Velike priče

Godinu nakon potresa 1880., Zagreb je već blistao. Ovo je priča o zaboravljenom čovjeku koji ga je obnavljao

Kao predstojnik gradskog Građevnog ureda, Rupert Melkus nadzirao je obnovu nakon potresa

FOTO: Telegram ilustracija

“Nu danas eto Zagreba ljepšeg nego 1880.”, pisalo se samo godinu dana nakon prirodne katastrofe. U dvadeset i četiri sata nakon glavnog udara gradske službe počistile su ulice, toliko uvjerljivo i efikasno, da traga potresu nije bilo. “Čovjek bi, sudeći po vanjskomu licu grada, jedva vjerovao, da je zlo bilo tako veliko”, javljala je dnevna štampa

“Onda se je ozbiljno i sasvim izvjesno sudilo da je Zagreb bačen unazad za više desetaka godina, nu danas eto Zagreba ljepšeg nego 9.11.1880. Dapače, on se sprema na takove investicije, koje nalazimo u velegradovima. Radimo kao crvi te ćemo za koju godinu izbrisati sve posljedice lanjske naše nesreće”. Uvodnik Narodnih novina, na godišnjicu Velikog potresa 1880.

***

O dolasku Ruperta Melkusa u grad Zagreb ne zna se mnogo, osim da se odigrao 1855. godine; ne znamo kakav je svat bio, u čemu je pronalazio zadovoljstvo, kamo je noćima zalazio ni što ga je suštinski pogonilo, a po svoj prilici, ništa od toga nećemo ni saznati, niti ćemo mu, za utjehu, našu a ne njegovu, fabulirati prigodnu personu, kao što smo nizu historijskih nebitnika podarili plitke i nezahtjevne osobine, pa decenijama slavimo nepostojeće velikane, domovinske očeve i fiktivne uratke.

Vlastite felere valjda nam je lakše progurati u poredbi s nerealnim, što je temeljna privlačnost antičkih mitova i holivudskih blockbustera, jer ono što nije realno, nije ni dostižno, pa samim time ni naročito opasno. Opasnost vreba u sjenama i krivinama, u grešnom i dohvatljivom, nama vrlo bliskom, jer bi nas netko mogao nešto priupitati, recimo: čuj, ako je Rupert Melkus, češki došljak i gradski inženjer, ni po čemu poseban, nikakav otac domovine ni njen mitski spasilac – ako je on umio obnavljati grad nakon potresa, a za koju vražju materinu mi ne umijemo?

O njemu, ustvari, ne znamo ništa

Ne znamo, dalje, je li cijenio antičku književnost ili je preferirao suvremeno kazalište – stanovao je, to znamo, preko puta Augusta Šenoe, koji ga u jednom zapisu naziva prijateljem, pa možemo pretpostaviti da je, makar iz dobrosusjedskog pijeteta, pratio njegove povijesne romane u nastavcima, ili je pristojno hinio da ih prati – ali nemamo pojma s kakvim je osobnim demonima dijelio kućnu adresu, a znamo da jest, jer svako od nas sa svojim demonima dijeli kućnu adresu.

O Rupertu Melkusu, ustvari, ne znamo ništa. Osim činovnički hladnog popisa zagrebačkih parkova, ulica i zgrada na kojima je radio, u svojstvu gradskog mjernika, kasnije nadinženjera i predstojnika Građevnog ureda grada Zagreba, za njim nije ostalo povijesnog traga, niti smo ga takvog, lišenog naknadne heroizacije, smatrali dostojnim da na nešto od toga, parkova, ulica i zgrada, zakucamo njegovo ime, ime čovjeka kojih ih je isplanirao i stvorio.

Opsežnost spomenutnog popisa govori u prilog tezi da o Rupertu Melkusu i nije bilo puno toga za znati, van onog, što nam je na tom popisu ostavio, park Zrinjevac, škole u Varšavskoj i na Kaptolu, i dobar dio donjogradskih ulica, recimo. Rodio se 1833. godine u Moravskoj, a sreću će uskoro potražiti tamo gdje se sreću tih godina najčešće tražilo, pa odlazi u Beč, u kojem početkom pedesetih upisuje Politehnički zavod.

Nije važno smiju li, nego mogu li

Intrigantne su to godine za čitavu Europu, a posebno su intrigantne za Politehnički zavod u Beču. Baš kako će ga Melkus upisivati, prestižna škola najednom se našla pod prinudnom vojnom upravom, pod čvrstom šapom nekad liberalnog ministra Alexandera Bacha – zanimljiva inače pojava u našim krajevima, da apostolima slobodarske misle najlakše polazi za rukom sklapati unosne koalicije s instrumentarijem progona – zbog uloge đaka i profesora u nacionalno-liberalnim revolucijama 1848. godine.

No, svaka akcija ima reakciju, a reakcija na 1848. bio je barun Bach. Uloga odmetnutog đačkog i nastavničkog korpusa u prevratu bit će izdašno honorirana: profesori su pohapšeni i bačeni u samice radi veleizdaje; studenti, oni okretniji, utekli su po rubnim dijelovima monarhije; a na školu je uvedena vojna uprava i Bachova samovolja. U takvom, uzdrmanom i osakaćenom Politehničkom zavodu, školovat će se i zanatski oblikovati Rupert Melkus.

Da smo bolji, nešto bismo znali

Kasnijih godina iskazivat će priličnu količinu odrješitosti pred bedemom kritika, pa i određene indolentnosti prema nadređenima, recimo u slučaju bujajućih troškova uređenja Zrinjevca. Je li to bila posljedica formativnih godina provedenih u takvim školskim uvjetima, nećemo znati, kao što ne znamo ništa o čovjeku, o kojem bismo nešto znati ipak trebali, jer bismo bili bolji. Ili, obrnuto: da smo bolji, nešto bismo ipak znali.

No, znamo da mu je Bachov režim u jednoj stvari slučajno pomogao. Vođen idejom smanjivanja ovlasti lokalnog plemstva, ministar Bach raskinuo je s praksom da se lokalne službe i gradski uredi pune iz velikaških redova. Naumio je Bach, da se razumijemo, uhljebiti lojaliste i pojačati represiju, no raskid veze između rođenja i službe dugoročno je donio profesionalizaciju službovanja – civilne titule velikašima su i tako služile samo za dodatno kočoperenje, a nikakvo djelovanje.

Tako su vrata gradskih službi otvorena ljudima koji kroz njih možda ne bi mogli proći. Kad smo ga Melkusa već prepustili zaboravu, dajmo šansu kontekstu. A kontekst kaže: da nije došlo do slobodarskih urlika krajem četrdesetih, Politehnički zavod ne bi bio u prilici dati svoj obol društvenom raskolu; barun Bach ne bi bio u prilici uzurpirati poluge ministarske moći; u mjestima poput Zagreba ne bi došlo do odvajanja roda i službe; i Rupert Melkus u toj službi ne bi dočekao svoju šansu. A da Rupert Melkus, i mnogi iz njegove generacije, nisu dočekali svoju šansu, ne bi je dočekao ni grad Zagreb.

***

‘Na ulici sve je bilo krš i pustoš’

Priče su na početku toliko podudarne, da zvuče kao besramna kopija. “Sjedio sam oko 7 sati ujutro u kuhinji kuće opasane u prizemlju debelim starinskim zidovima i presvođene ciglenim svodovljem, leđima prislonjen uza zid, pijući kavu, prije nego ću poći u školu. Iznenada se začu mukla podzemna tutnjava i zemlja se poče tresti i ljuljati”, bilježi Ćiro Truhelka u svojim zapisima, objedinjenim u knjizi Uspomene jednog pionira.

“Nisam se u prvi mah preplašio; ali kad je trešnja postala sve jača, a podzemna tutnjava i grmljavina sve užasnija, kad sam opazio, kako se zid nada mnom opasno naginje, i čuo, kako na zvoniku sv. Marka zvona od same trešnje zazvoniše, skočio sam, da pobjegnem i spasim glavu”, piše gimnazijalac Truhelka, kasnije povjesničar, arheolog i kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

“Kad sam došao do staklenih vrata, koja su iz hodnika vodila u malo dvorište, a odavle pod kućnu vežu, srušio se jedan dimnjak baš pred vrata te nam je zakrčio put. Srećom je podzemni orkan jenjao, zemlja se smirila i ja pokupih knjige, da se uputim u školu. Na ulici sve je bilo krš i pustoš: kolnik i nogostupi puni crepovlja, popadalog s krovova i ruševina oborenih dimnjaka; zidovi kuća popucani, prozori polomljeni, a došavši iza ugla Mletačke ulice na Markov trg ugledao sam, kako je čitav zabat zapadne fasade, koju su u ono doba obnavljali zidari, srušen”.

Kako izraziti stradanja brojkama?

Opisuje Ćiro Truhelka još veću štetu po zagrebačkom Donjem gradu, “prestrašeni i obezglavljeni svijet koji je poluodjeven izletio iz kuća, da spasi glavu” i izrešetane krovove, kao da su, veli, topovski hitci raznijeli crepovlje. “Tko je mogao, bježao je iz Zagreba, a tko nije, izletio je na ulicu, trgove, u Tuškanac ili u Maksimir i tu provodio noć pod vedrim nebom ili pod šatorima”. Spavalo se, znamo iz drugih zapisa, i u kočijama, po zrinjevačkim klupama i nabrzinu podignutim barakama na današnjem srednjoškolskom kod Klaićeve.

Tog jutra 9. studenog 1880. kanonik dr. Franjo Rački boravio je u zagrebačkoj katedrali. “Uz golemu trešnju i strašan štropot čulo se praskanje zidova. Pao je svod u prezbiteriju. Od prašine koja se uzvitlala od tog pada i od silne žbuke što je padala sa svih svodova i zidina nastala je u crkvi posvemašnja tmina. Izgledalo je kao da se lome oltari i stupovi, da se ruši čitava ova veličanstvena zgrada uzdrmana u svojim temeljima”.

Ljudska se stradanja rijetko daju izraziti golim brojkama, jer brojke imaju neugodnu navadu, malu urođenu manu, da plaštom općeg prekriju specifično, da uprosječe i sumiraju, što je korisno kasnijim naučnicima i nešto manje korisno unesrećenim suvremenicima, pa nema previše smisla naširoko citirati službene zapisnike o oštećenim zgradama (1758, odnosno polovica od ukupnog broja) ili onima koje su bile teško ruinirane (485).

Udari podzemnog vatrenog zmaja

Najgore je bilo te večeri. Podmukli udari “podzemnog vatrenog zmaja, nepobjedivog demona prirode”, nastavili su se, spustio se mrak i unesrećene građane napuštao je dnevni privid sabranosti i kuraža, a ispunjavao očaj. Afluentniji među njima, poput onih s Titanica, uplatili su krate za prvi naredni vlak iz grada; tko god je mogao, hvatao je kočiju da se dobaci do sela, i oko šest tisuća ljudi, petina stanovnika, pobjegla je iz grada.

“Nikad ne vidjeh užasnije slike, nikad ne oćutih dublje žalost. Moj lijepi, dragi Zagreb. Ništa više iz tebe!”, pisao je devastirani gradski senator August Šenoa. “Onda se je ozbiljno i sasvim izvjesno sudilo da je Zagreb bačen unazad za više desetaka godina”, pisat će Narodne Novine.

Sa susjedom i prijateljem Rupertom Melkusom stao je Šenoa obilaziti razrušene tavane, zatrpane podrume i oštećene oltare. Njihov zadatak bio je obići tvornice, javne zavode i crkve, dok je druga ekipa, inženjer Milan Lenuci i vijećnik Adolf Hudovski, prvo obilazila gradski vodovod. Kad god se stiglo, ulazilo se i u stambene kuće, da se unesrećenim ljudima uruči neka statička presuda.

Nama intimno poznata priča

“Krenusmo obojica da vidimo šta je. U prvi mah nismo govorili ništa. Po ulicama prolazi uzjareno ljudstvo”, zabilježio je Šenoa o obilasku s Melkusom. “Hodasmo omamljeni, blijedi, vrućica nas tresla, živci da će nam popucati, hodasmo po svetom tlu našega zavičaja poniknute glave”. Na pregledane kuće postavljali su nabrzinu ispisane natpise, može se koristiti ili ne može se koristiti.

Priča nama, dakle, intimno poznata: ranojutarnji potres, prvi nakon puno vremena, okrugla godina; izrešetani krovovi kao topovski hitcima; strah u kostima i očaj žitelja; grad bačen unazad desetak godina; naljepnice inženjera na svim gradskim vratima; uzdrmana katedrala i štete nekoliko puta veće od gradske blagajne. Čak i onda, dobar dio gnjeva usmjerio se na seizmološke stručnjake, čije odviše maglovite izjave nikog nisu naročito umirivale.

“Panika je postala još veća, kad je u Zagreb došao dr. Falb, stručnjak za seizmografske pojave, od koga se Zagreb nadao doznati, hoće li se i kad će se ponoviti potres; a on je samo mudro šutio, davao maglovite izjave ili je razlagao svoju teoriju o općim uzrocima potresa. To zagrebački purgeri naravski nisu razumijevali, a nije im ni stalo bilo do toga, kako nastaje potres, koliko do toga, kada će se ponoviti”, piše Truhelka.

Zagreb kakav nikad nije bio

Na ovoj se točki, međutim, priče račvaju, jer iako nam je priroda namijenila nekoliko podudarnosti zagrebačkih potresa, iako su nas udarili u slično vrijeme, iako su izazvali sličan ili isti strah, iako su mnogi, gledajući razvaljene dijelove grada u oba potresa pomislili “Zagrebe, ništa više iz tebe”, priroda ima svojih limita, povijesne podudarnosti češće su rima nego kopija, a nepromišljene odluke političara, stare dvadeset ili trideset godina, itekako mogu dati svoj doprinos aktualnim zbivanjima. Ne uvijek pozitivan.

Priče se račvaju, savršena poredba dvaju potresa nestaje i nekoliko dana nakon katastrofe Šenoa više ne ispisuje žalopojke ni osmrtnice; Šenoa, koji je čitavu karijeru izgradio na pogledu unazad, čiji se opus sastoji od povijesnih mitova i njihovih plošnih interpretacija, Šenoa, koji je, kako Jergović kaže, već za života ostvario smrt, čak ni taj Šenoa više ne tuguje za onim što je bilo. Dok mi još nismo najavili ni Zagreb kakav je nekad bio, Šenoa najavljuje Zagreb kakav nikad nije bio. “Cvjetat ćeš ljepše, nego što si evo cvao”.

Godinu nakon potresa, gdje se sada nalazi naša priča? O njihovoj, uvodnik Narodnih novina kaže: “Onda se je ozbiljno i sasvim izvjesno sudilo da je Zagreb bačen unazad za više desetaka godina, nu danas eto Zagreba ljepšeg nego 9.11.1880. Dapače, on se sprema na takove investicije, koje nalazimo u velegradovima. Radimo kao crvi te ćemo za koju godinu izbrisati sve posljedice lanjske naše nesreće”. Pod nadzorom glavnog gradskog građevinca, Ruperta Melkusa.

***

Kao crvi radili su, doslovno, odmah, i još dok se zemlja ispod grada tresla, furioznom energijom počinje obnova. Podijeliti je možemo na dva ključna segmenta, segment važniji ondašnjim stanovnicima i segment važniji nama, odnosno, ono što ćemo vjerojatno i mi uspjeti, sa zakašnjenjem, i ono što gotovo sigurno nećemo, koliko god vremena da uzmemo.

U par dana srušene najopasnije zgrade

“Nu danas eto Zagreba ljepšeg nego 1880.”, pisalo se, dakle, samo godinu dana nakon prirodne katastrofe. Na dan potresa, Gradsko poglavarstvo podijelilo je Zagreb u dvanaest kotara i za svaki imenovao ekipu inženjera i gradskih vijećnika koja je obilazila javne i privatne kuće.

U dvadeset i četiri sata nakon glavnog udara, do narednog jutra, gradske službe počistile su ulice, kako u nedavnom radu bilježi povjesničar Dragan Damjanović, a počistile su ih toliko uvjerljivo i efikasno, da traga potresu nije bilo. “Čovjek bi, sudeći po vanjskomu licu grada, jedva vjerovao, da je zlo bilo tako veliko”, javljala je dnevna štampa, čiji bi izvjestitelji vjerojatno bili zbunjeni, da su imali prilike proći centrom istom tog grada, nakon sličnog takvog potresa, za 140 godina.

U narednih nekoliko dana srušene su najopasnije zgrade, njih trinaest: kuća na uglu Trga bana Jelačića i Praške, recimo, zgrada na sjevernoj strani Trga i kuća u Vlaškoj ulici 2. Urgentne sanacije obavljene su na nizu zgrada i kuća, recimo četiri komada u Ilici, jedna u Visokoj 15 i jedna u Masarykovoj.

Nove palače u roku godine dana

Započeti su pregovori s mađarskom vladom o zajmovima za obnovu; raspisani su međunarodni pozivi za građevinske radnike i obrtnike; stambene su kuće temeljito pregledavane, nekoliko puta; skupljaju se donacije iz inozemstva. Stižu tisuće radnika i bacaju se na posao, a izgradnja novoga počela je toliko odrješita, da se čovjek zapita jesu li uopće čekali potres, ili su za njega nekako doznali, dobili dojavu podmuklog kladioničara i okladili se na pravog konja, ili ih je sve skupa zadesilo pretkazanje kakvo je nas očito zaobišlo.

Na uglu Trga i Praške, recimo, počelo se graditi toliko brzo, da je nova palača, po nacrtima Janka Jambrišaka, bila gotova u manje od godinu dana. U manje od godinu dana, srušena je jedna razrušena kuća na Jelačić placu i podignuta nova, u manje vremena nego se u uredima naših konzervatora posvetilo iscrpnim raspravama: treba li nakaradnu ruinu na uglu Đorđićeve i Petrinjske ipak pokušati sanirati, ili ćemo je, za uspomenu valjda, zauvijek ovakvom ostaviti.

Osigurane su donacije, beskamatni krediti i krediti s povoljnom kamatom, a ulagači u nove zgrade oslobođeni su plaćanja poreza idućih 16 godina. Čete građevinskih inženjera, početkom studenog poslane iz Beča u Zagreb da pomažu u obnovi, nazad u Beču bile su do Božića – iste godine.

Redizajn glavnog gradskog trga

U mjesec dana sanirane su sve javne zgrade, škole i zavodi; većina stambenih objekata dovedena je u uporabno stanje; za mjesec dana, piše Damjanović, nastavljeni su radovi započeti prije njega, recimo sadnja kestena u današnjoj Hebrangovoj i uređenje Vrazovog šetališta; pet mjeseci kasnije gradi se ulica do ondašnjeg kolodvora, dugački Prilaz. Godinu dana nakon potresa, nu eto Zagreba.

Ključno, i tu dolazimo do drugog dijela obnove, onog o “investicijama koje nalazimo u velegradovima”, iz prašnjavih ladica izvlače se pretpotresni nacrti i zamisli Ruperta Melkusa, sve važnijeg gradskog planera – prije potresa nacrtao je i nadzirao radove na uređenju Zrinjevca, Mirogoja i nekoliko donjogradskih blokova – o redizajnu glavnog gradskog trga.

Strateška načela grada

Od kasnih pedesetih godina 19. stoljeća, nacrti razvoja grada, takozvane Regulatorne osnove, bile su kombinacija tehničkih uputa i vizionarskih proglasa, a prva od njih, donesena 1865., godine, za obnovu nakon potresa bila je posebno važna.

Prva regulatorna osnova u suštini je politički manifest kojim se revitalizirani Zagreb smješta u povijesno-politički kontekst kontemporarne Europe; njome se, dalje, traži urbanistički tretman dostojan tretmana glavnog grada, što je tada bilo politički smiono, a sve u cilju izgradnje novog, obrtničko-trgovačko-industrijskog društva, odmetnutog od velikaštva i okrenutog građanstvu.

Više od operativnih pitanja ulica, kvartova, naselja i perivoja, Prva regulatorna osnova definirala je strateška načela grada. Ona je, ukratko, odgovarala na temeljno pitanje: što je Zagreb i što želimo da bude? Regulatorne osnove koje su narednih desetljeća uslijedile u izvedbenim dijelovima bile su preciznije, za naličje grada možda i važnije, no za ukupnost odrješitog građanskog prevrata u drugoj polovici 19. stoljeća, dalekosežnijeg dokumenta nije bilo.

Raspisivanje neortodoksnog natječaja

Zamisli Ruperta Melkusa o glavnom trgu slijedile su istu ideologiju. Na tehničkoj razini bile su pragmatične: umjesto dvokatnica, izgradimo na Trgu trokatnice, iste visine i obrade pročelja, a crtu dopuštene izgradnje na sjevernoj strani pomaknimo nekoliko metara južnije, kako bismo povećali građevinske parcele za buduće palače. Prijedlozi su imali osigurati pretvorbu zapuštenog provincijalnog sajmišta u središte dostojno glavnog grada – odnosno, takove investicije, koje nalazimo u velegradovima.

Odmah nakon potresa, Melkusova linija uspostavljena je kao nova crta dopuštene gradnje na Trgu. Grad raspisuje i neortodoksan natječaj: veliku parcelu na sjevernoj strani Trga poklonit će onom ulagaču, koji se obveže najkasnije do 1884. graditi trokatnu palaču. Na natječaj se javlja mogul Guido Pongratz, posebno aktivan nakon udesa – pomagao je u obilaženju kuća, donirao je sredstva i poslužio kao jamac gradskog kredita – kojem će Herman Bollé projektirati impozantnu trokatnu palaču, dovršenu 1886., pod Melkusovim nadzorom.

Rupert Melkus uskoro će i službeno biti imenovan nadinženjerom, predstojnikom Građevnog ureda grada Zagreba. U deset godina u gradu Zagrebu izgradit će se 700 novih zgrada, devedeset posto iz privatnih investicija; proširuje se vodovod i priprema se kanalizacija; obnavljaju se stari kompleksi i planiraju novi; definira se Zelena potkova. U tom periodu, recimo, izgrađena je i palača Gavella, Muzej za umjetnost i obrt i Kemijski laboratorij na Strossmayerovom trgu.

Gdje su naši ruperti melkusi?

U sjeni suradnika i suvremenika, Milana Lenucija i Hermana Bolléa, Rupert Melkus umrijet će iznenada, u 59. godini života, nekoliko tjedana dana nakon desete godišnjice Velikog potresa. Banalno bi bilo kazati kako je čekao kraj svojeg životnog djela, jer nitko od nas nema privilegij odabira posljednjeg daha, no, za razliku od mnogih, svoj ovozemaljski posao on je dovršio. Radili su kao crvi i izbrisali su sve posljedice njihove nesreće, vođeni temeljnom idejom: da grad bude bolji nego što je realno bio.

Možemo li, godinu dana nakon našeg udesa, kazati ono što su ondašnja pokoljenja mogla kazati godinu dana nakon svog – da radimo kao crvi, pripremamo se za investicije koje nalazimo u velegradovima i brišemo sve posljedice lanjske naše nesreće? Stoji li i nama tvrdnja, kao što je njima stajala – nu danas eto Zagreba ljepšeg nego onda? Ako ne stoji, a znamo da ne, moramo znati da ne, nismo slaboumni da ne znamo, gdje su naši tihi mjernici – naši ruperti melkusi?

***

O Melkusovoj sudbi najbolje govori sljedeće: Mirogoj vrednujemo po Bolléovim arkadama, koje i jesu njegova primarna estetska odlika, no zanatski posao oko njih, sve ono što je arkadama omogućilo da budu arkade, odradio je Melkus. Iscrtao je kompletno groblje, svaku stazu i svako polje, kombinirajući uporabnu vrijednost i obećanje gradske uprave da će Mirogoj ostati perivoj. Projektirao je i mrtvačnicu, a ipak, kada pomislimo na Mirogoj, pomislimo samo na Bolléa.

Po svemu što znamo o Melkusu, odnosno, po svemu što o njemu ne znamo, jer se vjerojatno, osim profesionalnog djelovanja, nije imalo puno za znati, vjerojatno mu ne bi smetalo što je tako.

Neplanirana posljedica jedne odluke

Priča o obnovi Zagreba, onoj obnovi dakako, pošto smo za ovu zasad zakinuti, ne predstavlja priču o istaknutim superherojima, junacima iz mitologije, nedostižnim idealima ni rodoljubnim velikanima. Po njima nećemo nazvati aleje ni perivoje, nema ih, vidimo, u čitankama ni TV kalendarima. Ona, uostalom, nije priča o Rupertu Melkusu, već o takvima poput njega.

Velika djela lakše nam je povezivati s velikim ljudima, u njihovoj izvanrednoj darovitosti tražiti ispirke za vlastito nečinjenje. A da se nešto čini, valjalo bi iskreno pogledati zašto se ne čini ništa, priznati si da nije svaki pogled prema onom, što treba doći, također i sjekira prema onom, što je nekad bilo; da je moguće u isto vrijeme očuvati i unaprijediti; da javno i privatno ne moraju biti u koluziji ni koliziji; da nam neke temeljne postavke već dugo ne štimaju.

Neplanirana posljedica jedne odluke – odvajanje rodoslovlja od službovanja – poštenu priliku dat će ljudima kojima za zaposlenje nije bila ključna rodna ili rodbinska veza, za koje nije bilo važno kojem plemenu pripadaju, već što znaju, za koje smisao nije bio koga će iznad sebe namiriti, već što mogu stvoriti. Možda bismo i mi, kao i oni, mogli s time početi. Možda bismo i mi, kao i oni, za nekoliko godina mogli izbrisati posljedice lanjske – i ne samo lanjske – naše nesreće.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu