Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.
FOTO: Vjekoslav Skledar

Velike priče

‘Godinama sam vozio pijan, sa mnom su u autu često bila i djeca. Dok nisam skrivio nesreću, uopće nisam razmišljao’

Dubravko Zagorac iz okolice Velike Gorice detaljno o svojoj borbi s alkoholom i konačnoj pobjedi

Velike priče

‘Godinama sam vozio pijan, sa mnom su u autu često bila i djeca. Dok nisam skrivio nesreću, uopće nisam razmišljao’

Dubravko Zagorac iz okolice Velike Gorice detaljno o svojoj borbi s alkoholom i konačnoj pobjedi

FOTO: Vjekoslav Skledar

'U jednom trenutku, trokutić sira koji sam htio pojesti pao mi je na pod pa sam se sagnuo da ga podignem. No, kako sam se sagnuo, tako sam nesvjesno dao još gasa. Iste sekunde zabio sam se u auto ispred sebe'

Bilo je to prije nekih šest godina. U nedjelju smo bili na fešti u jednom restoranu nedaleko od Velike Gorice, gazdin mali imao je pričest. Feštalo se i dosta sam popio, ali sam svejedno nakon svega vozio kući. U ponedjeljak sam ustao rano i, kao i obično, umjesto doručka popio kavu i jednu kratku. To mi je bilo pod obavezno.

Nisam uopće razmišljao jesam li u stanju voziti ili ne. Sjeo sam u auto i odvezao se na posao. Tamo sam opet popio kavicu i rakijicu pa krenuo raditi. To mi je bila svakodnevna rutina. U vrijeme oko gableca, tamo negdje oko podne, sjeo sam u auto. Morao sam otići do Čiča dati variti jedno crijevo. Kako nisam stigao pojesti, uzeo sam gablec sa sobom i stavio ga na desni sic. Mislio sam si kako ću do tamo jesti u vožnji.

U jednom trenutku trokutić sira pao mi je na pod pa sam se sagnuo da ga podignem. No, kako sam se sagnuo, tako sam nesvjesno dao još gasa i iste sekunde sam se zabio u auto ispred sebe. Izašao sam iz auta i, na svu sreću, vozaču u drugom autu ni meni nije bilo ništa. Prošli smo bez ogrebotine. No, razbio sam službeni auto, prednji kraj mu je bio totalno razbijen. Vrlo brzo došla je policija. Napravili su uviđaj. Napuhao sam 1,92 i dobio kaznu na licu mjesta. Ta prometna nesreća promijenila mi je život. Moja supruga Ana dandanas zna reći da je to bila naša sreća u nesreći.

Nikad nisam razmišljao o posljedicama

Do tada sam godinama pio non-stop pa i vozio pijan. Nikad nisam razmišljao o posljedicama. Uvijek sam imao bocu nečega u autu. Par puta sam završio u grabi, no veće štete nije bilo. Često me policija zaustavljala takvog, a dva puta sam zbog vožnje u pijanom stanju ostao i bez vozačke.

Prvi puta sam napuhao oko dozvoljene granice pa su mi je drugi dan vratili, a drugi puta sam morao ići ponovno na liječnički i platio sam 1500 kuna kazne. Ni to mi nije bilo dovoljno da se opametim. Sve do te zadnje nezgode u službenom autu. Velim, na svu sreću nije bilo žrtava, samo veća materijalna šteta. Morao sam pokriti popravak službenog auta, šteta je procijenjena na osam tisuća kuna i još je bilo 23 tisuće kuna tereta na osiguranju. Prema dogovoru s poslodavcem sve sam otplatio.

Nešto se preokrenulo u meni

Ključnu ulogu u mom oporavku imala je supruga Ana. Nakon nezgode mi je je dala ultimatum. Rekla je – ili ćeš nešto promijeniti ili ja i sinovi odlazimo. To je i napravila.

Dok sam ja u policijskoj stanici bio na triježnjenju, ona je uzela dečke i otišla k mami. Oko dva ujutro došla je po mene u stanicu, ostavila me doma i opet otišla. Tu noć sve se u meni preokrenulo. Rekao sam si da moram nešto poduzeti i odlučio da biram njih troje. Tada sam izabrao promjenu.

Dubravkova supruga Ana (desno) ide s njim na svaki sastanak u Klub liječenih alkoholičara Dr. Branko Lang Vjekoslav Skledar

Malo po malo alkohol je postao problem

Prvo piće popio sam tamo s 15, 16 godina. Uglavnom sam pio vikendima, u izlascima. Tada si misliš da je to ok, zato što svi oko tebe to rade. Čim sam položio vozački, vozio sam se u izlaske. I pio, iako sam znao da volan i alkohol ne idu skupa. Sad kad odvrtim film unatrag shvaćam koliko su mladi uvjereni da će sve biti u redu, a nije tako.

Kad bih im sada, ovim putem poručio da ne sjedaju pijani za volan, nisam siguran koliko bi me ozbiljno shvatili. Netko se možda osvijesti, no bojim se da ljudi ne stanu dok ne bude prekasno. Tako sam i ja mislio da znam što radim. No, sada znam da nisam.

Tamo u dvadesetima sam počeo sve češće piti. A onda je s godinama, malo po malo, alkohol postao ozbiljan problem. Nisam bio od onih koji odlaze u kafić pa piju. Pio sam non-stop. Radio sam i pio. Dnevno sam znao popiti po dva decilitra pelinkovca ujutro i kroz dan po 10, 12 piva.

Igrao sam se njihovim životima

Cijelo me vrijeme nešto čuvalo. Imao sam sreće da se ništa ozbiljno nije dogodilo. Bio sam toliko nepromišljen da sam u pijanom stanju znao voziti na posao i s posla, ma svuda. Takav sam znao voziti i svoje sinove. Nikada mi nije prošla kroz glavu misao da se igram njihovim životima. Ubrzo je Ana položila, shvatila je da će tako zaštititi sebe i dečke pa ih je ona vozila u vrtić i školu.

Sve do te nesreće sam mislio da ću ja to sam riješiti. No, nije išlo. Rekao bih si ‘Izdrži mjesec dana i bit ćeš dobro.’ Kad bi prošlo tih mjesec dana, opet bih se vratio piću jer sam mislio da mogu sve držati pod kontrolom. Mislio sam si ‘Ako mogu mjesec dana bez pića, ja sam ok’. Nije bilo tako.

Osim Anine, imao sam i podršku gazde kod kojeg radim sad, evo, već deset godina. I on mi je pomogao da se brzo vratim na noge. Kad sam se razbio s autom, gazda i ja smo se dogovorili da ću ja podmiriti štetu, a on mi je rekao da me cijeni kao radnika, i da me, kad se sredim, moje radno mjesto čeka. Tako je i bilo. I on mi je uvjetovao da se sredim. Shvatio sam da nema nazad.

Vratio sam se

U bolnici sam proveo sedam tjedana i odmah sam se vratio na posao. Doslovno, u petak sam došao doma, a u ponedjeljak sam bio na poslu. To jutro sam razmišljao hoću li ići ili ne. Skupio sam snage i otišao. Kad sam došao na posao bilo mi je užasno neugodno. Nisam znao kud bih gledao, nisam ga mogao pogledati u oči od srama.

Kratko smo popričali. Osjetio sam da vjeruje u mene, nijednom me nije pogledao sumnjičavim pogledom. Imao je sto posto povjerenja u mene. To mi je jako puno značilo, znači mi i danas. Povratak na posao dao mi je poticaj da izdržim u svom cilju. No, bez podrške moje Ane ne bih bio ovdje gdje sam danas.

Ispočetka, kad sam se tek vratio s liječenja, Ana je bila nepovjerljiva. Čim bih se vratio doma odnekud odmah bi me s vrata pitala hoću li popiti antabus. Kad bih joj rekao da može i kad bih ga popio ako je inzistirala, odahnula bi. S vremenom se, kada je vidjela da sam čvrst u svojoj odluci, malo opustila. Cijelo vrijeme mi je podrška, čak sa mnom svake srijede odlazi na sastanke u Klub liječenih alkoholičara.

Ne skrivam ništa

Iako se svim liječenim alkoholičarima preporučuje izbjegavati mjesta na kojima su pili, ja to nisam radio, ostao sam u svom okruženju. Nisam ništa mijenjao, nijednu svoju naviku.

Svih ovih godina od nesreće na tisuće sam puta bio na testu. I prošao sam ga. Evo, kako sam zbog posla često na terenu, ljudi mi kad nešto odradim znaju ponuditi piće. Nikad se u takvim situacijama nisam izgovarao da pijem lijekove pa da ne mogu. Odmah u glavu kažem sve kako je i onda mi ponude kavu ili sok. Nemam s tim problem, otvoreno o svemu razgovaram.

Na poslu sam prije uz gablec znao popiti jednu kratku, osobito ako bi se slavilo nešto. I sada kolege znaju nazdraviti za rođendan ili rođenje djeteta, a ja im se pridružim s vodom.

Isto je i na raznim feštama i svadbama, kad se nazdravlja ja uzmem sok ili mineralnu i to je to. Dobro se s tim nosim, uopće nemam potrebu ni želju za alkoholom. Nikad nisam izbjegavao ni ljude ni događaje kako bih izbjegao susret s alkoholom.

U šest godina Dubravko je u Klubu stekao prijatelje. Veliku podršku mu pruža terapeutkinja Mara Oroz (desno) Vjekoslav Skledar

Želim sinovima biti primjer

Ni po povratku iz bolnice nisam sklonio alkohol iz kuće, stoji uvijek u istoj vitrini. I na feštama kod nas doma bez problema drugima natočim piće, a ja pijem mineralnu. Donio sam čvrstu odluku i to je to. Ja sam takav, kad nešto odlučim, nema nazad.

Tako je bilo i kad sam odlučio prestati pušiti. To je bilo jedno dva mjeseca prije nesreće. Bacio sam cigarete i drugi dan s kolegama bio na čik pauzi. Njih šestorica su pušila, sjedio sam s njima i nisam zapalio. I od tada nisam povukao ni dim cigarete.

Puno mi pomažu dolasci na terapiju na kojoj mi se ponekad pridruže i sinovi. Oni su isto jako propatili. Sve je to na njih imalo utjecaja. Ovu odluku donio sam ponajviše zbog njih, da njima budem primjer.

Moji dečki sada imaju 13 i 10 godina. Od prvog dana sam bio iskren s njima. Znali su da sam na liječenju i zašto sam tamo. Otvoreno s njima razgovaram, ništa od njih ne krijem. Oni znaju reći da će biti kao ja sada, da neće piti. Kada mi to kažu, sve poprima novi smisao.

Svaki put kad tuda prođem se zamislim

Nikad neću zaboraviti kad sam s liječenja došao doma na prvi vikend. Cijeli svoj život sam vidio iz neke sasvim druge perspektive. Sreća moje obitelji mi je najvažnija. Iako već šest punih godina ne pijem, svaki dan je novi početak, a ja sam sve snažniji i sretniji.

Prije nezgode nikada nisam pomislio da bi zbog svog pijanstva mogao nekome nauditi. Danas mi, svaki puta, ali baš svaki puta kada prođem tom rutom, kroz glavu prođe kako sam imao sreće što nitko nije stradao. Ta mi je cesta podsjetnik na sve. Svaki put kad tu prođem, dam si plus za svaki novi dan.