FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram
Branko Ivanda

Velike priče

Fascinantan život Branka Ivande, velikog režisera koji je upravo dobio najvažniju nagradu u zemlji

Mladen Pleše razgovara s čuvenim filmskim i kazališnim redateljem, dobitnikom Vladimira Nazora za životno djelo

Velike priče

Fascinantan život Branka Ivande, velikog režisera koji je upravo dobio najvažniju nagradu u zemlji

Mladen Pleše razgovara s čuvenim filmskim i kazališnim redateljem, dobitnikom Vladimira Nazora za životno djelo

Branko Ivanda
FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

'Sve sam više sklon izolaciji, zatvaranju u udobnost doma, sve me manje briga za druge i ostatak svijeta. U prozi koju pišem bavim se baš tom malograđanštinom te zaključujem da svaki čovjek ima pravo na takav život...'

Nije bilo lako dogovoriti mjesto sastanka s filmskim i kazališnim redateljem, 79-godišnjim Brankom Ivandom, dobitnikom ovogodišnje nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Budući da su kafići i restorani zatvoreni, Ivanda je predložio natkrivenu terasu kafića Botaničar na Marulićevom trgu. S obzirom na to da su sva mjesta bila zauzeta, konobar nam je predložio stol preko ceste, u parku uz zgradu Hrvatskog državnog arhiva, pod krošnjom velikog drva, koja, uvjerio nas je, pruža maksimalnu zaštitu od kiše.

Automobilski i tramvajski promet oko Marulićevog trga te lavež pasa stvarali su enormnu buku. Kad se tome pridoda zvuk sirena Hitne pomoći i vatrogasaca koji su projurili nekoliko puta te nesnosan zvuk kosilice trave, onda ne treba puno objašnjavati kako je sva ta kakofonija otežavala razgovor, ali i puno više snimanje recorderom.

‘Kad prođem Gundulićevom prođu me srsi’

Dok sam cijelo vrijeme bio pod stresom hoće li se čuti Ivandini odgovori dok ih budem skidao, tog sjajnog scenaristu i sveučilišnog profesora ništa od toga nije dekoncentriralo. Ponukan takvom zvučnom kulisom, Ivanda je podsjetio kako je nekoć Zagreb imao vrlo bogati kavanski život, ne misleći pri tome, dakako, na kafiće ili birtije. “U kavanama su se održavali kulturni kružoci na kojima u se razmjenjivale misli i ideje, analizirala politika i razni događaji, pričali tračevi i šale, pisali scenariji i romani…”

Ivanda snimljen ovih dana u Zagrebu Vjekoslav Skledar/Telegram

Ivandino društvo u kojem su, među ostalim, bili filmski teoretičari i kritičari Ante Peterlić, Vladimir Vuković, Daniel Bučan, redatelji Zoran Tadić, Krsto Papić, Želimir Mesarić, Bogdan Žižić, Ante Babaja, a često su gostovali Ivo Brešan, Mirko Kovač i ponekad Danilo Kiš, redovito se sastajalo u kavani Corso.

“Razočaravajuće je što se dogodilo sa Zagrebom, posebno s njegovim kavanama. Kad prođem Gundulićevom ulicom pokraj Corsa, prođu me srsi. Ne znam doduše je li to od žalosti što više nema te kavane ili je to pak žal za mladošću i ljudima kojih više nema.” Ivanda kaže kako je Zagreb izgubio dušu jer ne brine o svojoj kulturnoj baštini. “Pogledajte Beč, gradska uprava sufinancira divne stare kavane kako bi održala taj njihov mit i duh.”

Nevjerojatno bogata karijera

Redatelj i scenarist Branko Ivanda, autor brojnih filmova, kazališnih predstava, televizijskih serija te glazbenih i dokumentarnih emisija, završio je splitsku klasičnu gimnaziju, a u Zagrebu je apsolvirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu, a potom diplomirao filmsku i kazališnu režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Pisao je filmske kritike, bio je pomoćnik redateljima u nekoliko filmova dok 1968. nije debitirao kao režiser filma Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata.

Devedesetih u helsinškim barovima Corona i Moskva, kod braće Kaurismäki Preslika: Saša Ćetković

Tijekom sedamdesetih i u prvoj polovici osamdesetih snimio je iznimna televizijska ostvarenja kao što su Zec, Smrt maturanta Wagnera, Bombaški proces, Špijunska veza, U logoru, Nocturno, Sestre…. Autor je filmova Prijeki sud, Zločin u školi, Konjanik, Lea i Darija, dokumentarnog filma Poezija i revolucija – studentski štrajk 1971. Posljednjih godina specijalizirao se za režiju telenovela: Ljubav u zaleđu, Obični ljudi, Ponos Ratkajevih, Sve će biti dobro, Pod sretnom zvijezdom, Zora dubrovačka, Obični ljudi…

Peti iz najužeg društva u Corsu koji je dobio Nazora

Godine na Ivandi, osim prosjede kose, nisu ostavile puno traga. Doduše govori manje energično nego prije, ali vrlo konzistentno i profesorski tečno. Povremeno mu se miješaju splitske i kajkavske riječi i narječje, a vrlo se precizno prisjeća i najsitnijih detalja iz svog života i karijere. Sačuvao je smisao za eleganciju, pa je na razgovor, s obzirom na kišno vrijeme, došao moderno, casual, pomalo mladenački odjeven u svjetlo smeđu kombinaciju džempera i hlača.

Jedina su prava promjena cigarete: umjesto onih pravih s duhanom, Ivanda jednu za drugom pali elektronske cigarete. “Pola stoljeća pušim, više puta sam pokušavao prestati, ali nije išlo. Sad ih se pokušavam riješiti uz pomoć novih tehnologija. Ohrabrila me teorija zavjere protiv korone da duhan pomaže u borbi protiv nje, ali sam se ipak cijepio”, tješi se Ivanda te upozorava na jednu zanimljivu koincidenciju.

“Peti sam iz najužeg društva u Corsu koji je dobio Nagradu Vladimir Nazor. Prije mene dobili su je Peterlić, Tadić, Papić i Bogdan Žižić. Doajene Babaju i Brešana izdvajam kao posebnu kategoriju. Ostavili smo, dakle, za sobom neki trag. Nobel leži na dinamitu, a Nazor na poeziji.”

‘Priznanje za sve što sam prošao, koliko buljenja u zid…’

Priznaje da je bio ugodno iznenađen i počašćen kad je objavljeno da je dobio tu našu najveću nagradu kojom je na neki način zaokružen njegov stvaralački opus. “Posebno mi je drago jer ne znam ni tko me predložio niti tko mi je dodijelio taj naš pandan Nobelovoj nagradi. Doživljavam to kao priznanje za sve ono što sam prošao, koliko buljenja u prazan zid, koliko pisanja, rada s ekipama i glumcima, koliko životnih prilika i neprilika, političkih i kreativnih pretumbacija.”

Premda je puno češće stajao iza kamere nego li na kazališnim daskama, iz Ivandinih riječi, premda to neće eksplicitno reći, ipak se može naslutiti da mu je film prva ljubav. Premda, dakako, voli i teatar. Kao student sjedio je u kavani Corso s prijateljima maštajući o tome da na pozornici HNK u Zagrebu razapnu platno te tu prikazuju filmove. Sada, međutim, drugačije doživljava stvari.

“Znate, kazalište je pretežno umjetnost glumaca i pisca, a ne redatelja. On određuje koncepciju predstave, usmjerava glumce, daje im poticaj i energiju, način razmišljanja, no na kraju mu predstava isklizne iz ruku i nastavlja živjeti bez njega, jer ju glumci stalno mijenjaju i prilagođavaju.” Na filmu je međutim, objašnjava Ivanda, sve drugačije. “Film je definitivno dovršen kad završi montaža. Jedino je redatelj upoznat s cjelinom filma, dok glumci upadaju u svoje scene, ali nemaju pregled niti kontrolu nad filmom, osim što kontroliraju lik koji glume.”

Obiteljski, generacijama, vezan uz kazalište

Ipak, sklonost spram teatra ne čudi jer je njegov cijeli život vezan uz kazalište. Dvojica njegovih barba, Ivo Tijardović i Nikša Kovačić bili su intendanti splitskog kazališta, djed Branko Kovačić bio mu je glumac, a njegov brat Jakov dezertirao je za Prvog svjetskog rata, pa je iz Pule došao u Split gdje se sakrio u potkrovlju splitskog kazališta. “Tu je proveo pune 2,5 godine, gdje sam ja, kao mlad, puno godina kasnije, često statirao. Naše bake nosile su kriomice hranu barba Jakovu. Jakov kao fantom u operi”.

U maloj i ne baš bogatoj zemlji posao režisera iznimno je težak jer je opterećen cijelim nizom problema koji nemaju veze s umjetnošću. “Ponižavajuće je kad redatelj mora skupljati novac za svoj film. To je skupa umjetnost, puno je gladnih usta, teško je namaknuti novce, pa ih redatelj mora pronaći kako zna i umije.” No, s druge strane uživa u kreativnosti koju zahtjeva redateljski poziv, uzbuđuje ga kad sjedi sam pred kompjutorom i bulji u prazan zid pred sobom tražeći teme i inspiraciju za pisanje.

‘Tražim glumce koji nešto donose, a ne samo slušaju’

Zadivljuje ga također rad s glumcima u teatru, kad danima zatvoreni u prostoru analiziraju ulogu i razmjenjuju ideje. “Tada se privatno vežete uz glumce, ulazite u njihovu ulogu i život. Takav je odnos moguć samo u kazalištu, na filmu nije.” Priznaje da ne voli naporne i zahtjevne glumce, da mu je talent, ali i privatnost, uvijek u prvom planu. Ne krije simpatije spram Rade Šerbedžije kojega je upoznao još na Akademiji, Zrinki Cvitešić koju je kao profesor na Akademiji zapazio već na drugoj godini studija, Božidara Alića koji je bio nadaren, Duška Valentića

Sa suprugom Lidijom i Zrinkom Cvitešić nakon predstave Once Privatni album

“Tražim glumca s osobnošću i talentom, koji nešto donosi, a ne onoga koji samo sluša što ću mu reći.” Kaže kako već nakon prvih riječi zna procijeniti kakav je tko glumac. “Imate vrhunskih glumaca, od kojih jedni prilaze svojoj ulozi razumom, znanjem i analizom, dok drugi sve to preskaču te glume intuitivno. Na kraju je rezultat isti, sjajan, jer se radi o podjednako talentiranim glumcima.” Ivanda napominje kako ne vjeruje do kraja u tezu da je preduvjet uspjeha 90 posto rada i 10 posto talenta. “Mislim da se talent podcjenjuje, da je taj omjer nešto veći u korist talenta. Bez talenta nikakva marljivost ne pomaže.”

Glumci koji su mu se kvalificirali u najužu obitelj

Prisjeća se kako je za snimanja filma Konjanik, malo oklijevao objasniti Zrinki Cvitešić ljubavnu scenu u kojoj je trebala nastupiti potpuno gola. Zbog toga ga je jednu večer presrela u hodniku hotela u Livnu te energično zatražila: Izvoli mi odmah objasniti tu scenu. “Nakon toga sam joj,” kaže Ivanda, “dugo crtao i objašnjavao kako će se kretati kamera i pratiti što ona mora raditi. Time je pokazala koliko joj je bilo bitno upoznati i razumjeti svaki kadar u kojem nastupa.”

Glumačku ekipu po želji složio je u svojoj novoj predstavi Kad svijeće dogore, sjajnog mađarskog pisca Sandora Maraia. “Biranje glumaca počiva na njihovoj osobnosti, nadarenosti i na ljudskom skladu s redateljem. Na tome posebno inzistiram. Ne volim naporne i nametljive osobe. Mnogi od glumaca s kojima sam radio postali su moji iskreni prijatelji. Jasno je da izbor ovisi i o specifičnim zahtjevima filmskog scenarija ili kazališnog teksta.

Branko i Lidija Ivanda snimljeni 2011. godine na otvorenju Festivala židovskog filma u kinu Europa Davor Visnjic/PIXSEL

S obzirom na to da je Zrinka Cvitešić otišla snimati u Englesku, zamijenila ju je sjajna glumica i divna osoba Iva Mihalić, koja je s velikim umjetnicima Sinišom Popovićem i Goranom Grgićem, unijela sebe u ulogu. Njih četvero napravili su odličan posao, i zapravo je fascinantno koliko smo postigli kroz 2,5 mjeseca vježbanja, razgovora i analiza do kasno u noć. Oni su se definitivno kvalificirali u moju najužu obitelj.”

‘Nema scene koju ne bih drukčije snimio’

Bilo je to jedini puta da je Ivanda tako otvoreno pohvalio neku svoju predstavu ili film. Umjesto toga ponavlja kako bi najradije da svaki njegov film, nakon što ga završi, više nitko ne gleda. “Neugodno mi je slušati kad me ljudi ocjenjuju, bez obzira je li to prosječan gledatelj ili kritičar.” Zbog toga, što je više moguće, izbjegava biti na projekcijama svojih filmova. “Teško mi je jer nema scene koju ne bih drukčije snimio. Pratim svaki uzdah ili pokret gledatelja, vidim svaku svoju pa i najmanju pogrešku, osjećam kako publiku diše.”

Tako se Ivanda na neki način pridržava savjeta koji je književnik, prevoditelj, urednik, redaktor i vrhunski poznavateljem jezika Marko Grčić davao mladim novinarima: “Ako želite dugo i mirno živjeti nikada ne čitajte svoj tekst nakon što je objavljen. Vidjet ćete sve svoje pogreške, ali i intervencije urednika i redaktora, pa ćete se bez potrebe uzrujavati jer se više ništa ne može promijeniti.”

Prema svojim filmovima Ivanda se tako odnosi od samog početka redateljske karijere. Po završetku snimanja svog filmskog prvijenca Gravitacije, kojeg je s Radom Šerbedžijom, Mustafom Nadarevićem, Jagodom Kaloper, Snježanom Nikšić, Zaimom Muzaferijom… radio s puno zanosa, Ivanda je došao u montažu. Tada se prvo montirala slika, a potom odvojeno ton. “Kad sam položio ton na sliku, uhvatio me užas, postao sam toliko kritičan da sam 90 posto filma poželio odmah izbaciti. Moje divne stare suradnice, kojih više nema, Vanja Pinter i Lida Braniš, jedva su me u tome spriječile.”

Prijetnjama ga prisilili da snimi film o suđenju Titu

Premda u nas nikada nema dovoljno novca za snimanje filma, Ivanda se ipak jednom osjećao kao holivudski režiser. Bilo je to za snimanja filma Bombaški proces o suđenju Josipu Brozu Titu. “Kad sam došao na snimanje demonstracija u Gundulićevu ulicu dočekalo me nekoliko stotina statista, a scenograf Željko Senečić dao je, na moje zaprepaštenje, razbiti velika staklena vrata na ulazu u Corso kavanu te odrezati sve metalne satove za parkiranje. No to je bilo moguće jer se radilo o filmu o Josipu Brozu.”

Premda je najprije odbio raditi na tom projektu držeći da je neprilično snimati film o živom čovjeku, pristao je tek kad mu je direktor Televizije Zagreb Branko Puharić zaprijetio da više nikada neće snimiti niti kadra. Ivanda je tada postavio uvjet da Tita glumi Rade Šerbedžija, a da jednu ulogu dobije Fabijan Šovagović. Tada mu je Puharić odlučno odgovorio: “E toliko disidenata ne može biti, Šovo ne može glumiti. Dva disidenta su dosta, tri bi bilo previše.”

Priča kako se trudio ne biti patetičan, ali je ipak radio s velikom strašću i užitkom. “Znate, bez bilo kakvih ideoloških primisli, fasciniralo me kako je moguće i kakvo je to vrijeme bilo da jedan čovjek može kazati sucu da ne priznaje njegov sud. Pa to danas ne može kazati čak ni Zdravko Mamić.”

‘Sve sam više sklon izolaciji, zatvaranju u udobnost doma, sve me manje briga za druge i ostatak svijeta’ Vjekoslav Skledar/Telegram

‘Svaki čovjek ima pravo na malograđanštinu’

Ivanda je napravio scenarij i režirao film Prijeki sud po epizodi iz romana Živka Jeličića Šašava luna. Jeličić je opisao život svog oca koji je bio sudac prijekog suda za talijanske okupacije. “U tom mučnom filmu pokušao sam pokazati koliko se nisko zbog straha može spustiti ljudska duša, kakvo je poniženje prošao jedan mediteranski intelektualac pred silama mraka. Kontrapunkt u srazu straha s ljudskim dostojanstvom. Briljantna glumačka ekipa na čelu s Ivicom Vidovićem i Perom Kvrgićem. Definitivno moj najbolji film.”

Ivanda je jedini, uz svog prijatelja Zorana Tadića, uspio kamerom zabilježiti događanja za studentskih demonstracija u Zagrebu 1971., a taj materijal bio je u bunkeru punih 25 godina. Tim filmom Ivanda je želio pokazati kako svaku pobunu mladosti stariji uspiju ugušiti, a mladi se buntovnici vremenom smekšaju i utope u kolotečinu malograđanske svakodnevice. Paradoksalno je da Ivanda danas priznaje da je prošao sličan put te da danas uživa u malograđanskoj svakodnevici.

“Sve sam više sklon izolaciji, zatvaranju u udobnost doma, sve me manje briga za druge i ostatak svijeta. U prozi koju pišem bavim se baš tom malograđanštinom te zaključujem da svaki čovjek ima pravo na takav život.” Uvijek je, kaže, gledao na luksuzne hotele kao na vrhunac kiča, ali sad vidi da ta udobnost ima svojih čari. “Taj mikro svijet u kojem živiš pod stare dane, ima svojih čari. Uživam kad sa suprugom Lidijom ispijam jutarnju kavu, kad razgovaram s mojim blizancima. Sve više imam razumijevanja za takav život”, priznaje Ivanda pomalo rezignirano.

Doktor koji je nosio Krležina pisma njegovoj Beli

Govoreći o godinama koje je nakupio, Ivanda se prisjetio svojeg prijatelja doktora Schonwalda, bivšeg šefa Zarazne bolnice u Zagrebu, jednog od liječnika koji su se brinuli o Krleži do kraja njegova života.

“Ispričao mi je kako je Krleža, kad je njegova Bela završila u bolnici, svaki dan poslao svojoj supruzi po jedno ljubavno pisamce.” Liječnik je sva ta pisma vratio Krleži objašnjavajući da se nije usudio zadržati ih.

“Fasciniralo me”, napominje Ivanda,”da čovjek u poznim godinama piše ljubavna pisma ženi s kojom je proveo cijeli život. Ujedno to me ohrabrilo jer ipak ima nade za nas koji smo ušli u neke godine da emocije nisu zakržljale.”

Kako je biti 79-godišnji tata tinejdžerima

Život Branka Ivande obilježili su smrti i ljubavi. Umrla mu je prva supruga, a najveću tragediju doživio je prije osam godina kad mu je sin Nikola, koji je krenuo očevim stopama baviti se filmom, preminuo u 37. godini života. Ivanda kaže kako nije ostao bez svoga Nikole jer njega samo fizički nema, a ponosan je što je iza njega ostala knjiga divnih priča i nekoliko odličnih kratkih filmova.

Sa suprugom Lidijom i blizancima nakon premijere filma Lea i Darija u Lincoln centru, 2021. godine Privatni album

Snagu da prebrodi sve nevolje i nesreće Ivanda crpi iz svoje velike obitelji, sretnog splitskog djetinjstva, zagrebačke mladosti i pravih prijatelja. Približavajući se, kako slikovito kaže, Dizdarevoj Modroj rijeci koju će, kao svi ostali ljudi morati jednog dana prijeći, Ivandina radoznalost raste. “Zbog toga puno pišem, kako bih što dulje živio s najbližima kojih više nema.”

S najstarijim, pokojnim sinom Nikolom Privatni album

Kasno je, s gotovo 60 godina, postao otac dvoje blizanaca. “U pristojnoj sam fizičkoj kondiciji pa me bavljenje malom djecom nije iscrpilo. No, psihički nije jednostavno. S jedne strane čovjek osjeća golemo zadovoljstvo i ljubav, s druge strane, kad djeca uđu u pubertet, nije lako. Pokušavam glumiti ravnodušnost zbog njihovih ispada, ali teško uspijevam. Ponekad se posvađamo, pa je istodobno dinamično i teško, ali ima ljepote u tome.” Priča kako djeci nikad nije priznao da je i on u mladosti bio buntovan, kako im ne bi dao argumente u svađama i prijeporima.

‘Ne planem brzo kao nekada… Postao sam nekako blaži’

Iako je Ivanda ustvrdio kako se njegovi temeljni pogledi na život nisu promijenili, ipak je nakon kraćeg razmišljanja priznao: “Ako ću biti pošten prema sebi zapravo dosta se toga promijenilo. Danas imam više razumijevanja za ljude koji griješe, ne donosim negativan sud o njima na prečac, ne planem brzo kao nekada, rijetko mi se to dogodi, a ako se desi onda se užasno kajem.”
Objašnjava kako je postao svjestan da su ljudi komplicirana bića, pa ima puno razumijevanja za njih.

“Postao sam nekako blaži, prije sam se znao posvađati s političkim protivnicima i neistomišljenicima, sad ih prihvaćam, mislim da svatko ima pravo misliti drugačije.” Kaže kako ne može protiv svoje prirode, pa ako kod nekog nađe nešto negativno, odmah se potrudi pronaći i pozitivnu stranu ili opravdanje za njegove postupke.

Odbio trajno profesorsko mjesto na UCLA-u u Kaliforniji

Ivanda je, među ostalim, asistirao Relji Bašiću na popularnoj kazališnoj predstavi Ljubaf, devedesetih je u Teatru &td radio predstavu Kraljica majka, a 2008. S režijom monodrame Sam svoja žena i Duškom Valentićem u naslovnoj ulozi, otvara scenu Lea Deutsch u Židovskoj općini. Od 1981. predaje filmsku i televizijsku režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju, a od 1985. do 1990. bio je profesor na kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu, UCLA.

“Bile su to iznimno bogate spoznajne i iskustvene godine mojeg života. Cijenim i volim Ameriku, dobro sam upoznao duh američke individualnosti i samoće, koji sam do tada poznavao samo iz literature i filma.” Ispričao je kako je stekao brojne profesionalne i obiteljske prijatelje, da su ga studenti obožavali. No, kad mu je ponuđeno trajno profesorsko mjesto, nakon vrlo kratke dileme, odbio je i vratio se u Hrvatsku. “Počeo je domovinski rat, moja obitelj i prijatelji, zapravo sve ono što volim i što je bio moj život, nalazilo se u Hrvatskoj. Vratio sam se kući, ali dio mog srca ostao je u Americi.”

Kako je stvoren dodatni međugeneracijski jaz

Za TV i igrane filmove dobio je nekoliko glavnih nagrada kao što je nagrada FIPRESCI u Berlinu, Diploma Bergamo Film Festivala, nagrade u Aškelonu i Houstonu te cijeli niz prestižnih nagrada na domaćim i stranim festivalima. Kao dugogodišnji profesor na Akademiji Ivanda je neposredno pratio kako se vremenom mijenjaju generacije studenata. “Dio promjena je prirodan, ali dio nosi vrijeme. Nove generacije promijenio je napredak tehnologije, sve su više orijentirane na vizualno te na korištenje svih mogućnosti koje pružaju kompjutori i mobiteli.”

Zbog toga se, smatra Ivanda, promijenio način njihovog razmišljanja i komunikacije, a samim time izvor inspiracija. ”Nove generacije komuniciraju na način na koji mi stariji nismo mogli ni zamisliti. I tako je stvoren dodatni međugeneracijski jaz.” Kao profesor nastojao je ne ubijati studente metodikom ili im nešto nametati, već je pokušavao sačuvati njihov zanos i entuzijazam.c“Valja poticati strast mladih ljudi, jer sve što trebaju naučiti o režiji lako se savlada ili stječe iskustvom, ali onda sve ovisi s koliko strasti i zanosa mladi redatelji mogu nešto kazati.”

Zašto je HRT prestao emitirati njegove filmove i serije

Kao profesoru bilo mu je važno razlikovati tko zaista ima poticaj za bavljenje umjetnošću, tko ima potrebu za pisanjem, slikanjem, glumom, režijom, od onih koji se time žele baviti potaknuti medijima i površnom popularnošću. Ivanda je na iznenađujući način odgovorio na pitanje kako to da na HRT-u nema njegovih filmova, serija, dokumentaraca, koje je većim dijelom financirala upravo televizija.

“Posljedica je to neugodnog spora s HRT-om koji ili ne poštuju ugovore o autorskim pravima ili nastoji smanjiti naknade koje dobivaju autori čija se djela prikazuju.” Priznaje da puno duguje HRT-u, posebno sjajnim ljudima i urednicima Palmi Katalinić, Angelu Miladinovu i Zori Dirnbach uz čiju je pomoć realizirao brojne projekte. “To je donijelo ugled i meni i njima. No, nisam mogao pristati na njihove uvjete. Zbog toga se moja djela, po nekoj nepisanoj odluci, prešutnom embargu, ne repriziraju već više od 5 godina”, zaključio je razočarano Branko Ivanda.

Branko Ivanda Vjekoslav Skledar/Telegram

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu