Vukojevica nema ništa. Ni javnu rasvjetu

Već u tom selu bez ijedne trgovine, kafića, bez škole, zadruge ili crkve, selu koje je u zadnjih deset godina s nekadašnjih 76 palo na 61 stanovnika, jasno nam je da smo ušli u županiju, koja je – kažu podaci lanjskog popisa stanovništva – treća u Hrvatskoj po padu broja stanovnika. Ta županija u posljednjem je desetljeću izgubila čak 17,88 posto stanovnika, gotovo svakog petog, ili izraženo u brojkama 13.950 žitelja.

A to je upravo toliko ljudi koliko ih je danas u dva (od pet) gradova te županije – Pleternici i Kutjevu. Čak je 17 naselja u Požeško-slavonskoj županiji u kojima više nitko ne živi. Uskoro će im se pridružiti još šest: Jakovci, Rogulje, Vrčin Dol, Kamenski Vučjak, Šušnjari i Nježić u kojima još živi po jedan stanovnik.

“Nema ovdje ničega”, kaže nam žena naslonjena na prozor kuće na ulazu u Vukojevicu. “Nema čak ni javne rasvjete noću, pa čim se spusti sumrak, zaključam se i ne izlazim do jutra.”

U Čaglinu danas živi 2.111 ljudi. A bilo ih je 7.573

Nastavljamo prema Čaglinu, općinskom središtu, mjestu kojim prolazi željeznička pruga, odakle se može vlakom u središte županije, Požegu ili u Pleternicu, čak i u tridesetak kilometara udaljen Slavonski Brod, centar susjedne županije, ako ste spremni putovati dva sata. Čaglin, naoko, ima sve: školu, vrtić, dom zdravlja, čak i službu dentalne medicine, crkvu, vatrogasni dom, benzinsku crpku, a općinom prolaze dvije državne ceste.

Gradi se i reciklažno dvorište – jedan od onih 33 tisuće projekata koliko ih ističe premijer Andrej Plenković kada govori o Projektu Slavonija. Ali ni to nije sve: u te projekte spada i obnova zgrade lokalne uprave. Dobro su je izolirali, zamijenili stolariju, da općinskim službenicima bude fino i toplo, pa očekuju da će godišnje uštedjeti gotovo 70 posto na računima za toplinsku energiju. A taj projekt, također pribrojan među onih 33 tisuće, stajao je nešto manje od 700.000 kuna.

Ali ništa od toga nije pomoglo Čaglinu da se zaustavi iseljavanje i bijela kuga. Od 2011. do posljednjeg popisa stanovništva prošle godine, selo je s 2.732 duša spalo na 2.111. Izgubilo je čak 621 žitelja, četvrtinu u samo jednom desetljeću. Ali katastrofalna demografska slika postaje još strašnija kad se usporedi s popisom stanovništva iz 1991. Tada je Čaglin imao danas nezamislivih 7.573 stanovnika.

‘Spašava nas dom za starije, psihički bolesne’

Na mrežnim stranicama Zlatna Slavonija, Turističke zajednice Požeško-slavonske županije, koja vabi turiste prirodnim ljepotama, dobrim ićem i pićem, objašnjeno je zašto Čaglinu baš ne cvjetaju ruže. Piše doslovce: ”Brdoviti krajolik i nerazvijenost primoravaju stanovništvo na odlazak u naselja s povoljnijim uvjetima za život, obično izvan prostora općine”. Brdovit krajolik?! Nadmorska visina tog ”brdovitog krajolika” je 140 metara, pašnjaci zeleni, trava sočna, zemlja plodna, okružena šumama.

“Nešto ljudi radi u šumariji, spašavaju nas Hrvatske šume i državni Dom za starije, psihički bolesne osobe, u obližnjoj Novoj Ljeskovi, gdje radi 70-ak osoba”, priča nam čovjek u kafiću, u središtu Čaglina. U mirovini je, živi sam, pa navrati ovdje u kafić kako bi mogao s nekim porazgovarati.

Ne žali se na mirovinu, zarađena je u Švicarskoj, ali je plaćena i zdravljem: bori se s artritisom. Pitamo ga otkud toliko praznih kuća u Čaglinu i čujemo rečenicu-mantru, toliko puta izgovorenu u mnogim selima kroz koja smo prošli: mladi otišli, stari poumirali.

Sagradili novi društveni dom za selo od 62 ljudi

I veli, ako se želimo nagledati praznih kuća, ako nam nije dosta ovih u Čaglinu, neka s glavne ceste koja vodi prema Slavonskom Brodu, skrenemo istočno, prema Kneževcu, Vlatkovcu i Zdenkovcu. “Ovo ovdje još je dobro, vidjet ćete to kad tamo dođete”, veli. Plaćamo bijelu kavu sedam kuna i pitamo konobaricu kako je tako jeftina. “Mnogima je i to preskupo” kaže. “Ovdje ljudi nemaju para”.

Skrećemo istočno, prema Kneževcu i nailazimo na još jednu od onih 33 tisuće projekata uloženih u Slavoniju. Tu je novi društveni dom koji su mještani dobili kako bi se unaprijedio život u sredinama s nacionalnim manjima, koje su socijalno oslabljene i ispod prosjeka nacionalne razvijenosti.

Kneževac se uklapa u sva tri kriterija, uključujući i manjinski: nekoć su ovdje mahom živjeli Česi, Slovaci i Poljaci. Danas je tu još poneki njihov potomak. Prije šezdeset godina ovdje je živio 131 stanovnik, danas ih je 62. Novi društveni dom sagrađen je prije četiri godine i koštao je oko 600.000 kuna.

U Kneževcu nema više krava. Propala je mljekara

“Odlično nam služi za karmine. Nema ovdje ni krstitki, ni vjenčanja”, kaže Stjepan, čija mati živi u Kneževcu. Stoji pred kućom, čeka majstore koji bi nešto trebali popraviti. Selo izumire, nastavlja i pokazuje na dvije susjedne kuće. “U onoj živi starica od 89 godina, u kući do nje 86-godišnjakinja. Same su, kad umru i te će dvije kuće zauvijek ostati prazne”, kaže. Prisjeća se sela iz vremena svoje mladosti i stada krava kad bi, vraćajući se pred večer s ispaše, podižući oblak prašine, prolazile pored njegove kuće.

Danas u selu nema ni jedne. Vadi mobitel iz džepa i na zaslonu lista fotografije stada krava na proplanku. “Ovo sam snimio u Švicarskoj gdje sam jedno vrijeme radio. Krave na 1.200 metara nadmorske visine. A mi ovdje, u idealnom okruženju, na brežuljcima visokim manje od 200 metara, nemamo ni jednu kravu”, govori.

Nešto niže u selu, žena se jada kako su morali prodati sve krave kada je propala mljekara u Starom Petrovom Selu, nadomak Nove Gradiške. Mještanima Kneževca i okolnih sela koji su se bavili proizvodnjom mlijeka, vlasnik je ostao dužan hrpu novca na koji mogu zaboraviti. Mljekara je bila na sat vožnje od njihova sela i kad je prije desetak godina propala, ni jedna druga nije bila zainteresirana za otkup. Tako su izumrle krave u Kneževcu.

Asfaltirali cestu za selo od 28 stanovnika

“Uzalud nam ova nova asfaltna cesta, kada malo tko ovuda prolazi”, veli stariji čovjek, jedini koga susrećemo u susjednom Vlatkovcu. I ovdje su bijela kuga i iseljavanje uzeli danak: selo se s 85 stanovnika od prije deset godina, svelo na 64. Sjedi u hladu ispod oraha. Bolestan je, muči ga plućna embolija, a HZZO plaća tek dio troškova za lijekove koje mora uzimati, pa deset posto penzije potroši na njih. S tri tisuće kuna mirovine žive on, supruga i nezaposleni sin. Nekoć, dok ga nije shrvala bolest, imao je godišnje i do 300 komada svinja, prodavao ih i pristojno živio.

“Čuo sam puno puta za Projekt Slavonija. Svako malo o tome govore na televiziji. Ali, ako mene pitate, ja ne vidim puno koristi od toga”, kaže. Asfaltna cesta koju spominje vodi do Zdenkovca. I asfaltiranje te ceste, kao i one u Vlatkovcu, ubraja se među 33 tisuće projekata o kojima govori premijer Plenković.

Svaka zasebno, da ispadne više. Za onu u Vlatkovcu, dužine 430 metara potrošeno je 270.000 kuna, ova u Zdenkovcu dužine 570 metara košta 356.000 kuna. Ceste ovdje, na žalost, ne služe za dolazak, već za odlazak. Danas je u Zdenkovcu tek 28 stanovnika.

U produžetku sela kojeg zovu Novi Zdenkovac još 10. Premalo da bi imali trgovinu, ali na ulazu u selo susrećemo kombi, pokretnu prodavaonicu s osnovnim živežnim namirnicama. I mame kupce cijenom kruha, istaknutom na haubi vozila. To je ono što se najviše troši.

Da je država organizirana, ovako bi se razvijala

Škola je u Novom Zdenkovcu zatvorena još 1987. godine. Zgrada zjapi prazna. Razgledavamo školu i čujemo škripu automobilskih guma. Žena otvara prozor automobila, mjerka nas pa kaže kako je nekoć pohađala tu školu. Prije dvadesetak godina iz Požege vratila se rodni u Mokreš. Poziva nas da posjetimo njeno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, udaljeno samo pet minuta vožnje.

Naša sugovornica je Anita Nekić, sudionica natjecanja za najuzorniju seosku ženu Hrvatske. U Karlovcu je 2017., umalo pobijedila: bila je prva pratilja. Slijedimo njen automobil, ali ulazak u Mokreš ne izgleda nimalo impresivno: niz porušenih i zapuštenih kuća obraslih korovom i podivljalim raslinjem. Napuštena imanja. Mokreš je 1991. imao 38 stanovnika i svi su bili Hrvati. Danas ih je samo 11, zajedno s četveročlanom obitelji Anite Nekić. Ipak, spram susjednog Stojčinovca, oni su vele-selo: tamo živi tek dva starca.

Imanje Anite Nekić primjer je kao bi se mogla razvijati Slavonija kada bi država bila bolje organizirana. Na imanju od nekih 40 hektara ova poljoprivredna tehničarka bavi se ekološkom proizvodnjom ovčjeg i kozjeg mlijeka i mesa.

Sir kakav ne možete pronaći u dućanu

Uz stada ovaca i koza, stotinjak grla svako, ima i 150 košnica meda. Ali, veli, nakupci ucjenjuju, nude bagatelu za prvoklasnu robu koju kasnije skupo preprodaju. Ima narudžbe za snabdijevanje nekoliko restorana janjećim i kozjim mesom, no najbliža klaonica je u Donjoj Bebrini, udaljenoj 70-ak kilometara, pa to komplicira posao.

Kupujmo tri vrste kozjeg sira, od kojih je onaj s vrganjima, posebnog, jedinstvenog okusa. Ali takve sireve ne možete naći u prodavaonicama. Kada bi netko osmislio na koji način takvu proizvodnju potaknuti u cijeloj županiji pa količinom proizvoda osigurati plasman u trgovačkim lancima, obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima to bi značilo neusporedivo više od 3.000 kuna, koliko je bivši požeški župan Alojz Tomašević, odriješivši županijsku kesu, darovao Aniti Nekić kada se natjecala za najuzorniju seosku ženu Hrvatske.

Zadovoljna je što je nedavno ovdje asfaltirana cesta jer je prijašnjih godina na bezbrojnim rupama uništila dva automobila. Veli, kad se ministrici poljoprivrede Mariji Vučković požalila ne lošu cestu, ova joj rekla da će, ako je to jedini problem za njen obiteljsko gospodarstvo, asfalt stići. I stigao je.

Projekt u koji su ulupali više od 65 milijuna kuna

Napuštamo ”područje bez signala” gdje se mreža svako malo gubi, pa nastavljamo ka Migalovcima i Ruševu. Potonjem selu, Ruševu, nadomak Pleternice, bolje bi, s obzirom na izgled, pristajao naziv Ruševno. Iznimka je tek područna škola, čija je energetska obnova također nanizana na popisu 33.000 iz Projekta Slavonija. Ali što je sve to prema dvadesetak kilometara udaljenoj Pletenici, krajem kojim je dvadesetak godina žario i palio nekadašnji HDZ-ov saborski zastupnik Franjo Lucić.

Ondje se, u središtu tog gradića, na Trgu bećarca, na 1.400 metara kvadratnih koči Muzej bećarca, još jedan iz plejade projekta Slavonije u kojeg su bećari, zajedno sa Spahijskim podrumom u Pakracu, a sve u okviru projekta Svijet graševine, ulupali više od 65 milijuna kuna. A tu je reciklažno dvorište, projekt aglomeracije… Unatoč svemu, Pleternica, u kojoj se posve urušila industrija, za proteklo je desetljeće izgubila blizu 2200 stanovnika. S nekadašnjih 11.323 koliko je imala 2011., na posljednjem popisu stanovništva bilo ih je 9.138.

Neožbukane kuće koje je gradila država su prazne

“Smiješno je obrazloženje koje nam za tu demografsku katastrofu nude lokalni političari izgovarajući se da su razlozi isti kao i u drugim dijelovima Slavonije. Kažu: mladi odlaze u veće gradove radi obrazovanja i zapošljavanja. Pa nisu li upravo oni tu da rade na zapošljavanju mladih koji odlaze u Irsku, Njemačku, kamo li sve ne… Grade si spomenike poput ovog Muzeja bećarca. Da se razumijemo, nemam je ništa protiv toga, lijep je, ali sigurno ne spada među prvih 50 s liste prioriteta”, kaže nam mladić koji sjedi u Caffe baru Park i razmišlja kako da ode iz besperspektivnog slavonskog gradića.

Sve to, međutim, još izgleda lijepo i dobro, ali kad se iz Požege, sjedišta županije, središta zlatne doline (Vallis Aurea) krene u raštrkana sela Papuka, Nježiće, Markovac, Smoljanovce, Klisu, Odžakovce, tek tamo nastupa jad i tuga. Neožbukane kuće koje je sagradila hrvatska država da omogući povratak izbjeglih Srba otišlih tijekom Domovinskog rata, sablasno su prazne.

Gusti mrak kakav nećete naći nigdje u Hrvatskoj

U 90 posto tih kuća ne živi nitko. Možete ih kupiti za nekoliko tisuća eura ako vam ne smeta jezivo okruženje ruševina i spaljenih kuća tijekom rata. I mrkli mrak noću, gusti mrak kakav nećete naći nigdje u Hrvatskoj. Na jednom od proplanaka, Metaljki, za kojeg kažu da je mjesto s najmanjom svjetlosnom zagađenošću u Hrvatskoj jer kilometrima i kilometrima uokolo nema svjetla, nema industrije ni automobilskih farova s cesta, za vedrih noći vidi se zvjezdano nebo pred kojim zastaje dah.

I još se nitko nije sjetio ondje izgraditi zvjezdarnicu, smjestiti je u jedan od onih 33.000 projekata Slavonija. A sigurno bi, da je izgrade, privukla više znatiželjnika i turista, nego Muzej bećarca u Pleternici.

---

* Prvi dio feljtona, iz Virovitičko-požeške županije, možete pročitati ovdje.
Novi nastavak objavit ćemo sutra, u ponedjeljak 17. listopada.