Suludi troškovi u Vukovaru: Ovaj parkić plaćen je 8 milijuna kuna, stup 150.000, stepenice 5 milijuna

Samo šetnica od vukovarske Luke do ušća Vuke u Dunav, duga dva kilometra, koštala je 16 milijuna kuna. Tu su uređena dječja igrališta, fontane, pametne klupe… Vukovar ima sve – vrtiće, škole, veleučilište, bolnicu, Cinestar, dvije radijske postaje, novine, muzeje, gradski prijevoz koji obavljaju dvije tvrtke, filmski festival, reprezentativnu zgradu gradske uprave, Županijski i Općinski sud, natkriveni bazen, nogometni stadion, riječnu marinu… Samo mu nedostaje života.

Tržnica koštala 22 milijuna kuna, a nema grijanja

“Nema ljudi”, kaže vlasnica obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva iz obližnjeg sela koja prodaje povrće na Vukovarskoj tržnici, ogromnoj hali otvorenoj krajem listopada 2017., kada je bivša ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijela Žalac, u društvu direktora Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije, Tomislava Petrica (s kojim je trenutačno u Remetincu), simboličnom kupnjom jabuka otvorila to golemo zdanje.

Iako je za njega potrošeno 22,6 milijuna kuna, mahom europskog novca, prodavači se ondje zimi smrzavaju, a ljeti skapavaju od vrućine, pa tako prodavačica, dok s njom razgovaramo, cupka kako bi se zagrijala. Vani je tek koji stupanj iznad ništice, a ogromna hala nema grijanja. Ni hlađenja, ljeti.

“Nema ljudi”, ponavlja prodavačica i kaže kako je bilo više kupaca dok se tržnica nalazila na otvorenom, uz Tržni centar izgrađen za vrijeme tzv. Republike Srpske Krajine. Sada, tržnica na otvorenom je srušena, betonske klupe su maknute, a gradonačelnik Penava ondje namjerava izgraditi trg s velikom fontanom.

Grad koji se u dva desetljeća gotovo prepolovio

Cijene povrća i voća na vukovarskoj su tržnici čak i nešto više nego u Osijeku. Kupci gunđaju, obilaze štandove, kupuju samo najnužnije. “Teško se živi u Vukovaru”, veli žena koja zastaje uz štand s povrćem. Prebire paprike i nastavlja: “Ostajemo samo mi starci, mladi odlaze, dosta im je ovakvog života. Nema ovdje budućnosti”.

Vukovar je 1991. imao 46 tisuća stanovnika, deset godina kasnije kad je grad, kao i cijelo hrvatsko Podunavlje, mirnom reintegracijom vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak, imao je 31,5 tisuća duša. Prije deset godina, pokazao je tadašnji popis stanovništva, u Vukovaru je živjelo 27,6 tisuća ljudi. Neslužbeni podaci do kojih je došao Telegram, kažu da je ovogodišnji popis pokazao kako je u Vukovaru tek 18,3 tisuća stanovnika. Ako je podatak točan, to znači da je za 10 godina grad izgubio više od 9 tisuća stanovnika, ili da se, za samo dva desetljeća, gotovo prepolovio.

Teško je naći ulicu u Vukovaru u kojoj se ne prodaje po nekoliko kuća ili stanova. U Borovu naselju stan od 80 kvadrata nudi se za 47 tisuća eura: preračunato, manje od 600 eura po četvornom metru. Stan u užem centru od 104 kvadrata još je jeftiniji, prodaje se za 51.000 eura, a na Mitnici, stan od 100 kvadrata možete kupiti za 59 tisuća eura. Kuću na Mitnici, pak, veličine 350 kvadrata nude za 110.000 eura, a u Borovu naselju, još veću, od 441 kvadrata za samo 49.500 eura, ili za nevjerojatnih 112 eura za kvadratni metar.

Stup usred kružnog toka koštao je 146.618 kuna

Na ulazu s državnih cesta u Vukovar, male su trijumfalne kapije, šest metara visoke skulpture, koji se, kako piše na stranicama Grada Vukovara, ”sastoje od čeličnih kubusa crvene, bijele i plave boje i velikog slova V te simbola križa povrh kubusa, a sve zajedno konstruktivno je povezano nosivom konstrukcijom u obliku slova H”.

Prošle godine, kada je gradonačelnik objasnio kako ”križ na vrhu simbolizira vjeru jednako kao što ju je simbolizirala krunica u Domovinskom ratu, ali i žrtvu koju je Vukovar podnio kako bi se rodila Hrvatska”, bile su četiri takve skulpture, a njihovu je izradu tvrtka Pro team naplatila nešto manje od 600.000 kuna. No, Penava je obećao podizanje još četiri, na ulazu u grad i sa županijskih cesta.

Ista tvrtka, Pro-team, zaslužna je i za realizaciju još jedne zamisli gradonačelnika Penave, izradu visokog stupa usred kružnog toka, u blizini Vukovarske luke i nadvožnjaka nad željezničkom prugom, na kojem je dvadesetak oznaka s imenima gradova prijatelja Vukovara. Taj stup koštao je 146.618,75 kuna.

Pet milijuna da bi se, kao atrakcija, osvijetlile dizalice

Kad je u prosincu prošle godine Penava svečano otvorio Putokaz gradova prijatelja pojasnio je kako je taj, 150.000 kuna vrijedan stup ”srcolike konstrukcije ‘ruže vjetrova’ te naglašava smjerove gradova prijatelja kao simbol ljubavi i prijateljstva”. U blizini putokaza uskoro bi trebala zablistati još jedna vukovarska atrakcija: Grad Vukovar već je predvidio pet milijuna kuna za dekorativnu rasvjetu pet lučkih dizalica da desnoj, vukovarskoj strani Dunava. Dizalice su, inače, u Vukovaru rijetkost; ne grade se stambene zgrade ni tvorničke hale, pa ove u luci valja osvijetliti da se vidi kako ih u gradu ipak ima.

Od Gradske tržnice krećem prema jednom od brojnih kafića u središtu Vukovara i nailazim na neobičan spomenik. Kad ga je prošle godine otkrivao gradonačelnik, rekao je kako se kolokvijalno zove spomenik granati ”jer predstavlja stilizirani pad granate te je prikazan autentični rep minobacačke granate od 82 mm iskopan s lokacije u gradskoj četvrti Olajnica”.

Rep granate zabijen je u zemlju i naknadno obzidan ciglama te prekriven staklenom pločom, dovoljno čvrstom da se po njoj može hodati. Izradu spomenika granati, nekih 400.000 kuna platio je Grad Vukovar, a dijelom je sufinanciran i novcem Fonda za obnovu i razvoj Grada Vukovar.

Pet milijuna kuna za stepenice prema samostanu

U zadimljenom kafiću u središtu, teško je naći mjesto. Naručujem čaj i slušam razgovor četvorice ljudi, prešli su pedesetu. Pričaju o ratu. ”Znaš kad smo se ono smrzavali na Mitnici, bilo je okolo porušenih greda, ali nismo smjeli naložiti vatru da nas četnici ne otkriju”, kaže jedan. Ostala trojica šute.

Završavam čaj i nastavljam šetnju Vukovarom. Idem pješice Ulicom Stjepana Radića, prema Vodotornju. Desetak radnika muva se po gradilištu: grade široke stepenice prema Ulici Šamac i franjevačkom samostanu, crkvi svetog Filipa i Jakova.

Kad su u svibnju ove godine radovi počeli, gradonačelnik Penava rekao je kako se stepenice podižu u znak zahvalnosti fra Marku Kuroltu: ”Usvojili smo inicijativu naših franjevaca i podržali prijedlog na Gradskom vijeću, a paralelno s tim radili i projektiranje ovoga, u građevinskom smislu, dosta zahtjevnog projekta s kojim ćemo cijeli ovaj potez i ove stube koje su bile do sada, učiniti puno prilagođenijim, modernijim i komotnijim za sve građane grada Vukovara”. Koštat će oko pet milijuna kuna: bit će široke i prostrane, raskošne, s otocima za odmor i odgovarajućim hortikulturnim zahvatima.

Parkiralište ispred Vodotornja gdje ionako ima mjesta

Nešto niže, skupina radnika završava novo parkiralište sa sedamdesetak mjesta, kako bi posjetitelji Vodotornja, čija je obnova koštala 46 milijuna kuna i koji je otvoren krajem listopada prošle godine, imali gdje ostaviti svoja vozila. Parkiralište će koštati oko dva milijuna kuna, no posjetitelja Vodotornja, jednog od simbola ratnih stradanja Vukovara, nema previše običnim danima pa parking mogu lako naći i uz Vodotoranj: gužva je tek kad se obilježavaju dani sjećanja na Vukovar.

Šetnju Vukovarom nastavljam prema Dunavu, spuštajući se ka komunalnom pristaništu ”Marina” kojeg su u svibnju 2019. uz lokalne dužnosnike otvorili i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković te ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijela Žalac.

Tada je rečeno kako marina ima 140 vezova za plovila, te da će tom investicijom biti trajno riješen nedostatak vezova na vukovarskom dijelu Dunava. Iz državnog proračuna, moglo se tada čuti, za izgradnju ”Marine” osigurano je 9,1 milijuna kuna, a Fond za obnovu i razvoj grada Vukovara dodao je još pola milijuna.

Više od dvije godine stoji obavijest o zabrani pristupa

Ali, iako je za projekt Marine potrošeno deset milijuna kuna, više od dvije godine otkako je pompozno otvoren, na ulazu i dalje stoji obavijest o zabrani pristupa i vezivanju plovila. Nema koncesionara, a uklanjanje naplavina i granja koje nanese Dunav kad vodostaj naraste, plaća Grad Vukovar. Ali i to bi trebalo biti riješeno za koju godinu kada Hrvatske vode završe uređenje desne obale Dunava, od 1.331. do 1.333 kilometra.

Tim ogromnim zahvatom površina grada Vukovara povećat će se za desetak hektara, koliko će biti nasuto u korito Dunava, pa će i Vukovar, po uzoru na Nizozemsku, svoju površinu povećavati nasipavanjem zemlje. Koštat će to, procjenjuje se, oko 300 milijuna kuna, ali će grad u kojem se broj stanovnika iz godine u godinu dramatično smanjuje, biti veći za 10 hektara.

Tu uz pustu ”Marinu” gdje je na divlje, mimo zabrane, privezano nekoliko brodica, grakću stotine riječnih galebova, a neki odmaraju i na stupovima uz koje se vežu brodice, nalazi se zgrada Hrvatskog kajak kanu kluba Vukovar ’91, u koju je Fond za obnovu i razvoj Grada Vukovara uložio 5,9 milijuna kuna. Prazna je i propada, prozori su razbijeni, a ogromna zgrada na zemljištu od tisuću četvornih metara, ničemu ne služi. Kajakaški klub Vukovar iz registra udruga brisan je u studenome prošle godine.

Dječji parkić za koji je plaćeno 7,8 milijuna kuna

“Morate vidjeti dječje igralište nadomak vukovarskog natkrivenog bazena, na trgu Dražena Petrovića u gradskoj četvrti Borovo naselje”, kaže bivši gradski vijećnik Pavao Josić i vodi nas na drugi, zapadni dio grada. “Koštao je 7,8 milijuna kuna i kad sam na Googlu tražio slična dječja igrališta u Njemačkoj, nigdje nisam našao Kinderspielplatz koji bi koštao milijun eura. A mi u Vukovaru ga imamo”.

Gledamo prošle godine otvoreno igralište: gumena podloga, ljuljačke, tobogani klupe, stijena za penjanje, zeleni otoci, sve je lijepo, ali pobogu, više od milijun eura. A djece nigdje. Doduše, prohladno je prijepodne u Vukovaru, pa možda zato zjapi posve prazno.

Vozimo se potom do nove fontane uz Trpinjsku cestu. Za uređenje trga i izgradnju fontane potrošeno je 1,2 milijuna kuna, a svečanosti otvorenja u svibnju ove godine pridonio je i nastup vukovarskih mažoretkinja. To je peta fontana u Vukovaru, no ova na Trpinjskoj cesti ipak je posebna – vodoskok je raskošno osvjetljen, a gradonačelnik Penava veli kako će raditi i zimi, s obzirom na to da je projektirana tako da se voda ne može smrzavati. Sama fontana koštala je 647 tisuća kuna.

Bandić: ‘Pozlatit ćemo ga, izgledat će kao na Beverly Hillsu’

Josić nam pokazuje obnovljenu zgradu jednog od najpoznatijih arhitektonskih obilježja Vukovara, prekrasnu zgradu nekadašnjeg Grand Hotela. Pročelje i krov daju naslutiti nekadašnju raskoš te prelijepe zgrade, obnovljene još 2013., za što je iz EU fondova potrošeno 1,64 milijuna eura. Kad je završena restauracija, na otvorenju su uz bivšeg predsjednika Ivu Josipovića prisustvovali i potpredsjednik Europskog parlamenta Miguel Angel Martínez, te tadašnji šef Delegacije EU u Hrvatskoj Paul Vandoren. Od tada zgrada zjapi prazna, trebalo bi još oko tri milijuna eura za njeno unutrašnje uređenje. Ne služi ničemu, ali se zato u Borovu naselju obnavlja nekadašnji Radnički dom Kombinata Borovu u koji će biti smješteno i Veleučilište Lavoslav Ružička.

Taj zahvat koštat će 75 milijuna kuna u gradu koji je tridesetak kilometara udaljen od Osijeka gdje je Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera. ”Siguran sam da ćemo koncem godine studentima Veleučilišta Lavoslava Ružičke u Vukovaru osigurati najmodernije uvjete za stručno usavršavanje”, kaže gradonačelnik Penava. U blizini zgrade Veleučilišta nalazi se Samački hotel na 11 katova, sa 120 soba i 240 kreveta. Sagrađen još prije Drugog svjetskog rata, još nije uveden u zemljišne knjige ali je u njegovu obnovu ulupano više desetaka milijuna kuna.

Kad je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u studenom 2015. posjetio Vukovar obećao je kako će ga pozlatiti, a Jutarnji list zabilježio je njegove riječi: ”Na godinu ćemo ga obnoviti. Sredit ćemo ga da izgleda kao da je s Jelačić placa ili Beverly Hillsa. Vukovar je to zaslužio i ovo je najmanje što grad Zagreb može učiniti za Vukovar”, rekao je tada Bandić. I dalje, međutim Samački hotel stoji sam i prazan, a njegov ponosni vlasnik je Republika Hrvatska.

Moći će primiti 480 učenika, bude li ih toliko u Vukovaru

U svibnju ove godine gradonačelnik Vukovara potpisao je ugovor o gradnji ekonomske škole s tvrtkom Presoflex u vlasništvu obitelji požeškog tajkuna Josipa Galića. Škola će koštati 95,1 milijun kuna: gotovo 46,5 milijuna kuna sredstva su Europske unije, Fond za obnovu i razvoj grada Vukovara osigurat će 37,4 milijuna kuna a s 12 milijuna kuna isprsit će se Grad Vukovar. Imat će i sportsku dvoranu i tri košarkaška terena. Moći će primiti 480 učenika, bude li ih.

Spušta se sumrak nad Vukovarom i grad postaje avetinjski prazan. Središte grada kupa se u led rasvjeti, pa tako blještav izgleda još sablasnije. Slika je to grada u čiju su obnovu utrošeni silni milijuni kuna, u nebrojena dječja igrališta, fontane, vrtiće i škole, spomenike i kružne tokove, parkirališta i šetnice i sve to izgleda prelijepo, sređeno i posloženo, ali nekako otužno jer ljudi iz Vukovara odlaze. Unatoč svemu tome, unatoč Projektu Slavonija, unatoč području od posebne državne skrbi, usprkos statusu mjesta od posebnog domovinskog pijeteta. Vukovar se topi i nestaje i to nitko ne želi priznati.

Prioriteti grada koji se u dvadesetak godina prepolovio

Odlazim do kiosku u centru, uzimam primjerak Vukovarskih novina s gomile na polici i dok prodavačici plaćam šest kuna pitam je kako se prodaje lokalni dvotjednik. “Odlično”, kaže. A kad propitkujem koliko komada proda, dodaje: “Jednom sam rekla pa sam nadrljala”.

Otvaram Vukovarske novine. S treće stranice, ispod velikog naslova ”Nisu se stekli uvjeti za proširivanje prava pripadnika srpske nacionalne manjine”, mudro se smješka gradonačelnik Penava. Zna on što su vukovarski prioriteti, prioriteti grada koji se u posljednjih dvadeset godina prepolovio.