Završio sam sfrkan na zadnjem sjedištu auta

Poslije su mi rekli da je počela padati kiša, a kako je ta cesta okružena poljima, traktori su nanijeli zemlje po asfaltu i nastalo je blato. Bilo je sklizavo, naletjeli smo na dvostruki zavoj koji nije bio propisno napravljen i izgubio sam kontrolu nad autom.

Vozili smo možda nekih pedesetak kilometara na sat. Nisam za to kratko vrijeme stigao razviti neku veću brzinu. Dodatni je problem bio u tome što obojica nismo bili vezani. Srećom, prijatelj se samo natukao, a ja sam završio savijen na zadnjem sjedištu auta i u tom prevrtanju puknuo mi je vrat.

Nisam bio svjestan što se dogodilo. Sjećam se samo slike kako u mrklom mraku ležim na zadnjem sicu, naslonjen na zadnja desna vrata i netko svijetli baterijom u mene. Došla je hitna i izvukli se me iz auta. Imao sam jak potres mozga i ne sjećam se kako je izgledao taj put prema bolnici. Prijatelj mi je kasnije rekao da sam bio u svjesnom stanju i da sam čak razgovarao s ekipom iz hitne.

Nisam dozvolio da prijatelji plaču pored mene

Dovezli su me u Draškovićevu i tu kreće opet moje sjećanje. Ležao sam na krevetu, vozili su me na obradu, a u hodniku sam vidio svoje zabrinute roditelje. Ispalo je da sam imao povredu 6. vratnog kralješka. Bio je potpuno smrskan, izgubio sam prednje zube i imao jak potres mozga. Nisam mogao micati ni rukama ni nogama.

Drugo jutro su me odveli na operaciju. Sjećam se buđenja iz narkoze. I dalje sam nepokretno ležao. Možda će neobično zvučati, ali nisam bio u panici. Mislio sam da će sve to proći kada odem na rehabilitaciju u toplice, da ću se brzo vratiti doma i poslije opet s ekipom tulumariti. U bolnici sam proveo tri tjedna tako ležeći, mogao sam micati rukama samo iz ramena, pa su me morali hraniti.

Nisam gubio nadu, dolazili su mi prijatelji u posjetu i svako toliko bi se netko već na vratima rasplakao kad bi me ugledao onako nepokretnog. Nisam im dao da plaču pored mene. Sjećam se da sam bratića poslao van iz sobe; rekao mu da se isplače na hodniku i da se vrati nasmijan. Nisam htio da ljudi budu tužni preda mnom. Govorio sam im da sam još uvijek isti, da mi glava još uvijek radi, a to što ležim nije bitno i prolazno je.

Čuo sam komentare da više nikada neću hodati

Dolazak u toplice me osvijestio. Bio sam na odjelu s teškim slučajevima, a nakon razgovara s terapeutima, doktorima i ljudima koji su bili mjesecima prikovani za invalidska kolica, shvatio sam gdje sam i što mi se zapravo dogodilo.

Hvatao me strah da možda više nikad neću hodati. Nitko od liječnika ili terapeuta mi nije tako nešto rekao, ali najveći šok mi je bio kad sam čuo razgovor dvojice tehničara koji su nas vozili na terapije. Stajali su pored mene u sobi i pričali s mojim cimerom. Jedan od njih pogledao je prema meni i rekao: ‘ovaj više nikada neće hodati’.

Imao sam osjećaj kao da me netko pogodio ogromnim maljem. Jako me to strefilo. Sjećam se da sam u tom trenutku sam u sebi zaprijetio i rekao: ‘vidjet ćete da hoću’. I dao sam sve od sebe da prohodam.

Trebalo je vrijeme, ali vratili su mi se pokreti

Tijekom rehabilitacije počeli su mi se vraćati pokreti. Nakon dva mjeseca sam već mogao stati na noge. Još uvijek sam bio u kolicima, ali mogao sam hodati na razboju. To je staza s dva rukohvata koju smo imali instaliranu u hodniku. Nakon četiri mjeseca krenuo sam i sa štakama, ali samo uz prisustvo terapeuta.

Imao sam jednog divnog fizioterapeuta koji je bio uporan kao i ja. Zajedno smo eksperimentirali. Tjerao me raditi stvari koje vjerojatno nije ostale pacijente nije. Shvatio je koliko sam uporan. Uz njega sam uvijek pokušavao probijati granice boli i snage i to je urodilo plodom.

Sjećam se jedne noći kada nisam mogao spavati. Bilo je tri iza ponoći, sjeo sam u kolica, dovezao se do razboja i satima hodao. Te večeri je u dežurstvu bila moja doktorica koja mi je kroz šalu je rekla da nisam baš normalan, ali bilo joj je drago što sam uporan.

Nisam imao psihološku pomoć tijekom rehabilitacije

Tih šest mjeseci koje sam proveo u toplicama najviše mi je patila psiha. Pogotovo prvih nekoliko mjeseci. Kad ležiš cijele dane u krevetu, noću slabo spavaš i onda počneš razmišljati o stvarima koje su ti se dogodile kroz život. I to mi je bilo psihički najteže.

Radio sam detaljnu retrospektivu tog svog mladog života. I to mi je bilo najteže jer sam skužio da sam možda nesvjesno povrijedio neke ljude ne razmišljajući. To suočavanje sa samim sobom me promijenilo kao osobu. Počeo sam mijenjati neke stvari u životu nakon toga. Ne mogu reći da sam prije bio loša osoba, ali počeo sam više razmišljati.

Problem je bio i u tome što nisam imao nikakvu psihološku pomoć. To su bile ratne godine. Bilo je dosta teško. Na odjelima su većinom ležali dečki s ratišta i nije bilo dovoljno osoblja, pa nikada nisam uspio razgovarati sa psihologom ili psihijatrom. To ti je jako potrebno kad se nađeš u stanju u kakvom sam se ja našao. Danas je to, srećom, potpuno drugačije. Rehabilitacija uključuje i obaveznu psihološku pomoć.

Ostao sam bez velikog broja prijatelja

Nakon šest mjeseci u toplicama vratio sam se doma. Život mi je krenuo u nekom potpuno drugačijem smjeru. Nije to više bio život kakav sam poznavao. Kao prvo, shvatiš tko ti je prijatelj. Puno ljudi je nestalo. U bolnicu su još svi dolazili, ali kad sam tijekom rehabilitacije vikendima dolazio doma, bio sam sretan što sam se vratio i želio sam vidjeti prijatelje. No većine njih više nije bilo tu.

Sjećam se da sam nazvao jednog frenda i rekao mu da dođe kod mene da se malo podružimo dok sam doma. Rekao mi je da neće jer da ne zna kako da se ponaša prema meni. I to te pogodi, dođeš doma, želiš se osjećati normalno, a doživiš od prijatelja da ti okrene leđa.

Kasnije sam s frendovima koji su ostali nastavio druženja. Izlazio sam s njima u kolicima, a kasnije i na štakama. Bili su mi ogromna podrška i nikada nisu radili razliku mene prije i nakon nesreće. I to mi je bilo super.

Otišao sam u invalidsku mirovinu u dvadeset i drugoj

Kad sam se vratio doma postalo je jasno da više ne mogu raditi svoj posao u plinari. Imamo sam sve uvjete za invalidsku mirovinu i umirovio sam se s dvadeset i dvije. No, nisam mogao samo sjediti doma, počeo sam učiti grafički i web dizajn, otišao sam i na nekoliko tečajeva, a prije petnaest godina kada sam uspio kupiti prvi auto i počeo sam volontirati u udrugama osoba s invaliditetom.

I danas volontiram u Hrvatskim udrugama paraplegičara i tetraplegičara (HUPT) i Spinalnim ozljedama Zagreb (SOZ).Odlazim tamo jednom tjedno, sređujem im sve oko web stranica, a od doma radim na grafičkoj pripremi njihovih časopisa, plakata i brošura.

Danas sam skroz samostalan i zadovoljan životom

Danas mogu sve sam. Hodam s jednom štakom, ali ne mogu, primjerice, micati namještaj ili nositi teške stvari. Nisam se predao nakon nesreće i isprobavao sam što sve mogu raditi. Imao sam sobu na prvom katu, ali sam si uredio prostor u potkrovlju kuće. Nisam si želio pojednostavljivati stvari; kat više značilo je više stepenica i duže hodanje do sobe.

I to je cjeloživotna vježba koja ne staje niti nakon 26 godina. Nekada mi zna biti teško, ali ne predajem se. Imam doma bicikl, radim vježbe za razgibavanje i pokušavam ostati u kondiciji jer je to ključno za moje fizičko stanje.

Imam i mali vinograd, idem i u berbu svake godine. Snalazim se kako znam dok berem, recimo, imam štaku zavezanu za kombinezon, da ne padne i da mi je pri ruci ako je zatrebam u nekom trenutku. Pronašao sam svoj način da budem funkcionalniji i samostalniji. Ne ovisim ni o kome. Mogu sam otići u kupovinu, skuhati ručak, voziti traktor. Zadovoljan sam svojim životom.

---

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing