Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Godinama sam bio skvoter, živio sam u napuštenoj zgradi u Zagrebu. Danas završavam Medicinu

Luka Bucić, 32-godišnjak iz Požege, sada se aktivno bavi glazbom i završava faks, a za Telegram je opisao svoj život po skvotovima u Zagrebu i Barceloni

Godinama sam bio skvoter, živio sam u napuštenoj zgradi u Zagrebu. Danas završavam Medicinu

Luka Bucić, 32-godišnjak iz Požege, sada se aktivno bavi glazbom i završava faks, a za Telegram je opisao svoj život po skvotovima u Zagrebu i Barceloni

FOTO: Vjekoslav Skledar

Kako sam sve više vremena provodio u skvotu počela mi se raspadati veza. U jednom trenutku sam otkazao stan, odlučio se tamo potpuno preseliti i odustao sam od faksa. Starci su mi profesori, a brat i sestra doktori. Kad su ušli u skvot, brat i sestra su se pogledali i odmah izašli na dvorište, a mama i tata su se čak potrudili doći do moje sobe. Ali bili su potpuno izbezumljeni

Bio sam na petoj godini studija medicine i imao sam potpuno uređen život. Iz Požege sam doselio u Zagreb, rentao stan, imao djevojku i svirao u bendu. Jedne večeri sam s prijateljem otišao na otvorenu večeru u BEK. To je bio skvot u napuštenoj zgradi nekadašnje obrazovne ustanove Vinko Bek u Nazorovoj ulici. Nisam tada previše znao o skvotovima, niti me to zanimalo. Za mene je taj svijet bio potpuna nepoznanica. Mislio sam da su skvoteri ljudi koji spavaju u napuštenim zgradama i ne rade ništa korisno. Sve to djelovalo mi je čak odbojno.

Međutim, došao sam na večeru i apsolutno se zaljubio u cijelu tu ideju. Bilo mi je to predstavljeno kao jedna plemenita, slobodna ideja koja ima glavu i rep. Vidio sam to kao savršenu alternativu sistemu. Svidjelo mi se da ekipa u tom prostoru gradi Društveni centar BEK, pomaže užoj i široj zajednici i pritom nema osobni novčani profit. Svi imaju smještaj, hranu, prostor za oblikovanje i ekspresiju sebe.

Bila je to skupina od 15-ak talentiranih ljudi koja se okupila na jednom mjestu. Redom, svi slobodni umjetnici i svi oštećeni na svoj način. Bili su to prilično revoltirani ljudi koji ne mare za autoritet i imaju slobodno djelovanje koje nije bezglavo. Odmah sam si stvorio u glavi sliku dvorišta ispred te zgrade u kojem se igraju dječica iz susjedstva, dolaze nam studenti, radimo prekrasne izložbe, predstave i koncerte. Slobodan si od bilo kakvog financijskog aspekta i radiš samo da budeš tamo i kreativno se razvijaš.

Luku je nedavno ispred BEK-a snimio Vjekoslav Skledar Vjekoslav Skledar

Radio sam u skvotu besplatne masaže

Najprije sam u tom skvotu počeo provoditi slobodno vrijeme. Svidjelo mi se što su to bili otvoreni, protočni ljudi i za kreativni dio mene to je bilo savršeno. Imao sam dosta prostora za ekspresiju; puno sam svirao, pjevao, radio besplatne masaže. Masirao sam godinu dana i kroz prste mi je prošlo barem dvoje, troje ljudi dnevno. I što sam više vremena provodio tamo, sve više sam se zaljubljivao u takav način života. Dali su mi jednu sobicu na korištenje, iako sam još uvijek imao svoj stan. Pokušavao sam balansirati svoj stari život; dakle faks, bend i vezu u kojoj sam bio, uz aktivnosti u BEK-u.

Inače, BEK je bio skvot otvorenog tipa i svakodnevno su nam dolazili ljudi izvana. Prošlo je ondje i puno stranaca, uglavnom backpackera koji nisu htjeli plaćati smještaj. No, morali su pridonositi zajednici, primjerice, oprati suđe ili pomagati u kuhinji i svatko od nas je radio svoj dio posla. Netko je bio dobar u organizaciji koncerata, netko za kazalište, netko za likovnost, a ja sam radio te svoje masaže i sudjelovao u glazbenom dijelu programa.

Organizirali smo izložbe, koncerte i kuhali za beskućnike

Radilo se od jutra do večeri. Organizirali smo koncerte, predstave, izložbe, razna predavanja, kazališne radionice, pa i satove karatea jer smo u ekipi imali i dvojicu karate majstora s crnim pojasom. Organizirali smo i besplatnu knjižnicu, a knjige smo dobivali kroz donacije.

Nekoliko puta tjedno kuhali smo i za beskućnike i sve je funkcioniralo na principu word of mouth, pa se s vremenom tu skupilo dosta ljudi. Na placu smo dobivali masu povrća, voća, i trgovci su nas već poznavali. Napadali smo uglavnom Britanac i Dolac, a imali smo dogovor i s jednom pekarnicom na Britancu koja nam je davala sve što im je ostalo na kraju dana.

Imali su i prostranu kuhinju u kojoj se kuhalo za beskućnike

Zgrada BEK- a je sama po sebi bila predivna, a mi smo je počeli obnavljati. Uredili smo dnevni boravak, sobe, prostranu kuhinju, podrum za koncerte, dvoranu za vježbanje. Postavili smo i nekoliko solarnih ploča na krov zgrade, pa smo imali struju za rasvjetu i punjenje mobitela.

Preko ljeta je bilo jako ugodno jer zgrada ima debele zidove, no zimi je bila katastrofa. Uglavnom sam se smrzavao jer nismo imali riješeno grijanje. U ekipi je bilo iskusnih skvotera i oni su si riješili pećice u svojim sobama. Izveli su dimnjake na van i ložili na drva, a ponekad smo se znali svi natiskati ispred jedne pećice i to mi je bio najdraži dio. Pleme moment koji sam volio.

Bila mi je to najveća životna škola

Kako sam sve više vremena provodio u BEK-u, počela mi se raspadati veza s djevojkom. U jednom trenutku sam otkazao stan, odlučio se potpuno preseliti i odustao sam od faksa. Moji roditelji to apsolutno nisu shvaćali, a ni moja cura. Nije im bilo jasno što radim od svojeg života i nisu mogli pohvatati što se događa sa mnom, a činjenica je da sam se kroz to iskustvo jako promijenio. Otvorilo me nekakvom realitetu.

Volim reći da su mi se testisi spustili na pravo mjesto jer sam prije tog iskustva malo previše svima išao niz dlaku, prilagođavao se i nisam znao zna reći ne. Iako sam i u BEK-u preuzeo tu ulogu dragog dečka bez predrasuda, postavio sam si granice jer inače ne bih mogao tamo opstati. Bilo je to mjesto s puno ljudi koji imaju različita viđenja, različitog su backgrounda i navika, a ja sam bio kao neko ljepilo da polijepim sve razlike među njima.

I to mi je bila najbolja životna škola jer se susrećeš s umjetnicima, bivšim ovisnicima, sadašnjim ovisnicima, s jako potrganim, ali izuzetno talentiranim ljudima. A to najčešće ide jedno s drugim. Stari način života me oštetio. Bilo je tu previše davanja pažnje i energije ljudima i izgubio sam sebe. I evo, danas sam tlakaš s 32 godine tako da je takav način života ipak uzeo danak.

U BEK-u su se održavale radionice i probe

Izgubio sam kontakt s obitelji i prekinuo s curom

Nikad neću zaboraviti kada su mi roditelji iz Požege došli u BEK. Doveo sam ih pred gotov čin. Pozvao sam ih i rekao im da napuštam medicinu na petoj godini i dočekao ih u svojem novom domu. Starci su mi profesori, a brat i sestra doktori. Kad su ušli u zgradu brat i sestra su se pogledali i odmah izašli na dvorište, a mama i tata su se čak potrudili doći do moje sobe, ali bili su potpuno izbezumljeni. I mogu ih razumjeti.

Duboko sam vjerovao da to može funkcionirati i da mogu pozvati nekoga iz starog, hajdemo reći urednog života i prezentirati im cijelu tu ideju da im bude barem prihvatljiva. No, s mojom obitelji i curom to nije prošlo. S obitelji sam izgubio kontakt na neko vrijeme, a s curom, koju sam jako volio, sam prekinuo.

Došao sam u Barcelonu s euro i pol u džepu

U jednom trenutku imao sam potrebu maknuti se malo iz Zagreba. U BEK nam je došla jedna Španjolka. Radila je s migrantima i dan prije povratka u Španjolsku spomenula je da putuje kombijem. Upitao sam je mogu li me otfurati do Barcelone i pristala je. Imao sam vreću prljave robe, gitaru i euro i pol u džepu. Plan mi je bio stacionirati se na nekom trgu, svirati i zaraditi za hostel. Imao sam iskustva s uličnim sviranjem još u kao student u Zagrebu. Svirao sam i pjevao gitaru u pothodniku na Kvatriću i zarađivao dosta dobru lovu, pa sam mislio da će tako biti i u Španjolskoj.

Kad smo stigli u Barcelonu i kad je ta žena skužila da sam stvarno krenuo na put s euro i pol u džepu, izbezumila se i doslovno me u centru grada izbacila iz kombija. Napravio sam par koraka i usrao se od straha, a siću koju sam imao potrošio sam za kavu na hrvatsko-slovenskoj granici tako da u biti nisam imao ništa. Dakle, bez novca i informacije gdje spavam.

Prolazio sam s gitarom i tom vrećom robe na leđima pored nekakve birtije, a žena srednjih godina stajala je na vratima i zaderala se ‘Guaaaapo!’ (lijepi) i rukom me pozvala unutra. Ispričao sam joj kako sam došao u Barcelonu i počastila me; spremila mi je klopu, cugu i na odlasku mi je htjela dati neke novce. Nisam ih naravno uzeo. Bio sam uvjeren da ću zaraditi za noćenje.

Koncert u podrumu BEK-a

Uspio sam sviranjem zaraditi 4 eura

Stao sam na neki trgić, svirao preko dva sata i pogledao u futrolu gitare. Skužio sam da sam zaradio 4 eura. Tada sam se usrao još više. Shvatio sam da sam u gabuli i nisam znao što dalje. Sjetio sam se jednog para kojeg sam upoznao u BEK-u. Prolazili su kroz Barcelonu na putu za Kanare, a kako su ti ljudi bili puno dulje u igri od mene, bolje su znali svu tu mrežu skvotova. Uhvatio sam neki wi-fi i nazvao ih. Imao sam sreću da su u tom trenutku i oni bili online i uspjeli su mi reći ime skvota i stanicu metroa na kojem trebam sići. Baterija mobitela ugasila mi se koju sekundu kasnije.

Otrčao sam na metro koji je radio još 45 minuta, prošvercao se i izašao na stanici koju su mi spomenuli. Prema meni se približavala skupina od nekoliko ljudi, gurali su ogromna kolica iz shoppinga s namirnicama. Prišao sam im i pitao ih ‘el kole?’, to je bilo ime skvota koji sam tražio. Odgovorili su mi srdačno ‘si, si, hermano, el kole!’. I krenuo sam s njima. Objasnio sam im otkud sam došao i primili su me.

Nisam želio ostati. Previše sam vjerovao u BEK

Ostao sam u tom skvotu mjesec i pol dana. Bila je to napuštena škola u predgrađu Barcelone i sve im je savršeno funkcioniralo. Svaki dan su imali koncerte, predstave, sportske treninge. Djeca iz susjedstva su se igrala u dvorištu i uspjeli su se povezati sa širom zajednicom. Dolazili su im gosti tijekom cijelom dana i do večeri bi se na igralištu škole skupilo 70, 80 ljudi koji se druže, plešu, zabavljaju. I ako bi itko od vlasti zaprijetio zatvaranjem tog skvota cijeli kvart bi stao iza njih. U Zagrebu se slično dogodilo i s Medikom, a to nama u BEK-u nije uspjelo.

U Barceloni se zadnjih godina razvila cijela mreža skvotova u kojima većinom žive umjetnici i to je prava vojska. Točno se zna tko, što, zašto i koliko se radi, a s druge strane imali su i tu međusobnu povezanost u bazi, pa ako je i postojala bilo kakva diskrepancija, sve se odmah rješavalo. Dva puta tjedno imali su sastanke koji su znali trajati i po cijeli dan. Iako nisam znao španjolski bio sam na tim sastancima. Nisam razumio što točno pričaju, ali skužio sam da rješavaju svaku sitnicu i točno osjetiš energiju prije i poslije tih sastanaka.

Tamo sam samo svirao i masirao, a za uzvrat sam dobivao hranu, smještaj, ljubav i što god je trebalo. Sporazumijevao sam se gitarom i bio ekstremno dobro prihvaćen zbog svirke i masaže. Zvali su me da ostanem raditi i živjeti s njima, ali sam se ipak odlučio vratiti u Zagreb. Imao sam ovdje još nekih repova, a i previše sam vjerovao u tu priču o BEK-u.

Luka u dvorištu BEK-a

Ostao sam do samog kraja u Nazorovoj

Dok sam bio u Barceloni, stvari u BEKU krenule su nizbrdo. Dogodio se raskol između muške i ženske ekipe i ostali smo bez ženskog dijela. Sve se polako počelo raspadati. Bilo je tu puno generalizacija, a svaka generalizacija i svrstavanje na jednu stranu napravit će opoziciju s druge strane, a da smo riješili te dualitete prirode, skvot je mogao uspjeti. No tamo je bilo puno jakih ličnosti i kad se one spoje, teško je.

Inače, BEK je pokrenulo troje ljudi koji su napravili najveći dio posla. Ušli su u praznu zgradu, policija ih je legitimirala i protiv njih je dignuta sudska tužba. Sud inače traje oko godinu dana i cijela poanta skvotova je da se u tih godinu dana napravi zajednica koja ima iza sebe rad i rezultate, a samim time i zaleđe šire okoline, barem susjedstva. I kad te hoće izbaciti van, a nemaju nekakvu jasnu namjeru korištenja prostora, to ne ide baš lagano.

Kad se ugasio BEK doživio sam tešku rupu

Nama nije uspjelo oformiti takvu zajednicu jer nismo imali koheziju i razumijevanje. Zapravo smo bili premladi, preneiskusni i nismo proveli dovoljno vremena da upoznamo jedni druge i zato se sve raspalo. Ja sam bio od onih koji su ostali do samog kraja. Zadnji tjedan sam otišao kod prijatelja snimati album i samo su mi javili da je policija ušla u zgradu i da smo deložirani.

Ostao sam s gitarom i robom koju imam na sebi. Sve ostale stvari su mi ostale u zgradi. Nisam više mogao po njih, ali nisam niti htio. Kad se ugasio BEK doživio sam tešku rupu jer sam zbog svega toga prekinuo odnose s familijom, napustio faks i prekinuo s curom. I to je bilo jako teško. Moji roditelji naravno nikada nisu odustali od mene i još je tata morao doći po mene u Zagreb. To je bio žali Bože susret. Otišao sam s njim kući u Požegu.

Vjekoslav Skledar

Nisam više mogao nastaviti studij u Zagrebu

Preko ljeta sam konobario na obali i igrom slučaja završio u Splitu u jednom gay friendly kafiću u Getu. Iznad kafića se nalazila soba s glazbenom opremom i to mi je bio stan tih nekoliko mjeseci. Tamo sam svirao, konobario, skladao nove pjesme. Nakon završetka sezone ostao sam još u Splitu, muvao se umjetnicima i živio u jednoj zajednici, a kad je krenula epidemija korone osjetio sam da se moram vratiti doma. Zatvarali su županije i roditelji su mi kupili avionsku kartu za Zagreb. Stari me opet dočekao i vratili smo se u Požegu.

Brat i sestra su mi liječnici i u vrijeme pandemije padali su s nogu, a ja sam sjedio doma i baš sam se loše osjećao zbog toga. Odlučio sam se vratiti na medicinu. Kad sam se pojavio u referadi u Zagrebu, žena mi je s vrata rekla – ne može jer je prošlo dvije godine otkako se nisam pojavio na faksu. Pokušao sam na medicinu u Osijeku, ali me ni tamo nisu primili.

Vratio sam se u Zagreb i počeo konobariti u KCM-u. Sjećam se da je bio petak i moj prvi radni dan. Stari me nazvao i rekao ‘Poslali smo tvoje papire u Mostar i primili su te. Počinješ u ponedjeljak i kasniš već dva tjedna’. Odmah sam spakirao stvari i krenuo za Mostar. I sada tamo studiram. Ostala mi je šesta godina. Potpuno sam se posvetio studiju i glazbi i ne znam gdje se vidim za tri godine. Nije mi žao što je propala cijela ta stvar oko BEK-a jer da nije, ne bih se vratio na medicinu i jednog dana bi mi zbog toga bilo žao. Ne vidim svoj život više po skvotovima, ali i dalje vjerujem da postoji realna potreba za takve zajednice.