Jednog dana prestao se javljati

Javljao se iz svake veće luke, a Bjeljac slao je nalaze napravljene u lokalnoj bolnici. “Prepisivala sam mu lijekove te kemoterapiju. I tako smo komunicirali pune dvije godine“. No jednog se dana prestao javljati. „Pretpostavila sam da je umro u vrijeme koje su predviđale statistike“, zaključila je Bjeljac.

Nakon godinu dana posjetila ju je njegova udovica. Ispričala je kako su bili pristali u luku na ušću jedne rijeke u Australiji za koju su im rekli da je sigurna i zaštićena od vjetra i valova.

Od sudbine se ne može pobjeći

„Suprug je skočio u vodu kako bismo se privezali. Odjednom je izletio iz mora kao katapultiran. Doviknula sam mu da prestane skakati, no u istom trenutku vidjela sam kako ga je krokodil zgrabio za noge i povukao ga za sobom. Tako da nije umro od tumora, nego od krokodila“, ispričala je udovica svoju tragičnu priču.

Poslije su u klinici komentirali kako se očito od sudbine ne može pobjeći. Ili, kako to kazuje jedna kineska poslovica „ako ti je suđeno umrijeti u krevetu, ne boj’ se ni sto mora“.

Vrsna kirurgija i docentica

To je tek jedan od cijelog niza nevjerojatnih slučajeva s kojima se Bjeljac susrela tijekom svoje 35 godina duge karijere. Počela je raditi s 24 godine kao stažistica u Univerzitetskoj bolnici u Zürichu, a potom se afirmirala kao vrsna kirurginja kojoj dolaze pacijenti iz cijelog svijeta.

Uz to paralelno je gradila i akademsku karijeru. Danas je na fakultetu, specijalistica neurologije i neurokirurgije i vlasnica privatne klinike.

Premda je namjeravala studirati elektrotehniku, na kraju se kao odlična učenica bez prijemnog ispita upisala na Medicinski fakultet u Beogradu. Nakon što je s 23 godine diplomirala, primljena je na postdiplomski studij u centru za interdisciplinarne znanosti u Atlanti u SAD-u.

Počeci uz supruga u Zürichu

Po povratku u Beograd upoznala je svog sadašnjeg supruga Stajlsa Bjeljca, zaljubila se na prvi pogled. I pošla s njim u Zürich gdje je radio kao mikrobiolog i virusolog. Kasnije je godinama vodio najveći laboratorij za mikrobiologiju u Zürichu.

Iako nije znala njemački i bila je bez iskustva, ipak je uspjela uz suprugovu pomoć dobiti posao u Klinici za neurologiju na Univerzitetskoj bolnici u Zürichu. „To je bila velika sreća jer sam voljela neurologiju koja je vrlo zahtjevna i koja podsjeća na elektrotehniku“. Tada je njen otac, profesor na Elektrotehničkom fakultetu, napokon odahnuo jer je radila nešto blisko njegovom fahu.

Hrabra profesionalna odluka

Provela je četiri godine na neurologiji, a prije toga dvije godine na neuropatologiji. Prva iskustva iz neurokirurgije stjecala je radeći na traumatologiji gdje su dolazili pacijenti s teškim povredama mozga. Nakon završene specijalizacije, za razliku od većine kolega koji su odlazili na neuroradiologiju, odlučila je specijalizirati neurokirurgiju.

Bila je to hrabra odluka: žena neurokirurga u to vrijeme nije bilo, što nije slučajno jer to podrazumijeva česta dežurstva te radno vrijeme duže od sedamdeset sati tjedno.

Radila s najboljim kirurzima

Na posao ju je primio turski profesor Gazi Yasargil kojeg su liječnici iz cijelog svijeta proglasili najboljim neurokirugom 20. stoljeća. Potom je punih 12 godina bila asistentica japanskom profesoru Yasuhiri Yonekawi, također glasovitom neurokirurgu.

Premda su operacije trajale satima Yonekawa nikada nije progovorio niti jednu riječ. „Tražio je apsolutnu tišinu, sve je sam radio, nikome nije dozvoljavao da uđe na njegovo područje. Mi smo stajali uz njega gledali i šutjeli. Vremenom smo postajali sve frustriraniji jer smo tražili prostor za sebe“.

‘Znala sam da moram briljirati’

Početak karijere Bjeljac nije bio lak. Osim što su Švicarci krajnje rezervirani i distancirani spram stranaca, njihov odnos prema ženama opterećen je brojnim predrasudama. Tako su žene pravo glasa dobile tek 1971,. a do 1985. trebalo im je odobrenje supruga da se zaposle ili otvore račun u banci.

U takvom ozračju bilo je teško biti plavuša i k tomu emancipirana strankinja posve različitog temperamenta od hladnih Švicaraca. „Otpora je bilo na sve strane, no sve sam prebrodila radeći i učeći dvostruko više od kolega. Nakon što sam provela u bolnici 12 sati vraćala sam se kući te učila još satima. Znala sam da moram briljirati ako želim opstati“.

Kolege su je, očito, potcijenile

Kolege su joj znale zlobno predbacivati da s krivim naglaskom izgovara neke stručne termine, a jedna liječnica joj je dobacila da koristi previše parfema. „Zar time misliš prikriti svoje neznanje?“, upitala ju je s puno jala. „Na sve to odgovarala sam svojim znanjem i zalaganjem, a jako oružje bio je moj osmjeh i ljubaznost kojima sam se branila od napada“.

Na ruku joj je išlo i to što ju muškarci nisu doživljavali kao konkurenciju jer je u početku radila operacije za koje kolege nisu bile zainteresirane jer su se radile petak u osam sati uvečer ili subotom.

„I u tome su pogriješili. Nisu, naime, shvatili da im i od mene prijeti opasnost. Nisam to smišljala, ali na kraju sam ih sve preveslala”, zaključuje zadovoljno Bjeljac. Priča kako su svi ti njeni kolege napravili uspješne karijere po cijeloj Europi, ali da i dalje nisu prijatelji već ljuti konkurenti.

Šefica s velikim autoritetom

I onda se dogodilo presedan: Bjeljac imenovana je načelnicom Neurokiruške poliklinike Univerzitetske bolnice u Zürichu i na toj funkciji zadržala se punih deset godina. Kolege je nisu prihvatili baš s oduševljenjem, priznali su kasnije da su je se pribojavali.

S obzirom da je njena bolnica povećala broj pacijenata s 3000 na 5000 godišnje, to joj je, uz nesporno znanje, donijelo reputaciju šefice s velikim autoritetom. „Trebalo je puno socijalne inteligencije i energije, no vrlo brzo su me prihvatili jer su vidjeli da sam korektna, da svima dajem šansu, da brinem oko njihove edukacije i da ih motiviram“.

Donijela u Europu novu tehniku

Premda zbog delikatnosti i osjetljivosti neurokirurgiju nazivaju kraljicom kirurgije, Bjeljac tvrdi da joj operacije nisu preteške. „Operacijsko polje je jako malo, što mi odgovara. Ne bih, primjerice, mogla raditi ortopedske operacije jer nemam dovoljno fizičke snage za tu vrstu zahvata“.

Nakon što je nekoliko godinama zaredom boravila na slavnoj Cleveland klinici u SAD-u, Bjeljac donijela je prva u Europu i Švicarsku takozvani brain mapping. A to znači da se brojevima i slovima točno u milimetar obilježe funkcije na površini mozga u blizini operativnog polja.

Kako to funkcionira u praksi

„Prvo se definiraju elokventni centri i na njih se stavljaju sterilni brojevi kako se ne bi oštetila njihova funkcija. To su područja koja se tijekom operacije ne smiju ni taknuti”. Centre za motoriku i govor označava, pak, slovima i ta su mjesta također neprikosnovena.

„Prije prve resekcije moraju se utvrditi svi ti centri, moraju se definirati takozvana safe entry zone da bi operacija bila maksimalno sigurna“.

Tako se za operacije, dok je pacijent u anesteziji, u svakom trenutku može vidjeti gdje je, primjerice, centar za mali prst, za lakat, za usne… „Još je uvijek malo neurokirurga koji to znaju raditi. I to me čini posebnom u našoj profesiji“, pohvalila se Bjeljac.

Poznavati svaki milimetar

Dan prije operacije u mikroskop se postave snimke magnetske rezonance. Tako se onda u realnom vremenu može vidjeti gdje je operator u odnosu na tumor koji želi odstraniti. Pomoću takozvanih GPS-a izračuna se target point, cilj operacije, te se izračunaju koordinate.

„Što je odlično, jer pri operaciji imam potpunu sigurnost što se tiče strukture, ali nemam informaciju o njihovoj funkcionalnosti. Naime, tumor pomiče strukture mozga, ali se ne zna u kojem smjeru”. Zbog toga je najvažnije definirati s koje se strane može doći do tumora.

„Ako radimo samo po magnetskoj rezonanci, onda se može dogoditi da se prođe kroz funkcionalno, elokventno, relevantno tkivo. Naprosto zato što ne znaju u kojem su se smjeru pomakli pojedini centri, a to se može utvrditi samo brain mappingom. I zato je važno poznati u milimetar svaki dio mozga“.

Dobra motorika i foto pamćenje

Kolege doktorice Bjeljac ističu kako je njena prednost u savršenom poznavanju neuroanatomije te sposobnosti u trodimenzionalnom predstavljanju struktura mozga i krvnih žila.

Također što se jednako služi lijevom i desnom rukom, što ima dobru motoriku te fotografsko pamćenje, a mikroskopom upravlja usnama preko specijalne poluge. Zahvaljujući Bjeljac Univerzitetska bolnica u Zürichu postala je neprikosnovena u Europi.

Neobični problemi na operaciji

Prvu markantnu operaciju koju pamti obavila je s kirurgom Reneom Bernaysom s kojim i danas surađuje. “Prvi puta smo na operaciji koristili magnetsku rezonancu, nismo imali iskustvo niti smo znali koliko će biti jako magnetsko polje“.

Nisu koristili uobičajene instrumente od metala, već od jantara, nosili su zaštitne slušalice jer je buka bila nesnosna pa su liječnici i instrumentarke komunicirali međusobno preko mikrofona. „U jednom trenutku dogodilo se zaista nešto nevjerojatno: magnetsko polje bilo je toliko jako da je našoj instrumentarki izvuklo grudnjak i zalijepilo ga za magnet.

Razlog: grudnjak je u sebi imao malo metala“. Poslije toga više nije bilo problema: medicinske sestre na operacije više ne dolaze s grudnjacima s metalnim žicama.

‘Najvažnija je mentalna snaga’

Po doktorici Bjeljac, vrhunski kirurg mora imati dobru ruku i glavu, ali najvažnija je mentalna snaga. „Kirurg mora posjedovati znanje i dozu samouvjerenosti kako bi znao što treba raditi da operacija bude što brža i sigurnija. Ne smije dopustiti da ga uhvati panika i mora vladati situacijom“.

U takvim kompliciranim situacijama Bjeljac našla se više puta, ali je svaki puta izašla kao pobjednik. Jednom su joj doveli ženu koja je dobila epileptični napad. Imala je 28 godina i bila je u sedmom mjesecu prve trudnoće.

Na pregledu je utvrđen golemi tumor u centralnoj regiji, s desne strane. Tu su svi centri za motoriku, micanje ruku i nogu, ali na sreću nije bio zahvaćen centar za govor. „Bio je to najmaligniji tumor na mozgu, a prognoze preživljavanja nisu duže od devet mjeseci“.

Slučaj trudnice s tumorom

Odlučeno je da se operacija izvede u lokalnoj anesteziji kako bi sačuvale sve funkcije mozga. Prije operacije Bjeljac mapirala je mozak, brojevima i slovima označila je sva ključna mjesta. „Operacija je trajala šest sati. Pacijentica nije mogla ležati jer je bila trudna pa je cijelo vrijeme sjedila čvrsto fiksirana za krevet tako da se nije mogla pomaknuti niti za milimetar.“

Zahvaljujući preciznom označavanju svih okolnih mjesta, tumor veličine 7×6 centimetara bio je u potpunosti odstranjen, a da pri tome nije izgubila niti jednu funkciju. „Zamolila nas je da joj damo svu moguću eksperimentalnu terapiju kako bi doživjela vidjeti svoje dijete da ide u školu“.

Trenutak koji je ‘sve potresao’

Nakon operacije pacijentica je stavljena u induciranu komu i nakon osam dana carskim rezom rodila je djevojčicu. No, došlo je do novog problema: liječnici je nisu uspjeli probuditi iz kome. Tada su odlučili staviti joj bebu na grudi i – dogodilo se čudo.

„Kad je osjetila otkucaje bebinog srca, spontano se probudila. Bio je to tako dirljiv trenutak da nas je sve potresao“. Ta žena i danas je živa i zdrava kao i njena kćer, sada već djevojka.

Tumori rezistentni na terapije

Bjeljac tvrdi da je kod tumora na mozgu najveći problem što su često maligni i rezistentni na terapije. „Osim toga, kod tumora na bazi lubanje ni na magnetskoj rezonanci ne mogu se točno vidjeti njegove dimenzije i lokacija i to je strašno. Ako se pogriješi za jedan milimetar pacijent može izgubiti neku funkciju, primjerice, sluh. Na sreću imamo sve potrebne mehanizme kontrole i najsuvremeniju tehnologiju kako bismo mogli ispitati funkciju svake strukture prije nego ju prerežemo“.

Također više nije prioritet samo odstraniti cijeli tumor, nego je važno osigurati pacijentu kvalitetu života. „Zbog toga se ponekad ne vadi cijeli tumor, što s pacijentom unaprijed dogovorimo, te nastavljamo liječenje radijacijama i kemoterapijama“.

U operacijskoj sali bez emocija

Najstresniji dio posla je, priča, kad mora pacijentu priopćiti da ima maligni tumor s lošim prognozama. „Još je teže tako nešto kazati roditeljima. Na to se čovjek ne može priviknuti. Nikad se nisam oslobodila tog stresa, ne može se oguglati na ljudske sudbine. Takve me situacije zaista uzdrmaju“.

Dok je u sali, kaže, ne osjeća nikakve emocije, fokusirana je na operaciju. Uvijek je potpuno mirna, opuštena i koncentrirana. „No izvan sale ne mogu biti takva, tada emocije prorade“, napominje doktorica Bjeljac.

Prognoze su ‘krajnje nezahvalne’

Pacijentima nikada eksplicitno ne kaže prognozu koliko će živjeti, već im predoči statističke podatke o njihovoj bolesti te dužini preživljavanja. „Uvijek valja uzeti u obzir da je svaki slučaj poseban, svaki čovjek na svoj način doživljava liječenje i terapiju pa su sve prognoze krajnje nezahvalne. Ne smiju se davati lažne nade, ali se pacijenta ne smije otpisati. Uvijek kažem ajmo se zajedno boriti“.

Nakon što saznaju dijagnozu, priča, u početku mnogi odbijaju ponuđenu pomoć i terapiju. No kako vrijeme odmiče i vide da mogu voditi normalan život, počnu surađivati. „Pacijenti se brzo uvjere da sve radimo kako bi im pomogli. Neke operiramo i više puta, koristimo radijaciju i kemoterapiju. Tada svi odluče boriti se“.

Zahtjevan slučaj finskog pjevača

Svojedobno je u Zürich kod Bjeljac došao renomirani finski operni pjevač. Pronađen mu je maligni tumor na mozgu u blizini centra za govor pa su mu liječnici savjetovali da zatraži pomoć od Bjeljac jer će mu ona sigurno sačuvati funkciju govora o čemu ovisi njegova daljnja pjevačka karijera.

„Pregledala sam ga te mu predložila da ga operiramo samo uz lokalnu anesteziju kako bismo tijekom zahvata mogli pratiti funkciju govora da ju ne bismo oštetili“. Finac je pristao pa je operiran dok je sjedio.

Tijekom zahvata rješavao je razne kompleksne testove i to na finskom, njemačkom i engleskom. „Morali smo ga ispitivati na sva tri jezika jer je centar za materinji jezik u sredini, a na sljedećim slojevima su centri za njemački i engleski“.

Četiri sata pjevao Wagnera

Da bi istodobno kontrolirali kako na operaciju reagiraju centri za pamćenje i melodiku, Finac je morao još k svemu tome i pjevati. „Budući se specijalizirao za opere Richarda Wagnera četiri sata slušali smo izvode iz njegovih opera. Bilo je zaista nestvarno“.

Tijekom operacije u sali je bila prevoditeljica koja je pomagala u komunikaciji, no kako nije mogla vidjeti krv, cijelo vrijeme bila je okrenuta leđima. No ni tu nije kraj bizarnostima. Finčev menadžer tražio je da se sa snimke operacije izbriše ton kako ju netko ne bi iskoristio te snimku pjevanja pustio u javnost.

Oduševljeni studenti i pacijent

I na kraju, budući da se operacija odužila, doktorica Bjeljac dovela je u salu studente s kojima je taj dan imala konzultacije. U Švicarskoj, naime, profesor ne smije odgoditi predavanje ili konzultacije zbog nekih svojih obveza. Studenti su bili oduševljeni onim što su vidjeli pa je na kraju godine Bjeljac proglašena najboljom docenticom na Medicinskom fakultetu u Zürichu.

„Nakon što je operacija završena, čestitala sam pacijentu jer je zaista bio fantastičan. On mi je odgovorio: ‘Bravo za vas. Ovo je bilo prijatnije nego odlazak stomatologu’“. Vrlo brzo doktorica Bjeljac bila je gošća Finca na njegovom nastupu u Bečkoj operi.

Bilo je vrijeme za promjenu

Nakon što je desetak godina bila šefica neurokirugije u jednoj od najprestižnijih švicarskih bolnica, odlučila se okušati u privatnoj praksi. „To nije uobičajeno jer sam imala važnu poziciju, no željela sam promjenu, više vremena za sebe“.

U Švicarskoj zakon propisuje da liječnik titulu profesor može koristiti dok radi na fakultetu i Univerzitetskoj klinici, a kad pređe u privatnike tada može nositi naziv docent. Tako je profesorica Bjeljac postala docentica.

Pravila za privatne klinike

S nekoliko akcionara postala je suvlasnica Hirslanden Klinik. Kako nemaju vlastitu zgradu, unajmili su prostor u Hirslanden Private Hospital Group. To je najveća švicarska privatna grupacija koja pod svojim okriljem ima 17 bolnica s gotovo 10.000 apartmana.

„Samo bolnice koje pripadaju vodećim zdravstvenim institucijama u svijetu mogu imati takve privatne klinike. Nitko se ne može sam prijaviti već bolnice kontaktiraju liječnike za koje su zainteresirane i onda se uđe u postupak akreditacije. Tek kad stručna komisija izda odobrenje, tada privatna klinika može početi s radom“.

Svaki se trošak unaprijed zna

Docentica Bjeljac ima ugovor s bolnicom koja njenim pacijentima pruža smještaj i tri obroka, kao u hotelu, a njoj iznajmljuje salu za operacije. Sva oprema, poput uređaja za neuronavigaciju i neuromonitaring, u privatnom je vlasništvu doktorice Bjeljac.

Točno se zna koliko stoji ulazak sestre u sobu, koliko kad se mjeri temperatura, koliko kad se daju lijekovi ili injekcije. Kao u samoposluzi blagajna neprestano otkucava i zbraja troškove. Pacijenti dolaze iz cijele Europe, posebno iz Njemačke, Italije, Austrije, Francuske, ali i iz arapskog svijeta te Australije i Rusije. Po stručnim ocjenama to je vodeća privatna klinika u Europi.

Operira i u drugim bolnicama

Tjedno docentica Bjeljac obavi u prosjeku deset operacija. Kad operacije traju po petnaestak sati, onda radi s još jednim kirurgom. Jednom mjesečno operira u tri manje privatne bolnice u Luzernu, Aarau i Chamu.

„Te klinike nemaju svoju infrastrukturu pa ja dolazim iz Züricha sa svojom opremom teškom pedesetak kilograma. I tamo obavim po četiri operacije dnevno.“ Uglavnom operira pacijente koji nemaju osiguranje za liječenje u Zürichu, pa na taj način ipak dobivaju vrhunsku uslugu.

Naporni radni dan kirurga

Docentica Bjeljac svaki dan dolazi u 6.30, kako bi u 7 sati već bila spremna za operaciju. U sali u prosjeku provede između osam i deset sati dnevno. Kad zahvati traju više od sedam ili osam sati onda obavi samo jednu operaciju taj dan, a kad su kraće onda može obaviti i do tri operacije. Nakon operacije uvijek čeka da se pacijent probudi kako bi ga pregledala i utvrdila njegovo stanje.

„Kad je sve u redu onda sam presretna i tek onda shvatim koliko sam fizički umorna. Psihički me operacije nikada ne zamaraju“. No, to ne znači da ide kući. U bolnici ostaje najmanje do 20.30, dok još jednom obiđe sve svoje pacijente. Dva dana tjedno održava samo konzultacije. Tijekom boravka u bolnici docentica Bjeljac nikada ne jede, uzme ponekad bananu i popije malo vode.

Večer prije operacije još jednom pregleda sve rezultate i animacije, prođe se sve faze operacije. „Uvijek se pripremam kao da idem na prvu operaciju“.

Preodređena za taj posao

Najviše ju relaksiraju putovanja, voli skijati, trčati, plivati… Svaku večer šeće i razmišlja o sutrašnjim zahvatima, tijekom tjedna nema alkohola i zabava, pa je zahvaljujući takvom načinu života vrlo rezistentna na stres. „Imam i male rituale kojima se borim protiv stresa“.

Inače svake godine doktorica Bjeljac sa svojim suprugom provodi godišnji odmor u Hrvatskoj, najčešće u Istri i na Brijunima te krstarenjima Jadranom.

Na rastanku nam je kazala kako je cijeli život podredila profesiji i da nikada zbog toga nije požalila. „Oduvijek sam osjećala da sam predodređena za taj posao, kao da mi je netko odredio da se time bavim. Zbog toga nisam imala djecu jer nisam mogla imati sve. No, nikada nisam bila u dilemi ili posao ili obitelj. To je bila moja želja i odluka i tako sam postupila“, zaključuje docentica Bjeljac.