Nedaleko, na granici Srbije i Hrvatske, na teritoriju obje države, ostala je kompozicija vlaka koji je zakočio nakon kobnog udara. Trinaest vagona bilo je u Srbiji, a šest u Hrvatskoj.

Hrabrost i zataškavanje

Radi se o poznatom slučaju smrti malene migrantice Madine Hussiny, koji je, između ostalog, bio okidač za veliki i nezavršeni sukob hrvatskih institucija, posebno Pučke pravobraniteljice i MUP-a. Obitelj je, tvrdeći da su prije nesreće protuzakonito protjerani iz Hrvatske podigla i kaznenu prijavu, koja je odbačena 6. lipnja ove godine.

Sudeći po svim dokumentima o ovom slučaju u koje smo imali uvid, uključujući i odbačaj kaznene prijave, bilo bi izrazito hrabro ustvrditi kako se u priči oko Madinine smrti ne radi o državnom zataškavanju velikih razmjera.

Osnovne konture priče su dobro i dugo poznate. Obitelj Hussiny tvrdi da su na teritoriju Hrvatske te noći u susretu s hrvatskom policijom tražili azil, na što imaju pravo po hrvatskim zakonima. Međutim, policajci su to, kažu, ignorirali i potjerali ih nazad u Srbiju uputivši ih da slijede željezničku prugu prema Šidu. U grupi je bilo još petero djece, od dvije do 15 godina. Hrvatska policija, pak, tvrdi da su njeni djelatnici termovizijskim kamerama uočili grupu migranata na teritoriju Srbije koji su stajali uz prugu oko 300 metara od granice, te da je brzo nakon toga na njih naletio vlak.

Svjedočenje

Srpski istražitelji, koji su te noći izašli na teren, međutim, ustvrdili su da se nesreća dogodila tek 100 metara od granice. Uz to, u službenoj bilješci Direkcije policije MUP-a Srbije (Stanica granične policije Srem, broj 74/17) kaže se: “Do tragičnog događaja došlo je kad su se kretali od aproksimativne granične linije Republike Srbije i Republike Hrvatske, nakon što su ih policijski službenici Republike Hrvatske spriječili u pokušaju da ilegalno uđu u Hrvatsku, uz magistralnu liniju Zagreb-Beograd u pravcu naseljenog mjesta Šid”.

Da se obitelj Hussiny te noći kretala doista od hrvatske granice prema Šidu, a ne tek stajala uz prugu kako je ustvrdio MUP, potvrdio je i iskaz koji je strojovođa vlaka koji je sudjelovao u nesreći dao u Policijskoj stanici Šid: “Krenuo sam iz Tovarnika ka Šidu, negdje pred sam izlazak iz Republike Hrvatske u Srbiju, vidio sam ljude kako idu iz pravca Tovarnika prema Šidu pješice uz sam kolosijek. Dao sam zvučni signal, a budući da se nisu sklanjali, počeo sam kočiti. Već sam ušao na teritorij Srbije, prošao sam tablu na kojoj piše Republika Hrvatska i nakon nekih 100 metara primijetio sam da je lokomotiva udarila prednjim desnim kutom jedno dijete. Nakon 50 metara od toga sam se zaustavio brzim kočenjem”.

Pismo Cvitanu

Ovaj slučaj je krenula istraživati i hrvatska Pučka pravobraniteljica, Lora Vidović. Kad je došla do maksimuma svojih zakonskih mogućnosti, pisala je u siječnju ove godine tadašnjem glavnom Državnom odvjetniku Dinku Cvitanu, traživši da se situacija razjasni učinkovitim kriminalističkim istraživanjem (i da se razjasne druga za nju sumnjiva postupanja policije prema migrantima). Vidović je predložila da DORH utvrdi kretanje i lokacije policajaca i članova obitelji te noći putem zapisa signala njihovih mobitela, te da utvrdi kretanje policijskog vozila putem GPS-a.

Time bi se, čini se, prilično jednostavno ustanovilo je li došlo do kontakta policajaca i obitelji prije nesreće, te jesu li doista migranti vraćeni s teritorija Hrvatske.

Nije ovlaštenik

U međuvremenu je kaznena prijava koju je podigla obitelj Hussiny odbačena. Vidović je devet mjeseci nakon pisma Cvitanu, za tematsku sjednicu saborskog Odbora za ljudska prava napisala očitovanje u kojem se žali da joj DORH, unatoč traženju, nije dostavio rješenje o odbačaju. “Ostaje nam nepoznato jesu li prilikom donošenja ove odluke uzete u obzir snimke svih, a ne samo mobilnih, termovizijskih kamera koje na tom području služe nadzoru državne granice, odnosno okolnostima njihovog nepostojanja, kao i jesu li uzeti u obzir podatci o kretanju i lokaciji policijskih službenika putem zapisa signala s njihovih mobilnih, ili drugih komunikacijskih uređaja”, konstatirala je tada Vidović.

Na naš upit o tome zašto nisu dostavili rješenje od odbačaju kaznene prijave Pučkoj pravobraniteljici, iz DORH-a su odgovorili kako “rješenje o odbačaju kaznene prijave nije dostavljeno jer Pučka pravobraniteljica nije ovlaštenik po Zakonu o kaznenom postupku za primitak rješenja o odbačaju, a ponajviše kod činjenice da su podnositelji prijave preuzeli progon pred nadležnim sudom”.

Pristojnost i suradnja

Lora Vidović, međutim, nije presretna s objašnjenjem o tome da nije ovlaštenik za primitak tog rješenja. “Mogli su nas makar, iz razloga pristojnosti i suradnje među državnim tijelima, obavijestiti kako smatraju da nam nisu dužni dostaviti rješenje. Pučki pravobranitelj je neovisna institucija predviđena Ustavom, isto kao i DORH, no to ne znači da ne odgovaramo na dopise drugim neovisnim tijelima. Osim toga, po Zakonu o pučkom pravobranitelju, sva državna tijela dužna su osigurati dostupnost informacija, dostaviti sve podatke i pružiti svu potrebnu pomoć pučkom pravobranitelju. Ne vidim temeljem čega bi DORH od toga bio izuzet, a uostalom, u drugim predmetima, naša komunikacija se odvija redovito”, kazala nam je Vidović.

Sudeći po rješenju o odbačaju kaznene prijave u ovom slučaju, a u koje je Telegram imao uvid, njene zebnje su se pokazale opravdanima. Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru nije uzelo u obzir snimke stacionarnih termovizijskih kamera za nadzor granice, niti je provjeravalo lokacije iz mobilnih uređaja policajaca i migrantske obitelji.

Što (ni)su napravili istražitelji

Istražitelji su, dakle, kako stoji u rješenju, saslušali dežurne policajce, liječnicu Hitne pomoći, strojovođu vlaka i troje članova obitelji Hussiny. Pogledali su i službene bilješke i izliste MUP-a, te nalaze policije iz Srbije. Zaključili su da se iskazi Hussinyevih “razilaze u odlučnim činjenicama, te su u suprotnosti s ostalim prikupljenim obavijestima” i odbacili kaznenu prijavu.

Za kamere kojima su policajci ustvrdili da su migranti 300 metara u teritoriju Srbije, su ustvrdili tek kako se radilo o ručnim termovizijskim kamerama bez mogućnosti snimanja, a eventualno poligrafsko vještačenje svih uključenih u ovu mučnu priču se ni ne spominje.

Vjera i službena verzija

I tako se podcrtava službena verzija priče o pogibiji šestogodišnje djevojčice po kojoj je na njenu obitelj dok su iz nekog razloga stajali na pruzi 300 metara od granice naletio vlak. Činjenica da su bili okrenuti leđima vlaku koji je dolazio iz Hrvatske, što potvrđuju i svjedočenja i otvorena rana na Madininom potiljku, rezultat je slučajnosti. Procjene svjedoka i srpske policije o udaljenosti od sto, a ne 300 metara pogrešne. Ispitivanje geolokacija i eventualno poligrafsko razrješavanje kontradiktornih iskaza nepotrebno. Stacionarne kamere koje služe nadzoru granice i imaju mogućnost snimanja nebitne. Pučka pravobraniteljica je, očito, vrijedna ignoriranja (MUP joj više ne daje ni uvid u svoje zapise o postupanju prema migrantima, iako je na to po zakonu dužan).

Široj hrvatskoj javnosti ostaje tako tek slijepa vjera u institucije koje čuvaju granicu i, je li, rade svoj posao.

Ostaje šest vagona na teritoriju RH te noći 21. studenog.

I šestogodišnja djevojčica kojoj injekcije adrenalina i reanimacija nisu mogle pomoći.