao prave prijatelje i počeo sam dobivati snagu da izađem iz ormara.

Nisam uspio izgovoriti da sam gay. Napisao sam to

Odlučio sam to najprije priznati prijateljici. Imao sam tada 16 godina, pozvao sam je na kavu i najavio da joj trebam nešto reći. Kad smo se našli nikako to nisam uspio izgovoriti. Predložio sam joj da odemo doma i da ću joj napisati u poruci preko Facebooka. Sjećam se da je govorila da ju je strah što ću joj reći.

Sjeo sam za komp i poslao joj poruku Ja sam gay. Tresao sam se idućih sat vremena. Krenuli su strahovi. Žalio sam što sam to napisao jer sam se bojao da nekome ne kaže, da me netko opet ne prebije ili da me ne odbace prijatelji koje sam konačno stekao. Bila je to najteža stvar koju sam napravio. Njoj je to bio šok, ali nije loše reagirala. Rekla je da to nije očekivala, ali da me voli i podržava. Godinu dana kasnije rekao sam ostalim frendovima u razredu i svi su me podržali. To okružje u MIOC-u je bilo pozitivno, otvoreno. Naravno da je i tu bilo konzervativnih ljudi, ali bilo je to jedno sigurno mjesto za sve nas.

Kroz natjecanja na koja sam odlazio, pa i na olimpijadi iz astronomije na kojoj sam osvojio brončanu medalju u Kini i u Poljskoj upoznao sam učenike iz svih dijelova svijeta. Neki od njih su se prijavljivali na studij u Cambridgeu, pa sam se i ja odlučio prijaviti. Dali su mi šansu za intervju. Otišao sam na taj razgovor i dobio punu stipendiju od 300 tisuća kuna godišnje da mogu studirati ondje.

I dalje sam imao blokade u glavi

Prije mojeg prvog odlaska u Cambridge poslali su mi brošuru od 30-ak stranica i jedna cijela stranica bila je posvećena LGBT studentima. Imao sam tada 17 godina i prvi put u životu sam vidio da postoji LGBT studentsko društvo. Osjetio sam veliku sreću što ću otići na mjesto gdje ću moći upoznati ljude slične sebi.

Kad smo došli na faks odmah na početku su nas educirali da je Cambridge mjesto tolerancije gdje nema mjesta za rasizam, seksizam i homofobiju, a istaknuli su i da je prema statistikama to najviše gay friendly sveučilište u svijetu. Puno mi je značilo i da je naša predsjednica katedre iz fizike bila transrodna žena. I to mi je dalo samopouzdanje. Vidio sam da ću tamo bez sumnje biti prihvaćen kao homoseksualac.

Nisam se više skrivao. Odmah su svi znali da sam gay. No, ni dalje se nisam pretjerano usuđivao dejtati. Bilo je tu nekakvih sitnih izleta jer sam još uvijek imao gomilu blokada u glavi. U srednjoj školi nisam imao nikakvih iskustava i danas mi je žao što nisam imao odrastanje kao straight ljudi. Nisam mogao istraživati samoga sebe, vidjeti tko i što mi se sviđa. Bilo je to skrivanje od samoga sebe.

Obitelj me htjela poslati na liječenje

Prije nego sam otišao na Cambridge odlučio sam reći obitelji jer sam se bojao da bi mi za koju godinu mogli reći da me taj fakultet napravio gayem. Bojao sam se, ali sam znao sam da me dovoljno vole i da me nikada neće odbaciti. S druge strane znao sam i da su jako homofobni i da će im biti teško to prihvatiti. Htjeli su me poslati na liječenje. Rekli su da idem psihijatru i tražili su psihijatra koji radi konverzijsku terapiju.

Žalosno je da se takva terapija i dalje provodi u Hrvatskoj, iako psihijatrija to službeno zabranjuje. No, ima kršćanskih udruga koje nude taj oblik terapije. Naravno, nisam na to pristao. I to prihvaćanje moje obitelji bio je dugi proces koji mi je bio izuzetno bolan. Nisu me podržavali u početku, ali me nikada nisu odbacili. Uvijek je bila rečenica ‘mi tebe volimo usprkos tvojoj homoseksualnosti’, a ja sam imao potrebu da oni budu ponosni zbog moje hrabrosti.

U zadnje vrijeme su to konačno prihvatili. Moja mama je prije koju godinu otišla sa mnom na Pride u Zürichu. Nije tu bilo nekog oduševljenja i mahanja zastavicama, ali je došla i dala mi podršku. Neki dan mi je i šivala zastavicu kad se na zadnjem Prideu malo oštetila. I to je lijepo. Stvari su se kroz godine promijenile, ali i dalje nije lagano. Recimo, ako su lošeg raspoloženja, članovi obitelji će uvijek izgovoriti par uvreda na račun toga što sam homoseksualac. I to me prilično boli. Znam da imaju jako puno srama zbog toga što jesam, ali me ipak podržavaju.

Obranio sam doktorat s nalakiranim noktima

Nakon diplome iz fizike na Cambridgeu upisao sam i magisterij iz kvantne fizike, u sklopu kojega sam dobio nagradu “Senior scholar award” za odlične ocjene. I sve te godine života u Engleskoj postajao sam sve slobodniji. Nakon magisterija odlučio sam se za doktorat u Zürichu na tamošnjem sveučilištu ETH Zürich. I tamo je bilo vrlo tolerantno okružje. Recimo, cijeli su lipanj za Mjesec ponosa na fakultetu visile zastavice duginih boja, govorilo se o uvažavanju, poticalo se ljude da se ne skrivaju i da budu vidljivi. Tamo je normalno da muškarac nosi lak za nokte ili da žena obuće muško odijelo.

Ja sam, evo, obranio svoj doktorat s nalakiranim noktima. Razlika u prihvaćanju u tim dvjema zemljama u kojima sam živio je puno drugačija nego ovdje. U Engleskoj i Švicarskoj sam se bivšim dečkom mogao držati za ruke bez razmišljanja hoće li me netko napasti, a ovdje me nedavno usred bijela dana napao čovjek jer mi je na putu do povorke ponosa iz torbe virila zastavica duginih boja.

Vozio sam se biciklom prema Prideu, a tip mojih godina vozio se u autu paralelno sa mnom i počeo se derati ‘ubij pedera!’. Rekao je da će me pregaziti, skrenuo je prema mojem biciklu i izgurao me preko rinzola na nogostup. Jedva sam uspio održati ravnotežu i skoro me pregazio. Zakočio je i govorio da će me ubiti. Bio sam u potpunom šoku, ali sam primijetio da sam od njega fizički jači i rekao sam samome sebi da mu neću dozvoliti da mi oduzme dostojanstvo.

Doviknuo sam mu da ga se ne bojim i stao biciklom kraj njega na idućem crvenom svjetlu, na što mi je ponovio urlajući da će me pregaziti i ubiti. I tada sam vidio da je shvatio da sam viši od njega i da me se zapravo boji. Derao se i dalje da će me ubiti, ljudi su se počeli okretati i ja sam mu samo dobacio; ‘pokaži ljudima koliki si primitivac’. Otišao je i srećom se sve dobro završilo, ali činjenica da me netko pokušao zgaziti usred bijelog dana je prilično uznemirujuća.

Planiram se vratiti u Zagreb

I unatoč tim razlikama volim biti doma. Na jesen odlazim na dvije godine u San Diego na postdoktorat, ali dugoročni plan mi je vratiti se u Zagreb. Puno sam naučio u inozemstvu, ali ono što meni daje smisao u životu je stvarati promjene u društvu i znam da mogu ovdje puno više promijeniti nego bilo gdje vani. Želim biti uzor svim ljudima da se može uspjeti i da njihova razmišljanja vrijede, te da jednostavno trebaju biti onakvi kakvi jesu i da shvate da mogu biti što god požele bez obzira na svoju seksualnu pripadnost. Ja sam sretan i zadovoljan time tko sam i sada se ne bih mijenjao.

Volio bih se da se ovo društvo pomakne naprijed i vjerujem da postoje pomaci. Možda lagani, ali su tu. Ovogodišnji Zagreb Pride je bio prvi na kojem sam osjećao da sam u potpunosti prihvatio samog sebe. Prije bih otišao na Povorku ponosa, ali i dalje sam imao osjećaj da se moram ponašati muževno. Ovo je bilo prvi put da sam se osjećao jednak heteroseksualnim ljudima. Nosio sam lak za nokte i nisam se toga sramio. Naravno i činjenica da je gradonačelnik bio na Prideu puno mi je značila.

Zadnji Zagreb Pride bio mi je iscjeljujuće iskustvo

Najdirljiviji trenutak na Prideu bio mi je kada su na pozornici punim imenom i prezimenom pročitali sve gradske zastupnike koji su LGBT osobe. Rečeno nam je i da se prestanemo skrivati. To me jako dirnulo i tada sam prvi put osvijestio da sam uvijek tražio potvrdu od straight ljudi da mi kažu ‘gay je OK’, a sad sam prvi put osjetio da smo jednaki i da nam ne treba potvrda drugih ljudi. Mi znamo da smo normalni, zdravi i da je s nama sve u redu. Bilo mi je to iscjeljujuće iskustvo.

Za kraj, želim poručiti svim LGBTQIA+ ljudima da smo prisutni i da je LGBT zajednica jaka i puna ljubavi. Pozivam nas da se povežemo jedni s drugima i pružimo si podršku. Pripada nam vidljivo mjesto u društvu i zaslužujemo život pun ponosa i dostojanstva. Svaka osoba koja se usuđuje izaći iz ormara i živjeti svoju istinu je moj heroj i nadam se da svojim primjerom mogu ohrabriti druge da učine isto.