Ispovijest Klonimira Seršića, pionira avijacije kojeg su voljeli Pavelić, Hitler i Tito
U avion je prvi put sjeo 1941., sa 16 godina. Do ljeta 1944. letio je za domobrane, a onda je prebjegao u partizane. Atlantik je preletio 632 puta i u tome je bio rekorder Jugoslavije
Bila je sredina 1941. kada je Klonimir Seršić prvi put sjeo u avion. Imao je 16 godina. Sljedeće tri godine letio je za domobrane i Nijemce, a onda je, u ljeto 1944. godine, prebjegao u partizane. Zbog iznimnih vojnih postignuća primio je ordenje od Ante Pavelića i Adolfa Hitlera, a mnogo godina kasnije i od Josipa Broza Tita koji ga je odlikovao zbog dugogodišnjeg rada u bivšoj jugoslavenskoj aviokompaniji, JAT-u. “Najdraže mi je bilo Titovo odlikovanje jer sam ga primio za civilno zrakoplovstvo”, priča dok stojimo pred njegovom obiteljskom kućom u Baški na Krku. Tamo boravi za vrijeme proljetnih i ljetnih mjeseci, dok ostatak godine živi u Ljubljani.
“Jednom su me pitali jesam li ikada bio u životnoj opasnosti. Rekao sam im da jesam, samo jednom. Srećom, na vrijeme sam se izvukao – nisam se oženio”, govori uz glasan, topli smijeh. Gospodin Seršić danas ima 91 godinu, kaže da prije nije imao vremena za brak. “Pola života proveo sam u zraku”, komentira. Nije se htio vezati, da se ne bi morao odvojiti od posla koji je obožavao. “Sada bi mi možda bilo drago da imam društvo. Znate kako to ide, mlad čovjek voli biti sam, ali starijem trebaju potomci”, kaže mi. Unatoč tome što je ušao u 91. godinu, gospodin Seršić svakoga jutra prošeće dugom bašćanskom plažom, kuha ručak, lista svoje memoare i razgovara s mještanima.
Jeftino školovanje u samostanu
Sve donedavno svakog je jutra surfao na dasci. Međutim, rijetki su oni koji znaju da je Klonimir Seršić svjetski putnik. Dobar dio svojih putovanja zabilježio je filmskom kamerom, a videomaterijale čuva u spremištu preko puta svoje kuće. Klonimir Seršić rođen je 1925. godine u Baški na otoku Krku. “Pazite kako će te napisati. Vi se sada nalazite u Baški, a u Baškoj žive stanovnici Baške Vode”, upozorava me. Kaže da je imao prekrasno djetinjstvo. Njegovi su roditelji bili relativno imućni. Dane je provodio igrajući se s dvije godine mlađim bratom Emilom, koji je kasnije postao cijenjeni hrvatski arhitekt.
Klonimir je u školi bio odlikaš, a slobodno vrijeme provodio je na nogometnom igralištu. Kada je napunio deset godina, roditelji su odlučili poslati ga na daljnje školovanje u samostan franjevaca trećoredaca na otočiću pokraj Ugljana. “U ono vrijeme crkva je nudila najjeftinije školovanje. Sjećam se da su Batine cipele koštale 99 dinara, a roditelji su za moje školovanje mjesečno izdvajali 150. To je bio podnošljiv iznos”, kaže. Međutim, desetogodišnji Klonimir nikako se nije mogao naviknuti na samostansku stegu koja je podrazumijevala rano ustajanje, česte molitve, post i tišinu. Već je nakon tri dana roditeljima napisao pismo. Molio ih je da što prije dođu po njega.
No nisu se pojavili. Vjerovali su da će se njihov sin ipak naviknuti na crkvena pravila. Klonimir je s drugim kandidatima za svećenike često planirao bijeg. Jednom su prigodom uhvaćeni i poslani u izolaciju, a iz samostana je uspio doista pobjeći tek nakon četiri godine. “Znao sam da ću se sljedeće godine trebati izjasniti želim li postati svećenik, a mene to nije nimalo privlačilo. Jednostavno sam otputovao u Bašku”, kaže. U samostanu je svladao četiri strana jezika. “Učenje talijanskog, francuskog i latinskog jezika je možda imalo smisla, dok je starogrčki bio apsolutni promašaj. Od svega što sam naučio zapamtio sam samo alfabet koji mi je ponekad dobro došao za rješavanje križaljki”, kaže.
Bio sam mlad i nesavjestan
Roditelji su se s vremenom pomirili da njihov sin nikada neće na sebe staviti franjevački habit, a fratri su mu u pismu napisali kako su mu zamjerili što ih je napustio. Sljedećih je nekoliko mjeseci pomagao ocu u polju. “Čekao sam da se nešto dogodi. I dogodilo se… Rat. Talijani su ubrzo okupirali Krk”, prisjeća se. Klonimir je u rujnu 1941. godine od svoje tete Slavice, koja je tada živjela u Zagrebu, saznao da se u Fijanovoj ulici organizira tečaj za radiotelegrafiste i letače. “Rekla mi je da je školovanje besplatno, ali da se moram nekako izvući iz okupiranog dijela Hrvatske i pojaviti u Zagrebu”, prisjeća se gospodin Seršić. U školi za avijatičare bilo je 35 pitomaca, a Klonimir je među njima bio najmlađi učenik.
“Svi se se bunili zbog hrane, ali ja sam imao ogroman apetit. Sve mi je bilo fino”, kaže. Tečaj je trajao godinu dana. Glavni predmeti bili su radiotelegrafija i radiotehnika. Nakon godinu dana izabrano je desetak perspektivnih domobranskih pitomaca koji su nastavili školovanje u Češkoj, gdje su trenirali zajedno s njemačkim avijatičarima. Klonimir je tamo dobio njemačku vojnu odoru. “Bio sam odjeven u nacističku odoru, ali sam na lijevom rukavu imao ušivenu šahovnicu”, kaže. U Češkoj je odradio svoj prvi let, tijekom kojega je učio gađati iz zrakoplova. Nijemci su tada koristili svjetleće metke. “U avionu se osjećao nesnosan smrad benzina i baruta.
Na prvom letu sam povraćao, ali kasnije sam se naviknuo. Znao sam da je to moj posao i da u svakoj situaciji moram ostati profesionalan”, kaže. Tijekom Drugog svjetskog rata Klonimir Seršić kao avijatičar u Petoj zrakoplovnoj bombarderskoj skupini sudjelovao je u 83 ratna zadatka na istočnoeuropskom ratištu, ali i diljem bivše Nezavisne Države Hrvatske. “Bio sam mlad i nisam bio svjestan u kakvoj sam se opasnosti nalazio. Na jednom letu prilikom izviđanja na Jadranu naš je avion letio tako nisko da smo desnim propelerom skoro udarili u more. Srećom, pilot je reagirao sjajno i uspio nas izvući iz smrtne opasnosti”, kaže. Pamti jedan ružan detalj iz Varšave.
Kako su ga primili u šumi
Njegova se posada vratila sa zadatka i prijavila u hotel u blizini aerodroma. “Posluživali su nas zarobljeni Poljaci. Nijemci su se prema njima ponašali odvratno, stalno su ih ponižavali. Vidio sam kako su jednom Poljaku šutnuli porciju hrane. To mi se nije svidjelo. Polako sam počeo shvaćati što se događa”, priznaje. Od početka 1944. godine letjeli su sve rjeđe. Klonimir Seršić postao je svjestan da se rat polako privodi kraju i da se situacija mijenja u korist saveznika. “U Bosni je trajao desant na Drvar, partizani su prodirali na sve strane, a mi smo se izležavali na livadi u Zagrebu. Umjesto da se borimo, mi smo pecali ribe u nekom potoku”, prisjeća se.
Od ljenčarenja i sunčanja Klonimir je potamnio. Jedan se njemački liječnik na redovnom letačkom pregledu izvikao na njega. Optužio ga je da se sunča dok njihovi ljudi ginu. “Sve mi je to postalo odvratno. Odlučio sam kako više ne želim letjeti za naciste i počeo sam planirati kako ću se priključiti partizanima”, objašnjava. “Svoju sam odluku podijelio s kolegama. Shvatio sam kako nisam jedini koji želi prijeći na partizanski stranu. Moji kolege su bili svjesni da Nijemci ostaju bez saveznika, najprije bez Talijana, onda bez Slovaka, Bugara i Rumunja. Samo su im Hrvati ostali vjerni do kraja.”
‘Trajao je desant na Drvar, Partizani su prodirali, a mi smo se sunčali na livadi. Pocrnio sam pa me nacistički liječnik optužio da se sunčam dok ljudi ginu. Tada sam počeo planirati bijeg u partizane’
U kontakt s partizanima stupili su preko jednog gostioničara iz mjesta Stupnik pokraj Zagreba. Dogovorili su se da će se prebjeg dogoditi jednog ljetnog dana, sve su isplanirali u detalje. Klonimir se s kolegama pojavio na obali rijeke Mrežnice. S druge strane čekali su ih članovi Drugog partizanskog odreda Banije. Partizani su ih primili bez previše pitanja i odmah su ih rasporedili na dužnosti. Seršić je bio zadužen za radiostanicu. Od nje se nije smio nikada odvajati, a prenosio ju je na mazgi. “Stalno smo bili u pokretu. Prošli smo Baniju, Liku i Bosnu. Spavali smo u tuđim kućama. U siromašnijima smo jeli žgance s mlijekom, a u dobrostojećim su nas znali počastiti čvarcima.
Nema posla, gotov je rat
U jednoj banijskoj obitelji umalo su me oženili za gazdaričinu kćer Danicu. Tada sam bio najbliže onoj smrtnoj opasnosti o kojoj sam vam već pričao”, šali se gospodin Seršić. Kraj Drugog svjetskog rata Klonimir Seršić dočekao je u Topuskom. “Na samom kraju rata svjedočio sam predaji članova domobranskog zrakoplovstva. Među njima sam prepoznao neke od svojih bivših kolega. Gledali su me u čudu jer nisu znali da sam se pridružio partizanima. Ne znam kako su na kraju prošli. Pojedine sam kasnije sretao u Zagrebu, a neki su mi se godinama poslije rata javili iz Argentine i drugih južnoameričkih zemalja”, kaže. Poslije rata Seršić se vratio na Krk. Ponovno je počeo razmišljati o svojoj budućnosti.
Mislio je da se više nikada neće vratiti u avion. “Razmišljao sam kako je rat gotov i da za nas više nema posla. Nije mi palo na pamet kako postoji i civilno zrakoplovstvo”, prisjeća se. Međutim, nekoliko mjeseci nakon završetka Drugog svjetskog rata, Seršiću je stigao poziv da se javi na dodatno školovanje za civilnog avijatičara u Zemunu. Ubrzo se ponovno našao u avionu. “To je bilo zanimljivo razdoblje. I dalje smo bili u vojnim odorama, a najčešće smo prevozili civile. Najčešće smo letjeli na relaciji Beograd- Titograd, kako se tada zvala Podgorica. Prve poslijeratne inozemne linije bile su za Prag i Tiranu”, kaže.
U travnju 1947. godine Seršića pozivaju da se demobilizira i priključi tek osnovanom JAT-u. “JAT je na početku imao brojne posade. U ekipi su bili prvi pilot, kapetan zrakoplova, kopilot, radiotelegrafist i mehaničar leta. Kasnije se broj članova posade polako smanjivao”, objašnjava. U civilnom zrakoplovstvu Seršić je prvih 15 godina radio kao radiotelegrafist, kasnije je bio navigator i kopilot, a posljednjih šest godina u avionu je obnašao dužnost inženjera leta. Seršićev prvi inozemni let bio je za Ameriku. To se dogodilo potkraj veljače 1948. kada je jednim američkim bombarderom u Beograd vratio pet tona zlata, koje je bilo u vlasništvu Kraljevine Jugoslavije, a do tada se nalazilo u SAD-u.
Susret sa Sartreom
Kasnije je Atlantik preletio više od šesto puta, ponekad i do dva puta dnevno. Jednom prigodom njegovu je avionu iznad Jadrana zakazao motor. Pilot je upitao posadu: “U kojoj zemlji je bolja dnevnica? U Jugoslaviji ili Italiji?” Sletjeli su u Italiju. Tijekom svojih brojnih putovanja Seršić je imao prigodu upoznati poznate osobe iz svijeta sporta, filma i politike. Na jednom letu družio se s košarkaškom atrakcijom Harlem Globetrottersima, a dobio je i autogram od slavnog glumca Tyronea Powera. Oko markantnog glumca stalno se motala jedna stjuardesa. Seršiću je to počelo ići na živce pa joj je odbrusio: “J… te taj Tyrone Power“. Ona mu je odgovorila: “Da Bog da. ”
Kaže da je najviše ponosan bio na kratak razgovor koji je vodio s Jean-Paulom Sartreom, dok se filozof vraćao iz Zagreba u Pariz. Ponekad je u stranim zemljama morao provoditi mnogo vremena. Prvi put to mu se dogodilo 1979. godine kada je sletio u glavni grad Gvineje, Conakry. Iz Zagreba je doznao da će smjena posade biti tek za dva mjeseca. “Tamo sam dobio sjajne dnevnice. Nikada nisam manje radio, a primio više dolara”, prisjeća se. Po cijele dane kupao se u bazenu. Danju se skitao gradom i snimao kamerom, a navečer se družio s ostalim strancima u jednom malom talijanskom restoranu. Živio je u hotelskom naselju koje je nekoliko puta dnevno ostalo bez struje.
Od jugoslavenskog ambasadora u Gvineji saznao je da su lokalnu elektranu gradili naši ljudi. “Mi smo bili krivi za njihove kratke spojeve. Slično mi se dogodilo u Egiptu. Kupio sam prekrasnu torbu od devine kože. Kada sam se vratio u Zemun, shvatio sam da ne radi ciferšlus”, prisjeća se. Odlučio ga je malo bolje proučiti i shvatio da na njemu piše Made in Jugoslavija”, kaže. Seršić se uvijek pridržavao strogih pravila posla. Redovito se pojavljivao na letačkim pregledima i izbjegavao je alkohol. Jednom se prigodom u Moskvi našao s ekipom ruskih pilota. Jedan od njih strusio je litru konjaka u samo pola sata. Seršića je iznenadilo da njegov kolega djeluje potpuno trijezan.
Kako piju ruski piloti
“Pitao sam ga kako je to moguće. On mi je pokazao kriške limuna. Prvo bi potegnuo iz flaše, a onda bi pojeo krišku limuna. Tako se nije mogao previše napiti”, kaže. Klonimir Seršić napio se samo jednom. “Kako? Pa lijepo. Prvi put u životu naručio sam rum bez čaja. Sljedećeg jutra, kada me je nesnosno boljela glava, odlučio sam da to više nikada neću ponoviti”. Prvih 16 godina karijere u JAT-u Seršić je stanovao u Zemunu. Živio je kao samac. Za razliku od oženjenih kolega, kojima su prije ukrcaja u avion žene punile kofere do vrha, Seršić je sa sobom nosio samo dvije košulje. Jednu na sebi, a drugu u koferu. Košulje je uvijek prao na ruke i nikada nije imao mašinu za pranje rublja.
Čak niti sada, kada ima 91 godinu. U Zemunu se hranio u restoranu hotela Central. “Svaki dan sam večerao s vatom u ušima. Užasno su me živcirale pjevačice narodne glazbe. Bio sam presretan kada sam na pozornici hotelske sale jedne večeri ugledao Yimmyja Stanića. Tada sam se zaljubio u jazz”. Seršić tvrdi da nikada nije zakasnio na let. Jednom mu se to skoro dogodilo. “Imao sam rani let za Titograd. Budilica me nije probudila, a do polijetanja je preostalo 15 minuta. Budući da nisam mogao javiti da kasnim, jer tada nije bilo telefona, uskočio sam u odijelo i otrčao dva kilometra do aerodroma.
Mislim da sam srušio osobni rekord u trčanju”, prisjeća se. Godine 1961. Klonimir Seršić počeo je letjeti za Adria Airways i preselio se u Ljubljanu. “U avionu sam tijekom 40 godina letenja upoznao kakve karaktere imaju određeni narodi u Jugoslaviji. Shvatio sam da su Slovenci i Židovi generalno jako pedantni, Makedonci ozbiljni, Hrvati napuhani, Crnogorci vole ogovarati, a Srbi su pomalo aljkavi”, objašnjava. Na dan Titove smrti, 4. svibnja 1980. godine, Seršić se našao u Bamaku, glavnom gradu Malija. “Tamo smo morali ostati tjedan dana. Vrijeme smo ponovo kratili uz bazen. Sjećam se kako sam promatrao zgodne žene i roditelje kako djecu uče plivati. Baš mi je bilo dobro”, kaže.
Njegov odlazak u Aziju
Seršić se predvečer preselio u hotelski restoran i naručio večeru. Odjednom mu je prišao jugoslavenski diplomat. Bio je izvan sebe. Počeo mu je nešto objašnjavati, ali je bio toliko uzbuđen da ga Seršić nije ništa razumio. “Čovječe, smiri se, ne razumijem te.” Diplomat je viknuo: “Umro je drug Tito”. Diplomat mu je naredio da na sebe stavi uniformu. Takav je bio protokol. “Osim toga, objasnio mu je da se što prije mora pojaviti pored Titove slike i stajati u mirnom stavu. “Cijeli dan sam proveo u konzulatu i čekao predstavnike raznih zemalja koji su se dolazili upisati u knjigu žalosti. Zapadne zemlje zastupali su samo ambasadori, dok su Japanci i Kinezi došli s kompletnim diplomatskim korom”, kaže.
“U avionu sam tijekom 40 godina letenja upoznao kakve karaktere imaju određeni narodi u Jugoslaviji. Shvatio sam da su Slovenci i Židovi generalno jako pedantni, Makedonci ozbiljni, Hrvati napuhani, Crnogorci vole ogovarati, a Srbi su pomalo aljkavi”
Klonimir Seršić najviše je volio letjeti u zapadne zemlje, posebice u Ameriku, u kojoj je proveo tri godine slobodnog vremena. “To sam nedavno zbrojio. Već sam se počeo osjećati kao Amerikanac. Sjećam se kako su mi prodavačice u nekim dućanima znale ime. Govorile bi mi good morning mr. Clone”, kaže. Iz Amerike je najčešće donosio gramofonske ploče, filmske trake i knjige. “Bio sam fasciniran kada sam shvatio kako su pojedini dućani u Americi otvoreni do ponoći, a nerijetko i nedjeljom. Tek sam nedavno, kada se takva praksa pojavila i u Hrvatskoj, shvatio da to baš i nije humano”, objašnjava.
Godine 1979. ušao je u nekadašnju carsku palaču kineskih dinastija Ming i Qing, tzv. Zabranjeni grad, koji je bio zatvoren za strane turiste. “Tom sam prilikom iz minibusa snimio trg Tiananmen. Cijelo vrijeme bio sam u strašnoj panici kako bih zbog nekog pogrešnog koraka mogao završiti u zatvoru”, kaže. Iste je večeri sa stjuardesom JAT-a otišao pogledati jednu kinesku operu. “Svojom sam kamerom pokušao snimiti dio opere. Namjestio sam je između dvije glave kad sam čuo nekog Kineza kako mi nešto govori”. Pomislio je kako je snimanje zabranjeno. Tek je nekoliko sekundi kasnije, po njegovim pokretima ruke, shvatio kako mu čovjek ustvari želi pokazati na mjesto s kojeg može snimiti bolji kadar.
Prodaja obiteljske kuće
Klonimir Seršić kaže da je posjetio najznačajnije svjetske atrakcije. Boravio je u većini afričkih, azijskih i europskih zemalja. Od gradova su ga najviše oduševili Pariz i Bangkok. “Žao mi je što nisam iskoristio priliku za skok do Šangaja. Volio bih da sam vidio i Mrtvo more, Viktorijine slapove, Las Vegas i Vancouver”, priznaje. U mirovinu je otišao 1985. godine. “Odradio sam rekordan broj preleta zbog toga što sam bio samac. Ja sam bio jedan od rijetkih članova posade koji nije imao nikakvih privatnih razloga zbog kojih sam trebao odbiti let”, kaže. Do raspada bivše Jugoslavije, kako kaže, primao je relativno pristojnu mirovinu. Međutim, 1992. godine našao se na listi od oko 25 tisuća stanovnika Slovenije koji su izbrisani iz upisnika osoba sa stalnim prebivalištem u Sloveniji.
Ostao je bez slovenskog dijela mirovine i od tada preživljava isključivo od relativno male svote koju prima iz Srbije. Kaže da ne želi otkriti svotu, ali da je svakako premala za čovjeka koji je 40 godina prevozio putnike i odradio više od deset tisuća letova. I pritom im nikada nije ugrozio život. “Osjećao sam se očajno, kao građanin drugog reda. Živio sam u Ljubljani, ali bez ikakvih prava, kao da nikada nisam radio za Slovence. Prije desetak godina pokrenuo sam sudski postupak, ali do danas nisam dočekao presudu”, kaže. U međuvremenu je prodao većinu obiteljske kuće na atraktivnoj lokaciji u Baški. Sada živi u sobičku od svega nekoliko kvadrata. “Naravno da bih volio da imam bolju starost… Ali, ako ništa drugo, mislim da sam imao izuzetno uzbudljiv i sretan život. Preletio sam stotine tisuća kilometara i nikada nisam doživio niti jednu avionsku nesreću”, kaže.