‘Godinama sam znao voziti toliko pijan da ne bih vidio ni crtu na cesti. Danas se pitam - što da mi je neko dijete izletjelo’
Đuro Kopal iz Varaždina iskreno govori o godinama kada je, bez ikakvog razmišljanja, vozio posve pijan
'Tako pijan bih onda izašao iz auta, gledao na jedno oko, pa na drugo, pa bih morao nakriviti glavu i tako pokušavao gaziti po toj crti da vidim je li prava. I poslije bih se vratio u auto. Žalosno je da u tom trenutku ne razmišljaš što se sve može dogoditi'
Ova priča dio je serijala napravljenog za kampanju Razmisli, s ciljem edukacije javnosti o odgovornom konzumiranju alkohola.
Rođen sam u varaždinskom kraju i tu je uobičajeno da se alkohol konzumira svakodnevno. Prvi kontakt s alkoholnim pićem imao sam s devet, deset godina. Deda bi me čuvao, pa bi mi natočio koju čašicu. Danas sam svjestan koliko je to štetno, ali se to tada nije znalo. Nisam ni sam dugo toga bio svjestan jer sam veliki dio života pio svaki dan. I najgore od svega je što sam pijan sjedao u auto.
Inače, vozio sam od svoje dvadesete godine i znao sam biti toliko pijan da ne bih vidio cestu. Nekada nisam mogao vidjeti crtu i onda bih izašao iz auta, gledao na jedno oko, pa na drugo, morao bih nakriviti glavu i tako s jednim okom pokušavao gaziti po toj crti da vidim je li prava. Poslije bih se vratio u auto. Danas se pitam što da mi je neko dijete podletjelo pod auto? Pa čak i pas? Što bi se dogodilo da je stradalo neko nevino biće? Žalosno je da u tom trenutku ne razmišljaš o tome.
Ostao sam bez vozačke dozvole
Nekoliko puta sam ostao i bez vozačke dozvole. Jednom prilikom vraćao sam se iz gostione i dva policajca krenula su za mnom. Zaustavili su me i morao sam puhati. Napuhao sam 1.92, ostao sam bez vozačke, platio masnu kaznu i poslije morao na liječnički pregled. Kad je doktorica vidjela nalaz krvi, nije mi htjela dati produljenje vozačke. Rekla je da moram pod hitno na dijetu jer imam povišene masnoće u krvi i visoke enzime u jetri.
Ta je liječnica bila kulturna i nije mi htjela reći što misli. Nije mi htjela reći da sam alkoholičar i da mi zato neće produžiti vozačku. Nakon razgovora s njom, odmah sam otišao piti u birtiju preko puta ordinacije. I dalje sam nastavio voziti bez vozačke, ali sam poštivao sve propise brzine, vozio sam samo kad mi je bilo nužno. Ali sam naravno i dalje vozio pijan, jer sam pio od jutra do večeri.
Svake godine bih apstinirao od alkohola
Inače, konzumiranje alkohola krenulo je u srednjoj školi. Tada smo počeli izlaziti i glavna nam je fora bila tko može više popiti. Nije to bilo svakodnevno pijančevanje, cugali bismo vikendom jer nismo imali novca za alkohol. Nakon srednje škole brzo sam se zaposlio i oženio. Imao sam 21 godinu i uglavnom sam pio na obiteljskim druženjima i feštama s prijateljima.
U tridesetima je to cuganje postalo učestalije i pili smo svaki dan. Negdje u to vrijeme počeo sam raditi i svoje vino. Imam dosta veliki vinograd s četiri sorte grožđa, pa sam svakodnevno pio to svoje vino. Odlazio sam naravno i u kafiće. Zaustavljao bih se nakratko, popio koji gemišt i nastavio dalje. Imao sam tri gostione koje sam volio i tamo bih navraćao. Bio sam toliko česti gost da bi me ohlađeni gemišt čekao na šanku čim bih se pojavio na vratima.
Negdje u kasnim četrdesetima krenuo sam sa solo apstinencijama. Počeo sam primjećivati da mi je alkohol počeo lupati na zdravlje. Teže sam disao, imao sam pritisak u trbuhu jer mi je vjerojatno otekla jetra, a i noge su mi počele oticati. Postao sam svjestan da mi je loše i svake godine sam na Sveta tri kralja popio zadnji gemišt i odlučio da neću piti četiri, pet mjeseci. Odredio sam onoliko mjeseci koliko sam osjećao da organizmu treba da se malo oporavi.
Popio bih i pet litara vina dnevno
U to vrijeme apstinencije mi je bilo dobro, normalno sam spavao, nisam se znojio po noći i bio sam bistriji u glavi, ali sam kao vojnik križao dane i čekao da prođe. Kad je prošao taj rok, krenuo bih s jednim pićem, pa drugi dan s dva, i ta je želja samo rasla. Na kraju sam svake godine nakon apstinencije sve više povećavao količinu alkohola do sljedeće apstinencije. Na kraju sam došao do pet litara vina dnevno. I to je bio strašan udarac na zdravlje. Stalno sam se znojio, budio se noću i u tri ujutro odlazio u podrum po vino i nazad na spavanje na nekoliko sati. Potpuno sam se izobličio i natekao, a svaki korak je za mene postao napor. I znoj mi je počeo smrdjeti po ukiseljenom vinu, pa sam izbjegavao druženja. Postao sam asocijalan.
Stvari su postale ozbiljnije 2007., kada sam preskočio apstinenciju. Bio sam na godišnjem i trebao sam završiti prešanje mošta. Nisam htio voziti doma jer sam već tada ostao bez dozvole i odlučio sam preko noći ostati u kleti u vinogradu i drugi dan dovršiti posao. Na kraju sam ostao tamo pet dana i sve to vrijeme samo sam pio. Prestao sam i jesti. Već sam neko vrijeme izbjegavao hranu jer mi je postala bljutava.
U pet dana popio sam 35 litara vina
Otišao sam pijan spavati i kad sam se usred noći probudio krenuo sam u tom mraku po čašu vina, pao sam i grudnim košem tresnuo u sudoper. Bol je bila strašno jaka jer su mi se pomaknuli prsni vršci, no ja sam i dalje nastavio piti kako bih anestezirao bol. Za tih pet dana popio sam oko 35 litara vina, a od posla zbog kojeg ostao nisam napravio ništa.
Kada sam došao doma, priznao sam ženi što mi se dogodilo. Jedva sam se kretao od bolova i otišao sam doktoru koji mi je propisao analgetike i mirovanje. No, već drugi dan krenula mi je kriza. Više nisam imao doma svojeg vina, a ono kupovno mi nije pasalo. Na kraju sam posegnuo za likerima iz ženine smočnice, ali nisam osjećao nikakvo zadovoljstvo. Postao sam nervozan.
Prvi put sam postao agresivan
U jednom trenutku žena mi je nešto prigovorila, pa sam uzeo daljinski od televizora i bacio ga prema njoj. Nisam je, srećom, pogodio, no to je bilo prvi put da sam postao agresivan. Nakon što sam to napravio odmah sam se otrijeznio. S nama je bila mlađa kćer. Ostala je u šoku i rekla da me može biti sram. Ispričao sam se, molio je za oprost i rekao da ne mogu više bez pića i da odmah ujutro idem doktorici po uputnicu za liječenje od alkohola.
Ta mi je odluka u tom trenutku sazrela, iako sam o tome razmišljao još u vinogradu kada sam onako manijakalno pio. Bila je to jako teška odluka i žao mi je i da mi nitko u facu nije rekao da sam alkoholičar. Možda bih se i ranije odlučio na liječenje. Moja doktorica mi je odmah dala uputnicu za liječenje, ali kad sam došao u varaždinsku bolnicu, rekli su mi da nema mjesta. Bio je četvrtak i doktorica koja me primila dala mi je recept za Normabele i rekla da pokušam sam, a ako ne uspijem da dođem iduću srijedu.
Nisam uspio sam. Otišao sam u bolnicu
Normabele naravno nisam uzimao i tih pet dana sam cijelo vrijeme pio. U srijedu prije bolnice popio sam tri litre mošta, spremio stvari, otuširao se i gradskim busom krenuo prema bolnici. Tko god me pitao kamo sam krenuo, rekao sam da idem u bolnicu na liječenje od alkohola. I doma sam rekao obitelji da to ne skrivaju. Nisam se toga sramio i poslije liječenja sam imao veću podršku okoline.
Na odjelu sam se nacrtao u pola devet ujutro. Prije toga sam popio još dva gemišta u bifeu pored bolnice. Kad me doktorica primila napisala je da sam na prijemu bio trijezan i sposoban se orijentirati. Čak sam pomogao sestri s našeg odjela na internu odgurati kolica s jednim pacijentom na pretrage. No, onda je pala noć i došla je kriza. Dali su mi tabletu za smirenje, ali mi nije pretjerano pomogla. Znojio sam se vrtio u krevetu i osjećao se loše. Idući dan tražio sam sestru jaču dozu jer sam se bojao da ne padnem u delirij i sljedeća noć je prošla koliko-toliko lakše.
‘Stani! Neću gemišt. Daj mi kavu’
Već drugi dan smo imali predavanja i došli su nam nalazi krvi. Ostao sam šokiran kada je doktorica pročitala moj nalaz jetrenih enzima. Svi oko mene su imali GGT enzim ispod tisuću, a ja sam imao preko četiri tisuće. Inače, normalna vrijednost je do 38, pa mi je trebalo šest mjeseci da mi se ti jetreni enzimi spuste ispod 100.
Liječenje u bolnici trajalo je tri tjedna. I kroz to vrijeme odlaziš na predavanja, počinješ se fizički oporavljati i vrlo brzo shvatiš da sve ide na bolje. Čim sam izašao iz bolnice, direktno sam s torbom i stvarima otišao u birtiju u kojoj sam svakodnevno sam pio. Želio sam vidjeti kako ću se s time nositi i kako će reagirati ljudi koje sam tamo susretao. Pojavio sam se na vratima, a konobar se sagnuo i krenuo mi točiti gemišt. Rekao sam mu ‘Stani! Daj mi kavu’. Objasnio mu otkud dolazim i otada me svaki put pitao kaj bum popio. Nikada više mi nije bez pitanja krenuo točiti alkohol.
I evo, ne pijem već trinaest godina i danas sam slobodan čovjek. Nemam više problema s vozačkom, s policijom, niti s komunikacijom s ljudima. Krenuo sam u klub liječenih alkoholičara, a kasnije sam pokrenuo udrugu Hrabrost. I sve to mi je pomoglo da održim apstinenciju. Dugo vremena sam izbjegavao druženja na kojima se toči alkohol, pa čak i kolače ili bombone s alkoholom, a danas se mogu družiti i na feštama s alkoholom i nemam potrebu popiti niti gutljaj.
Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing
